Featured

,,Kako raste mama”

Published on by Tatjana Kuljaca7 Comments

Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.

Napisala sam  je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.

Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.

Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog  haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.

Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.

Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!

Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama” napisao predivne riječi koje biše rastopile i najhladnije ledene stijene:

,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem… 

Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje. 
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje. 
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.

… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!

Hvala ti Tanja što si majka.

Tvoj Milisav Popović”

 

Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti.,  Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂
Featured

O knjizi ,,Kako raste mama”- Martina Tišljar Delić

Published on by Tatjana KuljacaLeave a comment

Predivan osvrt na knjigu ,,Kako raste mama” od prekrasne Martine Tišljar Delić i priča ,,Djeca i anđeli čuvari”

,,Mogli bi reći da u životu žene koja postane majka postoji život prije i život poslije rođenja djeteta:) I koliko god da mislimo da smo spremne na dolazak djeteta, ne postoji ništa što nas može na to pripremiti:). Ipak, nema osjećaja koji se može usporediti s onim kada uzmemo svoje dijete u ruke i prislonimo ga uz sebe. Ništa ne može zamijeniti miris male bebe u naručju, uzbuđenje zbog prvih riječi ili koraka, osmjehe i zagrljaje djeteta, njihove priče…” Martina Tišljar Delić

Više na link-u:  https://razgovorisandjelima.wordpress.com/2015/06/04/kako-raste-mama/

Dan je bio tmuran. Nebo i zemlja sastaviše se po nekom čudnom spoju. Maglu je bilo teško razlikovati od asfalta. Kiša je rominjala omamljujuće, vezujući me za zgužvanu postelju. Ipak, morao sam završiti sliku još danas. To me je istjeralo iz kreveta. Pomislih, kako je dobro živjeti sam. Ne polažeš račune nikome. Raspolažeš vremenom kako želiš. Uz poneki šamar samoće koja ugrize kad nisi spreman o njoj da misliš.

Ispljuskao sam lice ledenom vodom ne bih li se lakše probudio. Kosa mi je bila razbarušena, kao da se vjetar s njom poigrao. Tamni kolutovi oko očiju odavali su neprospavane noći lica na drugoj strani ogledala. Skuvao sam kafu namjeravajući da je popijem u miru. Ponio sam šolju sa sobom u atelje da pripremim platno koje je od sinoć ostalo nedovršeno. Odjednom, zazvoni telefon. Srećom, još uvijek nisam ruke uvalio u boju. Podigao sam slušalicu, razmišljajući ko remeti savršeno monoton dan. I kako bih rado promijenio ovaj iritantan zvuk. Sa druge strane bio je dobro poznat ženski glas.

  • Halo? Iskra je. Dobro je, kući si. Imam pauzu za petnaest minuta, mogu li da svratim kod tebe? Voljela bih da te vidim.
  • Naravno, dođi– rekao sam joj.
  • Vidimo se!– a onda se začuo zvuk koji je označavao prekid veze.

Bila je svjesna da sam za nju dostupan, gotovo uvijek. Pogledao sam platno. Dovršiću ga poslije. Požurio sam da se presvučem da me ne zatekne u radnoj odjeći koja je nosila tragove boje od prethodnog dana.

Spremio sam omiljeni joj čaj da ne bih gubio vrijeme u kuhinji. Zvono na vratima se oglasilo tačno kad sam ga očekivao. Otvorio sam vrata. Stajala je u kaputu boje pijeska i krv crvenim šalom, nehajno umotanim oko vrata. Tačno sam mogao da zamislim kako žuri iz kancelarije i nastoji što više navoja da napravi ne bi li joj bilo toplije. Vjetar je nemilosrdno duvao, uvlačio se ispod naslaga odjeće i ledio krv u žilama. Vidio sam da se smrzla. Nos i obraze oblila je stidljiva rumen. Visoke, crne potpetice nosile su njena ubrzana stopala.

Nisam mogao a da ne primjetim čudnu tugu u očima. Kao da se utapa. Nije to mogao da vidi svako. Ali ja sam je dobro znao. Očitavao sam joj dušu.

Uključila me u svoje misli negdje od pola, kao da sam mogao da čujem ono što ne govori. Uzdahnula je, pogledala me. Nasmješila se i prihvatila šoljicu čaja udišući omamljujući miris. Konačno progovori, tiho i neobično lagano.

  • Priznala sam mu da ga volim…
  • Zašto baš sad?, ne bješe mi jasno. Znao sam kako se osjeća deceniju unazad. Samo što nisam mogao da razumijem šta je prevagnulo da progovori baš sad.
  • Zbog zvijezda u njegovim očima. Pogleda kojim me ljubi iznutra. Način na koji me udiše a da toga nije ni svjestan. Sa njegovih usana uvijek poteče nektar od kojeg porastem, a onda se u njemu davim danima. Kao da volim da sam bez vazduha. A možda disanje bez njega nema smisla…
  • Ali, to je oduvijek bilo tako. Šta se u tebi promijenilo? Postala si neotporna na njega…
  • Ne guši me kad sam pored njega. Tad dišem. Ali, on za sobom ostavi pustoš. Da li znaš koliko je teško nemati to sa onim kome sam se na ljubav zavjetovala? Poredim ih stalno. I to me ubija. Ovaj kojeg volim a nikada se ni dotakli nismo i njega pored kojeg zaspim svake večeri. Kome se podrazumijevam. ,,Podrazumijevanje” me najviše ubija…
  • I šta sad? Šta bi uradila da te pozove?
  • Znala sam da neće. Rekla sam mu da ga volim i da to ničim ne umijem da objasnim. Znala sam da ću time ozidati zid između nas. Da će nas to zauvijek odvojiti. Radije biram odvojenost nego tihu patnju koja me diže u najveće visine a već sljedećeg jutra guši i davi. I ne razumijem ovo prokletstvo… Sve ljubavi, ostvarene i neostvarene koje sam proživjela, imale su svoj ciklus. Počinjale su, trajale i završavale se u nekom trenutku. Ali ovo? Čime se ta ljubav hrani, reci mi?

Pogleda me molećivo, nadajući se da ću imati odgovor za nju. Nije znala da sam se pitao isto gledajući je. Hoće li ovaj treptaj prema njoj ikada ugasnuti.

  • Volio bih da mogu da ti odgovorim. Možda prestane samo od sebe. A možda ti je neostvarena ljubav data da bi te činila živom. Šta bi da ti nije toga? Da li bi u ljubav vjerovala uopšte?

Nisam mogao zamisliti da joj priznam. I da zbog toga pobjegne od mene. Izgubio bih izgovor za samoću.

  • Mislim da bih bila mrtva iznutra.
  • Šta ti je odgovorio?, upitao sam.

Okrenula je glavu u stranu i spustila pogled ka zamišljenoj tački koju je pomno posmatrala. Znao sam da joj ne mogu reći da će da prođe. Niti da treba da bude zahvalna na svemu što ima i da zaboravi tu ludost. Poznajem je sasvim dovoljno da znam da je svega svjesna. Otud i tuga u njenim očima. Praznina koja joj je ulubila dio duše. Spremna da ga u nju smjesti ako se konci sudbine jednom na čudesan način upletu. I putevi se otvore. A do tada će plutati u nekoj čudnoj smirenosti od koje će možda eksplodirati. A možda i neće.

Okrenu se i pogleda me.

  • Napisao mi je da sam mu darovala tišinu u kojoj je nestao. Vjerujem da bi više volio da sam ćutala. Kao da sam ubila dva imaginarna lika. Nije li to bilo sebično od mene? Da mu bacim u lice sopstvene emocije sa kojima on nema pojma kako da se nosi? A što je najbolje od svega, ono što osjećam kad sam sa njim nije uzrokovano njegovom ljubavlju prema meni, već je naprosto takav… poput otiska na duši. Podsjetnik da umijem da volim čak i kada mi nije uzvraćeno. Zamišljen poput svijeta koji ne postoji. Ima dana kada njegove ivice postanu stvarnije nego ikad… prokleto znam da se to nikada neće ni promjeniti, dok god sam živa.

 

Kiša je tiho dobovala o prozorsko staklo. Utonuli smo svako u svoje misli. Vruć čaj od đumbira i malina grijao nam je dušu šireći sladak miris. Znao sam da prebire po duši i da ne nalazi razlog dovoljno dobar da nekako zgazi bezvremenu ljubav koja se nikad desila nije.

Takve ljubavi su najjače. Ni vrijeme a ni drugi ljudi im ne mogu ništa. Jer postaju neko bolno sjećanje koje nema jasnu formu koju riječima možeš da opišeš. Da je pretvoriš u nešto što možeš da spakuješ u jednu kutiju, gurneš pod krevet, okreneš se i odeš. Jednaka je strahu koji ne možeš da objasniš. Opišeš niti nacrtaš. A jaka je toliko da prožima sve. Znam. Mogu samo da je zagrlim. I da joj vjerujem. Da će jednom biti jača od te utvare koja je progoni. Ili da će se jednog dana niti života preplesti u najčudesnije tkanje.

Ja nisam bio toliko hrabar da joj priznam. I da je time od sebe otjeram. Bila je kao dašak osvježavajućeg vjetra bez kojeg nisam mogao da živim, pa makar je nikad ne dotakao. I tako od prvog dana, kad smo se sreli kod zajedničkog prijatelja i otkrili istu strast prema knjigama i slikarstvu. Sličnu maštu. Još tada sam odlučio da nikad ništa ne uradim da bih je izgubio. A volio sam je… volio toliko da boli.

***

  • Na čemu radiš sad?– promijenila je temu.
  • ,,Djevojka u kišnoj noći”. Tako se zove.
  • Mogu li da virnem?– obožavala je da analizira djelo prije nego što uspijem da ga završim. Kao da je na taj način pokušavala da utka dio svoje emocije u platno.
  • Naravno, pođi u atelje. Idem do kuhinje da skuvam kafu. Ona ipak bolje razbuđuje.

Skočila je razdragano i sama našla put do mog carstva. Vratila se nakon par minuta.

  • ,,Djevojka u kišnoj noći”. Djevojka koje nema. Kad ćeš da je naslikaš? – bila je radoznala. Gotovo nestrpljiva.
  • Ona dolazi na kraju. Mora da se uklopi idealno u cijelu kompoziciju.
  • Hoćemo li joj konačno vidjeti lice?– upita.

Uvijek sam ih slikao s leđa. Bježao od toga da im dam lik. U licu je ona doza konačnosti koja bi me natjerala na novi početak, a ja za nove početke nisam bio spreman. Bar ne još. Od Jelene sam ostao pola čovjeka. Drugu polovinu je odnijela sa sobom i bahato je negdje zaturila. Nikada se nisam skrpio ni zacijelio. Zbog toga sam se oduvijek osjećao pomalo prokleto. Preostalo od moje duše je nježno držala Iskra. Potpuno nesvjesna moći koju nadamnom ima.

  • Nisam sigiran da znam ko je ona. Valjda zato nikada i nema lice – bio sam iskren.
  • Znaćeš kad budeš spreman. Kad god to da bude– reče – idem sada. Poželi mi srećan put.
  • Dobro, iskro moja! Sreća neka te prati… Ne brini… sve će se već nekako riješiti. Posloži sve Bog ako mi ne znamo kako. Čuvaj se, važi?– zamolio sam je.

Nasmješi se sjetno. Okrenu se i zakorači preko praga u tmuran dan. Pomislih kako se savršeno uklopila u njegovu kompoziciju. Otišao sam do prozora koji gleda na ulicu. Crveni kišobran parao je sivilo neba i pločnika. Navukoh zavjesu. Miris njenog parfema, neke jake, prodorne note, koju ne možeš da ne primjetiš, kružio je po prostoriji. Kao da će se i ona koja ga je donijela svaki čas pojaviti iza nekog zida.

Bilo je vrijeme da se vratim mojoj ljubavi koja me strpljivo čekala u drugoj sobi. Isključio sam telefon da me niko ne bi uznemiravao i zatvorio sam vrata za sobom. Gledao sam platno. Brinulo me svjetlo, kao da ga na slici nije bilo dovoljno. A možda je do ovog dana koji svjetlost, naprosto, jedva propušta. Vrijeme je da djevojci damo lik… Prvo da naslikam krv crveni šal.

 

 

Tatjana Kuljača

 

Zima je ove godine potrajala. Dosadili smo jedni drugima poput ledenog vjetra koji danima ne prestaje. Ponestalo nam je ideja za igru i izmišljanje zabave. Po prvi put su mi se crtaći popeli na glavu. Televizor najviše volim kada je ugašen. Stiglo je i dugo očekivano proljeće. Isprva prilično zubato, a sad već pravo ljeto. Čini mi se da se nikada nisam ovoliko radovala proljeću! Djeca van kuće a TV uređaj ugašen. Milina.

Kada mi dopuste da budem sama i u tišini, to vrijeme iskoristim za maštanje. Zadnjih dana duša mi je u Toskani, dok djeca oduševljeno jurcaju livadom prekoputa kuće. Sanjarim o njenim vinogradima, nevjerovatno lijepim zalascima sunca, kamenim ulicama Firence, uličnim prodavcima svakojakih drangulija. Trg ispred crkve Santa Croce na kojem sam nekada sjedjela i posmatrala ljude. Oduvijek me zabavljalo da razmišljam o tome čime se bave, u kakvim su odnosima, šta im se u mislima nalazi. Bez stvarne potrebe da saznam njihovu priču. Cijele romane sam stvorila u glavi sjedeći tu. Nisam zapisivala. Kamo sreće da jesam!

Odlutam i u neku drugu realnost. U magičan svijet duhova prirode. Zamišljam kako vile pomažu biljkama da rastu. Kako se kriju da ih ne bih otkila. U svojim fantazijama prevazilazim i najmaštovitije dijete. Ponekad sjednem na zemlju i ,,puštam korjenje’’. Budem biljka. Drvo. Osjećam puls Majke Zemlje. Vraćam se sebi. Dišem. Bivam. Zapisujem. Ideje koje mi dolaze ne ispuštam lako, kao one ispred crkve Santa Croce. Znam da mi dolaze sa razlogom, svaka pažnje vrijedna. Zbog toga ne moram ni da idem negdje da bih putovala. Odem daleko na samo treptaj odavde.

Nikada nisam vidjela vile. Barem ne običnim vidom. Ali, vjerujem da one postoje, više nego kad sam bila dijete. Cijeli jedan svijet nam je pred očima skriven. Najnevjerovatnije priče mi dolaze nepozvane a dijete u meni se raduje. Već neko vrijeme mu ne govorim da treba da odraste. Da se uozbilji. Bitno je samo da su vrata između svijetova otvorena i da smo spremni da ih prihvatimo. Često mi slike dolaze kada ih uopšte ne izazivam. Dok se nalazim u onom stanju između sna i jave. Tada je racio najtiši i popušta pred fluidnim svijetom čarolije.

Opametila sam se. Držim notese svuda po kući. Zapisujem. Stvaram. Što više prihvatam, više priča mi dolazi. Vidim ih u slici. Smjenjuju se kao na filmu. Svaka priča nekada je bila slika. Zvuk. Stvaranje jednog svijeta ili prihvatanje onoga što nam Kosmos pošalje na najneobičniji način može da promijeni tok života. Šta ima veze koliko godina imamo? Ne moramo da maštamo samo o boljem životu i stvarima koje bi nam uljepšale svakodnevicu. Ponekad je dovoljno da udahnemo duboko i izgubimo se na trenutak.

Nedavno sam saznala da postoji terapija bajkama. Da nisu tako djelotvorne ne bi se ni nauka puno njima baktala. Ljepota čarolije je u tome što nam je svima dostupna kad isključimo um koji nam ponavlja kako nismo normalni i kako nas realnost čeka iza ćoška da nam lupi šamar. Ne trebaju vam terapeuti da biste se iscijelili bajkama. Dovoljno je malo mira i osmjeh unutrašnjem djetetu. Da zna da ga niste zaboravili. Dozvola sebi da je u redu ostati dijete iznutra.

Koristi vučiji sluh. Da li znaš da čujemo mnogo bolje kada zatvorimo oči? Igra je posebno zanimljiva u prirodi, daleko od gradske buke. Zbuni lako splet zvukova koje zbog vida zanemarujemo. Shvatimo ubrzo da cijeli jedan svijet diše i živi pored nas. A mi ga ni ne primjećujemo. Kladim se da ste svi imali vučiji sluh kao djeca, a da ste vremenom na njega zaboravili. Dobra vijest je da se može pokrenuti kadgod to poželimo.

Budi dijete ponovo. Isključi se nakratko od svega. Mutiraj i skloni telefon. Ne viri svake sekunde na ekran. Posebno u danima kada ti malo šta ide od ruke. Tada smo sebi najpotrebniji.

Probaj. Možda ti život krene sasvim drugačijim tokom. Bar meni jeste.

 

 

 

Sjajna moja, jesi li zaboravila da nosiš zvijezde u očima? A iskru? Vidiš li je kad se ujutru u ogledalo pogledaš? Da te podsjetim. Imaš 3 para ruku od kojih se vidi samo jedan. U 24h sata strpaš 36. Možeš da spavaš po 4h dnevno i funkcionišeš kao da si spavala osam. I tako dvije godine. Tri. Ili više. Protivno svim naučnim dokazima ostaješ normalna. Radiš, kuvaš, čistiš, pereš, odgajaš male ljude dok ne postanu veliki. Maštaš u prolazu da ti ruke ljepše izgledaju. Pitaš se kad ti se to koža na vratu i bedrima opustila. Malo, ali primjetno.

Ponekad plačeš. Nemaš ni neki specijalan razlog, već eto tako, otežao je teret koji na leđima nosiš. Priznaješ da ti treba odmor, a kao poraz da si priznala. Čini ti se da nikad nije dosta, niti dovoljno dobro. Kriješ suze, kao sramotu. Da ne vide djeca. Muž. Momak. Familija. Znaš šta? Neka idu svi dođavola.

Plakala sam sinoć sama na plaži. Istrčala iz kuće pod izgovorom da bacim smeće. Upalila auto i spustila se pored mora da se izduvam. Nisam planirala da trčim, a jurila sam u poznatom pravcu s jedinim ciljem – da izbacim sve ono što mi pritiska kožu iznutra. Da se nije primaklo vrijeme u koje obično spremam večeru ne bih se vraćala kući barem dva sata. Ali trenutak se bližio. Obaveze mi promijeniše pravac. Ipak, skrenula sam na pijesak i sakrila se iza napuštene kućice. Sjela i plakala. Kao kiša. Slobodno i bez bojazni da ću ikome morati da objašnjavam zašto plačem. Jer, iskreno, ne znam ni šta bih odgovorila. Razlog suza je najmanje bitan. Nikad nije samo jedan. Isplakala sam ih sve.

Bilo da si podigla jedno dijete, više njih ili nijedno. Jesi li ili nisi osjetila porođajne bolove, podsjetiću te – snagu koju žena ima nema nijedan muškarac. Zato nam ne trebaju veliki mišići. Naša snaga leži u svakoj ćeliji koju imamo. Podnesemo nezamislivu bol. Zadnje se razbolimo, ili prebolimo na nogama. Ne razmišljamo ko će nama nešto uraditi. Ugoditi. Donijeti. Napraviti. Znamo da ćemo sve same sebi.

Pa kad smo tako usrdne u saznanju da možemo sve, zašto se ne bismo češće obgrlile rukama, isplakale gdje god da se zateknemo? Rekle sebi koju lijepu, umjesto što poput nepristojnog derišta dobacujemo sebi pogrde po cijeli dan.

Naišla sam, jednom prilikom, na filmić u kojem su žene bile zamoljene da kažu šta to sve sebi govore u toku jednog normalnog dana. Bilo je tu svega. Nesposobna si! Nikakva si majka! Samo tebe djeca ne slušaju! Vidi na šta ličiš! A onda im je jedna divna žena tutnula u ruke njihove fotografije iz perioda kad su bile djevojčice. I zamolila ih da isto to kažu djevojčicama sa fotografije. Sve do jedne prolile su suze. Nijedna nije mogla da izgovori nešto tako strašno. Kad znaju da iste te djevojčice daju sve od sebe da bi postigle sve što se od njih očekuje i ono što su same sebi nametnule. Zašto smo postale zloće prema sebi?

Plakala sam sinoć na plaži. Dok je vjetar šibao a sitna mi kiša milovala lice. Malene kapi s neba uvijek dođu kao blagoslov i puste iz duše lavinu. Ne smijem ni da ti priznam šta sam sve do tih suza sebi izgovorila. Osjećajući se odgovornom za stvari koje su izvan moje kontrole. Na koje ne mogu da utičem. Da ih nije bilo vjerovatno bih jutros imala pukotine po cijelom tijelu. Kao statua ispucala na suncu.

Vratila sam se kući. Vrijeme je nastavilo da teče po ustaljenom ritmu. Večera, kupanje djece, uspavljivanje. 7,5 godina istog rasporeda. Objašnjavam im da je više vrijeme da sami idu u krevet. Ne uspjeva mi. Kao da govorim kineski.  Hvatam sebe kako bjesnim iznutra zbog svih stvari koje bih mogla da završim dok čekam da se konačno umore i zaspu. Ali, zvekan se jedino smiri između mog srca i nadlaktice. Još mi zavrne rukav da mu lice dodiruje kožu. Ućutim. Mazim ga po mekanoj kosi. Izem ti obaveze.

Znaš, prilično sam svjena ovoga o čemu ti govorim. Samo, često zaboravim da primjenim. Sjetim se toga kad dotaknem dno duše da, dovraga, ne moram toliko. Neće svijet stati!

Na kraju, sve zadovoljiš. Za sebe si previše umorna. Ako nisi, svaka čast! Voljela bih da imam dovoljno te mudrosti da se sjetim kad navalim da radim sve što ,,moram’’.

Obgrlimo se češće. Tako grijemo prostor unutar duše. U njemu i dalje živi djevojčica sa slike kojoj ne možeš da kažeš nijednu ružnu riječ. Zbog koje, kada plače, osjetiš da je teret pretežak i da ti se sve skupilo, a ne umiješ da objasniš šta.

Skuplja ona odavno. Barem je zagrli. Sjajna moja.

Lutka i med

Opasan je taj tvoj ples riječi od meda sa nutrinom njenom.

Luda mala lutka vjeruje, mada ne baš čvrsto, da iza leđa držiš stisnutu šaku i u njoj vazduh. Ne nečiju drugu ruku.

Igraš joj se sa umom, iako znaš da igre mrzi. I da bi radije planetu spržila negoli zaigrala po unaprijed smišljenim pravililma. Bilo čijim, pa i tvojim.

Ne vezi joj riječi od meda jer duši njenoj su otrov koji se lagano razliva. Truje krv. Čini da vjeruje kako u stihovima nazire sopstveni lik. O luda lutko! Kako znaš šta je od toga istina a šta opsjena, u svileni plet od žudnje obmotana?

Vičeš – Nisam! Na sav glas. A ni sam više ne znaš da li je tako. Reci, zašto su ti onda noge vezane i sa jednog mjesta ne mičeš? A ljubav ti sa usana lagano teče kao nabujali potok u proljeće.

Obgrlila je danas, lutka tvoja, hladna ramena i mirisala snijeg u vazduhu. Osjetila je sasvim blizu, na mjestu iza uveta, topli dah i pomislila da razum gubi.

Začula je glas, dubok, pozivajući. Oči joj se napuniše suzama a vilice stegoše da ne pusti krik.

Riječi od meda bole dok miluju. Poput sablje koja će dušu u trenu iz tijela izvući.

Ne pleši sa njom iz daleka. Dok god su ti noge strahom vezane. I ne želiš je zavrtjeti toliko jako da joj cvjetovi sa obruba haljine poskakuju. Ona drugačije ne pleše.

Ovo više nije disanje ni življenje.

Tatjana Kuljača

Reci neizgovoreno

 

Odavno ne očekujem ništa posebno od januara. Ne pravim planove, čak ni da Boga nasmijem. S godinama shvatiš da su najbolji potezi napravljeni neplanski. Odreaguješ kad ti je pravi dan za neku odluku. Ovo sjajno pali kod dijeta. Manite se onih koju ćete sprovoditi od ponedeljka. Nema od toga ništa.

Miris početka nove godine ispari sredinom mjeseca. Kad tome dodamo omršali novčanik jer ,,Nova godina je samo jednom godišnje’’, onda je uvod u apatiju osiguran. Osim ako niste od onih koji se bude sa uzvikom ,,Danas je divan dan!’’

Doduše, prilično sam ponosna na prošlu godinu i sebe u njoj. Neke od njih su lične pobjede koje dijelim samo sama sa sobom u tišini. Nemaju mnogo veze sa ostatkom svijeta. Napravila sam tajni dogovor sa sopstvenom dušom da porušim granice koje mi nisu dale da dišem, da se širim. Kao da se panično plaše da taj put na koji ću zagaziti nije moj.

Granice ne znaju, svaki put na kojem sam treperila iznutra jeste bio moj.

Prošlu godinu označila bih kao godinu velikih borbi. Početak ove donio mi je neke hrabro-lude postupke koji za koje je odluka pala u trenutku kad sam osjetila da je pravi. I neke spoznaje zlata vrijedne.

Najveći neprijatelji, prvo duše, pa onda i organizma su neizgovorene riječi i potisnute emocije. Kad ih duboko zakopamo one ne idu nikud. Ostaju da rovare po duši čineći je bolesnom. Često je uzrok jedno neizgovoreno ,,izvini’’, ,,oprosti’’, ,,teško mi je da oprostim i zaboravim’’, ,,volim te, iako to ne umijem ničim da objasnim’’. Lako ih progutamo a teško preko usana pustimo. Postanu uzrok nesanica, nemira. Pretvorimo ih u sliku, priču ili stih. Istrčimo. Ali, dok ih ne pustimo glasom one ne idu nikuda.

Ostane to neizgovoreno, neprimjetno, duboko u nama. Kad progovorimo, počinje iscjeljenje. Bolje je izbaciti nešto iz sebe poslije decenije, nego nikad. Bar u slučajevima kad nam je teško da otpustimo ono što nas muči i probada. S godinama nam se učini da je ono neizgovoreno prestalo da pulsira i diše. Vratimo se životu. Sem povremenog grebuckanja po srcu ne osjetimo ništa.  A onda nas stigne uz samo mali podstrek. Vidimo svoje neizgovoreno kao u ogledalu. Tad shvatimo da je poraslo u ljudsku veličinu i da nas obuzima cijele.

Ne želim više da čuvam riječi u tišini. Neka ovo bude godina velikog čišćenja duše. Zamahnem metlom i izmetem napolje. U vazduh. Pred onoga kome je namjenjeno. Možda mu je i bilo potrebno da čuje.

Kad neizgovoreno kažemo mi zatvaramo jedna vrata, možda. Nikada ne možemo znati šta će to proizvesti. A možda ih samo otvorimo šire, umjesto da kroz njih virimo. Zatvore li se, otvoriće se neka druga koja se mogu pokazati kao prava. Pustiće nas na put koji je za nas bolji.

Izrekla sam neizgovoreno. Širom otvorila poklopac Pandorine kutije. Znala sam da će duhovi prošlosti da se uznemire. Podivljaju. Natjeraju one od kojih su riječi bile skrivene da se u sopstvenu dušu zagledaju.

Nisam zatvorila vrata. Žao mi je što to nisam ranije uradila. Valjda to ide s godinama. Bitnije ti je da u duši ostaneš čist nego šta će drugi reći. I oće li s tobom omesti tuđe dvorište, jer za svoje vremena nemaju.

Dobila sam mnogo. Odgovore. Objašnjenja. Koja sam, doduše, naslućivala. Sa tim je stigla i emocija koju, pak nisam slutila. Zbog koje žalim što nisam progovorila odavno. Vjerovatno bi mi život bio oslikan drugim bojama na nekom sasvim drugačijem platnu.

Budimo mi u redu, a ostalo će se već nekako posložiti po kosmičkom rasporedu. Iskrenije je uvijek pametnije. Poštenije. Bolje nego da po tijelu rovari i donese bolest, dvije.

 

Kolumna, Gracija br. 124, 02.02.2018.

Sofija i čarobna bašta

Published on by Tatjana KuljacaLeave a comment

,,Sofija i čarobna bašta” je bajka za djecu školskog uzrasta, ali i za odrasle koji vole bajkovite priče. Djevojčica Sofija dobija vilinski dar da pravi pahuljice. Zbog toga je narušen Vrhovni Red među svih sedam svijetova. Na svom putu Sofija prolazi kroz razne izazove i uči lekcije o povjerenju, ljubavi, poštovanju, te na kraju otkriva da i sama nosi magiju u sebi, kao i sva druga djeca. Čitaoci ulaze u svijet čarolije u kojem ništa nije crno niti bijelo. Podstiče nas da se zapitamo: koja je to moja magija? Po čemu sam poseban?

Da li ste spremni da, zajedno sa vašom djecom, potražite čaroliju? Jer, čarolija je stvarna kada u nju vjerujemo. Uz svaku kupljenu knjigu dobijate poklon – čarobnu ogrlicu! ”…

,,Nikada Crni Čarobnjaci nisu bili ovoliko blizu ostvarenja svoga sna da zavladaju u svih sedam svijetova. Moć koja nekome ne pripada mora da bude vraćena do poslednjeg dana zime. U suprotnom, zid bi mogao da nestane zauvijek. Bilo je dovoljno samo da jedna djevojčica nikada ne poželi da vrati dar koji je dobila…”

Knjigu je objavila izdavačka kuća ,,Samo Korak” iz Beograda. Može se kupiti online preko FB stranice izdavača, Lagunine i Delfi online knjižare, kao i na svim Beokolpovim prodajnim mjestima.

U Crnoj Gori knjigu možete naći u knjižarama Narodne Knjige ili je možete naručiti putem e-mail-a kuljacatatjana@gmail.com.

 

ĆUTNJA

 

Umiješ li da ćutiš udvoje?, umalo da te pitam.

U polumraku. Uz pjesmu koja zove da ne skrenem pogled.

Pozovem te da staviš ruku oko mog struka.

Našao bi million i jedan razlog da ne učiniš to?

Ili bi shvatio da je život jedan? Da drugi trenutak ne postoji.

Samo taj. Samo sada.

Jedna tišina bi promijenila sve.

Tok misli, krvi u venama, pravac na stazi života.

Kao da oboje to znamo, pričamo u beskraj. Ne damo tišini da nas zbuni.

Gledamo se u oči, bez glasa.

Spustim čelo na tvoju bradu. Mirišeš mi kosu. A rukom me privučeš sebi, iako smo već sasvim blizu.

Umjesto tišine provejava strah. Kroz svaku šupljinu među kostima.

Strah od patnje. Krivice. Rušenja. Onoga što nosi sutra.

Nije li tako oduvijek?

Nikada nismo umjeli da ćutimo.

Zato i ne znamo… šta bi se dogodilo kada bismo bili tihi.

A u pozadini svira lagana pjesma. Ili je te večeri maestro sama tišina.

Pogled na zjenicama, a usne nijeme.

Taj trenutak bi promijenio sve.

Srušio bi jednu planetu. I stvorio sasvim novu.

Ko zna… možda bi baš ona postala divno mjesto za disanje udvoje.

Pitam se… Hoćemo li ikad znati da ćutimo?

Nas dvoje.

 

Tatjana Kuljača
Januar, 2018.