Featured

Ilustrovana knjiga za djecu ,,Priče jedne rijeke sa boginjama slovenske mitologije”

Kada bi rijeka mogla da govori, kakve bi nam priče ispričala? Kažu da voda pamti…

Svako godišnje doba nosi sa sobom promjene u prirodi, a boginje Vesna, Lada, Siva i Morana dolaze na rijeku kada je noć vedra, kako bi im mjesec i zvijezde obasjali put. Samo, to nije njihov jedini zadatak…

Boginja Vesna je pomogla djevojčici koja je posebna i čuje govor rijeke, a mislila je da sa njom nešto nije u redu. Zahvaljujući Ladi, dječak Ognjen je prestao da se plaši vode. Siva je pomogla Pavlu da shvati da jedan promašeni go ne određuje život i da ga drugari ne mrze zbog toga. A Moranin zadatak je bio da zaledi rijeku kako bi djeca izvirila iz kuća, ostavila tablete i telefone i uživali u divnom sniježnom jutru!

Ove priče pomažu djeci da prevaziđu izazove na svom putu odrastanja, razvijaju maštu i osvješćuju bitnost svih živih bića, pa i rijeke, za koju bismo, možda, rekli da je samo voda koja teče. Ali rijeka pamti. I priča vam divne priče.

Knjigu možete naručiti putem telefona 069 240 887

Featured

Knjiga za djecu ,,Luka i Sofija u čudesnoj šumi” – nastavak avanture iz čarobne bašte

Nova avantura djevojčice Sofije nastavlja se u bakinoj bašti, u kojoj ona sa novim i neobičnim drugarom Lukom, na Ivanjsku noć, kada se otvaraju kapije vilinskog svijeta, prolazi kroz drvo i ulazi u čudesnu zemlju Irij. Iako, naizgled, slučajno, djeca su se našla tu baš u pravo vrijeme da spasu boginju ljeta Ladu od strašnih Mrakohoda koji izvlače svjetlost iz svih živih bića. Jedini način da prežive u mračnoj šumi je da nauče kako da prime svjetlost Majke Zemlje…

,,Da li čuješ?’’, upita ga Sofija pažljivo.

,,Da li čujem šta?’’, zbunjeno upita dječak.

,,Drvo. Govori nam… da pustimo svoje korjenje u zemlju’’, odgovori djevojčica.

,,Ne čujem ništa!’’, viknu Luka.

,,Zato što ne želiš da čuješ! Poslušaj…’’, te uze njegov dlan u svoj i prsti im se prepletoše. Sada se I njemu učinilo da čuje tiho, ali jasno… Pustite svoje korjenje…

            ,,Kako da pustim svoje korjenje, kad mi nemamo korjenje!’’, povika Luka, sada već uplašen. Pomisli  da je počeo da umišlja.

,,Jednostavno… zatvori oči i zamisli kako korjenje iz tvojih stopala prodire zemlju I za nju se vezuje. Korjenje će nas uvijek vratiti ovamo.’’, odgovori djevojčica.

,,Vratiti odakle?’’, uplaši se Luka.

,,Ne plaši se’’, umirivala ga je Sofija. ,,Svici će nam pokazati put’’.

 Svoj primjerak knjige možete poručiti putem telefona 069 240 887

Featured

Sofija i čarobna bašta

,,Sofija i čarobna bašta” je bajka za djecu školskog uzrasta, ali i za odrasle koji vole bajkovite priče. Djevojčica Sofija dobija vilinski dar da pravi pahuljice. Zbog toga je narušen Vrhovni Red među svih sedam svijetova. Na svom putu Sofija prolazi kroz razne izazove i uči lekcije o povjerenju, ljubavi, poštovanju, te na kraju otkriva da i sama nosi magiju u sebi, kao i sva druga djeca. Čitaoci ulaze u svijet čarolije u kojem ništa nije crno niti bijelo. Podstiče nas da se zapitamo: koja je to moja magija? Po čemu sam poseban?

Da li ste spremni da, zajedno sa vašom djecom, potražite čaroliju? Jer, čarolija je stvarna kada u nju vjerujemo. Uz svaku kupljenu knjigu dobijate poklon – čarobnu ogrlicu! ”…

,,Nikada Crni Čarobnjaci nisu bili ovoliko blizu ostvarenja svoga sna da zavladaju u svih sedam svijetova. Moć koja nekome ne pripada mora da bude vraćena do poslednjeg dana zime. U suprotnom, zid bi mogao da nestane zauvijek. Bilo je dovoljno samo da jedna djevojčica nikada ne poželi da vrati dar koji je dobila…”

Knjigu je objavila izdavačka kuća ,,Samo Korak” iz Beograda. Može se kupiti online preko FB stranice izdavača, Lagunine i Delfi online knjižare, kao i na svim Beokolpovim prodajnim mjestima.

U Crnoj Gori knjigu možete naći u knjižarama Narodne Knjige ili je možete naručiti putem e-mail-a kuljacatatjana@gmail.com.

Featured

,,Kako raste mama”

Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.

Napisala sam  je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.

Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.

Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog  haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.

Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.

Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!

Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama”:

,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem… 

Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje. 
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje. 
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.

… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!

Hvala ti Tanja što si majka.

Tvoj Milisav Popović”

 

Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti.,  Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂

Analiziraš li ćutanje,

Lako spoznaš da su usne nijeme,

Onda kada se duša grči u vrisku.

Kad zaboli konačnost koju donosi nestajanje.

Odsustvo mirisa.

Zadnjih riječi onih koji nas više nikada po imenu neće nazvati.

Riječi koje su zvučale tako obično,

A neobično i slutljivo danas kada znam da su bile zadnje.

Meni, koja se nikada sa konačnošću mirila nisam,

koliko god sam je prihvatala.

Kao nužno zlo.

Tatjana Kuljača

Susret

Nosio sam bijelu košulju na dan vjenčanja. 

Spreman da odustanem, da pobjegnem.

Ludače! – rekoh sebi,

Ona ti nikada oprostila ne bi. 

Strepio sam da me ne ugleda,

Skupio ramena i pognuo glavu,

Zbog njenog zbunjenog pogleda 

Pri slučajnom susretu na ulici,

Nakon par godina tišine. 

U kojem mi nije rekla 

Da je ljubav u njoj i dalje živa,

A izgovorila je, 

Da traži savršenu haljinu

Za vjenčanje na koje me poziva. 

(Da je baš je zgodno što smo se ovako sreli!)

Nije morala da mi kaže, 

A jeste, godinama kasnije,

Kad su nam se putevi ponovo sreli, 

K’o da se neko, odozgo, surovo igra,

Da u njoj, i dalje, živim i dišem,

Nikad nisam prestao da postojim.

Da mi prizna, morala nije,

Da je dobro i da je tako trebalo biti.

I da se nijedan stih rodio ne bi, 

Da sam je ponovo sreo samo mjesec dana prije.

Ili da sam, tog dana, sasvim slučajno, razumu bliže,

Na nekom drugom mjestu,

Iza nekog zgodnijeg ćoška,

Skrenuo u jednu ulicu niže.

Možda bih se odavno predao, a ona pustila.

Možda bismo ostali sjećanje, 

Prizvano za Nove godine.

Kad mraz stegne kožu na rukama,

Koju nema ko da ugrije.

Tatjana Kuljača

Žudnja

Da li te, ikada, savlada bojazan, da će ti gordost i nedostižnost potrati sve prilike za disanjem udvoje?

Plašiš li se, putniče, potpunog stapanja sa nekim? Podudaranja otisaka duša i prepoznavanja… Obuzme li te, ikada, strah od konačnosti? Nesposoban da se svikneš na tuđe okvire, bježeći čim ti se ivice nažuljaju.

Žudiš li za posteljom mekanom, ikada? Tijelom na koje uvijek možeš računati, spreman da pustiš naviku da usmrti želju, umoran od kratkih poznanstava koja nisu kadra osvijetliti dovoljno zidine koje si oko sebe podigao.

Da li te, ikada, savlada bojazan, da će ti gordost i nedostižnost potrati sve prilike za disanjem udvoje? I da ti starost neće ostaviti prostor izašta drugo osim za kajanje?

Samotna je tvoja staza, putniče! U sopstvenoj koži ti mora biti toliko udobno da ti duša ne ostavi prostora za žaljenje.

Posmatraš li, pažjivo, ljudska lica i položaj ramena slučajnih prolaznika, vidjećeš puno putnika zarobljenih u toploti sigurnosti, dok im duša vapi za prostranstvima i daljinama. I izgubljenih i zalutalih putnika željnih topline.

I svi su oni sami, kao i ti. Ujedno. Ili udvoje.

Tatjana Kuljača

Poruka

Nije čovjek ono što je imao, već ono što je drugima dao.

Imala je neobičan hobi u dvadeset i nekoj. Šetala bi između vječnih kuća, dok su ljudi nastojali biti više živi nego mrtvi. Posebno u danima kada bi joj bivalo teško da prikači smisao svom postojanju.

Čitajući uklesane poruke ispod imena pokojnika, godine kada je započeo i kada se završio njegov put na zemlji, pitala se, šta li će pisati na njenoj?

Ta poruka mora biti oličenje čovjeka, srž njegove duše. Jedino takav način je istinski ispravan. Da odabereš prave riječi za ispraćaj. I nikako ne bi trebalo da to bude priča o pokojniku, već o onome što je obasjao za života. Nije čovjek ono što je imao, već ono što je drugima dao.

Znam da te čudi, ali ta-ona, nigdje se nije osjećala tako živom kao kad je gazila između mirnih humki, nepobitnih dokaza da je tijelo pripalo zemlji, a duša otišla u svjetlost. Kao pečat na diplomi života, posljednja šansa da uradiš ono zbog čega si tu.

Druge je groblje podsjećalo na gubitke. Nju, na šanse koje još prokockala nije. 

Pri izlasku stavila bi desnu ruku na hladan mermer vječne kuće nepoznatog lika, ozbiljnog lica sa ustakljene fotografije. Lijevu bi položila na svoje grudi da osjeti otkucaje srca i toplotu kože. 

,,Živa sam. Topla. Dovoljno je. Šansa je samo jednom zadnja. Dan je samo jedan posljednji.

Draga lica ću samo jednom vidjeti zadnji put i nikada više. I zagrljaj ću, jednom, zadnji imati.

Poljubac, nakon kojeg neću ljubiti više. Kad to znaš, smrt nije kraj, već buđenje života dok nam ona ne pokuca na vrata’’, rekla mi je.

Zamolila me, u osamdeset i nekoj, da sročim nešto lijepo na dan kada joj tijelo budu položili u zemlju, a duša ode u nebo. Niko nije umio tako da živi, duboko i mirno, ispunjeno i srećno! I možda je, čudakinja, baš zbog te svoje neobične sklonosti da po travi među grobovima šeta, živjela tri života u ovom jednom. Ništa te ne čini tako živim kao spoznaja o smrti, nije morala da mi kaže. Shvatio sam, gledajući je.

Disao sam, duboko, na dan kada su joj tijelo spustili u zemlju, dok sam je pogledom tražio iza svih prisutnih lica. Nasmijao sam se, široko, kad sam je spazio u djevojci koja je koračala među humkama, nedaleko odatle.

Znao sam, u tom trenu, sutra da dođem, opet ću je sresti. Pročitaće poruku sa njene spomen ploče i možda više nikada neće morati da kroči na groblje da bi se sjetila da je živa.

Da još diše dovoljno duboko, tijela i duše spletenih u jednom biću.

I da ima svo vrijeme ovog života da postane besmrtna.

,,Ostavila je toliko toga da se prosječnom čovjeku čini da je živjela mnogo prije vječnosti i da umrijeti nikada neće.’’

Pisalo je.

Neprijatno, poput ledene januarske kapi kad ti klizne niz vrat,

Život umije, tek tako da zaskoči.

Ti poskoči. Uvis, udalj!

Samo izvuci lice iz blatnjave kaljuge, 

jer su je stvorili oni kojima je poniženje drugo ime,

nasilno, đonom, silujući plodnu zemlju, 

praveći mučilište,

umjesto rodilište,

pravdajući se manjkom ljubavi od oca i matere,

zaboravivši kako izgleda  kad im se blato lijepi za lice,

dok im neki skot pridržava tjeme, 

i pušta ih, tek toliko, da dišu,

a ledena kišna kap, klizi im niz vrat.

U trenu kad pomisliš da nema kud niže,

sjeti se,  blato nije za ljude, 

ni za izmišljene staleže. 

Neljudske poretke.

Uspravi se, lice umij’ 

Široko se nasmij’! 

Životu zube pokaži, 

i tlačitelju svom!

Kaljuga nije put, već nemila stanica.

Jedne nauči.

Druge odredi.

Treće, definiše.

Tatjana Kuljača


Spustila sam bosa stopala na mekanu travu,

što raste iz iste one zemlje iz koje je poteklo moje tijelo.

Bez straha od nestajanja,

svjesna – karika sam, samo, u lancu vremena,

podložna procesu nezaustavljivog kruženja prirode.

Disala sam sa tom zemljom, mekanom od puta,

koje je korjenje drveća pravilo otkako je svijeta i vijeka,

mnogo prije nego što sam od želje postala čovjek.

Od Božije iskre ljudsko biće.

Od praha tkivo, kosti i krv.

Dato mi je da dišem, stopala spojenih za zemlju,

a pogleda uprtog u nebesa.

Čovjek je najsavršenija kreacija Boga,

duše neraskidivo spojene sa tijelom,

dok god daha u njima ima.

Zato je dah, običan ljudski, najsvetija svetost koju imamo.

Znaš li da nas jedan jedini dah dijeli od posljednjeg poljupca duše i tijela?

Početka novog puta.

Tijela, zemlji.

Duša, nebesima.

Svetije, ništa nema.


Tatjana Kuljača

Nejasno je

Otkud bezdan nedostajanja, kad te nikada bilo nije?

Zašto fali riječ neizgovorena, misao naslućena, 

zamamna kao topao miris pečenog kestena jedne noći u novembru?

Čežnja ugasla u zjenicama tvojim stoljećima prije?

I osmjeh što ga pod kožu urežem s vremena na vrijeme 

(mirno grizući gornju usnu), 

kad u sjećanju izblijedi…

 pa nenadano, iznenadno, pod prstima zabridi.

Učini da se cijelo tijelo ispod kože strese, 

dok spoljašnjost ostaje ledeno mirna.

Ožiljak si koji krvlju obnavljam, 

ne dajući ti da se sa kožom stopiš.

Jer niko pod kožom tako ne treperi, 

kao damar dijela duše koju sam krišom prisvojila. 

Blizina mi fali. Prosta fizička blizina. 

 Iako su sve naše blizine bile dalje od daljine. 

A daljine nas činile nikada bližim. 

Sinhronicitet mimoilaženja. 

Apsurd privlačenja.

Nestvarnost realnosti.

Preplitanje svijetova.

Razilaženje bliskosti.

Vječita pogrešna skretanja, zarad pravih puteva.

Otud, valjda.

Tatjana Kuljača