Nosio sam bijelu košulju na dan vjenčanja. Spreman da odustanem, da pobjegnem. Ludače! – rekoh sebi, Ona ti nikada oprostila ne bi. Strepio sam da me ne ugleda, Skupio ramena i pognuo glavu, Zbog njenog… More
Ilustrovana knjiga za djecu ,,Priče jedne rijeke sa boginjama slovenske mitologije”
Kada bi rijeka mogla da govori, kakve bi nam priče ispričala? Kažu da voda pamti…
Svako godišnje doba nosi sa sobom promjene u prirodi, a boginje Vesna, Lada, Siva i Morana dolaze na rijeku kada je noć vedra, kako bi im mjesec i zvijezde obasjali put. Samo, to nije njihov jedini zadatak…
Boginja Vesna je pomogla djevojčici koja je posebna i čuje govor rijeke, a mislila je da sa njom nešto nije u redu. Zahvaljujući Ladi, dječak Ognjen je prestao da se plaši vode. Siva je pomogla Pavlu da shvati da jedan promašeni go ne određuje život i da ga drugari ne mrze zbog toga. A Moranin zadatak je bio da zaledi rijeku kako bi djeca izvirila iz kuća, ostavila tablete i telefone i uživali u divnom sniježnom jutru!
Ove priče pomažu djeci da prevaziđu izazove na svom putu odrastanja, razvijaju maštu i osvješćuju bitnost svih živih bića, pa i rijeke, za koju bismo, možda, rekli da je samo voda koja teče. Ali rijeka pamti. I priča vam divne priče.
Knjigu možete naručiti putem telefona 069 240 887
Knjiga za djecu ,,Luka i Sofija u čudesnoj šumi” – nastavak avanture iz čarobne bašte
Nova avantura djevojčice Sofije nastavlja se u bakinoj bašti, u kojoj ona sa novim i neobičnim drugarom Lukom, na Ivanjsku noć, kada se otvaraju kapije vilinskog svijeta, prolazi kroz drvo i ulazi u čudesnu zemlju Irij. Iako, naizgled, slučajno, djeca su se našla tu baš u pravo vrijeme da spasu boginju ljeta Ladu od strašnih Mrakohoda koji izvlače svjetlost iz svih živih bića. Jedini način da prežive u mračnoj šumi je da nauče kako da prime svjetlost Majke Zemlje…
,,Da li čuješ?’’, upita ga Sofija pažljivo.
,,Da li čujem šta?’’, zbunjeno upita dječak.
,,Drvo. Govori nam… da pustimo svoje korjenje u zemlju’’, odgovori djevojčica.
,,Ne čujem ništa!’’, viknu Luka.
,,Zato što ne želiš da čuješ! Poslušaj…’’, te uze njegov dlan u svoj i prsti im se prepletoše. Sada se I njemu učinilo da čuje tiho, ali jasno… Pustite svoje korjenje…
,,Kako da pustim svoje korjenje, kad mi nemamo korjenje!’’, povika Luka, sada već uplašen. Pomisli da je počeo da umišlja.
,,Jednostavno… zatvori oči i zamisli kako korjenje iz tvojih stopala prodire zemlju I za nju se vezuje. Korjenje će nas uvijek vratiti ovamo.’’, odgovori djevojčica.
,,Vratiti odakle?’’, uplaši se Luka.
,,Ne plaši se’’, umirivala ga je Sofija. ,,Svici će nam pokazati put’’.
Svoj primjerak knjige možete poručiti putem telefona 069 240 887
Sofija i čarobna bašta
,,Sofija i čarobna bašta” je bajka za djecu školskog uzrasta, ali i za odrasle koji vole bajkovite priče. Djevojčica Sofija dobija vilinski dar da pravi pahuljice. Zbog toga je narušen Vrhovni Red među svih sedam svijetova. Na svom putu Sofija prolazi kroz razne izazove i uči lekcije o povjerenju, ljubavi, poštovanju, te na kraju otkriva da i sama nosi magiju u sebi, kao i sva druga djeca. Čitaoci ulaze u svijet čarolije u kojem ništa nije crno niti bijelo. Podstiče nas da se zapitamo: koja je to moja magija? Po čemu sam poseban?
Da li ste spremni da, zajedno sa vašom djecom, potražite čaroliju? Jer, čarolija je stvarna kada u nju vjerujemo. Uz svaku kupljenu knjigu dobijate poklon – čarobnu ogrlicu! ”…
,,Nikada Crni Čarobnjaci nisu bili ovoliko blizu ostvarenja svoga sna da zavladaju u svih sedam svijetova. Moć koja nekome ne pripada mora da bude vraćena do poslednjeg dana zime. U suprotnom, zid bi mogao da nestane zauvijek. Bilo je dovoljno samo da jedna djevojčica nikada ne poželi da vrati dar koji je dobila…”
Knjigu je objavila izdavačka kuća ,,Samo Korak” iz Beograda. Može se kupiti online preko FB stranice izdavača, Lagunine i Delfi online knjižare, kao i na svim Beokolpovim prodajnim mjestima.
U Crnoj Gori knjigu možete naći u knjižarama Narodne Knjige ili je možete naručiti putem e-mail-a kuljacatatjana@gmail.com.
Najava za knjigu ,,Kako raste mama” na Amazonu
Uskoro će knjiga ,,Kako raste mama” biti dostupna cijelom svijetu, na našem i engleskom jeziku! Pogledajte video
,,Kako raste mama”
Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.
Napisala sam je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.
Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.
Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.
Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.
Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!
Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama”:
,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem…
Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje.
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje.
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.
… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!
Hvala ti Tanja što si majka.
Tvoj Milisav Popović”
Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti., Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂
Neprijatno, poput ledene januarske kapi kad ti klizne niz vrat,
Život umije, tek tako da zaskoči.
Ti poskoči. Uvis, udalj!
Samo izvuci lice iz blatnjave kaljuge,
jer su je stvorili oni kojima je poniženje drugo ime,
nasilno, đonom, silujući plodnu zemlju,
praveći mučilište,
umjesto rodilište,
pravdajući se manjkom ljubavi od oca i matere,
zaboravivši kako izgleda kad im se blato lijepi za lice,
dok im neki skot pridržava tjeme,
i pušta ih, tek toliko, da dišu,
a ledena kišna kap, klizi im niz vrat.
U trenu kad pomisliš da nema kud niže,
sjeti se, blato nije za ljude,
ni za izmišljene staleže.
Neljudske poretke.
Uspravi se, lice umij’
Široko se nasmij’!
Životu zube pokaži,
i tlačitelju svom!
Kaljuga nije put, već nemila stanica.
Jedne nauči.
Druge odredi.
Treće, definiše.
Tatjana Kuljača
Spustila sam bosa stopala na mekanu travu,
što raste iz iste one zemlje iz koje je poteklo moje tijelo.
Bez straha od nestajanja,
svjesna – karika sam, samo, u lancu vremena,
podložna procesu nezaustavljivog kruženja prirode.
Disala sam sa tom zemljom, mekanom od puta,
koje je korjenje drveća pravilo otkako je svijeta i vijeka,
mnogo prije nego što sam od želje postala čovjek.
Od Božije iskre ljudsko biće.
Od praha tkivo, kosti i krv.
Dato mi je da dišem, stopala spojenih za zemlju,
a pogleda uprtog u nebesa.
Čovjek je najsavršenija kreacija Boga,
duše neraskidivo spojene sa tijelom,
dok god daha u njima ima.
Zato je dah, običan ljudski, najsvetija svetost koju imamo.
Znaš li da nas jedan jedini dah dijeli od posljednjeg poljupca duše i tijela?
Početka novog puta.
Tijela, zemlji.
Duša, nebesima.
Svetije, ništa nema.
Tatjana Kuljača
Nejasno je
Otkud bezdan nedostajanja, kad te nikada bilo nije?
Zašto fali riječ neizgovorena, misao naslućena,
zamamna kao topao miris pečenog kestena jedne noći u novembru?
Čežnja ugasla u zjenicama tvojim stoljećima prije?
I osmjeh što ga pod kožu urežem s vremena na vrijeme
(mirno grizući gornju usnu),
kad u sjećanju izblijedi…
pa nenadano, iznenadno, pod prstima zabridi.
Učini da se cijelo tijelo ispod kože strese,
dok spoljašnjost ostaje ledeno mirna.
Ožiljak si koji krvlju obnavljam,
ne dajući ti da se sa kožom stopiš.
Jer niko pod kožom tako ne treperi,
kao damar dijela duše koju sam krišom prisvojila.
Blizina mi fali. Prosta fizička blizina.
Iako su sve naše blizine bile dalje od daljine.
A daljine nas činile nikada bližim.
Sinhronicitet mimoilaženja.
Apsurd privlačenja.
Nestvarnost realnosti.
Preplitanje svijetova.
Razilaženje bliskosti.
Vječita pogrešna skretanja, zarad pravih puteva.
Otud, valjda.
Tatjana Kuljača
Ti si tvoj otac i tvoja majka.
Djed i baba.
Roditelji i djedovi njihovi.
Svi smo sve i svako, ukrštajući se, preplićući kao putevi bez kraja.
Gordost i ponos, vjera u ljude i ljubav, stid i sram, hrabrost i strah, sve je s čime smo došli.
Put na koji još kročili nismo, prve korake, padove i podizanja i svaku pobjedu samog sebe, poklanjamo dalje.
Ti si spona predaka i potomaka svojih. Čine te geni.
Određuju koraci i staze kojima si gazio.
Izazovi zbog kojih si danima ležao,
bježeći od ljudi, prilika i neprilika.
Ti si bolni pokret ranjavog stopala, koji probija ravno do kosti.
Koji stisnutih usana ignorišeš i ideš dalje.
Ti si život kojim živiš. Ne život od kojeg bježiš.
Ti si sve ono što ćeš tek dati.
Najčudesnije tkanje.
Tatjana Kuljača
Srijeda
Vratila se u zgužvanu postelju da odspava još malo. Dan tek što je bio počeo, a ona je imala grčevitu potrebu da ga zaustavi. Kad već ne može planetu, onda barem vrijeme na sat-dva. Čudna težina joj je zahvatila tijelo, iako je spavala, po njenoj procjeni, sasvim dovoljno. Do prilično usporenog uma dođe joj sjećanje… danas je srijeda. Dan poslije utorka. Dana kada ne stigne da se u ogledalo pogleda i kad je taksi servis djeci i njihovim obavezama.
Imala je sreću da djetinjstvo provede u malom gradiću, na hladnoj, bistroj rijeci, sa šumom okolo dokle god ti pogled seže. Gradiću u kojem svak’ zna svakoga, gdje svuda stižeš pješke, sam. Nikad nije prestala da joj nedostaje ta skučenost malog mjesta u kojem je najdublje umjela da diše. Zato dugo nije voljela velike gradove, njihovu prostranost, užurbanost i sluđenost. Od buke i nepodnošljivog broja stranih lica nije umjela da pronađe ljepotu u velikom gradu. Činio je da se zavuče u sebe još dublje, kao u toplu postelju.
Sve do jednom. Lutala je besciljno Knez Mihajlovom u Beogradu, u oktobru. Nije pamtila kada je zadnji put bila bez nekog cilja kad se kreće. Valjda čovjek mora da ima neki cilj, neko odredište, a ne da gubi vrijeme prostim hodanjem. Zavukla bi se u svaku knjižaru tog popodneva. Voljela je da dodiruje i miriše knjige. Osluškivala je priče koje su šaputale, kao kučići spremni za udomljavanje. Izašavši iz posljednje knjižare u nizu, u kojoj joj je ljubazna mlada dama, koju je spustila sa merdevina, preporučila posljednju knjigu koju će spakovati u već punu kesu, uputila se na Kalemegdan.
Zamislila je kako ulazi u neku starinsku biblioteku, sa velikim prozorima sa kojih se pogled pruža na goruće-crven hrastov drvored. Kroz pomalo težak vazduh lejujala su zrnca prašine okupane blagim, jesenjim suncem. Da se tamo tada stvori, na mjestu u kojem vrijeme, kao po kosmičkom nepisanom pravilu stoji, bio bi to sjajan završetak puta.
Kročila je u park, čija zemlja bješe mekša od betona. Stopalima ugodna. Okružena drvećem, prostranstvom, ponovo je počela da diše. Onako kako je disala sve do rata, do te krvave ’92 kada je sve što joj je bilo srodno, nestalo u jednom danu. I drveće i rijeka, ljudi koje je znala, grad koji obiđeš uzduž i poprijeko za samo petnaest minuta.
U naručju je grlila ,,dječicu’’, kako je knjige od milošte zvala. Topli sunčevi zraci poigravali su se sa njenim blijedim licem željnim topline. Jesen, koju toliko voli, naslikala je zlaćano-grimizni prekrivač u cijelom parku, koji je mamio da se njime ogrne. Nisu joj smetala nepoznata lica, jer je konačno mogla biti potpuno neprimjetna. Svoja. Ušuškana u prostranstvo, kao u toplu postelju. Bila je žena-duh. Sen koja se poigrava izrazima lica i govorom tijela ljudi koji su prolazili svojim besciljnim stazama.
Blag osmjeh ote joj se s usana kada shvati da se, na najčudesniji način, vratila sebi. U gradu koji je toliko drugačiji od onog u kojem je rasla. Gradu koji joj više nikada neće biti stran. Na čijim ulicama je pronašla najdivniji smisao besciljnog lutanja i način da upija svijet oko sebe, a ostane potpuno nevidljiva. Kao iza sklopljenih kapaka u toploj postelji ove srijede koja, srećom, uvijek dođe poslije užurbanog i ludog utorka.
Utorak je veliki grad kojeg se plaši. Srijeda je Kalemegdan njene duše.
Tatajana Kuljača
Tamo nema vas
Uronim u mrak glatko, kao što tijelom siječem vodu. I tamo je toplo, sigurno i zaglušujuće tiho. Tu nema onih koji jedva dočekaju da u tebe istresu sve svoje, ne brinući jesu li ti pleća dovoljno jaka da ponesu teret njihovog smeća.
Uronim u mrak glatko, gdje nema vas što lako okrenete glavu od skitnice koji zadnju koru hljeba sa mačkama dijeli, a onda se sklupča u zaklon od kartona. Nema vas koji izigravate bezgrešna božanstva onima koje smatraju nižima od sebe, a u javnom wc-u plačete i tresete se k’o prut na grmljavini kad se politička scena izmjeni. Da išta znate, ne bi se tresli.
Moj mrak ne poznaje one koji nogom šutiraju izgladnjele ulične pse, samo što se smatraju superiornim. Niti onih koji bacaju pola sendviča u kantu pored odrpanog djeteta kojem je njihov okrajak najbolja gozba koju snije. Ne dirnu vas ni njegove suze koje u mraku, sličnom mom, tužno, tiho lije. Ovdje biram da nema vas koji se podsmijevate djeci što neutješno plaču. Majkama u post porođajnim depresijama koje nazivate kapricom. Koji tješite riječima: ,,Ne plači! Biće drugo!’’, kad izgubi nerođeno čedo, dok joj se od slabosti tresu koljena i znoj je oblijeva dok pokušava ljudskom rodu ostati doslijedna. Korisna.
Nestanem u mojoj tami, gdje je sigurno i toplo. I znam da me čeka rođenje u tom svijetu od kojeg se skrivam. Samo ne znam, da l’ kad izađem da urlam, ili da nastavim tiho i neprimjetno da bivam? Ne zamjeri se, ćuti, gledaj svoja posla za sve što te se ne tiče i na šta ne možeš da utičeš, stoj u mjestu – tu je najsigurnije, nije li ti dosadilo da poslove mijenjaš, da se dokazuješ, nikad ništa nećeš uraditi, nisi dorasla piscem se zvati! Za sve si ti kriva…
U mojoj tami vas ne biva.
Iz moje tame se rađa život uz krik. Dovoljno glasan da sreže i zagluši sve što joj na put stane. Tama duše i njena toplina materica je za misli uzvišene, tanane, svjetlosti potpuno neshvatljive. Rodiće se, jednom, kada ih omotam u stotine ovoja, nahranim ljubavlju da postanu otporna na sve vas koji niste dio onoga što ljudsko, zapravo, jeste.
Čestice
Voljela ga je još od prije odumiranja njegove duše. Dok je još imao ponešto ljudsko u sebi. Kadgod bi se našli zajedno poprimio bi obrise koje su mu davale prepoznatljive konture idealnog. Možda je, nenametljivo, budila dio navrijednijeg plama u njemu. Izmjenio bi se u divno, ljudsko i potpuno prizemno stvorenje koje je, itekako, umjelo da leti!
Lako je igrao tu svoju ulogu. Bila je udobna kao par starih, razgaženih cipela. Mekane, izlizane kože i đonova toliko tankih da bi lako mogao osjetiti najsitniji kamičak pod stopalima. Njegova sposobnost upravljanja ljudima imala je fino automatsko podešavanje. A ona je voljela baš to u šta se pretvara. Prihvatala je igru, ne znajući da li je stvaran, ili je sa njom samo varka. Poput traga zvijezde padalice koju noću možeš da vidiš, a ona je, negdje u svemiru, već odavno nestala.
Postao je hrana za njenu dušu gladnu kosmosa. U toj igri, uz sasvim malo truda, ponovo bi postala zarobljenik, zaljubljenik, njegove posebnosti. Neobjašnjive nježnosti koju je lako iz njega izvlačila. A on iz nje zlatne niti.
Možda se zbog toga nikada nisu do kraja pustili. Iako su čvrsto vjerovali da je sve stvar volje i razuma. No, kad se spona među njima stvorila, razum još ne bješe rođen. Davno to bješe, dok su bili tek čestice i ideja Stvoritelja.
A možda su, vremenom, postali ovisni o ljepoti koju su zajedno stvarali.
Umro je. Samovoljno. Dvostrano i obostrano. I dalje joj je falio u kapima svemira.
I dalje joj je bio muza. On jedini spazio iskru u njenim očima. Učinio da i sama povjeruje u nju.
***
– Svemir se, u ovom životu, baš potrudio da nam iskomplikuje stvar! – reče mu, kad je umrla i ona.
– Skoro sam zaboravio kako si smiješna!- istinski se nasmija.
Smiješna sam samo tebi. Prećuta mu. I iskru si, u svim proživljenim životima, vidio samo ti.
***
Te, takve, čestice, stvorene prije nastanka razuma, ni smrt ne rastavi.
