Featured

Želite da pišem za Vas?

Potreban Vam je govor, tekst, rođendanska čestitka, pismo, poklon priča kojom ćete obradovati drage ljude, ali ne baratate olovkom baš najbolje i voljeli biste da to neko uradi umjesto Vas?

Želite da ostavite sjajan utisak na osobu kojoj ste priču namijenili ili možda želite da na pravi način dotaknete sve one koji Vaše riječi treba da čuju?

Urednik ste magazina, dnevnih novina ili portala i dopada Vam se moj stil pisanja, ideje i način na koji dopirem do čitalaca i pokrećem u njima emocije i želju za promjenom? Treba Vam orginalan saradnik koji piše srcem i dušom i na taj način pokreće čitaoce?

Uz sve to, dopada Vam se kako ja pišem?

Na pravom ste mjestu!

Za početak dovoljno je da me kontaktirate putem e-mail-a kuljacatatjana@gmail.com radi dogovora u vezi saradnje.

Lijepe riječi otvaraju gvozdene kapije. Ja od riječi pravim najdivnija tkanja.

 

 

 

Featured

,,Kako raste mama”

Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.

Napisala sam  je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.

Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.

Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog  haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.

Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.

Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!

Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama” napisao predivne riječi koje biše rastopile i najhladnije ledene stijene:

,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem… 

Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje. 
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje. 
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.

… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!

Hvala ti Tanja što si majka.

Tvoj Milisav Popović”

 

Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti.,  Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂
Featured

O knjizi ,,Kako raste mama”- Martina Tišljar Delić

Predivan osvrt na knjigu ,,Kako raste mama” od prekrasne Martine Tišljar Delić i priča ,,Djeca i anđeli čuvari”

,,Mogli bi reći da u životu žene koja postane majka postoji život prije i život poslije rođenja djeteta:) I koliko god da mislimo da smo spremne na dolazak djeteta, ne postoji ništa što nas može na to pripremiti:). Ipak, nema osjećaja koji se može usporediti s onim kada uzmemo svoje dijete u ruke i prislonimo ga uz sebe. Ništa ne može zamijeniti miris male bebe u naručju, uzbuđenje zbog prvih riječi ili koraka, osmjehe i zagrljaje djeteta, njihove priče…” Martina Tišljar Delić

Više na link-u:  https://razgovorisandjelima.wordpress.com/2015/06/04/kako-raste-mama/

Napadi bijesa kod djece

 

 

Čini li vam se da je napad histerije nešto što sasvim sigurno nećete doživjeti od vaše umilne bebe? Gledate, s vremena na vrijeme, dijete koje se bacaka u ili ispred prodavnice i oznojene roditelje koji ne znaju šta bi prije? Još ako je trgovina obavljena i odrasla osoba stoji sa punim rukama kesa a ono se bacaka, te roditelj nije fizički u stanju da savlada dijete a da mu sve ne poispada. Pitate li se što ih nisu bolje vaspitali? Ako dijete dobije po turu okolina obavezno osuđuje onoga koji mu je batine priuštio. Ako, pak, ne dobije, pita se kad će. Okolina svakako ima svoj kritički stav. A mene, pravo da vam kažem, baš boli uvo za taj stav.

Elem, inspiraciju za naredne redove dobih prije dva dana. Imam jednog dvoipogodišnjaka koji obožava autiće. Fanatično. I ja bih mu kupovala autiće kad mogu, a zadnji put je dobio autić kad je upro prstom u njega u supermarketu. Lomila sam se da li da mu ga kupim. Međutim, sam pogled na uplakano i molećivo lice te ono tužno: ,,Mamaaaaa, kupi mi autć! Mamaaaaa, moji’ te!” riješio je dilemu. Odšetamo do polica sa igračkama, šef odabere onaj koji mu se dopada i sav zadovoljan izađe iz prodavnice. E, tu je nastala greška. Par večeri nakon te odemo nas dvoje u šetnju. Svratimo po neke namirnice i, po đavolu, hljeb baš bješe do police sa autićima. Navalio šef da mu kupim auto. Znala sam šta me čeka. Objasnila sam mu, lijepo, da ima autića toliko da ih može prodavati kao polovna, ili u dijelovima, a on pojača intonaciju i dade se u dreku. Okreće se onaj narod, a ja drekavca vozim u onim kolicima iz supermarketa. Usput, zahvaljujem Bogu što mu guza još uvijek može stati u onaj dio za male ljude koje u prodavnici ne možeš baš lako iskontrolisati.

Nastavimo do kase, a on ne prestaje. Izlazimo iz prodavnice. Ja sa dvije ruke pune kesa koje prebacujem u jednu ruku, ruksakom na leđima sa toliko presvlake za njega da bismo pretekli i da ostanemo negdje zarobljeni na par dana. Kako ostadoh bez spasonosnih kolica koja su mi omogućavala kretanje bez obzira na stanje u kojem se nalazi moj voljeni zvekan, čovjek se dade u bacakanje ispred marketa. Najvećeg u gradu. Najprometnijeg. Sa ljudima na čijim licima sam očitavala čuđenje, sažajenje, želju za pljuskom po guzi, osudu kako sam loš roditelj i opet saosjećanje. Vjerovatno majke koja ima isto čudo kući. Pokušam da ga uz sav tovar ponesem, ali je u onoj zimskoj jakni bio kao dobro istrenirano meče koje mi je klizalo pod rukama. Koje ne bi savladao ni nindža.

Policajac koji se našao tu priđe, ponudi mu da mu pozajmi pendrek ako se smiri, ali ništa nije pomagalo. A on je lud od ljubavi za policijom i policajcima. Arlauče kao sirena dok se igra. Arlaučem i ja, često. Moram. Ni dedin ,,Mrakan” kojeg se on plaši nije pomogao. Ni to što ima gomilu autića kući. A ni činjenica da ćemo zakasniti po seku sa treninga. Nisam dobila želju da ga isprašim po turu. Znam da je dovoljno mali a nedovoljno veliki da bi uspješno kontrolisao svoje emocije.  Takođe, znam da je ovo još jedna granica koju nastoji da poruši. Da raste i razvija se baš na taj način.

Jedva krenusmo, sa suzama u očima. Kuka na sav glas, ali barem hoda. U prolazu ugleda izlog sa igračkama: ,,Mama, ‘oćemo da kupimo auto?!” ozari se lijepo lice koje mi osmjeh smješta svako jutro. ,,Nećemo”. Plač. Do auta. Do kuće. Knap smo stigli po njegovu sestru. ,,Kad primim platu možeš da dobiješ autić. Ne možemo da kupujemo autiće kao hljeb, svaki dan”, pokušah da mu objasnim.

Tantrumi, iliti napadi histerije, su sasvim normalna pojava kod male djece. Bila sam pametnija sa prvim djetetom pa smo se u startu dogovarali da li i šta može da dobije iz prodavnice. I nikada nisam doživjela od nje bacanje po patosu. Valjda me ovaj mališa smekšao. Milo mi je da ga obradujem novom igračkom. Samo, mogla sam da preskočim kupovinu baš onaj put kada je autić dobio zahvaljujući plaču u sred prodavnice i tužnom izrazu njegovi lijepih očiju. Da nisam poklekla tada, možda bismo ovu ekskurziju i preskočili.

Tako, kad vaša medena beba poraste i počne da se bacaka na sred prodavnice, nemojte joj dati to što traži. Shvatiće da je to najlakši način da dobije ono što želi i onda ste nadrapali. Neka ljudi gledaju, vi ih ne morate gledati. Baš vas briga o čemu razmišljaju i da li vas osuđuju, kako god da se postavite. Pljuska po guzi ne rješava problem. Riješiće ga to što djetetu nećete pružiti to za čim histeriše. Naučićete ga da to nije način.

Kolumna: Gracija

Photo

Ti ,,strašni” dvogodšnjaci

 

 

Kad krenete sa listanjem interneta uzduž i poprijeko u potrazi za odgovorom na pitanje ,,šta me čeka kad beba napuni dvije godine?” naići ćete na seriju zastrašujućih tekstova o tome u kakvo će se čudovište vaše slatko bepče pretvoriti. No, sve zavisi od ugla iz kojeg na cijelu problematiku odrastanja vašeg mezimčeta gledate. Oni sa dvije godine razumiju gotovo sve. Prkose. Imaju napade bijesa. Počinju sa birkanjem hrane (zaboravite na isključivo zdrave obroke!). Biraju šta će da urade- rade baš ono što im se sviđa. Udaraju i grizu kad im nije po volji. Stasali su da skinu pelene. Bace flašice i varalice. Da već jednom porastu u dijete sa kojim se lakše rukuje. Period od drugog do trećeg rođendana uglavnom izgleda kao intezivan trening roditeljskih živaca. Mada, ne mora uvijek tako da bude. Uglavnom se sve svodi na ovnovsko-rogato pomjeranje roditeljskih granica. Djeca se tako razvijaju. Mada su u tom periodu, uglavnom, nikad slađi. To ih ,,vadi”.

U ovom periodu djeca intezivno razvijaju govor, pa u razmaku od par mjeseci možete dobiti pravu malu pričalicu koja, nakon glavne riječi, ,,mama” u 99,9% slučajeva, dnevno izbacuje nezamisliv broj novih riječi koje sklapa u rečenice. Moj sin je progovorio oko drugog rođendana, a nakon pola godine pjeva i na engleskom. Nisam ga upisala na kurs, časna riječ. Pokupi usput sve što čuje i onda uvježbava u sebi ili naglas, te spremi pravi koncert! Najveća želja za pokazivanjem naučenih fraza, pjesmica i dogodovština iz vrtića stvara mu se kad trebamo leći u krevet. Dobijem cijeli repertoar. Podijeljena sam između oduševljenja i rastopa kako je meden sa jedne strane i želje da ućuti i zaspe više- sa one druge strane. Takvo je valjda cijelo roditeljstvo. Lelujamo između dvije potpuno različite strane. I balansiramo da ne flipnemo načisto. Mislila sam da niko ne može da bude veća pričalica od njegove sestre. Izgleda da sam se prešla.

Dvogodišnjaci ne prestaju da iznenađuju svakog dana. Čini mi se da u ovom periodu stalno prolaze kroz neku transformaciju i da ni u jednom periodu djetinjstva tako brzo ne odrastaju. Ispred njih su krupni koraci. Promjena do promjene. Sve to može djelovati stresno izbunjujuće za njih. Od njih se očekuje da slušaju i često su nepravedno okarakterisani kao ,,bezobrazni”, posebno ako odrastaju uz stariju djecu kojima možeš nešto doglaviti. Ono što sam otkrila je da su djeca prirodno nadarena za saradnju. Samo je potrebno naći pravi način. Nisu se rodili da bi nam život okrenuli naopačke. Njima je potrebna naša pažnja. Nepodijeljena. Što više momenata u kojima smo fokusirani samo na njih. Na svako od djece ponaosob. Možda ste primjetili da je dijete pravi melem kada je samo sa vama a kad se tu pojavi još neko ono postane zahtjevno, kenjkavo i privlači pažnju na najiritantnije moguće načine. Pa čak i vaša vika je, u njihovim očima, vid pažnje.

Pola sata dnevno fokusirane i nepodijeljene pažnje sa svakim djetetom može da učini čudo od vašeg odnosa. I to ne samo da će dijete postati mirnije i zadovoljnije, već ćete se i vi osjećati bolje. U tih pola sata sklonite od sebe mobilne telefone, tablete, isključite TV. Neka u tom svijetu nema ništa što bi moglo da vas poremeti. Uživaćete u igri i njegovom svijetu koji ćete tek početi da otkrivate. I shvatićete da postoji i lakši način da od djeteta izazovete poželjno ponašanje.

Vjerujte, oni znaju kako da vam skrenu pažnju. Vodite se starom narodnom poslovicom koja kaže ,,Bolje je spriječiti nego liječiti!” i sve će da postane mnogo lakše. Ako vidim da kreće napad bijesa ja stanem pored njega i jauknem kao da sam se uplašila od toga što radi. U momentu kreće smijeh. A kad počne da se smije mnogo lakše mi je da ga nagovorim da posluša. A i to radim kroz igru. Oni vole da rade ono što im je zabranjeno, a ja to koristim maksimalno i ,,upali” baš svaki put! Ako ne želi da jede sasvim je dovoljno da kažem: ,,Nemoj slučajno da mi je neko pojeo ovaj zalogaj!” i još se pretvaram da jedva čekam da ga pojedem. Kad god se ovako hranimo on ,,očisti” tanjir. Isto koristim i za pranje ruku, odlaženje u krevet, izlazak iz kuće, brzo spremanje. Za sve što mi je potrebno. Posluša i zabavi se. A moji živci ostanu netaknuti.

Od dvogodišnjaka očekujte da vam nakon prve proste rečenice jednog dana jednostavno ispriča kako mu je bilo u vrtiću: ,,Mama, gujao decu. Ne ‘me da dija autić. Tavijo na ‘to autić” I već se nađate u čudu kako možete nešto da mu objasnite. Da se drugari maze i paze. Ne čupaju i ne guraju. I pitate se (a i njega) da li je razumio? ,,Dobjo mama”. Kaže da jeste. A ja podjeljena između želje da ga iskritikujem što se pogurao sa drugarom i radosti što mi je ispričao svoj dan. Moje pile od 2,5g. Do juče beba. Još malo beba.

 

U svijet dvogodišnjaka možete da ušetate kad god to poželite. Ko vam kaže da su nemogući znajte da samo nije otkrio način kako sa njima da uspostavi dobar odnos. A ja vam kažem, budite prisutni. Igrajte se. Iznenadite se.

 

Magazin ,,Gracija”, iz arhive.

 

 

Hajde da se igramo!

Bila sam jedna od onih mama koje su se igre i pomamljivanja pred spavanje plašile k’o od samog đavola. Posebno ako ih neko drugi pomami. Djelovalo bi mi kao da nikada neće zaspati kad se onako kikoću i jure po sobi  kao da su se najeli ludih gljiva. Da ti se zamanta kad ih gledaš. Razmišljala sam, dok se oni smire trebaće mi najmanje pola sata, a zahtjev za smirivanjem će biti propraćen negodovanjem, a onda i suzama koje nisam nikako mogla da trpim. Kad bi ih suprug krenuo pomamljivati dizala bi mi se kosa na glavi uz propratnu viku: ,,Ne pomamljuj ih inače ćeš ti da ih uspavljuješ!” I onda bi prekidao igru i prepustio bi ih mom ritualnom čitanju priča i pjevušenju, dok ne popadaju od umora. Ili dosade.

Od skoro sam otkrila da igra sa djecom, ne samo pred spavanje, može da posluži za otpuštanje stresa, negativne energije, pa čak i liječenje nekih traumatičnih iskustava kroz smijeh. Sama igra im omogućava da na kratko mogu biti doktori u bijelim mantilima koji preslušavaju pacijenta i od njih zavisi život osobe koja traži njihovu pomoć. Mogu postati mađioničari koji nas uz par čarobnih riječi pretvore u šta god oni žele. Ili da postanu toliko snažni da nas u samo jednom potezu obore na pod a mi ostanemo iznenađeni njihovom snagom. Kroz igru oni dobijaju moć koju u stvarnosti nemaju i osjećaju se kao da drže pod kontrolom situacije koje su im nekada možda izazvale negativna osjećanja, pa čak i traume.

Možete da postanete veliki, ogromni pas kojeg će oni ukrotiti samo jednim potezom ruke. Ili strašno čudovište koje ih inače plaši, a koje će ovog puta da se na smiješan i zabavan način kreće po prostoriji, da od njih bježi i na kraju bude uhvaćeno i savladano. Kada upadnu u histeričan plač možete da se pretvarate da ste uplašeni od njihovog strašnog krika, uz grimasu koja ih uvijek dovede do smijeha i prekida napada bijesa. Možete se pretvarati da je dijete kučence koje ni po cijenu života ne smije da se popne na krevet i da legne da spava. I dok se samo okrenete, dijete se kikoće sa tog istog kreveta u koji nije htjelo da ide.

Brojne su igre koje mogu biti od velike pomoći da gotovo uvijek dobijete ono što želite, ili prekinete ponašanje koje vam ne odgovara, a da ne upadate u ljutnju, viku i prijetnje batinama i kaznama. A kad god osjetim da gubim kontrolu, što se gotovo uvijek dešava kada me umor savlada te nemam energije da se sa njima izborim, prisjetim se da ja imam moć i pravo izbora. Da sam starija. A oni samo djeca. I to me vrati u balans kad god mi zatreba. Pred spavanje igra može da bude sjajan pomoćnik za otpuštanje nakupljenog stresa, kako njima, tako i vama. Možete da iscjelite razna iskustva, kako ona koja su se desila baš tog dana, pa tako i neka ranija.

Prije dvije večeri bila sam na ivici snage zbog problema na poslu. Nisam nikako bila raspoložena za igru, a ni za priču, niti bilo čija pitanja i zanovijetanja. Po pravilu, kad tako ,,padnemo” kreće privlačenje pažnje roditelja koji je fokusiran na nešto sasvim drugo. I što god roditelj ima veću potrebu za samoćom, mirom i tišinom, to djeca više nastoje da roditelj usmjeri pažnju na njih, a alatka za sigurno skretanje pažnje je redovno ponašanje koje nama ne prija. I onda upadnemo u još veći problem jer oni postaju nemogući a mi se osjećamo bespomoćnima.

Elem, u jednom momentu sam se pribrala i počela sam da se igram. ,,Joooj, boli me vrh kose! Glava! Daj mi vode! ‘Oću čokolade! On me gurnuo! Ona me krivo pogledala! Piški mi se! Oću da gledam crtani!” A onda se desila nevjerovatna promjena! Ne, Erik nije postao Bananamen. Moja začuđena djeca su prekinula svo negodovanje i zahtjeve. Pretpostavljam da su bili u šoku zbog mame koja je izigravala razmaženo i zahtjevno derište i počeli su da se smiju: ,,Mama, šta ti je?!” Bacih se na pod i počeh da mlataram rukama i nogama kao dijete u napadu histerije. Oboje su skočili na mene da me savladaju uz kikotanje i smijeh, a ja sam ih zgrabila pretvarajući se da sam se izliječila. A onda smo se rvali i cmakala sam ih dok nisu počeli da me mole da prekinem.

Pod jedan, postala sam hit mama, najzabavnija mama na planeti (ikad!). Pod dva,zabavila sam se i opustila bolje nego da sam popila nešto za smirenje i otišla da spavam. I pod tri, zaspali su kao top i niko se nije budio da traži išta.

Igra sa djecom postala je moj najbolji saveznik u sprječavanju ponašanja djece koje mi kida živce, ili postizanju ponašanja koje želim. A svaki korak možemo pretvoriti u igru koja je ljekovita za sve koji u njoj učestvuju. Djeca su prirodno ovorena za saradnju. Samo im trebamo prilagoditi način na koji oni sa lakoćom funkcionišu i zahvaljujući kojem će i naši dani postati mnogo lakši.

 

Izvor: Gracija

Vremeplov

Desio se susret sa nekom stihovima neke stare JA, nekom od prije dvadesetak ljeta. Bješe to noćas, kad se jedan dan potpuno predao drugom. Negdje na pola noći. Stranice šarene sveske tankih korica bjehu ispisane stihovima skrivenim od svijeta.

Toliko bola, gorčine, riješenosti, volje, odustajanja, zanosa, tragedije, svršenosti. Ljubavi, ljubavi, silne ljubavi koja ruši i najčvršće zidove. Razočarenja i nade, svakog ponovnog kraja svijeta zbog neuzvraćene emocije. Propadanje u sebe. Davljenje u sopstvenoj tuzi.

Gdje sam?

Odrasla?

Nesposobna da se više jednako dam?

Otkrih stihove zrna tek zagrebane mudrosti mladih godina. Riječi koje bijah zaboravila. Oprostite mi na nevještosti, bilo mi je tek devetnaest ljeta. Bješe to u prošlom vijeku. Toliko davno.

 

,,Najljepše je skočiti u prošlost,

ploviti po uspomenama,

grickati preostale krajičke sjećanja. 

Poljubac je bio slađi,

Ne! Nisam umislila!

Gledao si me ljepše,

Čvršće mi stegao ruku.

Dodiri su bili ružini poljupci,

A tvoje usne – raspukli nar.

Riječi – najljepša pjesma.

Zar ti se ne čini

Da sam te onda ljepše voljela?’’

 Ne sjećam se ni kome sam je posvetila. Da sam iole posumnjala da se jednog dana neću sjećati uzroka svoje patnje koja bi me dovodila do dubine tuga u kakve danas ne zalazim, zapisala bih ime njenog uzroka. Njene inspiracije.

Ali se ne sjećam.

Pamtim samo duboko kidanje u stomaku koje sam posljednji put dopustila deset godina od sad.

I nikada više.

Kažu da tuga i patnja pletu najljepše stihove. Više iz patnje ne stvaram. Možda smo nekada mislili da, ukoliko ne patimo, nismo živi. No, to sa ljubavlju i nema puno veze. Nisu nas previše učili da volimo sebe. Uprkos zakonu starom koliko i svijet kakvog poznajemo.

Moja mala pametna glava sinoć mi je ozbiljno saopštila:

,,Mama, ja sve vas mnogo volim, samo sebe ne volim’’.

Iako znam da, sa svojih nepunih sedam ljeta, nije previše svjesna težine onoga što izgovara, uhvatila sam je za ruku i rekla:

,,Od svih ljudi na svijetu sebe moraš najviše da voliš. Ako ne voliš sebe, nećeš imati ni svijetu šta da daš.’’

Prećutala sam joj da, ukoliko ne bude voljela sebe, drugi je neće cijeniti. Olako će prihvatati sve što im bude nudila u zamjenu za priznanje njene posebnosti. Koja je božanska sama po sebi.

,,Divna si, vidiš li to?’’

Ne vidi. Stidi se. Ponavljaću joj, sve dok joj kao mantra ne postane.

Želim joj stvaranje iz ljubavi, a ne iz patnje. Patnja je odsustvo ljubavi.

Kao što je i mrak nedostatak svjetla.

A zlo nedostatak dobra.

Mržnja nedostatak ljubavi.

Upalimo plamen da otjeramo tamu.

Vrijedni smo svakog slova iz ljubavi napisanog.

 

 

Zašto su oni naše najveće ljubavi

Neke žene osjete odmah, a neke baš i ne. Nema to veze s tim da li je proradio materinski instikt, već prosto između dva bića iskra ljubavi se upali odmah ili nekoliko trenutaka nakon toga. Nije ni čudo! Porođaj, kako god on izveden, za ženu je traumatično i predivno iskustvo. Stvorila sam novi život. Nema ništa božanskije što žena može uraditi od toga. Kažu da se porođajne muke brzo zaborave, no ja pamtim kao slon. Neću pisati o onom bolnom dijelu, nije o tome riječ. Hoću da uhvatim zauvijek onaj momenat upoznavanja i prepoznavanja dvije duše, kada sam poljubila onaj medeni nosić i gledala u one okice koje su me mrko posmatrale a ustvari su se samo navikavale na svjetlost ovog svijeta. Nije jednostavno, devet mjeseci bebe provedu u maminoj pupi potpuno zaštićene i ušuškane. Ne možemo im zamjeriti što nam se ne osmjehnu odmah.

Sjećam se prvog porođaja i trenutka kada su mi donjeli bebu. Privila sam je na grudi. Osjećaj potpunosti i totalne nirvane nikada neću zaboraviti. Sreća, ogromna, neopisiva! Emocije koje tjeraju suze na oči. Mirišem je, znam da me je do prije četiri sata šutirala i pokušavala mi pomjeriti desno rebro iz ležišta. Gledam na koga liči a onda shvatim da me baš briga na koga liči, samo neka je živa i zdrava. Obožavam je, volim, ljubim. Plašim se da je ne ,,polomim”, djeluje tako sićušno i krhko. Naslonila ona glavicu blizu maminog srca. Spava, diše. Razmišljam kako još nisam vidjela takvo povjerenje kad se bezrezervno nasloniš na nekoga i osjećaš da će te štititi i da ti se ništa ne može dogoditi. Prvi smješak iz sna sam uhvatila kamerom. Puštam ga i danas kad želim prizvati onaj osjećaj neopisive i skoro budalaste sreće, kad ne vidim ništa drugo i na svijetu ništa drugo ne postoji. Odrastanje djece pamtimo sa pomješanim osjećanjima. Nije lako, ali je predivno. Stvaraš malog čovjeka. Učestvuješ u oblikovanju jedne duše i osobe. Opet, budu svoji, čisto da te opomenu da sami biraju svoj put, od malih nogu.

Ubjedljivo najzanimljiviji su sa navršene tri godine. Tada su puni izjava koje nasmijavaju i najzgrčenije mišiće. Sjećam se teatralne predstave kroz zatvorena vrata od sobe: ,,Mama, plače ti dete!!! Ostaću ovde do kraja života!” ,,Đed se upr’o”, za jednog našeg dedu koji je oniži rastom. Za istog dedu je takođe izjavila: ,,Ne smije deda kafu, on je mali!” Učio jednom prilikom tata Sofiju da napiše broj pet, a ona se muči, muči i na kraju izjavi: ,,Ja ne znam, ja sam mala. Hoćeš da ti napišem slovo Г ?” Vidi ona da je to nešto slično.

A što tek zna sakriti stvari! U vječitoj potrazi za papama kroz kuću, vidno iznervirana, upitah svoje dijete: ,,Sofija, gdje su ti papuče?”, ona odgovori: ,,Ispod stola, neću ti kazati!” Samo da se zna, glupira se glupaljkom. Jednom prilikom je dobila čokoladu od djeda i kako zna da je ne smije pojesti prije ručka, uzvrtjela se, došla do mene i rekla: ,,Mama, vidiš, ovdje lijepo piše ČO-KO-LA-DA-PRI-JE-RU-ČKA!’’ Cijenim trud i snalažljivost, ali pravila su pravila.

Iz vrtića je jednom došla sa izjavom: ,,Mama, juče smo ja i drugar pitali kuvaricu šta ima za ručak i ona je odgovorila: ,,Životi!’’, a ja sam je čula ,,Žiroto’’. Pretpostavila sam da je za ručak, ipak, bio rižoto i da niko svojim životom nije platio da biše oni taj dan jeli.

Pred rođenje druge bebe plašila sam se da li ću ga moći voljeti kao prvo. Sina sam vidjela dan nakon porođaja. Kad smo se njušnuli rodila se ljubav na prvi pogled, ogromna, neuništiva, predivna. Ništa ne boli kad je beban u mom naručju. Sve prestaje da postoji. Izmami mi onaj blago tupkasti pogled i osmjeh čim uđe u sobu moja ,,beba broj dva’’. Sad uživamo u komunikaciji. Guče on, gučem ja. Cmačem one medene kiflice od nogica, ljubakam prstiće na stopalima, uvučem nos između ramena i vrata i mirišem, mirišem dok se dobro ne nadišem tog slatkog, nevinog mirisa bebe. On uživa, mama još više. To je onaj stepen slatkoće kad počnu da svrbe zubi, bih nešto da gricnem, pa onda ljubim, ljubim, ljubim. Znam da će se za koju godinu ,,oteti’’, neće dati da ga gnjavim, pa koristim sad svaki momenat, dok sam jača od njega. A tek osmjeh… Kad se nasmije najsrećnije na svijetu, kao da me nije bilo danima!

Volimo ih jer su nam na prvom mjestu. Čim ih dobijemo sebe svrgnemo sa najbitnijeg mjesta u našem životu i na to isto postavimo djecu. To su naši produžeci. Jedini siguran trag koji za sobom ostavljamo. Volimo ih najčistijom ljubavlju, da nam traju što duže, da njihove zvijezde svijetle najjače na nebu i da budu bolji od nas samih. Što im jača krila podarimo letjeće više i dalje. Jednom se moj suprug našalio sa Sofijom i pitao je: ,,Šta misliš, ko koga više voli, da li ti mamu, ili mama tebe?” Rekla sam mu, da ona ne čuje: ,,Mama nju’’. Ovako možeš voljeti samo onoga kog si stvorio.

Priča iz knjige ,,Kako raste mama”

Festival RODITELJSTVO NOVOG DOBA 2017. na Adi Ciganliji (drugi dan)

RND
Autor RND

Drugi dan festivala RODITELJSTVO NOVOG DOBA nastavio se u još opuštenijoj atmosferi nego prethodnog dana.

Takvoj atmosferi su doprinele i trudnice kojima je, pre svega, bio namenjen prvi deo predavačkog dana.

O ulozi i značaju svesnog roditeljstva u prenatalnom periodu govorila je Dušanka Marinković, akreditovani praktičar EFT tehnike i viša medicinska sestra V stepena stručne spreme. Buduće mame i tate su mogli da saznaju zašto je svesno roditeljstvo u prenatalnom periodu direktno odgovorno za naše zdravlje i naš kasniji život, kako svesno roditeljstvo može da utiče na promenu DNK u prenatalnom periodu i šta uopšte znači biti svestan roditelj još pre rođenja deteta.

Iz Crne Gore na festival je stigla i Tatjana Kuljača, autor knjige „Kako raste mama“, koja je prevedena na engleski jezik a proglašena je najboljim vodičem za roditeljstvo na našim prostorima. Tatjana Kuljača je i instruktor programa Aware Parenting (Svjesno roditeljstvo), mentorke Marion Rose iz Australije, a tema njenog predavanja je bila – Kako da iscelite i osnažite svoju porodicu. Ovaj program nam omogućava da se bolje povežemo sa svojom decom, ali i sa nama samima, da naučimo kako da kroz igru pomognemo detetu da se oslobodi trauma i da bez velikih poteškoća  izazovemo željeno ponašanje.

Drugi panel na festivalu RODITELJSTVO NOVOG DOBA bio je posvećen porođaju, sa velikom naznakom na „prirodni“, a učesnici panela, koji je izazvao veliko interesovanje, bile su babica Divna Miljković, prof. dr Mirjana Sovilj, autor programa „Prosvetiteljsko roditeljstvo“, dr Milica Vesić Dimitrijević, ginekolog, i Jadranka Mitrović, mama koja je sa suprugom bila i na prošlogodišnjem festivalu. Danas su oni roditelji malog nasmejanog dečaka a Jadranka je sa puno radosti želela da podeli svoje iskustvo iz trudnoće i sa porođaja sa budućim mamama i tatama. Panel je vodila Nataša Vukićević, jedan od osnivača Udruženja Roditeljstvo novog doba.

Posebne emocije na festivalu izazvalo je predstavljanje fenomenalnih rezultata koje je u radu sa svojom ćerkom postigla Nadica Blažić, predsednica Udruženja samohranih roditelja dece sa invaliditetom „Plava školjka“. Devojčica je rođena sa jedinstvenom medicinskom dijagnozom za koju niko nije imao dobre prognoze a danas je Milena druga na svetu u hip-hopu dece sa invaliditetom. Za prisutne je izvela jedan deo svoje koreografije, što je izazvalo pravo oduševljenje. Nadica kaže da kroz „Plavu školjklu“ želi da ohrabri i druge mame, naročito samohrane, da se bore za svoju decu, da ih ne skrivaju, već da im omoguće da pronađu svoje mesto u društvu.

Na ovu potresnu ali i toliko optimističnu životnu priču nadovezala se Milka Milovanović-Minić, koja je pokazala rezultate rada sa decom dok je bila direktor Ustanove za decu i mlade -“Sremčica“ i najavila još puno aktivnosti koje su planirane u okviru novobeogradskog Centra za brigu o starima, deci i osobama sa invaliditetom, sa akcentom na načine da se olakša život dece sa posebnim potrebama.

Završna predavanja bila su posvećena roditeljima dece starijeg uzrasta, a prvo od njih je bilo – Kako sa decom pričati o seksu, tema o kojoj su govorili ginekolog dr Igor Plješa i Jasminka Petrović, autor knjige „Seks za početnike“, koja je prevedena na 25 jezika. Dr Plješa je sa prisutnima podelio iskustva iz prakse iznoseći skoro neverovatne činjenice u pojedinim trenucima o tome sa čime se danas susreću mladi ulazeći u svet odraslih, od maloletničkih trudnoća, polnih bolesti, droga i još mnogo drugih otežavajućih momenata na putu odrastanja.

Ovo je zaista bila tema koju ni jedan roditelj starije dece ne bi trebalo da propusti.
Zanimljive podatke čuli smo i na sledećem predavanju koje je održala Iva Eraković, izvršna direktorka Prijatelja dece Srbije o zamkama interneta. Jedno nedavno istraživanje je pokazalo da samo 5 % dece prijavljuje uznemiravanje preko interneta a 20 % dece je tako nešto doživelo. Na ovom predavanju mogli smo da čujemo i kako da prepoznamo da li je dete žrtva maltetiranja, kao i koja su to „sumnjiva“ mesta na internetu koja ne bi trebalo da posećujemo, ni mi, ni naša deca.
Sa temom „NLP za decu – Kako da podstaknete pravi način razmišljanja kod deteta“ ali i sa neverovatnom energijom stigli su na festival Lidija Marković Rozati i Tomas Bjorge. Ovo dvoje međunarodnih NLP trenera, ko-kreatora  Momentum MethodeTM– alata za lak, svrhovit i život pun samopouzdanja, na veoma zanimljiv način predstavili su se publici tako da se predavanje pretvorilo u interaktivnu radionicu sa puno pitanja i reakcija publike.
Naš poznati psiholog Žarko Trebješanin, održao je na kraju festivala predavanje o potrebi za novim načinima vaspitavanja i prevaziđenom konceptu autoritarnog odnosa između roditelja i dece. Pronalaženje balansa u roditeljstvu svakako nije jednostavno i lako ali mu treba težiti. Profesor Trebješanin je na kraju drugog dana festivala prisutnima pružio osnovu na kojoj mogu da grade svoj odnos sa detetom, sa međusobnim poštovanjem jer detetu treba omogućiti da razvije samopouzdanje kako bi samouvereno ušlo u svet odraslih. A roditelji na tom putu ne treba da budu otežavajuća okolnost, već najbolja moguća podrška.
Za vreme festivala Dušanka Marinković je održala i dvodnevnu besplatnu radionicu za trudnice – Oslobodi se straha u porođaju sa EFT tehnikom, tj. kako se pripremiti za porođaj u šest koraka, kojoj su prisustvovali ne samo buduće mame, već i tate.
Na posebnoj radionici polaznici su od Dušanke mogli da nauče i kako da se oslobode ili otklone blokade ka novcu i izobilju uz pomoć EFT tehnike ili popularnog tapkanja.
Posetioci na festivalu su imali priliku da se u Zdravstvenom kutku posavetuju sa Nadom Lazić o dojenju, kao deo projekta Mam klupe za dojenje. Dr Tatjana Vukomanović, pedijatar i vlasnik portala Moj pedijatar, kao i časopisa Zdravo dete i Moj pedijatar, bila je spremna za pitanja i dileme prisutnih roditelja oko zdravlja njihove dece, a fizioterapeut Snežana Milanović omogućila je zainteresovanima da uz pomoć aparata SpineScan-a provere stanje kičme i poremećaje u držanju tela.
I mališani su imali svoje aktivnosti. Posebno im je bila zanimljiva radionica slikanja u pesku koju je organizovao Centar zANIMA. Anna Kononenko, idejni vođa ovog centra, osmislila je radionicu sa ciljem da se kroz igru podstakne diskusija na temu vlastitih emocija. Rad sa peskom pomaže buđenju  spontanosti i otkrivanju unutarašnje snage psihe koja pokreće samoisceljenje, integraciju, razrešavanje konflikata na nenametljiv  i prirodan način. Suvišno je reći da su deca više nego opčinjena peskom i mogućnošću da stvaraju različite motive i slike.
Deca koja nisu bili raspoložena da učestvuju na radionicama mogla su da igraju golf, crtaju, vide kako izgleda Školica lepog govora, trče za balonima ili da samo uživaju u suncu i lepom vremenu.
Prijatelji festivala su za posetioce pripremili i lepe nagrade koje su dodeljene na kraju drugog dana u veseloj i opuštenoj atmosferi: Chicco poklon paket, Mam poklon paket, program mazaže za bebe u SYNChrony Lab-u, program muzikoterapije za bebe u SYNChrony Lab-u, knjiga Sanje Ciganović „Priče iz života razvedene mame“ i knjiga Jelene Holcer „Uspešan roditelj-uspešno dete“.

Za sve nas koji smo učestvovali u organizaciji ovog festivala ovo je novo iskustvo jer smo pokušali da spojimo interesovanja roditelja i zabavu za decu kako bi vikend proveli na jednom mestu, u prirodi, u lepom okruženju, ali i kako bi sa festivala izašli sa mnogo više znanja i spremnosti da rade na što boljem odnosu sa svojom decom, ali i sa njima samima.

Zahvaljujemo se svim predavačima, posetiocima i ostalim učesnicima, a u ovom slučaju naročito Sanji Ciganović, koja je bila pravi deo tima od samog početka, kao i Ivani Vani Stanisavljević koja je bila spremna za svaki zadatak.
Ovaj festival organizovale smo sa istim entuzijazmom i odgovornošću, nas pet – Jelena, Tanja, Jasmina, Nataša i Dragana i ovu lepu priču završavamo jednom zajedničkom fotografijom – možda umorne, ali sa osmehom.

Attachment Play- priča na malo drugačiji način

Attachment Play su igre kroz koje se povezujete sa vašom djecom. Igrice koje kroz smijeh iscjeljuju i oslobađaju djecu od napetosti. Večeras smo se spontano igrali pred spavanje. Tražili su mi da im pričam priču ,,Tri mala praseta”. Odlučila sam da je ,,začinim” malo jer mi je original prilično dosadio. Rezultat je bio smjehotresan i toliko opuštajući da su ubrzo zatim zaspali sa osmjehom na usnama 🙂

A priča ide ovako….

  • Bila tri mala praseta iz Afrike koja vole da jedu paprike. Čuli su da je u šumu stigao vuk, koji nije iz Afrike i ne voli da jede paprike! Požuriše tri mala praseta iz Afrike koji vole da jedu paprike da sagrade kućice. Prvo malo prase iz Afrike koje voli da jede paprike sagradi kućicu od slame. Drugo malo prase iz Afrike koje voli da jede paprike sagradi kućicu od drveta, a treće malo prase iz Afrike koje voli da jede paprike sagradi kućicu od cigle. Prva dva mala praseta iz Afrike koji vole da jedu paprike, zadirkivali su treće malo prase iz Afrike koje voli da jede paprike zato što je izgubilo cijeli dan u gradnji svoje kuće. Pala je noć… Veliki i strašni vuk koji nije iz Afrike i ne voli da jede paprike dođe kod prvog malog praseta iz Afrike koje voli da jede paprike i pokuca na vrata. Kako mu niko ne odgovori poče da prijeti: ,,Duvaću, puvaću i oduuuuvaću ti kuću! Auuuuu!!!” i sruši kućicu za čas. Jadno malo prase iz Afrike koje voli da jede paprike pobježe kod drugog malog praseta iz Afrike koji takođe obožava paprike i sakriše se u kućicu od drveta. Dođe vuk koji nije iz Afrike i mrzi da jede paprike i poče da duva u kućicu Auuuuuuu! Sruši kućicu iz dva pokušaja! Pobjegoše dva mala praseta iz Afrike koji strašno vole paprike kod trećeg brata prasca što načini kućicu od cigle. Dođe ljutiti vuk koji nije iz Afrike i mrzi paprike i povika: ,,Puvaću, duvaću i oduuuuvaću vam kuću! Puuuuuuuu!” I duvao je i duvao je i nije mogao da oduva kućicu! Mali prasići iz Afrike koji vole da jedu paprike radovali su se što su umakli vuku…. Djeco, znate li zašto vuk nije mogao da oduva kućicu?
  • Zato što je kućica od cigleee!!! – već plaču od smijeha, bukvalno.
  • Ne! – pobjedonosno uzvknuh.
  • Nego?! – ostadoše začuđeni.
  • Zato što je to vuk koji NIJE IZ AFRIKE I NE VOLI DA JEDE PAPRIKE!

Može to da bude i vuk iz Kine koji voli da jede mandarine.

Kako god, smijali su se dok se nisu počeli hvatati za stomačiće.

Zaspali su kao dvije male bebe.

Pokušajte 🙂