Featured

Ilustrovana knjiga za djecu ,,Priče jedne rijeke sa boginjama slovenske mitologije”

Kada bi rijeka mogla da govori, kakve bi nam priče ispričala? Kažu da voda pamti…

Svako godišnje doba nosi sa sobom promjene u prirodi, a boginje Vesna, Lada, Siva i Morana dolaze na rijeku kada je noć vedra, kako bi im mjesec i zvijezde obasjali put. Samo, to nije njihov jedini zadatak…

Boginja Vesna je pomogla djevojčici koja je posebna i čuje govor rijeke, a mislila je da sa njom nešto nije u redu. Zahvaljujući Ladi, dječak Ognjen je prestao da se plaši vode. Siva je pomogla Pavlu da shvati da jedan promašeni go ne određuje život i da ga drugari ne mrze zbog toga. A Moranin zadatak je bio da zaledi rijeku kako bi djeca izvirila iz kuća, ostavila tablete i telefone i uživali u divnom sniježnom jutru!

Ove priče pomažu djeci da prevaziđu izazove na svom putu odrastanja, razvijaju maštu i osvješćuju bitnost svih živih bića, pa i rijeke, za koju bismo, možda, rekli da je samo voda koja teče. Ali rijeka pamti. I priča vam divne priče.

Knjigu možete naručiti putem telefona 069 240 887

Featured

Knjiga za djecu ,,Luka i Sofija u čudesnoj šumi” – nastavak avanture iz čarobne bašte

Nova avantura djevojčice Sofije nastavlja se u bakinoj bašti, u kojoj ona sa novim i neobičnim drugarom Lukom, na Ivanjsku noć, kada se otvaraju kapije vilinskog svijeta, prolazi kroz drvo i ulazi u čudesnu zemlju Irij. Iako, naizgled, slučajno, djeca su se našla tu baš u pravo vrijeme da spasu boginju ljeta Ladu od strašnih Mrakohoda koji izvlače svjetlost iz svih živih bića. Jedini način da prežive u mračnoj šumi je da nauče kako da prime svjetlost Majke Zemlje…

,,Da li čuješ?’’, upita ga Sofija pažljivo.

,,Da li čujem šta?’’, zbunjeno upita dječak.

,,Drvo. Govori nam… da pustimo svoje korjenje u zemlju’’, odgovori djevojčica.

,,Ne čujem ništa!’’, viknu Luka.

,,Zato što ne želiš da čuješ! Poslušaj…’’, te uze njegov dlan u svoj i prsti im se prepletoše. Sada se I njemu učinilo da čuje tiho, ali jasno… Pustite svoje korjenje…

            ,,Kako da pustim svoje korjenje, kad mi nemamo korjenje!’’, povika Luka, sada već uplašen. Pomisli  da je počeo da umišlja.

,,Jednostavno… zatvori oči i zamisli kako korjenje iz tvojih stopala prodire zemlju I za nju se vezuje. Korjenje će nas uvijek vratiti ovamo.’’, odgovori djevojčica.

,,Vratiti odakle?’’, uplaši se Luka.

,,Ne plaši se’’, umirivala ga je Sofija. ,,Svici će nam pokazati put’’.

 Svoj primjerak knjige možete poručiti putem telefona 069 240 887

Featured

Sofija i čarobna bašta

,,Sofija i čarobna bašta” je bajka za djecu školskog uzrasta, ali i za odrasle koji vole bajkovite priče. Djevojčica Sofija dobija vilinski dar da pravi pahuljice. Zbog toga je narušen Vrhovni Red među svih sedam svijetova. Na svom putu Sofija prolazi kroz razne izazove i uči lekcije o povjerenju, ljubavi, poštovanju, te na kraju otkriva da i sama nosi magiju u sebi, kao i sva druga djeca. Čitaoci ulaze u svijet čarolije u kojem ništa nije crno niti bijelo. Podstiče nas da se zapitamo: koja je to moja magija? Po čemu sam poseban?

Da li ste spremni da, zajedno sa vašom djecom, potražite čaroliju? Jer, čarolija je stvarna kada u nju vjerujemo. Uz svaku kupljenu knjigu dobijate poklon – čarobnu ogrlicu! ”…

,,Nikada Crni Čarobnjaci nisu bili ovoliko blizu ostvarenja svoga sna da zavladaju u svih sedam svijetova. Moć koja nekome ne pripada mora da bude vraćena do poslednjeg dana zime. U suprotnom, zid bi mogao da nestane zauvijek. Bilo je dovoljno samo da jedna djevojčica nikada ne poželi da vrati dar koji je dobila…”

Knjigu je objavila izdavačka kuća ,,Samo Korak” iz Beograda. Može se kupiti online preko FB stranice izdavača, Lagunine i Delfi online knjižare, kao i na svim Beokolpovim prodajnim mjestima.

U Crnoj Gori knjigu možete naći u knjižarama Narodne Knjige ili je možete naručiti putem e-mail-a kuljacatatjana@gmail.com.

Featured

,,Kako raste mama”

Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.

Napisala sam  je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.

Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.

Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog  haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.

Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.

Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!

Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama”:

,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem… 

Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje. 
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje. 
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.

… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!

Hvala ti Tanja što si majka.

Tvoj Milisav Popović”

 

Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti.,  Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂

Ne pripadam ovdje.
Duša mi je mnogo šira od najširih obruča kojim me stežu, dajući mi slobodu po sopstvenim, skučenim aršinima.
Mogu da nestanem i stvorim se na bilo kojem dijelu zemlje.
Ili oblaka, ako to poželim.
Taj dio duše ne oblikujem. Ne usavršavam.
Maleno parče njeno izvor je svega što ja jesam.
I sasvim je u redu ako me ne razumiješ.
Jer, ne pripadam ovdje.
I nikada nisam.

Carice

Poodavno završila sa trudnoćama, porođajima i planiranjem porodice. Tačnije, prije nešto više od 4 godine, kada mi je doktorica skidala konce sa rane nakon drugog ,,carskog reza’’. Reče: ,, Nemojte se igrati više’’, misleći na ponovnu trudnoću. ,,Dobro smo se pomučili oko Vas’’, dodade.

U tom trenutku nisam pitala zbog čega, nije mi padalo na pamet. ,,Carice’’ znaju kako je to. Sigurno nam nova beba nije u planu sve dok ne možemo leđa pošteno ni ispraviti, niti se nakašljati ili nasmijati a da ne bude kao da nas je neko nožem ponovo na onom mjestu zasjekao.

Zašto baš ova tema nakon toliko godina? Iz dva razloga. Jedan je hajka na majke koje određena grupacija ne smatra ,,majkama’’, ukoliko se nisu porodile prirodnim putem. Isprva su mi bile fascinantne koliko porođaj izjednačavaju sa majčinstvom. Drage moje, trudnoća i porođaj su samo vrata u majčinstvo, koje je mnogo više od toga. Način na koji ćete donijeti vaše čedo na svijet. Sve ono što poslije dolazi se više računa. Ne čini čovjekom dijete koje se rodilo ovako ili onako, već ljubav, pažnja, briga i vaspitanje koje dajemo i činimo svakog dana nakon tog radosnog trenutka. Zato se ne zavaravajte. ,,Craski rez’’ i prirodan porođaj vas ne čine dobrom ili lošom majkom. Načine vas majkom. Ostalo je na vama.

Drugi i mnogo veći razlog su djevojke koje od porođaja strahuju. Ovaj tekst je namjenjen, prvenstveno, vama. Nerijetko čujem da će radije na ,,carski rez’’ nego da probaju da se porode prirodnim putem. Strah razumijem. I sama sam bila prestravljena od porođaja prvi put. A i drugi, da se razumijemo. Nerijetko će izabrati ,,carski rez’’, samo da ne prolaze kroz kontrakcije. Niko ne razmišlja kako to izgleda poslije. Vjerujte, ,,carski’’ je samo carski kad mora. I hvala Bogu što postoji, jer ja danas ne bih bila živa. Mnogima je glavu sačuvao.

Kad čujem ,,bolje je na carski rez, ne mučiš se!’’, to je, gotovo, uvijek iz usta osobe koja kroz to iskustvo nije prošla. Bola nema dok ne popusti anestezija, a poslije poželite da ste se prirodno porodile. Pitajte kako je ,,caricama’’ kad krv prostruji i bol počne da veze tijelom. Dok majke koje su se porodile prirodnim putem izlaze sljedeći dan, sa svojim tegobama, ali na dvije noge ukoliko je sve u redu, ,,carice’’ se jedva isprave. Gledaju ove koje napuštaju bolnicu čežnjivo. I tako je priličan broj dana nakon porođaja.

O rizicima koje ,,carski rez’’ nosi sa sobom po majku i bebu postoje brojni članci, svima nama dostupni. To je klasična abdomalna operacija koja nosi rizik od komplikacija, a koje se mogu završiti i smrću. Infekcija rane, gnojenje i poremećaj rada crijeva samo su neke od komplikacija sa kojima se žene sreću. Moja je bila hematom na rani, koji su mi otvarali 7. dan od operacije, bez anestezije. Za bebe koje se ne rode prirodnim putem to može značiti rizik od respiratornih infekcija, astme i drugih problema sa plućima novorođenčeta.

Težak oporavak nakon svake operacije, pa i ove, otežava i činjenica da imate bebu o kojoj morate da se brinete. Tako, da nije baš sve carski, kako se čini i kako vam to predstavljaju drugi. Opet kažem, ako mora, mora. I hvala Bogu da postoji!

Saznala sam zbog čega mi je doktorka onomad rekla da se više ne igram. Da mi je glava u torbi i da ne garantuju za mene ukoliko budem željela još jednu bebu i dođem im u porodilište sa stomakom do zuba. Zid moje materice je toliko tanak da bi mogao da pukne pri širenju. Druga operacija iziskivala je odstranjivanje izraslina unutar materice, što je istanjilo njen zid.

Imala sam u planu troje djece. Nisam mogla da rodim prirodnim putem, iako sam to željela. Prvi porođaj je krenuo prirodno i nakon 8 sati se završio hitnim ,,carskim rezom’’. Komplikacije poslije porođaja usporile su oporavak koji je bio dug i težak. Sljedeći porođaj nisam mogla ni da biram kako će se obaviti. Znala sam šta me čeka. Pored mene, u bolničkoj sobi, ležala je mlada žena koju su ubijedili da će lakše biti ako se porodi ,,carskim rezom’’. Tada je imala 22 godine. Znam koliko je plakala i koliko se kajala što nije ni pokušala da se porodi prirodnim putem. Ironije radi, možda bi sve završila mnogo lakše. Učila sam je kako da diše da se ne bi onesvijestila pri prvom ustajanju u maloj sobi na intezivnoj njezi. Znala sam kroz šta prolazi. Pluća se od bola toliko stegnu da vazduh ne propuštaju.

Ona nije jedina. Mnogo ih je koje, od straha, ni ne pokušaju. Više se plaše epiduralne anestezije, koja neutrališe bol pri prirodnom porođaju, nego odlaska pod nož. Zato vam još jednom ponavljam, u slučaju da se dvoumite, a nemate nikakvih indikacija za komplikacijama na porođaju – ,,carski rez’’ je carski onda kad tako mora. Nikako drugačije.

Voli vas vaša dvostruka ,,carica’’.

Iscjeljenje

Duša može da se ošteti trajno.

Kad te prožvaću sistemski, isjeku na ravnomjernu parčad, dugo ne budeš dobar ni sebi, ni drugima.

Mrtav si, bez volje za disanjem. Osmjehom. Dahom.

Povukao bi se u toplu postelju, pokrio ćebetom do nosa. Kao da nisi nikada ni disao. Tačnije, na nekadašnje disanje te sjete uspomene nekog drugog života i vremena. Nekog drugog tebe.

Koliko će ti trebati vremena da se vratiš u život?, pitaš se. Zavisi od dubine rana i kako ti je meso satkano da se poveže u fine ožiljke. Ponadaš li se prerano, vjerovaćeš da te je smrt stigla prije nego ti je tijelo ugaslo. Da si ostario naglo.  Da nemaš razlog više za forsiranjem pluća da se uzdižu i spuštaju, pune te kiseonikom.

Od vatre si satkan, sjeti se.

Dovoljno jak udah može raspaliti plam po sredini bića, ne prestaj da dišeš. Bori se.

Iscjelićeš.

Kako započeti pisanje?

Da bih pisala dovoljna mi je tišina. I četri bijela zida. Ne treba mi inspiracija izvan mene same. Slike dolaze spontano, nepozvane. Ne pitaju da l’ je zgodno vrijeme. Kuckaju, lupaju na vrata uma, grebu da uđu, poput promrzlih, izgladnjelih putnika namjernika. Moje je samo da ih pustim. Zarobim olovkom na papiru.

Kad zapišem misao, znam da је priča, којu ću oko nje da ispletem, zauvijek moja. Vratim joj se kada sam spremna da joj se posvetim. Ne propuštam da zabilježim slike i misli. Sporadične ideje. Čak iako mi u datom trenu nemaju nekog smisla. Znam da mi nisu date bez razloga i imam puno povjerenje da će smisao doći onda kada je najpovoljnije da priči dam nastavak.

Pamtim početak pisanja svake knjige, dovršene i nedovršene. Ima nečeg čudesnog u svakom početku, a prati ga neobjašnjiv osjećaj u utrobi.

***

– Ko si sad ti? – upitala sam dječaka plave kose i bucmastih obraza, čija mi se slika stvorila u mislima dok sam išla na posao.

– Luka – mirno odgovori dječak.

– Šta želiš od mene? 

– Ja bih u tvoju priču – reče staloženo, potpuno neometen činjenicom da je rukopis knjige već završen. Nije bilo prostora za prepravke i nove likove.

– Ali, gdje sada da te umetnem!

Dječak sleže ramenima.

Ušao je u novu bajku. Pravio je društvo Sofiji u novoj avanturi. Otkrio je o sebi čudesne stvari, kao i ja, dok sam je stvarala. Kao onda kada sam primakla očima privezak od labradorita i shvatila da su moje čudno obojene oči identične kamenu koji me je privukao k sebi iz gomile drugih kamenčića. Za labradorit kažu da otvara vrata drugih svijetova. Tako nastade narod Melodijaca sa očima boje neobično zelenog kamena. A Sofija i Luka im, takođe, pripadaju.

Završivši i zadnju korekciju teksta za bajku ,,Luka i Sofija u čudesnoj šumi”, legla sam da odmorim. Dok sam spuštala glavu na jastuk slike su same dolazile…

Prostrana biblioteka sa kupolom i nekim čudesnim simbolom na vrhu… Cerovo drvo prepuno crvenog lišća koje šušti na vjetru… Sofija, kroz koju živim, osjeća mirise spolja.. čuje misli djece koja je okružuju… čuje pjesmu i zov drveća. Shvata da nije obična djevojčica.

Nova priča mi je upravo darovana. Vodi u podzemni svijet, narodu kojem pripada Sofija. Odustanem od dremke, uzmem olovku i papir i zapišem to što vidim. Vraćam joj se u rijetkim trenucima mira i tišine. Da vezem čudesna tkanja od mašte i stvarnosti. Za mene je svaka priča stvarna jer živim kroz sve likove. Tako im udišem život. ,,Ključevi mudrosti’’, stižu na proljeće, obećavam.

Strah od pokušaja da se oprobam u pisanju romana bio je savladan u jednom čudesnom momentu. Sjedeći na radnoj stolici zurila sam, odsutno, u drvo ispred kuće. Prilično umorna, nisam se uspjela koncentrisati na zadatak ispred sebe. Sklopila sam oči. A onda sam je vidjela…

Mlada žena, sa novorođenom bebom u naručju, bježala je od nekoga kroz kamene hodnike srednjevjekovnog zamka. Nisam imala ideju ko je ona. Niti od koga bježi (ne mora ni da bude sve jasno u početku). U mislima sam čula nečiji šapat MedičiNisam znala šta te slike, koje mi upravo dolaze, hoće od mene. Gotovo sam zaboravila na njih… Kroz nekoliko dana u mislima mi se pojavi jedno ime – Izabela. Pomislih da ima veze sa prijašnjom slikom, te, igre radi, ukucam Isabella Medici u Google pretraživač. Znam da je život čudesan i da umije da nam na najneobičniji način servira dijelove slagalice koju samo mi možemo sklopiti.

Pronašla sam Izabelu. Nesvakidašnja dama tragične sudbine. Povezala sam je sa Iskrom, glavnom junakinjom romana koji sam još davno započela. A mlada žena koja bježi sa bebom u naručju, idealno se uklopila u cijelu priču. Bila je spona između Izabele i Iskre. Dvije, naizgled, nespojive sudbine. 

Mogu da proniknem u srž osjećanja do te mjere da ponekad budem zbunjena – da li sam prenijela svoje osjećaje u imaginarne likove, ili sam preuzela njihove, stvorene u meni? Potrebni su dani da razdvojim sebe od likova u pričama koje pišem, da tačno razaznam šta je moje, a šta ostavljam njima.

Pisanje ne trpi forsiranje. Kad si spreman i otvoren ideje te progone. Tvoje je da ih zapišeš u onom sirovom obliku kako ti dolaze. Kasnije ih brusi. Oblikuj poput vlažne, glinene mase pod vještim prstima. Igraj se. Poštuj pravila. Prekrši ih tamo gdje ti je potrebno više slobode. Priča će, možda, promijeniti zaplet i kraj nekoliko puta dok ne postane onakvom kakva treba da bude. Kakva želi da postane.

Plaši te da li si dovoljno dobar? Učenje i savladavanje tehnike pisanja je rad. A ako nemaš ideju o čemu, uzalud ti tehnika. Kad imaš i jedno i drugo, nema razloga za strah. Pisanje se, svakako, neće usavršiti izbjegavanjem pisanja. Ako je to tvoja šoljica čaja, onda će te pisanje zasigurno obuzeti.

Za stvaranje bajki, ili nekih drugih priča, nije potrebno da imaš šiljate uši na rođenju, koje pomalo podsjećaju na vilenjačke (kasnije su se zaoblile, prestali su da me zovu vilenjakom). Ili oči boje labradorita koje ti na čudesan način pružaju uvid u imaginarne svijetove (možda samo drugim dimenzijama, ko zna?!)

A možda tvoja bajka ima sasvim drugačiji oblik? Upitaj Univerzum, koje darove ti sprema. Možda će ti biti teško da povjeruješ. Za početak, ne skrštaj ruke. Već primi blagoslove otvorenih dlanova. Poslije ćeš vidjeti šta ćeš sa njima dalje.

Umiješ li da prepoznaš darove s neba, ili ih brkaš sa nasumičnim mislima i idejama? Možda ih, samo, do sada nisi prepoznao kao bitne. Osluškuj pažljivije. Možda budu početak nečeg velikog.