Featured

Ilustrovana knjiga za djecu ,,Priče jedne rijeke sa boginjama slovenske mitologije”

Kada bi rijeka mogla da govori, kakve bi nam priče ispričala? Kažu da voda pamti…

Svako godišnje doba nosi sa sobom promjene u prirodi, a boginje Vesna, Lada, Siva i Morana dolaze na rijeku kada je noć vedra, kako bi im mjesec i zvijezde obasjali put. Samo, to nije njihov jedini zadatak…

Boginja Vesna je pomogla djevojčici koja je posebna i čuje govor rijeke, a mislila je da sa njom nešto nije u redu. Zahvaljujući Ladi, dječak Ognjen je prestao da se plaši vode. Siva je pomogla Pavlu da shvati da jedan promašeni go ne određuje život i da ga drugari ne mrze zbog toga. A Moranin zadatak je bio da zaledi rijeku kako bi djeca izvirila iz kuća, ostavila tablete i telefone i uživali u divnom sniježnom jutru!

Ove priče pomažu djeci da prevaziđu izazove na svom putu odrastanja, razvijaju maštu i osvješćuju bitnost svih živih bića, pa i rijeke, za koju bismo, možda, rekli da je samo voda koja teče. Ali rijeka pamti. I priča vam divne priče.

Knjigu možete naručiti putem telefona 069 240 887

Featured

Knjiga za djecu ,,Luka i Sofija u čudesnoj šumi” – nastavak avanture iz čarobne bašte

Nova avantura djevojčice Sofije nastavlja se u bakinoj bašti, u kojoj ona sa novim i neobičnim drugarom Lukom, na Ivanjsku noć, kada se otvaraju kapije vilinskog svijeta, prolazi kroz drvo i ulazi u čudesnu zemlju Irij. Iako, naizgled, slučajno, djeca su se našla tu baš u pravo vrijeme da spasu boginju ljeta Ladu od strašnih Mrakohoda koji izvlače svjetlost iz svih živih bića. Jedini način da prežive u mračnoj šumi je da nauče kako da prime svjetlost Majke Zemlje…

,,Da li čuješ?’’, upita ga Sofija pažljivo.

,,Da li čujem šta?’’, zbunjeno upita dječak.

,,Drvo. Govori nam… da pustimo svoje korjenje u zemlju’’, odgovori djevojčica.

,,Ne čujem ništa!’’, viknu Luka.

,,Zato što ne želiš da čuješ! Poslušaj…’’, te uze njegov dlan u svoj i prsti im se prepletoše. Sada se I njemu učinilo da čuje tiho, ali jasno… Pustite svoje korjenje…

            ,,Kako da pustim svoje korjenje, kad mi nemamo korjenje!’’, povika Luka, sada već uplašen. Pomisli  da je počeo da umišlja.

,,Jednostavno… zatvori oči i zamisli kako korjenje iz tvojih stopala prodire zemlju I za nju se vezuje. Korjenje će nas uvijek vratiti ovamo.’’, odgovori djevojčica.

,,Vratiti odakle?’’, uplaši se Luka.

,,Ne plaši se’’, umirivala ga je Sofija. ,,Svici će nam pokazati put’’.

 Svoj primjerak knjige možete poručiti putem telefona 069 240 887

Featured

Sofija i čarobna bašta

,,Sofija i čarobna bašta” je bajka za djecu školskog uzrasta, ali i za odrasle koji vole bajkovite priče. Djevojčica Sofija dobija vilinski dar da pravi pahuljice. Zbog toga je narušen Vrhovni Red među svih sedam svijetova. Na svom putu Sofija prolazi kroz razne izazove i uči lekcije o povjerenju, ljubavi, poštovanju, te na kraju otkriva da i sama nosi magiju u sebi, kao i sva druga djeca. Čitaoci ulaze u svijet čarolije u kojem ništa nije crno niti bijelo. Podstiče nas da se zapitamo: koja je to moja magija? Po čemu sam poseban?

Da li ste spremni da, zajedno sa vašom djecom, potražite čaroliju? Jer, čarolija je stvarna kada u nju vjerujemo. Uz svaku kupljenu knjigu dobijate poklon – čarobnu ogrlicu! ”…

,,Nikada Crni Čarobnjaci nisu bili ovoliko blizu ostvarenja svoga sna da zavladaju u svih sedam svijetova. Moć koja nekome ne pripada mora da bude vraćena do poslednjeg dana zime. U suprotnom, zid bi mogao da nestane zauvijek. Bilo je dovoljno samo da jedna djevojčica nikada ne poželi da vrati dar koji je dobila…”

Knjigu je objavila izdavačka kuća ,,Samo Korak” iz Beograda. Može se kupiti online preko FB stranice izdavača, Lagunine i Delfi online knjižare, kao i na svim Beokolpovim prodajnim mjestima.

U Crnoj Gori knjigu možete naći u knjižarama Narodne Knjige ili je možete naručiti putem e-mail-a kuljacatatjana@gmail.com.

Featured

,,Kako raste mama”

Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.

Napisala sam  je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.

Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.

Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog  haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.

Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.

Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!

Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama”:

,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem… 

Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje. 
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje. 
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.

… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!

Hvala ti Tanja što si majka.

Tvoj Milisav Popović”

 

Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti.,  Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂

Tamo nema vas

Uronim u mrak glatko, kao što tijelom siječem vodu. I tamo je toplo, sigurno i zaglušujuće tiho. Tu nema onih koji jedva dočekaju da u tebe istresu sve svoje, ne brinući  jesu li ti pleća dovoljno jaka da ponesu teret njihovog smeća.

Uronim u mrak glatko, gdje nema vas što lako okrenete glavu od skitnice koji zadnju koru hljeba sa mačkama dijeli, a onda se sklupča u zaklon od kartona. Nema vas koji izigravate bezgrešna božanstva onima koje smatraju nižima od sebe, a u javnom wc-u plačete i tresete se k’o prut na grmljavini kad se politička scena izmjeni. Da išta znate, ne bi se tresli. 

Moj mrak ne poznaje one koji nogom šutiraju izgladnjele ulične pse, samo što se smatraju superiornim. Niti onih koji bacaju pola sendviča u kantu pored odrpanog djeteta kojem je njihov okrajak najbolja gozba koju snije. Ne dirnu vas ni njegove suze koje u mraku, sličnom mom, tužno, tiho lije. Ovdje biram da nema vas koji se podsmijevate djeci što neutješno plaču. Majkama u post porođajnim depresijama koje nazivate kapricom. Koji tješite riječima: ,,Ne plači! Biće drugo!’’, kad izgubi nerođeno čedo, dok joj se od slabosti tresu koljena i znoj je oblijeva dok pokušava ljudskom rodu ostati doslijedna. Korisna.

Nestanem u mojoj tami, gdje je sigurno i toplo. I znam da me čeka rođenje u tom svijetu od kojeg se skrivam. Samo ne znam, da l’ kad izađem da urlam, ili da nastavim tiho i neprimjetno da bivam? Ne zamjeri se, ćuti, gledaj svoja posla za sve što te se ne tiče i na šta ne možeš da utičeš, stoj u mjestu – tu je najsigurnije, nije li ti dosadilo da poslove mijenjaš, da se dokazuješ, nikad ništa nećeš uraditi, nisi dorasla piscem se zvati! Za sve si ti kriva…

U mojoj tami vas ne biva. 

Iz moje tame se rađa život uz krik. Dovoljno glasan da sreže i zagluši sve što joj na put stane. Tama duše i njena toplina materica je za misli uzvišene, tanane, svjetlosti potpuno neshvatljive. Rodiće se, jednom, kada ih omotam u stotine ovoja, nahranim ljubavlju da postanu otporna na sve vas koji niste dio onoga što ljudsko, zapravo, jeste.

Čestice

Voljela ga je još od prije odumiranja njegove duše. Dok je još imao ponešto ljudsko u sebi. Kadgod bi se našli zajedno poprimio bi obrise koje su mu davale prepoznatljive konture idealnog. Možda je, nenametljivo, budila dio navrijednijeg plama u njemu. Izmjenio bi se u divno, ljudsko i potpuno prizemno stvorenje koje je, itekako, umjelo da leti!

 Lako je igrao tu svoju ulogu. Bila je udobna kao par starih, razgaženih cipela. Mekane, izlizane kože i đonova toliko tankih da bi lako mogao osjetiti najsitniji kamičak pod stopalima. Njegova sposobnost upravljanja ljudima imala je fino automatsko podešavanje. A ona je voljela baš to u šta se pretvara. Prihvatala je igru, ne znajući da li je stvaran, ili je sa njom samo varka. Poput traga zvijezde padalice koju noću možeš da vidiš, a ona je, negdje u svemiru, već odavno nestala.

 Postao je hrana za njenu dušu gladnu kosmosa. U toj igri, uz sasvim malo truda, ponovo bi postala zarobljenik, zaljubljenik, njegove posebnosti. Neobjašnjive nježnosti koju je lako iz njega izvlačila. A on iz nje zlatne niti.

Možda se zbog toga nikada nisu do kraja pustili. Iako su čvrsto vjerovali da je sve stvar volje i razuma. No, kad se spona među njima stvorila, razum još ne bješe rođen. Davno to bješe, dok su bili tek čestice i ideja Stvoritelja.

A možda su, vremenom, postali ovisni o ljepoti koju su zajedno stvarali.

            Umro je. Samovoljno. Dvostrano i obostrano. I dalje joj je falio u kapima svemira.

I dalje joj je bio muza. On jedini spazio iskru u njenim očima. Učinio da i sama povjeruje u nju.

***

– Svemir se, u ovom životu, baš potrudio da nam iskomplikuje stvar! – reče mu, kad je umrla i ona.

– Skoro sam zaboravio kako si smiješna!- istinski se nasmija.

Smiješna sam samo tebi. Prećuta mu. I iskru si, u svim proživljenim životima, vidio samo ti.

***

Te, takve, čestice, stvorene prije nastanka razuma, ni smrt ne rastavi.

Hajde da zgazimo

Suvi snijeg ispod stopala, što je nekada imao moć da utiša misli,

zlatno lišće, umrlo, jesenje,

staze odveć pregažene,

obećanja neizgovorena i data,

uvide o savršenstvu, pritvorne…

Hajde da zgazimo.

Grubu kaldrmu,

beskrajnu priču, mednu na nepcima.

Najdublje divljenje u pogledu, 

što miluje dušu gladnu snova o umiranju i življenju, bitnosti i smislu.

Ljubav bez poznatog početka i kraja…

Hajde da zgazimo.

Dio sebe,

prazninu što krije nikad priznatu tugu,

bolno nedostajanje.

Jedva prihvaćenu nepotpunost,

odustajanje, nepodnošljivo prožimanje…

Hajde da zgazimo.

Kao nešto bezvrijedno, nikad pomenuto,

kužno, uklonjeno, nebitno sasvim!

Otupjelo, izblijedilo, 

Nepotpuno, kao vječito bijelo nebo na dječijoj slici…

Hajde da zgazimo!

Ono na šta nikada mogli nismo spustiti stopala,

trajno okrenuti glavu na suprotnu stranu.

neotelotvorene nade, što peku negdje po sredini grudi,

nemarno zagubljene dijelove duše…

Bolje da zgazimo.

Možda


Možda nestanem, ako tako mora. Postanem zapis prošlosti odvojen od svega što postoji. Ostanem blijedo sjećanje na nju koja se rađala uz glasan krik.
Možda, jednog dana koji se još desio nije, drhtavim prstima dotaknem sjećanje, s dovoljno ljubavi za sve korake, makar i pogrešne. I sva skretanja koja su mi nanijela bol.
Možda mi je tuga donijela moje dubine. Suze umile dušu, da postane lakša. Samoća me okrenula k sebi. Nedostajanje istkalo najljepše rime.
Možda mi jednom oproste mene i sve što nosim. Da li će ikada razumjeti, istinski, do kraja, vatru koja u meni tinja? Ne onu koja može da spali sve oko sebe, ako samo to poželim, već ovu zbog koje znam osvijetliti i najcrnji mrak?
Možda me izbrišu kao da nikada postojala nisam, ne razumjevši do kraja svjetlost od koje su okretali glavu, upirali u nju prstom i nazivali je nedostojnom njihove tmine, ne pročitavši do kraja nijedan stih.
Možda, baš njima, nikada ni trebala nisam, a čuli su me, u prolazu, u riječima neznanca.Možda im, naprosto, niko nikada rekao nije da slučajnosti ne postoje i da je sve što dotaknu važno.
Možda… samo možda… odem tiho u zaborav. Ugasim plamen. Nestanem, k’o da me ni bil

Tri smrti za život

Još se daš naslutiti. U koraku sazrijevanja, odbacivanja svega što si mogla, a bila nisi. U onom dijelu mene koji još nije umro. Nisi ti život, nikada ni bila nisi nešto nalik životu. Možda tek misao, sveobuhvatna, sveprožimajuća, neostvarena ideja koja bi zaličila na stvarnost, iako si u nju vjerovala slijepo. Zjenicama široko raširenim kao kod kakvog benavog djeteta. Iskrivljena poput ideala koji se nigdje ne uklapa, a mnogi mu teže. 

Ne čini li se da je sjećanje samo iskrivljena slika prošlosti odigrana u paralelnoj stvarnosti? Ljudi koji smo postali jesu ljudi koje nekada nismo prihvatali. Protiv čijih granica smo se borili svom žestinom mladosti, da bismo u iste uloge ušli. Spontano i neprimjetno. Da smo znali da ćemo ovo postati, da li bismo umrli istog trena?
Život je ljepota prihvatanja sopstvenih dubina koje ispuniš, umreš i ponovo se rodiš. Baš kao ti onda… Kao i ja. Upravo sada.

I koliko puta još? Kaži mi… Sjećanje, ti si.

Mjesečeva kći

Pružala je tanane ruke ka srebrnoj lopti na mrkom nebeskom svodu. Kretala se lagano poput pera. Ples, uz muziku koju je samo ona mogla da čuje, izgledao je vilinski nestvarno. Mjesečeva kći…. Pomisli njena majka, a osmjeh joj ozari lice. Mjesec bješe jednako pun one noći kada se duša njene kćeri ugnijezdila u najtoplijem kutku njene utrobe.

Stopala joj dodirivahu zemlju, uvijek meku pod njenim tabanima. Kao da se mahovina namjerno pružala kudgod bi se njeno malo stopalo namjerilo. Kretala se prirodno, očiju sklopljenih, kako je majka naučila. 

  • Pjesmu Mjeseca možeš čuti tek kada sklopiš oči i prepustiš se tonovima.
  • Ali, kako ću onda znati da li su moji pokreti dobri?- bješe zabrinuta.
  • Tijelo zna svoj put. Ne pokušavaj da ga kontrolišeš! Prepusti se…

Životu…

Tonovima…

Ljubavi…

Nezaustavljivoj sreći…

Neće ništa loše da ti se desi ako plešeš dok te muzika nosi! 

Pjevaš dok god čuješ krik u grudima. 

Pustiš tugu iz svojih lijepih očiju.

Zaplešeš, čak iako po svim mjerilima nije ni mjesto, ni vrijeme za to.

Mjesečeva kći… Život ne trpi kontrolu. Prepusti mu vođstvo!. Baš kao što si povjerovala da tijelo pravi najljepši pokret dok su nam kapci sklopljeni. Kada od tanane muzike Mjeseca ne čujemo ni osmjeh, ni podsmjeh. Pohvale i kritike. Slatka i gorka slova.

Samo takav ples znači život.

Mnogo toga je zaboravila. Osim momenta, čvrsto urezanog u pamćenju svake ćelije u njenom tijelu. Kada je, baš kao i njena kći, dopustila da je Mjesečeva pjesma povede.

Kroz pokret.

Kroz riječ.

Kroz život.

Isti

Nismo isti…

Od prvog nečulnog dodira sjenki na trotoaru,

Pogleda u najskriveniji dio duše kroz zjenice, ravno.

Od nestvarnih bajki u koje smo, poput dva djeteta čistih duša oboje vjerovali.

Priče o vremenu koje ne postoji, jer mi ne želimo tako,

Iako to isto vrijeme poput podivljale rijeke bujicom teče.

Prolaznim čini i najvrijednije stvari.

A negdje duboko, u odraslom, nikad priznatom dijelu sebe

oboje to znamo.

Nismo isti…

Otkako si mi ispričao priču moje duše.

Pjesmu mog tkanja.

Ćuteći. Tiho.

Jer, tišine su, kod nas, oduvijek,

Odjekivale glasno. 

Zaglušujućom, zastrašujućom bukom, koja nas je tjerala da pričamo u beskraj. 

Samo da nas namagnetisana tišina ne povuče,

U čeljusti dubine u kojoj nikada nismo naučili pravilno disati.

Jedno sa drugim. Sa drugima.

Kakvi li smo bili prije tog sudbinskog susreta?

Od tople julske noći kada je isti onaj trotoar isparavao mirise pregaženog dana,

A žedni zrikavci nadglasale noćne ptice.

Noći u kojoj smo spoznali

da će nam trebati život novi za odgovore.

Drugačija sudbina za sasvim druge izbore.

Prilika koju samo novo rođenje pružiti može.

Sjeti se. Meni ne ide.