Featured

Ilustrovana knjiga za djecu ,,Priče jedne rijeke sa boginjama slovenske mitologije”

Kada bi rijeka mogla da govori, kakve bi nam priče ispričala? Kažu da voda pamti…

Svako godišnje doba nosi sa sobom promjene u prirodi, a boginje Vesna, Lada, Siva i Morana dolaze na rijeku kada je noć vedra, kako bi im mjesec i zvijezde obasjali put. Samo, to nije njihov jedini zadatak…

Boginja Vesna je pomogla djevojčici koja je posebna i čuje govor rijeke, a mislila je da sa njom nešto nije u redu. Zahvaljujući Ladi, dječak Ognjen je prestao da se plaši vode. Siva je pomogla Pavlu da shvati da jedan promašeni go ne određuje život i da ga drugari ne mrze zbog toga. A Moranin zadatak je bio da zaledi rijeku kako bi djeca izvirila iz kuća, ostavila tablete i telefone i uživali u divnom sniježnom jutru!

Ove priče pomažu djeci da prevaziđu izazove na svom putu odrastanja, razvijaju maštu i osvješćuju bitnost svih živih bića, pa i rijeke, za koju bismo, možda, rekli da je samo voda koja teče. Ali rijeka pamti. I priča vam divne priče.

Knjigu možete naručiti putem telefona 069 240 887

Featured

Knjiga za djecu ,,Luka i Sofija u čudesnoj šumi” – nastavak avanture iz čarobne bašte

Nova avantura djevojčice Sofije nastavlja se u bakinoj bašti, u kojoj ona sa novim i neobičnim drugarom Lukom, na Ivanjsku noć, kada se otvaraju kapije vilinskog svijeta, prolazi kroz drvo i ulazi u čudesnu zemlju Irij. Iako, naizgled, slučajno, djeca su se našla tu baš u pravo vrijeme da spasu boginju ljeta Ladu od strašnih Mrakohoda koji izvlače svjetlost iz svih živih bića. Jedini način da prežive u mračnoj šumi je da nauče kako da prime svjetlost Majke Zemlje…

,,Da li čuješ?’’, upita ga Sofija pažljivo.

,,Da li čujem šta?’’, zbunjeno upita dječak.

,,Drvo. Govori nam… da pustimo svoje korjenje u zemlju’’, odgovori djevojčica.

,,Ne čujem ništa!’’, viknu Luka.

,,Zato što ne želiš da čuješ! Poslušaj…’’, te uze njegov dlan u svoj i prsti im se prepletoše. Sada se I njemu učinilo da čuje tiho, ali jasno… Pustite svoje korjenje…

            ,,Kako da pustim svoje korjenje, kad mi nemamo korjenje!’’, povika Luka, sada već uplašen. Pomisli  da je počeo da umišlja.

,,Jednostavno… zatvori oči i zamisli kako korjenje iz tvojih stopala prodire zemlju I za nju se vezuje. Korjenje će nas uvijek vratiti ovamo.’’, odgovori djevojčica.

,,Vratiti odakle?’’, uplaši se Luka.

,,Ne plaši se’’, umirivala ga je Sofija. ,,Svici će nam pokazati put’’.

 Svoj primjerak knjige možete poručiti putem telefona 069 240 887

Featured

Sofija i čarobna bašta

,,Sofija i čarobna bašta” je bajka za djecu školskog uzrasta, ali i za odrasle koji vole bajkovite priče. Djevojčica Sofija dobija vilinski dar da pravi pahuljice. Zbog toga je narušen Vrhovni Red među svih sedam svijetova. Na svom putu Sofija prolazi kroz razne izazove i uči lekcije o povjerenju, ljubavi, poštovanju, te na kraju otkriva da i sama nosi magiju u sebi, kao i sva druga djeca. Čitaoci ulaze u svijet čarolije u kojem ništa nije crno niti bijelo. Podstiče nas da se zapitamo: koja je to moja magija? Po čemu sam poseban?

Da li ste spremni da, zajedno sa vašom djecom, potražite čaroliju? Jer, čarolija je stvarna kada u nju vjerujemo. Uz svaku kupljenu knjigu dobijate poklon – čarobnu ogrlicu! ”…

,,Nikada Crni Čarobnjaci nisu bili ovoliko blizu ostvarenja svoga sna da zavladaju u svih sedam svijetova. Moć koja nekome ne pripada mora da bude vraćena do poslednjeg dana zime. U suprotnom, zid bi mogao da nestane zauvijek. Bilo je dovoljno samo da jedna djevojčica nikada ne poželi da vrati dar koji je dobila…”

Knjigu je objavila izdavačka kuća ,,Samo Korak” iz Beograda. Može se kupiti online preko FB stranice izdavača, Lagunine i Delfi online knjižare, kao i na svim Beokolpovim prodajnim mjestima.

U Crnoj Gori knjigu možete naći u knjižarama Narodne Knjige ili je možete naručiti putem e-mail-a kuljacatatjana@gmail.com.

Featured

,,Kako raste mama”

Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.

Napisala sam  je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.

Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.

Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog  haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.

Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.

Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!

Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama”:

,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem… 

Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje. 
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje. 
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.

… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!

Hvala ti Tanja što si majka.

Tvoj Milisav Popović”

 

Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti.,  Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂

Miris kiše

Kiša je padala noći kad je ostala sama. Dobovala je po isprevrtanoj, plodnoj zemlji. Zainatila se da joj do nozdrva donese miris početka koji liči na kraj.
Ne možeš da budeš tužna! Okupaću te, umiću te, bićeš kao nova! – obećavala je kiša. 
Pustila je da na nju prospe sve kapljice iz oblaka i sa lica ispere šminku koja se razlila. Stvorila je, na prostoru ispod dva oka, divno impresionističko djelo! Pomalo zastrašujuće za slučajnog prolaznika koji je krajičkom oka spazio. 
***
Izađe ispred kuće da spase rublje od kiše. Zaklopi kapke i dopusti da miris zemlje obavije sve u njoj. U utrobi komešanje, pa kidanje, pomisao da, spletom nekih čudnih okolnosti, nikada nije bilo pravo vrijeme. Nizašta. Naučila je da vjeruje kako je pravo vrijeme izmišljena kategorija za sadašnjost u kojoj su se kockice (sasvim slučajno!) spojile. 
Zemlja joj prošaputa:
– Zar je sve (i dalje!) tako živo? 
Disala je i zadržavala miris, baš kao i uspomenu na davno odumrlo vrijeme.
Nikada nije bilo više punoće kao tih večeri pred kišu. Dok je vrijeme stajalo, a planeta prestala da se okreće.
– Kako da zaboravim noć u kojoj su svi zakoni Kosmosa prestali da važe? – upita, po prvi put u mrak, a ne odgovori niko.
Izdahnu… Dobovanje kiše. Miris zemlje. Njegov šapat koji nestade u daljini. Iz posljednje uspomene.

Mimoilaženja


Mi ne postojimo, a trajemo oduvijek.
I to je jedino nama jasno.
Trajemo u titraju vremena koje ne uspjevamo svrstati u nijednu pojmljivu vremensku kategoriju.
Prošlost su obilježila mimoilaženja.
Sadašnjost je jednaka iskričavim, slučajnim susretima.
Budućnost niko od nas, ionako, nema.
Znamo samo da rado pamtimo svaki trenutak naelektrisanog vazduha kad bismo se našli blizu.
Sudbine poput dva magneta istog polariteta.
Duša sličnih do jasnog prepoznavanja.

U djevojačkoj sobi prošlost, sadašnjost i budućnost znaju da se pomješaju, zbune me, vaskrsnu davno zapečaćene uspomene u pismima i na kasetama koje sam odložila u kovčeg. Vremensku kapsulu koju nikada nisam trebala da otvaram.
Fotografije, riječi ispisane rukom na hartiji prije digitalnog vremena, one koje su poštom putovale danima, pa ih nismo lako ispisivali. Pisali smo samo one riječi za koje smo znali da će vrijediti i za deset dugih dana kad ih pročita onaj kome su upućene.

Ovdje ožive davno zakopane nade i očekivanja zbog kojih sam otupila. Prisjete me na treperenje unutrašnjosti organizma koje, godinama unazad, ne osjećam više. Preispitujem se kako, kada i zbog čega sam izašla iz te faze razvoja i dozvolila da me život samelje i napravi od mene jestiv odrezak. Podnošljiv za sebe i druge.

Poželim da udahnem sve to još jednom. Živim još jednom. Osjetim se živom dok mi venama kulja pročišćena krv i udara mi na obraze.
Udahnem duboko. Odmaknem se od kovčega u kojem leže uspomene. Obećam sebi da ću jednom da ih spalim i pošaljem u prošlost duhove. Izađem iz djevojačke sobe i zatvorim vrata.

Prošlost više nema ništa sa ovim što sam danas.

Iznova

Neka stanja su trajna, iako imaju smjenu inteziteta poput godišnjih doba. 
Voljenje, na primjer. Izgubiš glavu, pa se smiriš, pa bujaš, pa zahladni. I opet procvjetaš. Znaš da će se mijenjati i to je dobro. Sjajno, kadgod ti je hladno i kad si usamljen, sam ili udvoje. Iako se plašiš da će potrajati i da će zima ljubavi trajati beskonačno, neizdrživo dugo.
Neće.
Znam ljubavi koje godinama prolaze kroz iste smjene godišnjih doba.
Znam i ljude koji se uopšte ne plaše da nikada neće otopliti.
Znam one koji vjeruju. Ne jedni u druge, već u ono što se, nebrojeno mnogo puta, desilo poslije svake zime u kojoj su tihovali.
Čim se jedno drugom osmjehnu, doleti lastavica.
Kad se nehajno dotaknu, procvjeta pupoljak bijelog behara.
Puste li glas, zažubori potok koji se bješe sakrio pod zemlju.
I tako godinama. Nebrojeno mnogo puta. Najednom, sve oživi. Kao da nikada ni spavalo nije.

Ljepota

Tek u zrelim godinama žena nauči da voli svaki dio sebe, pa makar i nesavršen. No, ironije radi, češće će se desiti da misli da na njoj nema ništa lijepo dok je u cvatu mladosti. One lijepe, putene, dok joj je koža zategnuta, bez ožiljaka života. 
Bila sam jedna od onih koje su se držale po strani, kada je pojavni dio bića u pitanju. Moje lice je bilo predugačko, oči sitne, kosa tanka, usne prevelike. Na sve sam imala zamjerku. Sve do trenutka kada sam po prvi put, upravo zbog svih ovih nesavršenosti, oku fotografa bila posebna. Tada sam prvi put zaista vidjela sebe očima drugih ljudi.
Čudesno je koliko je vremena moralo da protekne da zavolim sve na svom licu. Prihvatim tijelo koje se, godinama, izmjenilo. Da ne mrzim nesavršenosti i naučim da me nesigurnost ne obuzme kadgod je važno da dam sve od sebe.
Najteža lekcija na putu voljenja sopstvene spoljašnosti bila je prihvatanje komplimenata. Dugo nisam znala šta sa njima da radim! Kad dobijem kompliment osjećala bih se glupo, kao da taj neko ko mi je udijelio lijepu riječ želi da se našali sa mnom. O, kako sam mrzila komplimente! Nisam umjela ni hvala da kažem. Promucala bih, nespretno, nešto o tome kako to baš i nije tako. A onda bih ućutala i pravila bih se da nisam čula, dok mi je rumenilo osvajalo obraze. 
Danas su djevojčice svjesnije svoje ljepote nego što smo nekada bile mi. Svijest o spoljašnjem izgledu svakoj djevojčici, velikoj i maloj, donijeće izvjesnu dozu sigurnosti koja će joj samo pomoći da svoj put krči lakše. Da se ne sklanja. Ako im govorimo da su lijepe, uštedićemo im godine nesigurnosti, dok same ne dođu do spoznaje da zaista jesu lijepe. Nijedna od nas nije u stanju to da vidi sama. Zadaćemo udarac kozmetičkoj i modnoj industriji koje su svoje imperije izgradile na temelju ženske nesigurnosti.

***
Znam da sam bila u ranim dvadesetim godinama kada sam na ulici spazila ženu u crnom. Rekla bih da je bila na početku šeste decenije života. Potpuno bijela kosa uvezana u visoku punđu isticala je lice koje je držala sa bradom blago uzdignutom nagore. Nosila je jednostavnu crnu, dugačku haljinu i srebrni lančić sa medaljonom. Očiju i usana blago nasmijanih. Kao da ima svo vrijeme ovog svijeta i ne žuri nikuda.

Bila je to žena koja je koračala tako kao da voli svaki dio sebe.

Najljepša žena koju sam ikada vidjela.

Miris kiše

Kiša je padala noći kad je ostala sama. Dobovala je po isprevrtanoj, plodnoj zemlji. Zainatila se da joj do nozdrva donese miris početka koji liči na kraj.
Ne možeš da budeš tužna! Okupaću te, umiću te, bićeš kao nova! – obećavala je kiša. 
Pustila je da na nju prospe sve kapljice iz oblaka i sa lica ispere šminku koja se razlila. Stvorila je, na prostoru ispod dva oka, divno impresionističko djelo! Pomalo zastrašujuće za slučajnog prolaznika koji je krajičkom oka spazio. 
***
Izađe ispred kuće da spase rublje od kiše. Zaklopi kapke i dopusti da miris zemlje obavije sve u njoj. U utrobi komešanje, pa kidanje, pomisao da, spletom nekih čudnih okolnosti, nikada nije bilo pravo vrijeme. Nizašta. Naučila je da vjeruje kako je pravo vrijeme izmišljena kategorija za sadašnjost u kojoj su se kockice (sasvim slučajno!) spojile. 
Zemlja joj prošaputa:
– Zar je sve (i dalje!) tako živo? 
Disala je i zadržavala miris, baš kao i uspomenu na davno odumrlo vrijeme.
Nikada nije bilo više punoće kao tih večeri pred kišu. Dok je vrijeme stajalo, a planeta prestala da se okreće.
– Kako da zaboravim noć u kojoj su svi zakoni Kosmosa prestali da važe? – upita, po prvi put u mrak, a ne odgovori niko.
Izdahnu… Dobovanje kiše. Miris zemlje. Njegov šapat koji nestade u daljini. Iz posljednje uspomene.

Krvotok

Dio si krvotoka mog, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.

Nije to bilo kakav dio tijela koji možeš lako,

oštrim nožem, odstraniti kad stisneš zube, jako.

Dugo već te puštam da, poput korova, preplićeš svoje žile s korjenjem mojim.

Krenem li te čupati van, 

iščupaću ono čime mi se duša hrani, znam.

Za tebe nemam rješenje. 

Način da te izbacim. 

Zaboravim.

Zanemarim.

Ne volim.

Zato te i čuvam unutra. 

Zagrlim se nježno i lako,

Jer zagrlivši sebe, grlim i tebe, tako. 

Jedno smo, u meni, samo.

Otkako se znamo.