Dio si krvotoka mog, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Nije to bilo kakav dio tijela koji možeš lako, oštrim nožem, odstraniti kad stisneš zube, jako. Dugo već te puštam da, poput korova,… More
Ilustrovana knjiga za djecu ,,Priče jedne rijeke sa boginjama slovenske mitologije”
Kada bi rijeka mogla da govori, kakve bi nam priče ispričala? Kažu da voda pamti…
Svako godišnje doba nosi sa sobom promjene u prirodi, a boginje Vesna, Lada, Siva i Morana dolaze na rijeku kada je noć vedra, kako bi im mjesec i zvijezde obasjali put. Samo, to nije njihov jedini zadatak…
Boginja Vesna je pomogla djevojčici koja je posebna i čuje govor rijeke, a mislila je da sa njom nešto nije u redu. Zahvaljujući Ladi, dječak Ognjen je prestao da se plaši vode. Siva je pomogla Pavlu da shvati da jedan promašeni go ne određuje život i da ga drugari ne mrze zbog toga. A Moranin zadatak je bio da zaledi rijeku kako bi djeca izvirila iz kuća, ostavila tablete i telefone i uživali u divnom sniježnom jutru!
Ove priče pomažu djeci da prevaziđu izazove na svom putu odrastanja, razvijaju maštu i osvješćuju bitnost svih živih bića, pa i rijeke, za koju bismo, možda, rekli da je samo voda koja teče. Ali rijeka pamti. I priča vam divne priče.
Knjigu možete naručiti putem telefona 069 240 887
Knjiga za djecu ,,Luka i Sofija u čudesnoj šumi” – nastavak avanture iz čarobne bašte
Nova avantura djevojčice Sofije nastavlja se u bakinoj bašti, u kojoj ona sa novim i neobičnim drugarom Lukom, na Ivanjsku noć, kada se otvaraju kapije vilinskog svijeta, prolazi kroz drvo i ulazi u čudesnu zemlju Irij. Iako, naizgled, slučajno, djeca su se našla tu baš u pravo vrijeme da spasu boginju ljeta Ladu od strašnih Mrakohoda koji izvlače svjetlost iz svih živih bića. Jedini način da prežive u mračnoj šumi je da nauče kako da prime svjetlost Majke Zemlje…
,,Da li čuješ?’’, upita ga Sofija pažljivo.
,,Da li čujem šta?’’, zbunjeno upita dječak.
,,Drvo. Govori nam… da pustimo svoje korjenje u zemlju’’, odgovori djevojčica.
,,Ne čujem ništa!’’, viknu Luka.
,,Zato što ne želiš da čuješ! Poslušaj…’’, te uze njegov dlan u svoj i prsti im se prepletoše. Sada se I njemu učinilo da čuje tiho, ali jasno… Pustite svoje korjenje…
,,Kako da pustim svoje korjenje, kad mi nemamo korjenje!’’, povika Luka, sada već uplašen. Pomisli da je počeo da umišlja.
,,Jednostavno… zatvori oči i zamisli kako korjenje iz tvojih stopala prodire zemlju I za nju se vezuje. Korjenje će nas uvijek vratiti ovamo.’’, odgovori djevojčica.
,,Vratiti odakle?’’, uplaši se Luka.
,,Ne plaši se’’, umirivala ga je Sofija. ,,Svici će nam pokazati put’’.
Svoj primjerak knjige možete poručiti putem telefona 069 240 887
Sofija i čarobna bašta
,,Sofija i čarobna bašta” je bajka za djecu školskog uzrasta, ali i za odrasle koji vole bajkovite priče. Djevojčica Sofija dobija vilinski dar da pravi pahuljice. Zbog toga je narušen Vrhovni Red među svih sedam svijetova. Na svom putu Sofija prolazi kroz razne izazove i uči lekcije o povjerenju, ljubavi, poštovanju, te na kraju otkriva da i sama nosi magiju u sebi, kao i sva druga djeca. Čitaoci ulaze u svijet čarolije u kojem ništa nije crno niti bijelo. Podstiče nas da se zapitamo: koja je to moja magija? Po čemu sam poseban?
Da li ste spremni da, zajedno sa vašom djecom, potražite čaroliju? Jer, čarolija je stvarna kada u nju vjerujemo. Uz svaku kupljenu knjigu dobijate poklon – čarobnu ogrlicu! ”…
,,Nikada Crni Čarobnjaci nisu bili ovoliko blizu ostvarenja svoga sna da zavladaju u svih sedam svijetova. Moć koja nekome ne pripada mora da bude vraćena do poslednjeg dana zime. U suprotnom, zid bi mogao da nestane zauvijek. Bilo je dovoljno samo da jedna djevojčica nikada ne poželi da vrati dar koji je dobila…”
Knjigu je objavila izdavačka kuća ,,Samo Korak” iz Beograda. Može se kupiti online preko FB stranice izdavača, Lagunine i Delfi online knjižare, kao i na svim Beokolpovim prodajnim mjestima.
U Crnoj Gori knjigu možete naći u knjižarama Narodne Knjige ili je možete naručiti putem e-mail-a kuljacatatjana@gmail.com.
Najava za knjigu ,,Kako raste mama” na Amazonu
Uskoro će knjiga ,,Kako raste mama” biti dostupna cijelom svijetu, na našem i engleskom jeziku! Pogledajte video
,,Kako raste mama”
Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.
Napisala sam je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.
Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.
Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.
Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.
Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!
Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama”:
,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem…
Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje.
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje.
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.
… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!
Hvala ti Tanja što si majka.
Tvoj Milisav Popović”
Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti., Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂
Istinita priča
Bila je zadrta i riješena da ne pusti. Ni život, niti san sa kojim živi. Jedna jedina stvar koja je otkrivala ne potpuno ljudsko porijeklo bila je nepoznata boja u njenim očima i potpuno odsustvo straha od sudbine, koje nije bilo svojstveno ljudima. Prigrlila je ono što jeste i po prvi put čvrsto vjerovala da je moguće. Biti i živjeti suštinu sa kojom si rođen.
Govorili su da je luda. Ismijavali njenu nestalnost i nemogućnost da se skrasi kad jugo zaduva, a nju počnu da svrbe tabani. Odlazila je čim bi izazov izblijedio. Bez žaljenja.
Napuštanje joj je išlo lagano. Lakše nego bilo kojem ljudskom biću koje život posveti vezivanju i grčevitom držanju stvari i ljudi. U pokušaju da se pronađe na putevima koje su sagradili ljudi po svojim aršinima znala je dobro da se izgrebe i ugruva. Koliko je njena koža postajala tvrđa i otpornija, toliko joj se i duša trošila.
Došla je do tačke kada je svaka staza izgledala kao već viđena. Napamet je znala šta je čeka na putu do odredišta koju su svi nazvali ciljem, a ona joj je darovala ime Kraj. Ono što je drugima bio san – da se ustoliče i potpuno vladaju situacijom i drugim ljudima – njoj je bila tiha smrt.
Ranjena, trošna, zadihana i uzbuđena stajala je na stazi čije je tlo bilo stvoreno za njena stopala. Mučni osjećaj tereta moranja nestao je čim je donijela odluku. Krenuće ovuda i nikada se više neće vratiti.
Put je bio prašnjav, običnom oku pust. Cijela vasiona stala je u okvir staze koja se protezala ispred njenih bosih stopala. Žeđ joj se, poput smole, lijepila za grlo. Strah, koji joj je gmizao uz nogu i obavijao svoj zmijski rep šišteći, otresla je sa sebe, bez bojazni da će pretrpiti ugriz.
Ova pustara bila je izazov veći od ijednog koji su joj postavili ljudi! Zatvorila je oči. Zamislila je kako kiša lije i natapa suvu, ispucalu zemlju, a ona joj vraća miris plodnosti. Iz nje sve poče da buja tako snažno i silovito da joj se tijelo zaljuljalo unazad! Zmija joj je prijetila da će umrijeti na tom putu dok njena sanjarenja ne postanu java! Bijesnila je, siktala i šištala!
,,Crkni! Golim rukama ću da uzorem ovu zemlju, a lično ću se postarati da korjenje drveta, koje ću baš ovdje da posadim, napoji svoju krošnju tvojim otrovom i stvori najljepši crveni cvijet! Zato, umukni, pogana gubice! Zbog tvog siktanja na ovom putu nema ni travke ni cvijeta!’’
Disala je isprekidano, hranila se bijesom. Ne prema otrovnici, već prema sebi. Prašnjava staza nije postala pustara zbog zmije. Već zbog manjka vjere u sebe i povjerenja u ljude koji su mislili da znaju bolje od nje šta joj prija. Bješe sasvim dovoljno ugruvana da shvati da nisu u pravu.
,,Razmisli… možda ipak da pomalo sređuješ i uređuješ tu tvoju stazu, dok hodaš poznatom. Zar se ne plašiš da ćeš da nestaneš, ako ne uspiješ da oplodiš ovu mrtvu zemlju?’’, upita je dobronamjerni i prijateljski glas, pomiješan sa šištanjem njegove zvečarke koja ga je stezala oko nogu.
Nasmija se.
,,Ja sam ovu zemlju ubila prije trideset ljeta, ako me pamćenje dobro služi. Dok su me puštali da trčim ovuda, a sve drugo bilo nevažno, ova pustinja bila je čudesna šuma! Nevjerovatno je da jednako lako hodam i dišem, isto kao onda kada nisam ni slutila šta me na putu čeka!’’
,,Kako možeš biti sigurna da je baš to pravi put?! Ta pustara?! Mijenjaćeš sjaj i udobnost za kopanje i zalivanje ispucale zemlje iz koje, možda, nikad više neće niknuti ništa?!’’ , vrištao je.
,,Znam. Vjeruj u mene. Samo ja znam kako da je oživim.’’
Okrenu se i zagazi. Zemlja poče da pulsira. Začu ritmične otkucaje ispod tabana. Pade na koljena. Zagrabi prašnjavu zemlju, koja joj ostade ispod noktiju. U njoj je nešto vrisnulo. Suza, topla poput majčine utrobe, skotrljala se niz obraz i natopila grumen zemlje. Začu šapat ispod tvrde površine koju je grlila:
,, Vjeruj u korake koje napraviš na tlu na kojem si nikla. Nijedno drugo ti neće biti mekano kao ovo. Niti jednim drugim tlom nećeš koračati lakše’’.
Disala je, duboko. Punim plućima. Gotovo je zaboravila koliko vazduha u prostor oko srca može da stane.
****
Tebe i nju razlikuje samo jedno. Ti misliš da je luda jer vjeruje u iskru sa kojom je rođena. Ona žali jer ne vidiš sopstvenu.
Ako si u stanju da iza teških oblaka naslutiš sunce, iza bijesa manjak ljubavi, ispod ljubomore nevjeru u sopstvene potencijale, iza svakog zašto-barem jedno zato, čuvaj to.
I čuvaj se.
Navuci barem jedan sloj zaštite.
Koliko god da vidiš ono što nije jasno na površini, to je njihovo, a ne tvoje. Jer će onim drugim, vidljivim dijelom sebe, iz petnih žila nastojati da otisnu svoj pečat na tebe. Da te promijene.
Ne možeš mijenjati svijet pukim razumijevanjem. Pogotovo ako ne dozvoljavaš sebi reakcije po mjeri tuđih postupaka, već nalaziš opravdanje za svaku glupost koju s razumijevanjem primiš.
I dok se okreneš, obolio si.
Čuvaj se.
Ne pripadam ovdje.
Duša mi je mnogo šira od najširih obruča kojim me stežu, dajući mi slobodu po sopstvenim, skučenim aršinima.
Mogu da nestanem i stvorim se na bilo kojem dijelu zemlje.
Ili oblaka, ako to poželim.
Taj dio duše ne oblikujem. Ne usavršavam.
Maleno parče njeno izvor je svega što ja jesam.
I sasvim je u redu ako me ne razumiješ.
Jer, ne pripadam ovdje.
I nikada nisam.
Carice
Poodavno završila sa trudnoćama, porođajima i planiranjem porodice. Tačnije, prije nešto više od 4 godine, kada mi je doktorica skidala konce sa rane nakon drugog ,,carskog reza’’. Reče: ,, Nemojte se igrati više’’, misleći na ponovnu trudnoću. ,,Dobro smo se pomučili oko Vas’’, dodade.
U tom trenutku nisam pitala zbog čega, nije mi padalo na pamet. ,,Carice’’ znaju kako je to. Sigurno nam nova beba nije u planu sve dok ne možemo leđa pošteno ni ispraviti, niti se nakašljati ili nasmijati a da ne bude kao da nas je neko nožem ponovo na onom mjestu zasjekao.
Zašto baš ova tema nakon toliko godina? Iz dva razloga. Jedan je hajka na majke koje određena grupacija ne smatra ,,majkama’’, ukoliko se nisu porodile prirodnim putem. Isprva su mi bile fascinantne koliko porođaj izjednačavaju sa majčinstvom. Drage moje, trudnoća i porođaj su samo vrata u majčinstvo, koje je mnogo više od toga. Način na koji ćete donijeti vaše čedo na svijet. Sve ono što poslije dolazi se više računa. Ne čini čovjekom dijete koje se rodilo ovako ili onako, već ljubav, pažnja, briga i vaspitanje koje dajemo i činimo svakog dana nakon tog radosnog trenutka. Zato se ne zavaravajte. ,,Craski rez’’ i prirodan porođaj vas ne čine dobrom ili lošom majkom. Načine vas majkom. Ostalo je na vama.
Drugi i mnogo veći razlog su djevojke koje od porođaja strahuju. Ovaj tekst je namjenjen, prvenstveno, vama. Nerijetko čujem da će radije na ,,carski rez’’ nego da probaju da se porode prirodnim putem. Strah razumijem. I sama sam bila prestravljena od porođaja prvi put. A i drugi, da se razumijemo. Nerijetko će izabrati ,,carski rez’’, samo da ne prolaze kroz kontrakcije. Niko ne razmišlja kako to izgleda poslije. Vjerujte, ,,carski’’ je samo carski kad mora. I hvala Bogu što postoji, jer ja danas ne bih bila živa. Mnogima je glavu sačuvao.
Kad čujem ,,bolje je na carski rez, ne mučiš se!’’, to je, gotovo, uvijek iz usta osobe koja kroz to iskustvo nije prošla. Bola nema dok ne popusti anestezija, a poslije poželite da ste se prirodno porodile. Pitajte kako je ,,caricama’’ kad krv prostruji i bol počne da veze tijelom. Dok majke koje su se porodile prirodnim putem izlaze sljedeći dan, sa svojim tegobama, ali na dvije noge ukoliko je sve u redu, ,,carice’’ se jedva isprave. Gledaju ove koje napuštaju bolnicu čežnjivo. I tako je priličan broj dana nakon porođaja.
O rizicima koje ,,carski rez’’ nosi sa sobom po majku i bebu postoje brojni članci, svima nama dostupni. To je klasična abdomalna operacija koja nosi rizik od komplikacija, a koje se mogu završiti i smrću. Infekcija rane, gnojenje i poremećaj rada crijeva samo su neke od komplikacija sa kojima se žene sreću. Moja je bila hematom na rani, koji su mi otvarali 7. dan od operacije, bez anestezije. Za bebe koje se ne rode prirodnim putem to može značiti rizik od respiratornih infekcija, astme i drugih problema sa plućima novorođenčeta.
Težak oporavak nakon svake operacije, pa i ove, otežava i činjenica da imate bebu o kojoj morate da se brinete. Tako, da nije baš sve carski, kako se čini i kako vam to predstavljaju drugi. Opet kažem, ako mora, mora. I hvala Bogu da postoji!
Saznala sam zbog čega mi je doktorka onomad rekla da se više ne igram. Da mi je glava u torbi i da ne garantuju za mene ukoliko budem željela još jednu bebu i dođem im u porodilište sa stomakom do zuba. Zid moje materice je toliko tanak da bi mogao da pukne pri širenju. Druga operacija iziskivala je odstranjivanje izraslina unutar materice, što je istanjilo njen zid.
Imala sam u planu troje djece. Nisam mogla da rodim prirodnim putem, iako sam to željela. Prvi porođaj je krenuo prirodno i nakon 8 sati se završio hitnim ,,carskim rezom’’. Komplikacije poslije porođaja usporile su oporavak koji je bio dug i težak. Sljedeći porođaj nisam mogla ni da biram kako će se obaviti. Znala sam šta me čeka. Pored mene, u bolničkoj sobi, ležala je mlada žena koju su ubijedili da će lakše biti ako se porodi ,,carskim rezom’’. Tada je imala 22 godine. Znam koliko je plakala i koliko se kajala što nije ni pokušala da se porodi prirodnim putem. Ironije radi, možda bi sve završila mnogo lakše. Učila sam je kako da diše da se ne bi onesvijestila pri prvom ustajanju u maloj sobi na intezivnoj njezi. Znala sam kroz šta prolazi. Pluća se od bola toliko stegnu da vazduh ne propuštaju.
Ona nije jedina. Mnogo ih je koje, od straha, ni ne pokušaju. Više se plaše epiduralne anestezije, koja neutrališe bol pri prirodnom porođaju, nego odlaska pod nož. Zato vam još jednom ponavljam, u slučaju da se dvoumite, a nemate nikakvih indikacija za komplikacijama na porođaju – ,,carski rez’’ je carski onda kad tako mora. Nikako drugačije.
Voli vas vaša dvostruka ,,carica’’.
