Osjećam toplinu tvog šapata, sasvim blizu mog vrata. Koža se ježi, a tijelo osvaja toplina. Obuzima me milina. Čudim se kako me i dalje gledaš. Duboko… Dublje od svih zaljubljenih duša prije , Kako niko… More
Ilustrovana knjiga za djecu ,,Priče jedne rijeke sa boginjama slovenske mitologije”
Kada bi rijeka mogla da govori, kakve bi nam priče ispričala? Kažu da voda pamti…
Svako godišnje doba nosi sa sobom promjene u prirodi, a boginje Vesna, Lada, Siva i Morana dolaze na rijeku kada je noć vedra, kako bi im mjesec i zvijezde obasjali put. Samo, to nije njihov jedini zadatak…
Boginja Vesna je pomogla djevojčici koja je posebna i čuje govor rijeke, a mislila je da sa njom nešto nije u redu. Zahvaljujući Ladi, dječak Ognjen je prestao da se plaši vode. Siva je pomogla Pavlu da shvati da jedan promašeni go ne određuje život i da ga drugari ne mrze zbog toga. A Moranin zadatak je bio da zaledi rijeku kako bi djeca izvirila iz kuća, ostavila tablete i telefone i uživali u divnom sniježnom jutru!
Ove priče pomažu djeci da prevaziđu izazove na svom putu odrastanja, razvijaju maštu i osvješćuju bitnost svih živih bića, pa i rijeke, za koju bismo, možda, rekli da je samo voda koja teče. Ali rijeka pamti. I priča vam divne priče.
Knjigu možete naručiti putem telefona 069 240 887
Knjiga za djecu ,,Luka i Sofija u čudesnoj šumi” – nastavak avanture iz čarobne bašte
Nova avantura djevojčice Sofije nastavlja se u bakinoj bašti, u kojoj ona sa novim i neobičnim drugarom Lukom, na Ivanjsku noć, kada se otvaraju kapije vilinskog svijeta, prolazi kroz drvo i ulazi u čudesnu zemlju Irij. Iako, naizgled, slučajno, djeca su se našla tu baš u pravo vrijeme da spasu boginju ljeta Ladu od strašnih Mrakohoda koji izvlače svjetlost iz svih živih bića. Jedini način da prežive u mračnoj šumi je da nauče kako da prime svjetlost Majke Zemlje…
,,Da li čuješ?’’, upita ga Sofija pažljivo.
,,Da li čujem šta?’’, zbunjeno upita dječak.
,,Drvo. Govori nam… da pustimo svoje korjenje u zemlju’’, odgovori djevojčica.
,,Ne čujem ništa!’’, viknu Luka.
,,Zato što ne želiš da čuješ! Poslušaj…’’, te uze njegov dlan u svoj i prsti im se prepletoše. Sada se I njemu učinilo da čuje tiho, ali jasno… Pustite svoje korjenje…
,,Kako da pustim svoje korjenje, kad mi nemamo korjenje!’’, povika Luka, sada već uplašen. Pomisli da je počeo da umišlja.
,,Jednostavno… zatvori oči i zamisli kako korjenje iz tvojih stopala prodire zemlju I za nju se vezuje. Korjenje će nas uvijek vratiti ovamo.’’, odgovori djevojčica.
,,Vratiti odakle?’’, uplaši se Luka.
,,Ne plaši se’’, umirivala ga je Sofija. ,,Svici će nam pokazati put’’.
Svoj primjerak knjige možete poručiti putem telefona 069 240 887
Sofija i čarobna bašta
,,Sofija i čarobna bašta” je bajka za djecu školskog uzrasta, ali i za odrasle koji vole bajkovite priče. Djevojčica Sofija dobija vilinski dar da pravi pahuljice. Zbog toga je narušen Vrhovni Red među svih sedam svijetova. Na svom putu Sofija prolazi kroz razne izazove i uči lekcije o povjerenju, ljubavi, poštovanju, te na kraju otkriva da i sama nosi magiju u sebi, kao i sva druga djeca. Čitaoci ulaze u svijet čarolije u kojem ništa nije crno niti bijelo. Podstiče nas da se zapitamo: koja je to moja magija? Po čemu sam poseban?
Da li ste spremni da, zajedno sa vašom djecom, potražite čaroliju? Jer, čarolija je stvarna kada u nju vjerujemo. Uz svaku kupljenu knjigu dobijate poklon – čarobnu ogrlicu! ”…
,,Nikada Crni Čarobnjaci nisu bili ovoliko blizu ostvarenja svoga sna da zavladaju u svih sedam svijetova. Moć koja nekome ne pripada mora da bude vraćena do poslednjeg dana zime. U suprotnom, zid bi mogao da nestane zauvijek. Bilo je dovoljno samo da jedna djevojčica nikada ne poželi da vrati dar koji je dobila…”
Knjigu je objavila izdavačka kuća ,,Samo Korak” iz Beograda. Može se kupiti online preko FB stranice izdavača, Lagunine i Delfi online knjižare, kao i na svim Beokolpovim prodajnim mjestima.
U Crnoj Gori knjigu možete naći u knjižarama Narodne Knjige ili je možete naručiti putem e-mail-a kuljacatatjana@gmail.com.
Najava za knjigu ,,Kako raste mama” na Amazonu
Uskoro će knjiga ,,Kako raste mama” biti dostupna cijelom svijetu, na našem i engleskom jeziku! Pogledajte video
,,Kako raste mama”
Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.
Napisala sam je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.
Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.
Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.
Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.
Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!
Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama”:
,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem…
Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje.
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje.
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.
… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!
Hvala ti Tanja što si majka.
Tvoj Milisav Popović”
Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti., Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂
Mjesto uboda
Pitaš me, zašto u redovima svojim prepoznaješ sebe?
Moje riječi su samo moje. Odsjaj duše i njenog puta kroz vrijeme. Riječi vezane za uspomene na ožiljke koji su me nekada određivali. Definisali.
Imam tu (ne)sreću da mogu da vaskrsnem bilo koji osjećaj koji je ostavio trag, kao spomenik, u mom biću. Proživim ga ponovo, svom silinom! Isplačem ga, kao da opet imam dvadeset i koju, a ne, nešto manje od dvije decenije više.
Prepoznaš li se, znaj da smo u ovom čudesnom tkanju zvanom život samo dobili istu šemu za vez. I da nas je igla prošlosti izbola na jednakim mjestima.
Postaćemo prijatelji po mjestu uboda u duši.
I dobro je dok pišem o njima, a ti se prepoznaješ. Ni duša bez ožiljaka ne pjeva kao ona izrezbarena životom. Pređimo prstima preko ulegnuća koje je vrijeme utisnulo. Sve su to bile pripreme za život. Suroviji nego kad smo tek počinjali da budemo mladi i ranjivi.
Mi, sa ožiljcima, znamo… nema tog poraza i grebanja ranjavih koljena po trnju i kamenu koji će nas natjerati da danima u prašini, pognute glave, klečimo. I da se nikad više ne uspravimo.
Ožiljci tome i služe. A ja te podsjećam.
Sjeti se
Sjeti se onog dana kad smo shvatili da je politika igra za moćnike u kojoj smo svi drugi samo pioni na šahovskoj tabli. Meni je, tog dana, bilo godina deset. Prerano, slažeš se, da prestaneš vjerovati u dobre namjere ljudi sa stražnjicama udobno zavaljenim u kožne fotelje. Spremnim da te ubiju, ako će time dostići sopstvene ciljeve.
Nema tebe tu, zlato. Ni tebe, ni mene. Nismo im mi u planu. K’o neželjeni fetusi. A oni mlade majke, s pravom na odluku o našim životima. Jer, u pitanju je njihovo tijelo. A mene i tebe, da oprostiš, ko jebe.
Mi, bez korjenja čvrsto posađenog, navikli na lutanje i statuse koji nam ne daju pravo glasa, umrtvili smo. Imam više nego troduplo više godina od onog dana kad smo se u Jugi crvene boje zaputili ovamo, kad su mi tatu sa imaginarne granice vratili, jer je njegov prelazak značio opasnost. Mogućnost da porodica ostane cijela.
Sjećam se, kad mu je majka podviknula da naoštri noževe, kad već neće pištolj u kući da ima, da se barem možemo odbraniti, ako neko dođe da nas liši života zbog prezimena. Ostao je, ne uzevši pištolj u ruke nikada. Ni pušku. Ni snajper. ,,Neću ja pucati na komšije, prijatelje sa kojima sam do danas jeo i pio!’’ I kad je preko Boraka, k’o ratni dezerter, krišom par godina kasnije pobjegao.
Tri godine usadile su mi strah od zvonjave telefona i vijesti koje bi nam mogle stići. Kao ona da su svi pobijeni u jednom danu. I kad sam se, po prvi put, pomolila Bogu, a majka je, nakon zvona telefona i podignute slušalice, vrisnula. Mene skamenila. Bio je živ. A ja U Boga povjerovala. I dalje mrzim zvuk telefona!
Znaš li, zlato, da su mi godine bezbrižnosti, nakon tih deset, protekle u strahu? Dok su moćnici navijali, sklapali i rušili saveze, pozivali u boj sinove tuđe, a svoje u sigurnost sklanjali. I da će me taj dan u aprilu ’92. odrediti više nego noć kada sam od djevojke postala žena. Od dana kada mi je stavljen prsten na desni, domali prst. Trena kad sam privila svoje prvo čedo na ruke. Utjerali su mi osjećaj nemoći i uzaludnosti za svaki pokušaj da promijenim nešto. Isto kao kad mi je bilo 10. Kad sam, napucana vjerom u dobre namjere i ljubav među ljudima (za drugo nisam ni znala!) otišla da skupljam potpise za mir i pojavila se na Televiziji Konjic, sva ponosna što činim nešto veliko! Smiješna mala…
Nije me taj osjećaj napustio ni danas… Godine koje su uslijedile pokazale su da za njih nismo ništa više od fetusa sa čijom se sudbinom poigravaju oni koji misle da imaju na to pravo. Da sklapaju i ruše saveze. Pozivaju tuđe sinove u rat. Ubijaju djecu zarad viših ciljeva. Idologije. Boga, koji ništa drugo, do ljubav, ne bi smio da bude.
U svemu vidim igru zla i moći, koja se poigrava naivnošću mladosti i nemoći starosti. Zato, samo, o ljubavi pišem. Jer više u vilinski svijet vjerujem, nego u dobronamjernost ijednog moćnika.
A napisah divne bajke. I sjajne ljubavne pjesme. Bez kapi krvi i tuge suvisle.
BESMRTNI
Da riječi donose besmrtnost, živio bi iz vječnosti u vječnost.
Bilo bi to savršeno prokletstvo!
Osuda na lutanje i tiho samovanje.
Kazna od pamuka za vas kojima je blisko uzimanje, ali ne i davanje.
Vi, opjevani, u stih utkani, lutate od uma do uma, od duše do duše.
Sakupljate nektar mladosti iz svakog stiha.
Za jedan gutljaj slatke čežnje, otvori dušu svoju.
Jer, šta će ti uzimanje, ako sebe čuvaš, rukama čvrsto stisnutim oko duše kojoj vidim samo obris, ali ne i nutrinu?
U ovom dijelu trajanja, više sam dala, negoli uzela.
Za mnom će ostati cijela vječnost ispisana rječima koje će ti goditi kao med kad klizi niz grlo.
Kao so na rani realnosti.
Teret nije isti kad tek pupiš i kad kreneš da veneš, pa ni onaj koji s lakoćom nosiš.
Voli! Mnogo je ljepše pružati nego uzimati! Slagali su te da se moraš čuvati za prave vrijednosti i nedostižne ideale koje, svi mi, nikada ne dosanjamo.
Voli! Kome još treba da živi iz vječnosti u vječnost…
Voljen. U samoći.
Miris kiše
Kiša je padala noći kad je ostala sama. Dobovala je po isprevrtanoj, plodnoj zemlji. Zainatila se da joj do nozdrva donese miris početka koji liči na kraj.
Ne možeš da budeš tužna! Okupaću te, umiću te, bićeš kao nova! – obećavala je kiša.
Pustila je da na nju prospe sve kapljice iz oblaka i sa lica ispere šminku koja se razlila. Stvorila je, na prostoru ispod dva oka, divno impresionističko djelo! Pomalo zastrašujuće za slučajnog prolaznika koji je krajičkom oka spazio.
***
Izađe ispred kuće da spase rublje od kiše. Zaklopi kapke i dopusti da miris zemlje obavije sve u njoj. U utrobi komešanje, pa kidanje, pomisao da, spletom nekih čudnih okolnosti, nikada nije bilo pravo vrijeme. Nizašta. Naučila je da vjeruje kako je pravo vrijeme izmišljena kategorija za sadašnjost u kojoj su se kockice (sasvim slučajno!) spojile.
Zemlja joj prošaputa:
– Zar je sve (i dalje!) tako živo?
Disala je i zadržavala miris, baš kao i uspomenu na davno odumrlo vrijeme.
Nikada nije bilo više punoće kao tih večeri pred kišu. Dok je vrijeme stajalo, a planeta prestala da se okreće.
– Kako da zaboravim noć u kojoj su svi zakoni Kosmosa prestali da važe? – upita, po prvi put u mrak, a ne odgovori niko.
Izdahnu… Dobovanje kiše. Miris zemlje. Njegov šapat koji nestade u daljini. Iz posljednje uspomene.
Mimoilaženja
Mi ne postojimo, a trajemo oduvijek.
I to je jedino nama jasno.
Trajemo u titraju vremena koje ne uspjevamo svrstati u nijednu pojmljivu vremensku kategoriju.
Prošlost su obilježila mimoilaženja.
Sadašnjost je jednaka iskričavim, slučajnim susretima.
Budućnost niko od nas, ionako, nema.
Znamo samo da rado pamtimo svaki trenutak naelektrisanog vazduha kad bismo se našli blizu.
Sudbine poput dva magneta istog polariteta.
Duša sličnih do jasnog prepoznavanja.
U djevojačkoj sobi prošlost, sadašnjost i budućnost znaju da se pomješaju, zbune me, vaskrsnu davno zapečaćene uspomene u pismima i na kasetama koje sam odložila u kovčeg. Vremensku kapsulu koju nikada nisam trebala da otvaram.
Fotografije, riječi ispisane rukom na hartiji prije digitalnog vremena, one koje su poštom putovale danima, pa ih nismo lako ispisivali. Pisali smo samo one riječi za koje smo znali da će vrijediti i za deset dugih dana kad ih pročita onaj kome su upućene.
Ovdje ožive davno zakopane nade i očekivanja zbog kojih sam otupila. Prisjete me na treperenje unutrašnjosti organizma koje, godinama unazad, ne osjećam više. Preispitujem se kako, kada i zbog čega sam izašla iz te faze razvoja i dozvolila da me život samelje i napravi od mene jestiv odrezak. Podnošljiv za sebe i druge.
Poželim da udahnem sve to još jednom. Živim još jednom. Osjetim se živom dok mi venama kulja pročišćena krv i udara mi na obraze.
Udahnem duboko. Odmaknem se od kovčega u kojem leže uspomene. Obećam sebi da ću jednom da ih spalim i pošaljem u prošlost duhove. Izađem iz djevojačke sobe i zatvorim vrata.
Prošlost više nema ništa sa ovim što sam danas.
Iznova
Neka stanja su trajna, iako imaju smjenu inteziteta poput godišnjih doba.
Voljenje, na primjer. Izgubiš glavu, pa se smiriš, pa bujaš, pa zahladni. I opet procvjetaš. Znaš da će se mijenjati i to je dobro. Sjajno, kadgod ti je hladno i kad si usamljen, sam ili udvoje. Iako se plašiš da će potrajati i da će zima ljubavi trajati beskonačno, neizdrživo dugo.
Neće.
Znam ljubavi koje godinama prolaze kroz iste smjene godišnjih doba.
Znam i ljude koji se uopšte ne plaše da nikada neće otopliti.
Znam one koji vjeruju. Ne jedni u druge, već u ono što se, nebrojeno mnogo puta, desilo poslije svake zime u kojoj su tihovali.
Čim se jedno drugom osmjehnu, doleti lastavica.
Kad se nehajno dotaknu, procvjeta pupoljak bijelog behara.
Puste li glas, zažubori potok koji se bješe sakrio pod zemlju.
I tako godinama. Nebrojeno mnogo puta. Najednom, sve oživi. Kao da nikada ni spavalo nije.
