Suvi snijeg ispod stopala, što je nekada imao moć da utiša misli, zlatno lišće, umrlo, jesenje, staze odveć pregažene, obećanja neizgovorena i data, uvide o savršenstvu, pritvorne… Hajde da zgazimo. Grubu kaldrmu, beskrajnu priču, mednu… More
Ilustrovana knjiga za djecu ,,Priče jedne rijeke sa boginjama slovenske mitologije”
Kada bi rijeka mogla da govori, kakve bi nam priče ispričala? Kažu da voda pamti…
Svako godišnje doba nosi sa sobom promjene u prirodi, a boginje Vesna, Lada, Siva i Morana dolaze na rijeku kada je noć vedra, kako bi im mjesec i zvijezde obasjali put. Samo, to nije njihov jedini zadatak…
Boginja Vesna je pomogla djevojčici koja je posebna i čuje govor rijeke, a mislila je da sa njom nešto nije u redu. Zahvaljujući Ladi, dječak Ognjen je prestao da se plaši vode. Siva je pomogla Pavlu da shvati da jedan promašeni go ne određuje život i da ga drugari ne mrze zbog toga. A Moranin zadatak je bio da zaledi rijeku kako bi djeca izvirila iz kuća, ostavila tablete i telefone i uživali u divnom sniježnom jutru!
Ove priče pomažu djeci da prevaziđu izazove na svom putu odrastanja, razvijaju maštu i osvješćuju bitnost svih živih bića, pa i rijeke, za koju bismo, možda, rekli da je samo voda koja teče. Ali rijeka pamti. I priča vam divne priče.
Knjigu možete naručiti putem telefona 069 240 887
Knjiga za djecu ,,Luka i Sofija u čudesnoj šumi” – nastavak avanture iz čarobne bašte
Nova avantura djevojčice Sofije nastavlja se u bakinoj bašti, u kojoj ona sa novim i neobičnim drugarom Lukom, na Ivanjsku noć, kada se otvaraju kapije vilinskog svijeta, prolazi kroz drvo i ulazi u čudesnu zemlju Irij. Iako, naizgled, slučajno, djeca su se našla tu baš u pravo vrijeme da spasu boginju ljeta Ladu od strašnih Mrakohoda koji izvlače svjetlost iz svih živih bića. Jedini način da prežive u mračnoj šumi je da nauče kako da prime svjetlost Majke Zemlje…
,,Da li čuješ?’’, upita ga Sofija pažljivo.
,,Da li čujem šta?’’, zbunjeno upita dječak.
,,Drvo. Govori nam… da pustimo svoje korjenje u zemlju’’, odgovori djevojčica.
,,Ne čujem ništa!’’, viknu Luka.
,,Zato što ne želiš da čuješ! Poslušaj…’’, te uze njegov dlan u svoj i prsti im se prepletoše. Sada se I njemu učinilo da čuje tiho, ali jasno… Pustite svoje korjenje…
,,Kako da pustim svoje korjenje, kad mi nemamo korjenje!’’, povika Luka, sada već uplašen. Pomisli da je počeo da umišlja.
,,Jednostavno… zatvori oči i zamisli kako korjenje iz tvojih stopala prodire zemlju I za nju se vezuje. Korjenje će nas uvijek vratiti ovamo.’’, odgovori djevojčica.
,,Vratiti odakle?’’, uplaši se Luka.
,,Ne plaši se’’, umirivala ga je Sofija. ,,Svici će nam pokazati put’’.
Svoj primjerak knjige možete poručiti putem telefona 069 240 887
Sofija i čarobna bašta
,,Sofija i čarobna bašta” je bajka za djecu školskog uzrasta, ali i za odrasle koji vole bajkovite priče. Djevojčica Sofija dobija vilinski dar da pravi pahuljice. Zbog toga je narušen Vrhovni Red među svih sedam svijetova. Na svom putu Sofija prolazi kroz razne izazove i uči lekcije o povjerenju, ljubavi, poštovanju, te na kraju otkriva da i sama nosi magiju u sebi, kao i sva druga djeca. Čitaoci ulaze u svijet čarolije u kojem ništa nije crno niti bijelo. Podstiče nas da se zapitamo: koja je to moja magija? Po čemu sam poseban?
Da li ste spremni da, zajedno sa vašom djecom, potražite čaroliju? Jer, čarolija je stvarna kada u nju vjerujemo. Uz svaku kupljenu knjigu dobijate poklon – čarobnu ogrlicu! ”…
,,Nikada Crni Čarobnjaci nisu bili ovoliko blizu ostvarenja svoga sna da zavladaju u svih sedam svijetova. Moć koja nekome ne pripada mora da bude vraćena do poslednjeg dana zime. U suprotnom, zid bi mogao da nestane zauvijek. Bilo je dovoljno samo da jedna djevojčica nikada ne poželi da vrati dar koji je dobila…”
Knjigu je objavila izdavačka kuća ,,Samo Korak” iz Beograda. Može se kupiti online preko FB stranice izdavača, Lagunine i Delfi online knjižare, kao i na svim Beokolpovim prodajnim mjestima.
U Crnoj Gori knjigu možete naći u knjižarama Narodne Knjige ili je možete naručiti putem e-mail-a kuljacatatjana@gmail.com.
Najava za knjigu ,,Kako raste mama” na Amazonu
Uskoro će knjiga ,,Kako raste mama” biti dostupna cijelom svijetu, na našem i engleskom jeziku! Pogledajte video
,,Kako raste mama”
Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.
Napisala sam je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.
Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.
Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.
Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.
Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!
Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama”:
,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem…
Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje.
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje.
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.
… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!
Hvala ti Tanja što si majka.
Tvoj Milisav Popović”
Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti., Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂
Mjesečeva kći
Pružala je tanane ruke ka srebrnoj lopti na mrkom nebeskom svodu. Kretala se lagano poput pera. Ples, uz muziku koju je samo ona mogla da čuje, izgledao je vilinski nestvarno. Mjesečeva kći…. Pomisli njena majka, a osmjeh joj ozari lice. Mjesec bješe jednako pun one noći kada se duša njene kćeri ugnijezdila u najtoplijem kutku njene utrobe.
Stopala joj dodirivahu zemlju, uvijek meku pod njenim tabanima. Kao da se mahovina namjerno pružala kudgod bi se njeno malo stopalo namjerilo. Kretala se prirodno, očiju sklopljenih, kako je majka naučila.
- Pjesmu Mjeseca možeš čuti tek kada sklopiš oči i prepustiš se tonovima.
- Ali, kako ću onda znati da li su moji pokreti dobri?- bješe zabrinuta.
- Tijelo zna svoj put. Ne pokušavaj da ga kontrolišeš! Prepusti se…
Životu…
Tonovima…
Ljubavi…
Nezaustavljivoj sreći…
Neće ništa loše da ti se desi ako plešeš dok te muzika nosi!
Pjevaš dok god čuješ krik u grudima.
Pustiš tugu iz svojih lijepih očiju.
Zaplešeš, čak iako po svim mjerilima nije ni mjesto, ni vrijeme za to.
Mjesečeva kći… Život ne trpi kontrolu. Prepusti mu vođstvo!. Baš kao što si povjerovala da tijelo pravi najljepši pokret dok su nam kapci sklopljeni. Kada od tanane muzike Mjeseca ne čujemo ni osmjeh, ni podsmjeh. Pohvale i kritike. Slatka i gorka slova.
Samo takav ples znači život.
Mnogo toga je zaboravila. Osim momenta, čvrsto urezanog u pamćenju svake ćelije u njenom tijelu. Kada je, baš kao i njena kći, dopustila da je Mjesečeva pjesma povede.
Kroz pokret.
Kroz riječ.
Kroz život.
Isti
Nismo isti…
Od prvog nečulnog dodira sjenki na trotoaru,
Pogleda u najskriveniji dio duše kroz zjenice, ravno.
Od nestvarnih bajki u koje smo, poput dva djeteta čistih duša oboje vjerovali.
Priče o vremenu koje ne postoji, jer mi ne želimo tako,
Iako to isto vrijeme poput podivljale rijeke bujicom teče.
Prolaznim čini i najvrijednije stvari.
A negdje duboko, u odraslom, nikad priznatom dijelu sebe
oboje to znamo.
Nismo isti…
Otkako si mi ispričao priču moje duše.
Pjesmu mog tkanja.
Ćuteći. Tiho.
Jer, tišine su, kod nas, oduvijek,
Odjekivale glasno.
Zaglušujućom, zastrašujućom bukom, koja nas je tjerala da pričamo u beskraj.
Samo da nas namagnetisana tišina ne povuče,
U čeljusti dubine u kojoj nikada nismo naučili pravilno disati.
Jedno sa drugim. Sa drugima.
Kakvi li smo bili prije tog sudbinskog susreta?
Od tople julske noći kada je isti onaj trotoar isparavao mirise pregaženog dana,
A žedni zrikavci nadglasale noćne ptice.
Noći u kojoj smo spoznali
da će nam trebati život novi za odgovore.
Drugačija sudbina za sasvim druge izbore.
Prilika koju samo novo rođenje pružiti može.
Sjeti se. Meni ne ide.
Sada
Nije danas nikakav poseban dan da bih isprovocirala sjećanja. Vremenom sam stekla naviku (ni ružnu, ni lijepu, samo potrebu za preživljavanjem) da pohranim stvari koje su bile veće od mene negdje duboko. Toliko blizu dna da bi nepažljivom oku sasvim promakle. Možda sam ga i sanjala. Pa protjerala na to skriveno, lišćem ušuškano mjesto. Zvuk. Udaljen, potmuo, onaj koji nikako da prođe. Zvuk nebeske lađe, teške od tereta koja se upravo sprema da oduzme živote.
Mislim da sam se baš te večeri prepustila sudbini i prestala da razmišljam o dalekoj budućnosti. Jedan ,,poklon’’ odozgo učinio bi sve moje strepnje na pragu zrelosti potpuno smiješnim. Svaka misao u formi zabrinutosti činila se suvislom. Da li ću sutra popraviti ocjenu? Šta ću obući za maturu? Kako ću se plasirati na takmičenju?… raspršivale su se kao baloni od razrjeđene sapunice dok ne nebom plovio teški avion. Bilo je dovoljno da ispusti jednu. Baš na mjesto gdje se nalazim.
I poput onih po život opasnih momenata u kojem je svaka ćelija tvog tijela pribrana, bez trunke straha, saznala sam šta znači biti prisutan. Ne prebirati po prošlosti i ne izmišljati budućnost, jer su obe nepostojeća kategorija. Biti prisutan sada, baš kao da ništa drugo ne postoji.
Kad bi se izgubio zvuk (koji mi ponekad gori u stomaku, a odzvanja u ušima), vraćalo bi se jedno pitanje. Koliko ratova još moram da preživim? Poslije takvih noći briga o stvarima, koje sam već tada nazvala etiketirala trivijalnim, za mene je prestala da postoji. Desiće se ili se neće desiti. Imaću, ili neću imati. Doživjeću, ili neću nikada. Šta god. Gdje god. S kim god.
Pohranila sam zvuk bombardera duboko ispod najdublje tačke duše. Prekrila je lišćem da joj se izgubi svaki trag. Čujem ga, tek ponekad, u noćima kada mi briga savije ramena, a brada obori lice u šake. Sjeti me, postoji samo sada. Sutra se još desilo nije. Tek će.
Dokaz
DOKAZ
Dokaze ljubavi nikada tražila nisam. Zbog toga sam uvijek imala one koji, gotovo, nisu morali da se dokazuju. Poklanjaju. Stihove pišu. Govore da bez mene ne mogu da dišu.
Ljubav mi je oduvijek bila duboko disanje, umjesto dahtanje. Dokaz ljubavi potreban je samo onima koji ne vjeruju, koliko god biću ugodan bio. Potreban ništa manje nego dokaz za zločin, bez kojeg jesi ili nisi kriv. Sve ostalo je gorkog ukusa sumnja. Postala sam majstor puštanja i prepuštanja. Ljudi. Stvari. Prilika. Ljubavi. Otpuštanja.
Bez svakoga mogu, dok god imam sebe.
Kutija sa pismima, okrnjeni privezak u obliku slona, par medvjedića i jedan nasnimljen CD. Zaostavština dokaza odavno ugaslih ljubavi mladosti, pažljivo sačuvana u kartonskoj kutiji koja nikada vrijednost ni imala nije. Vremenska kapsula poput okidača za sjećanja na onda kada je sve bivalo lakše, iako se tada činilo drugačije.
Samo za ovu koja još tinja, niti jedan dokaz nemam. Osim ona dva što smo zajedno stvorili.
- Zašto si uvijek tako neuhvatljiv? Izmičeš, ne daješ ništa osim sebe – pitala sam ga u jednom davnom trenu slabosti, kada pomislih da sam mogla i laganije da bivam.
- Da sam drugačiji, odavno me ne bi htjela.
Istina živa.
Neko drugo vrijeme
Neko drugo vrijeme mi treba.
Sporije.
Mekše.
Kad se duboko disalo, a dušom snažno upijalo.
Kad smo se duže grlili,
trepereći iznutra tražili.
Drugo vrijeme želim.
Ne ovo u kojem smo izgubili znanje o pitomom življenju.
Gdje pogledom ovlaš prelazimo,
a ne gledamo.
Gdje se zagrljajem dograbimo,
umjesto da se jedno u drugom utapamo.
Gdje se više ne tražimo
misleći da smo bliski.
A nikad dalji bili nismo.
Nikad dobro
Pitam se, prijatelju, često,
Da li bi nešto drugačije bilo … da sam joj onomad uzvratio?
Umjesto što sam joj, najljepše lijepo, objasnio da moja ne može biti.
Potpuno siguran – Činim pravu stvar!
Vrijeme nam, prijatelju dragi, uvijek pokaže koliki slijepci umijemo biti.
Danas nas bujica života odvaja, kao što su moje ruke nekad.
Umije to da zbuni.
Lavina koju prizvah ostavi pustoš, a želja ostade ista.
Ne mora ni da me dodirne, samo dlan i prste da primakne, pa da koža zabridi,
a utroba se sveže u neraspetljiv čvor.
Nema tu ljubavi ni osjećanja! Vjeruj!
Već samo naučena reakcija tijela.
Splet umršenih osjećaja.
Njena koža isto pamti. U zjenicama joj vidim.
Kako da je izbacim iz stomaka?
Ako mi ništa drugo ne kani dati.
Ne bih je, prijatelju, nazvao ljubavlju. Nikako!
Ni navikom. Posebno ne jedinom.
Ništa od svega toga mi bila nije.
Neprolaznom, možda i mogu. Jer jedino, od svega, ona ne prolazi.
Kao trnci koji se u talasima vraćaju.
Poput naučene reakcija tijela zbog jednog, poznatog, dodira samo.
Pitam se, kako bi sve bilo, da sam propustio tren kada smo se sreli?
Da li bi odgovor bio laganiji od bujice koja nas sada dijeli?
Kakvi bismo, uopšte, postali?
Možda bismo bili srećniji ljudi.
Ili bismo, baš za ovom žudnjom, do kraja vremena gladno tragali.
To, prijatelju, ne zna niko.
Miris duše
Duše najtiše, obično mirišu najviše dok bjesni oluja.
Poput nježnog lista nane izudarane kišom.
Bol pretoči u miris.
Duša, tugu u stih.
Riječ koja pokreće.
Rasplače.
Umiri.
Umije.
Riječ iz duše koja je jednom boljela najtiše.
