Tatjana Kuljača: Dokazala sam sebi da nema nemogućeg

Kolumnistkinja, književnica i terapeutkinja za Graciju govori o novom romanu, ljubavi, vjeri, terapiji pisanjem i otkriva nam kakva praznična atmosfera vlada u njenom domu

Tatjana Kuljača: Dokazala sam sebi da nema nemogućeg

Razgovarala Marina Strugar
Foto Vesela Mišković

Tatjana Kuljača je magistar menadžmenta u hotelijerstvu, autorka više knjiga za djecu, kolumnistkinja našeg magazina, terapeutkinja terapije pisanjem, a prije svega majka Sofije i Ognjena, koji su njene najveće ljubavi i inspiracija. Obožava da pleše, duge šetnje, jesen, vjetar, kišu, oluje i gromove. Uživa u čitanju, posebno romana u kojima se vješto prepliću priče više generacija, a upravo je Tatjanin novi roman U inat svima posvećen različitim generacijama njene porodice, topla priča koja nas vraća u neka prošla vremena, priča o snazi ljubavi i vjere.

U inat svima je priča o istoriji, politici, ratu, ljudskom stradanju, o vrednovanju i prevrednovanju, o voljenima i nevoljenima, o nama… zapisali ste, a koja univerzalna priča je stala u ovo “o nama”, koje prepoznavanje ste željeli da apostrofirate?
– Priče o našim precima su veoma važne. Poznavajući njih i njihov put, lakše ćemo moći da razumijemo nas same, jer smo dobar dio osobina, karaktera i temperamenta naslijedili. Univerzalna je ljubav, a njen doživljaj i koliko joj važnosti pridajemo, činiće posebnim naš život. Kada osvijestimo činjenicu da naši preci nisu uradili to što jesu, donosili odluke koje su donijeli, to bi uticalo i na nas danas. Neki od nas, možda, ne bi imali priliku ni da se rode, da su oni birali drugačije. Vjerujem da je bitno da znamo o njima što više, jer osim što ćemo tako bolje upoznati sebe, učinićemo da ih vrijeme ne izbriše.
Prvenstveno je to priča o ljubavi, o borbi za pravu istinsku ljubav. Ljubavi prema ženi, prema životu…
– Brankov put je zapravo put vjere u Boga i poštovanja onog unutrašnjeg osjećaja pravičnosti kada u nešto vjerujemo. On je vjerovao u svoju ljubav prema Jeleni i nije želio da je se odrekne. Ipak, koliko mu je bila važna Jelena, toliko mu je bio važan i Bog, pa je našao način da ostane svešteno lice i da uz sebe ima njegovu Jelu. Bio je svjestan posljedica koje su njegove odluke izazvale, morao je da mijenja život iz korijena, da živi s osudom i odbacivanjem najbližih. Dok sam slušala o njemu, kao djevojčica, postajala sam svjesna važnosti toga da se boriš u životu za ono što smatraš ispravnim, kakve god posljedice iz toga proizađu. To je, u velikoj mjeri, odredilo i moj karakter. Izgradilo me kao ličnost, koju su često znali okarakterisati tvrdoglavom. Ipak, da je Branko od straha ustuknuo pred svijetom, ja danas ne bih postojala. Sama pomisao o tome čini ogromnom zahvalnost i poštovanje prema njemu i svim njegovim odlukama.
Knjiga je bila neizgovoreni amanet, na neki način porodični zavjet? A bila je i poziv na lično putovanje, na sopstveno pronalaženje i suočavanje sa sobom?
– Priča o mom pradjedu Branku Strahimiru Škarici živjela je u pričama mog djeda Milana, Brankovog sina. Oduvijek mi je bila zanimljiva i priželjkivala sam da je zapišem. Moj djed je planirao da je napiše, ali život je to uredio drugačije, kao i vrijeme, s kojim ne možeš da se kockaš i njime da upravljaš. Prevari te kad se najmanje nadaš. Kad je moj djed umro, donijela sam odluku da napišem roman o njemu, djedu i, na kraju, i meni. To fino prepoznavanje crte koja izranja iz ljubavi prema pisanju je došla od njih, to sam znala. Smatram to darom predaka i željela sam da im se odužim. I da priču, koja je zaista neobična, jednom zauvijek sačuvam među koricama romana i ostavim je za buduće generacije. Dobila sam Brankovu poeziju koju je objavio 1919. i kroz te stihove sam uspjela da osjetim njegov duh. Zapravo, riječi njegovom rukom zapisane rekle su mi više o strukturi i tkanju njegove duše nego ijedna priča koju sam do danas čula. Kad razmišljam o tome šta mi je donijelo pisanje ove priče, rekla bih da sam dokazala sebi da nema nemogućeg, koliko god mi se, do unazad tri godine, činilo da nikada neću napisati roman. Spoznaja o beskonačnosti kreativnog kapaciteta, ako samo malo vjere imamo u sebe, bila je možda i najvažniji poklon koji sam od svog pradjeda dobila. Zauzvrat, upoznala sam današnji svijet sa Brankovom poezijom, neobičnim tkanjem riječi kojima se više ne govori i otela je od zaborava.Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

“Miris rerne i cimeta. Tradicija izrade ukrasa. Stvaramo uspomene za neke buduće dane, koje će nam grijati dušu”

Da li ju je to činilo težom za pisanje, koliko se otimala da ide svojim tokom?
– Odgovornost koju sam osjećala dok sam pisala ovaj roman bila je velika i prilično opterećujuća. Uhvatila bih ritam, a onda bih zastala oko nečega što sam morala dodatno da istražim, što me je dosta usporavalo. Zbog toga sam pravila duže pauze u pisanju i često sumnjala da ću je ikada završiti. Veliki dio ove priče je izmišljen, kako bih uvezala činjenice koje znam s onim što sam htjela da donesem. Kada pišemo priče koje se odnose na stvarne osobe i događaje, onda nam to svakako smanjuje slobodu koju inače imamo u pisanju potpuno izmišljenih priča. Ali, to je i izazov kojem valja odgovoriti na pravi način.
Roman je dirljiv povratak u prošla vremena, oživljavanje zaboravljenih i zapostavljenih vrijednosti. Da li ste optimista, da li mislite da one ipak i dalje žive i da će opet zavladati?
– Smatram da je za nekadašnji stil života potreban mnogo sporiji ritam, na koji danas, nažalost, nemamo pravo. Stalno nekuda jurimo u pokušaju da obezbijedimo bolje uslove za život i u toj trci ne nalazimo vrijeme za neke vrijednosti koje su se nekada podrazumijevale. Ipak, dok god je pojedinaca koji njeguju stare vrijednosti, one će živjeti. Štaviše, čežnja za njima čini da ih više vrednujemo i primjenjujemo. Prema kakvim vrijednostima živimo, to biramo sami, uprkos životu i svemu na šta naiđemo.
Vaše knjige za djecu, nježne i posebne, čudesne i čarobne… Ipak postoje niti koje ih povezuju s ovim romanom, koje biste posebno izdvojili?
– Bajke za djecu koje sam napisala, osim čudesne priče, nose i pouke djeci na način na koji će ih najlakše usvojiti. Važnost ljubavi, prijateljstva, poštovanja prema starijima i neophodnog opreza te neukrotivi istraživački duh glavne junakinje, glavne su teme svih mojih priča. Radnja bajki o Sofiji smještena je na selu, a inspiracija je došla iz sjećanja na kuću i baštu u kojoj sam u djetinjstvu provodila divna ljeta.
Ljubav prema psihologiji i pisanju dovela Vas je do terapijskog pisanja. Kako ste riješili da se stručno bavite time?
– U jednom veoma izazovnom periodu života, prepunom lomova, terapijsko pisanje mi je došlo kao idealan način da presložim sve unutar sebe, osvijestim traume, viškove, negativnosti, naučene obrasce razmišljanja koji mi ničemu ne služe i odstranim sve ono što mi nije potrebno. Pronašla sam obuku za terapeuta-edukatora terapijskog pisanja i prije svega sam se odlučila na taj korak kako bih pomogla sebi. U toku devet mjeseci rada i učenja, postala sam svjesna dobrobiti koje terapija pisanjem sa sobom nosi, što me je podstaklo da započnem rad sa klijentima. Predivno je kada vidite koju moć u sebi nosite, jer kad osvijestimo sa čim se borimo, mnogo je lakše osloboditi se tereta i koračati kroz život.

Zašto je bitno da svoje misli i emocije prenesemo na papir?
– Ukoliko ne osvijestimo svoje misli i emocije, one se zadržavaju u tijelu. One negativne nas polako truju iznutra, postajemo ono o čemu razmišljamo. Kada pišemo o tome kako se osjećamo, osvješćujemo svoje misli i emocije, a to je prvi korak ka samospoznaji. Ukoliko svakog jutra, odmah po buđenju, zapisujemo misli onako kako nam dolaze, zapanjiće nas količina informacija i emocija koje nam se vrzmaju po glavi. Jedan od ciljeva terapijskog pisanja je osvijestiti misli kako bismo ih lakše kontrolisali, jer misao rađa emociju. Uz malo vježbe, uspijevamo da iz korijena promijenimo način razmišljanja, a onda se mijenjaju i odnosi sa drugim ljudima, i sam život.
Koje su važne činjenice koje je korisno znati o terapijskom pisanju?
– Terapijsko pisanje je namijenjeno mentalno zdravim ljudima koji žele da rade na sebi, da se oslobode starih trauma i da se lakše nose sa svakodnevnim stresom i izazovima. Takođe, nije preporučljivo da se kroz terapijsko pisanje obrađuju svježe traume, kako ne bismo izazvali ponovno oživljavanje teških iskustava. Moramo napraviti vremensku distancu kako bi klijent mogao uspješno da se nosi s uspomenama. Ono što se na samom početku naglašava je sigurnosna mreža, odnosno prekid pisanja ukoliko emocije postanu prejake za klijenta. Tada terapeut pronalazi drugi put kojim bi se određena trauma iz prošlosti mogla na nježniji način obraditi. I možda najvažnija činjenica je da svi oni koji uđu u ovaj proces moraju da budu iskreni prema sebi 100%, jer u suprotnom neće imati koristi. Takođe, bitno je da budu spremni da prihvate sve ono što o sebi otkriju. Kada naučite da analizirate sopstvene tekstove, pronađete ključne riječi koje vam govore o obrascima po kojima funkcionišete, otvoriće vam se jedan sasvim novi svijet samospoznaje poslije kojeg nikada više nećete moći da se vratite na staro.
Kroz kolumne koje pišete za naš časopis čitamo Vaše duhovito, iskreno i veoma emotivno snalaženje kroz svijet odrastanja Vaše djece iz prizme brižne majke. Tema Vam sigurno ne nedostaje.
– To je istina, svaki dan je priča za sebe. Dani su nam, kao i teme, nekada komični, a nekada veoma izazovni. Volim da u kolumnu prenesem neku dogodovštinu, spoznaju ili razmišljanje za koje vjerujem da će značiti roditeljima koji je budu čitali. Priče o roditeljstvu su univerzalne i dijeljenje iskustva sa drugima, na iskren način, učiniće da se oni koji čitaju osjećaju makar malo manje usamljeni u sopstvenim bitkama. Ako sam uspjela barem nekoga da nasmijem ili ugrijem iznutra, onda to što pišem ima smisla.
Danas, kada se sve predstavlja i izgleda savršeno za javnost, iskreno pričate o tome da niste svemoguća majka, niti super žena. Koliko negativnih, štetnih stvari se nanosi tim lažnim predstavama savršenstva i idealnih života?
– Lažno predstavljanje savršenog života loše djeluje na dva fronta. Prvo, oni koji žele da predstave svoj život kao savršenu fotografiju na Instagramu, postavljaju sebi visok standard koji je, sam po sebi, na duže staze neodrživ. U prirodi djece je da budu radoznala, nestašna, da privlače pažnju (često na način da nas izluđuju), da pomjeraju granice koje im postavljamo. Mene bi zabrinulo dijete koje je savršeno mirno, poslušno i nasmijano 24 časa dnevno, sedam dana u nedjelji. Kada jedna majka, koja je upravo isplakala svoj dan u kupatilu da je niko ne vidi, koja se osjeća kao da joj ništa ne ide od ruke, koja je premorena od pokušaja da sve dovede u red, nahrani, skuva, opegla, očisti, izvede djecu da budu na vazduhu, bori se s izazovima na poslu, vidi fotografije srećnih i nasmijanih porodica bez mane na profilima, osjeća se još gore i neuspješnije. U tom momentu treba sebe da podsjeti da je to samo fotografija za javnost i da pruži sebi puno ljubavi, jer je tog dana, kao i svakog drugog, odradila lavovski posao. Pričam onako kako se osjećam. Vjerujem da je tako iskrenije i bolje za sve. Izazivanje zavisti kod drugih lažnim predstavama za javnost nikada nije bila hrana za moju dušu.

“Terapijsko pisanje namijenjeno je mentalno zdravim ljudima koji žele da rade na sebi, da se oslobode starih trauma i da se lakše nose sa svakodnevnim stresom i izazovima”

Baš zbog toga čitaoci uživaju u zapisima anegdota, porodičnih momenata, razmišljanja, duhovitih komentara na Vašem blogu, društvenim mrežama… Da li je to za Vas lično i neka vrsta terapijskog pisanja i koliko uživate da čitate komentare?
– Moja prva knjiga Kako raste mama, iz koje je nastala kolumna Mamizam, bio je moj pokušaj da iscijelim prve korake u roditeljstvu. I jeste bilo terapijski, jer mi je sa svakim ispisanim redom bivalo lakše. Na društvenim mrežama dijelim svakodnevicu, posebno bisere djece i situacije koje su simpatične i služe da se svi skupa nasmijemo. Ovih dana je veoma važno da ne izgubimo osmijeh na licu. Komentare čitam uredno, volim kada ljudi reaguju na napisano i kada podijele sa mnom svoje misli. Ako nema interakcije, pisanje na društvenim mrežama gubi smisao.
Šta ste uradili u inat svima, a na šta ste posebno ponosni?
– Radije bih se nazvala upornom i tvrdoglavom, nego nekim inadžijom. Volim da dodam gas tamo gdje postoji manjak vjere u moje sposobnosti, mogućnosti i kapacitet da nešto iznesem, a sve sa ciljem da sebe poguram korak dalje i dokažem, prvenstveno sebi, da sam dorasla nekom izazovu. Ali, ako baš moram da odaberem, neka to bude da sam u inat svima (ili nekima) napisala roman o kojem sam čeznula, o kojem se ovih dana govori sa puno lijepih emocija i dirljivih riječi.
Vrijeme je praznika, koja je idilična slika Vaše porodice. Šta Vam je asocijacija na tu atmosferu? Koje mirise, ukuse, rituale ti dani oživljavaju u Vašem domu?
– Miris rerne koja se ne gasi i cimeta. Novogodišnja muzika Majkla Bublea i Frenka Sinatre. Haos na kuhinjskom stolu na kojem pripremamo ukrase za novogodišnju jelku. Prije šest godina sa ćerkom sam započela tradiciju izrade ukrasa i u tome uživamo svake godine od početka novembra pa sve do Nove godine. Svjesno stvaramo uspomene za neke buduće dane, koje će nam grijati dušu.
Pored zdravlja, čije vrijednosti smo u prethodnoj godini postali posebno svjesni, šta ćete sebi poželjeti? Koje poslovne ciljeve ste sebi postavili u narednoj godini, šta želite da ostvarite?
– Planiram da napišem još jedan roman, koji je osmišljen i razrađen samo čeka da krenem sa pisanjem. Takođe, planiram da što više ljudi upoznam sa blagodetima terapijskog pisanja. Smatram da je ovo vrijeme idealno za temeljno preslaganje i odvajanje prioriteta te stvaranje zdrave baze koja će nam dane učiniti lakšima za življenje. Sebi želim da ostvarim ciljeve koje sam postavila i da samo nastavim da treniram opuštanje i prepuštanje momentima u kojima baš ništa ne moram.

Gracija 185, decembar 2020.

Tatjana Kuljača: Dokazala sam sebi da nema nemogućeg

Kafić za mamu

Ljeto je prilično naopako. Dan se lako izmakne, a da i ne primijetiš

Piše Tatjana Kuljača

Sezona je počela. Za mene je to period u godini kada jedva nađem vremena za disanje. Izađem sa posla taman kad treba da se prebacim na kućni režim rada. Kročim van kancelarije, krenem prema automobilu i već u glavi prebiram šta da spremim za večeru. Nerijetko pripreme za večernji dio dana krenu s ulaznih vrata, a završe izuvanjem sandala i puštanjem tuša u kupatilu kad već nemam snage ni za šta drugo.
Tješim se da će to da traje par mjeseci i da će nam se život vratiti u normalu čim dođe oktobar. Zato ga i najviše volim! Da se razumijemo, volim ja kad imam vrijeme za sebe i pobornik sam toga da moramo da nađemo vremena u rasporedu za sve ono što volimo da radimo i u čemu uživamo. Samo što je ljeto prilično naopako. Dan se lako izmakne, a da i ne primijetiš.
Ove godine sam se nekako pomirila sa činjenicom da ću ostaviti sve one trenutke pažnje prema sebi onda kad se sezona završi. Sve do jednog dana kada sam došla kući i zatekla novootvoreni “kafić za mamu” na terasi. Sto je bio lijepo uređen sa vaznom i cvijećem od ćerkinog rođendana, a na stolu je stajao ručno ispisani meni. A na njemu, svakakve đakonije, kafa, čaj, voda, sok od narandže, sok od nane, voćna salata, čokolada…
“Mama, sjedi!”, dobila sam dobronamjerno naređenje od moje djevojčice. Sjela sam, spustila torbu pored sebe i dobila u ruke meni da biram. Sve u meni je vrištalo da neću stići da spremim večeru, da imam da sklanjam veš, igračke,… A gdje ćeš zakasniti, pita me glas u glavi. Nemoćna da dam smislen odgovor, ostadoh da sjedim. Da dišem i trepćem. Dobila sam sok od nane koji sam poručila i čokoladice koje nisam. Ona je sjela pored mene. Pitala me je kakav mi je bio dan. Ja nju isto, čega se igrala, da li joj je bilo dosadno… Pričale smo. To nam je bio zadatak. Da se zaustavimo u vremenu i prostoru i da samo budemo prisutne jedna za drugu. I bilo je lijepo. Nisam nigdje zakasnila. Sve smo stigli. Zaspali smo malo kasnije, a zbog toga se ništa strašno nije desilo.
Osim što sam shvatila da samu sebe ne umijem poslušati kad je u pitanju ubacivanje dnevnog predaha u raspored, takođe mi je postalo jasno koliko mi je kafić za mamu sa nacrtanim srcem i ručno ispisanim menijem neophodan u životu. I da sve što poslije tih pola sata slijedi podsjeća na dobro organizovanu mašineriju u kojoj nemaš vremena za sebe i njih koji su ti najdraži. Čemu onda raspored?

Svaki se korak računa, makar nam se činilo kao da je uzalud i da niko ne primjećuje ono što za njih radimo s ljubavlju, ne očekujući da nam se sve to jednog dana vrati

Narednog dana se kafić za mamu pretvorio u kozmetički salon. Korpica sa lakovima za nokte, aceton, vata, turpije i druge potrepštine za uljepšavanje bile su uredno posložene na stolu na terasi. Kao i pet knjiga od kojih mogu da biram koju ću da čitam. Pogledah u svoje ruke i stopala i shvatih da je baš to ono što mi treba. Uljepšale smo se, razgovarale, gurale noge u isti lavor, smijale. Kad smo završile sa tretmanima uveliko je padao mrak. Za večeru smo namazali nešto na hljeb i uz šolju mlijeka oposlili i tu obavezu. Legli smo nasmijani s osjećajem da je sve onako kako treba da bude i da ništa nisam propustila.
Gledala sam moju djevojčicu ranije tog dana i pitala je odakle joj ideja za kafić za mamu.
“Znaš, mama, nisam ja to sve sama smislila. To sam od tebe naučila.”
Taj osjećaj da sam uradila nešto dobro u njenom vaspitanju natjerao mi je knedlu u grlo i suzu u oko. Svaki se korak računa, makar nam se činilo kao da je uzalud i da niko ne primjećuje ono što za njih radimo s ljubavlju, ne očekujući da nam se sve to jednog dana vrati. Djeca uče iz onoga što radimo, a ne što im govorimo. Instinktivno znaju da je istina ona po kojoj funkcionišemo. Pa makar i govorili kako griješimo, usvojiće ono što radimo kao ispravno. Tako, kad imamo neki pametan savjet za druge, s vremena na vrijeme bi bilo dobro da ga i sami poslušamo.
Napravite kafić za mamu koji će biti vaša oaza mira i dubokog disanja kada dođete kući. Naučićete i sebe i njih koliko je jedan takav kafić u kući važan. U njemu se družite, smijete, razgovarate, preplićete korijenje, povezujete s njima i sami sa sobom.

Gracija 161, 5.7.2019.

Mama koja ne viče na djecu

Ljudi moji, kako je to bio dobar osjećaj! Pobijedila sam svog, uskoro, pubertetliju! Ja sam mama-stijena

Piše Tatjana Kuljača

Imate li dijete, sigurno niste okrenuli stranicu nezainteresovano. I na pravom ste mjestu, vjerujte! Ja sam bila mama koja je uredno dizala visoki C svakog puta kada sve ostale adute potrošim. Prilično sam tih i miran tip, dok me ne nagaze. A nagaze me svakodnevno. Da to daje rezultate, pa ajde. Nego je jedini rezultat koji vidim taj da sam ja uznemirena. Ali, kad izvuku iz mene svo strpljenje koje imam, onda ne mogu da se kontrolišem. Raspalim, odzvanjaju zidovi, a komšije ućute. Živi se ne čuju, za razliku od moje djece.
Razgovaram sa koleginicom o dječijim nestašlucima i priznajem joj da često vičem i da sam umorna od toga. Da to koristim u krajnjoj nuždi, ali da ni to, na kraju, ne upali svaki put. I onda mi je ona otkrila divnu istinu, koju sam, negdje duboko u sebi, već znala.
Onog momenta kada te dijete uvuče u raspravu i kada povisiš ton, dijete te je pobijedilo. Njima je to još samo jedan način da privuku tvoju pažnju koju imaju u ograničenim dozama šturog slobodnog vremena u koje moraš da strpaš pripremu obroka, sređivanje kuće, pregledanje domaćeg, ispitivanje (ne)naučenog, kupanja, večere i stogodišnjeg tjeranja u krevet. Željni su nas. I neće birati način na koji će nas natjerati da fokus stavimo na njih, a ne na sve drugo što se oko njih vrti.
Mi nismo drugari. Ja sam mama, a oni moja djeca. I sa mamom nema rasprave. Bodrila sam se u povratku kući, uredno pregažena danom koji je polako najavljivao svoj kraj. Spremala sam se za “okršaj” zvani domaći zadaci. Kod nas je taj proces veoma dinamičan i uglavnom prilično stresan.

Željni su nas. I neće birati način na koji će nas natjerati da fokus stavimo na njih, a ne na sve drugo što se oko njih vrti

Prelazim kućni prag. Mamaaaaaaa!!! Zalijeću mi se u zagrljaj i obaraju me kao keglu. Kese sa namirnicama mi padaju na pod. Zagrljaji, kobeljanje. Uživam u trenucima dok traju. Znam da ono što slijedi neće biti lagano. Pregledam domaći. Princeza majkina je na list papira odštampanom na ćirilici praznine popunjavala latinicom. Zašto? Jer je baš briga. Ali učiteljicu je briga.
– Sad ćeš, dušo, izbrisati sve što si napisala i napisaćeš to ćirilicom.
Kreće pobuna. Ostalem ’ladna k’o špricer.
– Ako ne napišeš ćirilicom, zadaću ti diktat, je l’ hoćeš? – i dalje držim miran ton i pitam se hoću li izdržati.
Ona me gleda zbunjeno. Mora da se u onoj svojoj maloj glavi pitala da li su joj majku oteli vanzemaljci i spustili ovu santu leda koju ništa ne može pokolebati.
– Jasno?
– Dobro! – bijesno odustade od svoje namjere da se raspravlja.
Ljudi moji, kako je to bio dobar osjećaj!!! Pobijedila sam svog, uskoro, pubertetliju! Ja sam mama-stijena! Ja sam mama-super žena! Ja sam mama-vanzemaljac! Neka onu mene ostave na kojoj god hoće planeti, ne dam ovaj kamen nesalomivi, ne dam!
Osnažena jednom pobjedom malog čedovišta primijenila sam isti princip na sve druge situacije. Odlazak na spavanje, spremanje sobe, skupljanje igračaka, jelo.
Ja sam mama koja ne viče već četiri dana.
Sinoć su sjeli da večeraju i moje starije čedo, ono što mrzi domaće zadatke, izjavilo je:
– Mama, sad ćemo da se igramo najkulturnije porodice na svijetu! Ko je za, neka digne ruku!
Zamalo sam digla sve četiri uvis. I bili su divni. Kulturni. Fini. Pravo oličenje divne američke djece iz božićnih filmova, u kojima su svi na dobroj strani Djeda Mrazove liste. Ove godine ću i ja na dobru stranu, jer više ne vičem. Ipak dobro čuju kad promijenim ton glasa, umjesto visinu, i kada ozidam ove svoje granice kako mali rogatići ne bi uspjeli da ih slome.
Držite mi palčeve. I ja ću vama.

Kome se dokazuješ?

Kome se dokazuješ?

Jesi li svjesna da će te tvoja ambicija da daš više i tamo gdje to zaista nije neophodno, na kraju otjerati u grob prije nego što je dragi Bog planirao…

Piše Tatjana Kuljača

Stalno si umorna? I egzistiraš u raskoraku između potreba i davanja? Nemaš kome da se dokazuješ, to znaš, ali, kad ostaneš dovoljno nasamo sa sobom, ipak ti djeluje kao da stalno tražiš potvrdu da si dovoljno dobra, da se tvoj trud cijeni. Laskaju ti komplimenti da si nevjerovatna i kako drugi ne mogu pojmiti kada radiš sve što radiš? Da li si ikada, samoj sebi, u brk, rekla – Ovco jedna, kome se dokazuješ?
Nisi ti više djevojčica kojoj je potrebno da je neko potapše po ramenu i udijeli kompliment za trud, koji željno iščekuješ. A ovo je najteže priznati… Da sve to što radiš i u čemu daješ svoj maksimum na štetu neophodnog odmora znači samo tebi. Drugi mogu bez toga živjeti lako. Pri ovome ne mislim na osnovni posao i brigu o porodici. I sve one stvari koje zaista život znače. Za sve ostalo, što (priznala sebi ili ne) radiš za to da bi te neko pohvalio i da bi ti nahranio ego, koga uopšte nije briga da li te to iscrpljuje, zapitaj sebe s vremena na vrijeme – da li meni ovo stvarno treba?
Znam da je dosta toga što radimo duševna hrana, jednako kao i hrana za nevaljali ego. Isto tako znam da u određenom periodu života moramo da prikočimo sa starim navikama rastrzavanja na sve strane, koliko god nam ta trka prijala i kakav god da je njen rezultat. Moja promjena je stidljivo počela kada je učestalo pitanje Kad stižeš?! od strane ljudi s kojima dođem u kontakt. Koji su se iskreno divili svim sitnicama koje s ljubavlju radim mimo posla i obaveza u porodici, koje su se neprestano gomilale, kako su djeca rasla. Signal da nešto sa tim nije u redu bio je osjećaj neprijatnosti kada bi mi bilo postavljeno to pitanje. Svaka ti čast, kad sve stižeš?!
Imala sam osjećaj kao da lažem. Da skrivam istinu da sam premorena i da me sve to iscrpljuje. Ali nisam mogla prevaliti preko usana da sam počela istinski priželjkivati da mi normalan tempo života bude dovoljan. I da nisam uvijek nervozna. Da se češće smijem. Da nemam osjećaj kao da stalno negdje kasnim.
Da li meni sve to, zaista, treba?
Prije par mjeseci sam odmrzla status na doktorskim studijima. Bila sam ponosna na sebe! Završiću ja to, samo da upregnem dobro i zagrijem stolicu. Još jedan uspjeh, vratila mi se volja, dosegnuću najviši nivo u obrazovanju koji mogu da dosegnem… Bodrila sam samu sebe. Nakon početne euforije pokušavala sam da pronađem nepostojeću rupu u rasporedu kako bih ugurala te svoje studije u nju. Postala sam razdražljiva, jer sam uvidjela da ta rupa ne postoji i da je šansa da se kvalitetno posvetim učenju i istraživanju ravna prekriženoj nuli.
U računaru imam dvije knjige napisane do pola. Postala sam svjesna da ih u narednih pet godina sigurno neću završiti. Nema ni treninga na koji sam se teže odlučivala nego na povratak na fakultet. Nema relaksiranog druženja sa djecom i šetnji. Odmore ću provoditi tako da ugrabim vrijeme da nadoknadim ovo što nisam stigla. Treba li to meni?! Pitala sam se.
U životu se oko nečega nisam lomila kao oko toga da li da nastavim sa studiranjem ili ne. Bukvalno bih po dva puta u toku dana doživljavala plimu i osjeku volje za učenjem i istraživanjem. Napetost je rasla svakim danom. Nisam mogla da napišem ni riječ. To je postala moja opsesija – kako da nađem vrijeme koje ne mogu rastegnuti?! I da li mi to, uopšte, u životu, zaista treba?!
Koji problem imaš?! Da odmaraš? Da živiš sasvim običan život, kao i većina ljudi kojima si okružena? Je li tvoja sreća vezana samo za napredak i konstantno grabljenje za novim prilikama i saznanjima? Jesi li svjesna da će te tvoja ambicija da daš više i tamo gdje to zaista nije neophodno, na kraju otjerati u grob prije nego što je dragi Bog planirao?
Ispričala sam se sama sa sobom jednog jutra, u jednoj šetnji tvrđavom. Dan je bio predivan. Sunce se borilo da ugrije hladnu zemlju i usput me milovalo, tapšući me po ramenu, bodreći da nastavim unutrašnju borbu. Bilo mi je potrebno… Da naučim ponovo da dišem. Da ne trčim kroz život baš sada kada sam na njegovoj polovini. I da ne jurim sprint prema njegovom kraju.
Donijela sam odluku. Poslala e-mail sa zahtjevom raskida ugovora o studiranju. Odbila da predajem na fakultetu naredni semestar. Knjige ću, možda, da napišem u narednih par godina, a možda i ne. Isključila sam obavještenja aplikacija na društvenim mrežama. Rjeđe ulazim “samo” da vidim šta se dešava, da li mi je čitan tekst koji sam objavila. Čitam knjige, kupljene u nekoj od onih mojih šetnji, koje su me strpljivo čekale i sakupljale prašinu na polici.
Sinoć sam legla u krevet spokojna. Ujutru idemo po djecu koja su bila na raspustu kod bake i kojih sam se jako uželjela. Nikada nisam bila srećnija, a srce punije. Zaista imam sve! Prvi put, za zamalo 40 godina, osjećam da radim samo ono što mi zaista treba. I da mi je dovoljno. Nek’ potraje.

Kolumna “Mamizam”, Gracija br. 175.

Šišmiši, Gejtsovi i sove

Postala sam žena noći. Željna noći. Prestala sam da spavam. A željna sam sna i odmora. I kad nameračim da odem ranije u krevet, kako taknem postelju, meni se oči rašire kao kod sove. Samo što ne hučim…

Jeste, bilo me je strah. I da, isprepadala sam djecu da će im baba i deda umrijeti ako slučajno odu da se igraju sa drugarima iz naselja. A onda me je sinčić upitao: “Mama, a kad baba i deda umru, mogu li onda da se igram sa Fićkom?” Deda ga je uz gromoglasan smijeh poslao u smokve, a baba je pridodala još i peršun. Oboje su živi i zdravi, hvala Bogu!
Da, ludjela sam. Od količine gradiva koje moj mali puž mora da pređe, toliko stranica koje mora da prepiše, svakog ustajanja sa stolice da nešto gricne, popije malo vodice, da nešto smiješno kaže, da pomogne bratu oko neke nebitne gluposti, sve sem da radi ono što treba da radi – da sjedne i da uči. Bilo mi je simpatično kad je samoj sebi namjestila štopericu da vidi za koliko će prepisati stranicu. Valjda sam joj ja koja “drobim” već dosadila.
Ne, nisam imala vremena da se posvetim svom predškolcu koji je od vaspitačica iz vrtića uredno dobijao materijal za rad. Zabavljao se kako je znao i umio, uglavnom maskiran kao gerilac sa plastičnom puškom u ruci koji je nasrnuo da istrijebi virus. Napad bi se, uglavnom, dešavao dok bih pokušavala klijentu, ili kolegi sa posla, da objasnim nešto važno, dok mi on skakuće ispred, maše rukama i čupa me da mi objasni kako je upravo sredio dva!
Nisam imala ni koncentraciju za rad, pa mi je za ono što bih nasamo završila za sat, bilo potrebno par sati. Laptop je virio iza kese sa karfiolom, ili kakvim drugim povrćem, a iza, u tri šerpe, kuvao se ručak za nas četvoro. Suđe od doručka je čekalo da objasnim dizajneru šta želim, programeru šta je odobreno i da saslušam jednog divnog agenta poznatog internet kanala za rezervacije kako je, bogami, on iz rodnih Rožaja otišao u Beč sa ženom, kako mu fali otadžbina, kako nigdje nebo nije plavo kao ovdje, a zapravo je samo zvao da mi kaže da napravim par promotivnih akcija, te da se zajedno pomolimo da otvore granice. I da, pitao me jesam li dobro. Kolega mi je javio da imam grešku u proračunu, a ja sam mu poslala fotografiju sa mog “radnog mjesta”. Uljudno je sačekao red.

Postala sam žena noći. Željna noći. Prestala sam da spavam. A željna sam sna i odmora. I kad nameračim da odem ranije u krevet, kako taknem postelju, meni se oči rašire kao kod sove. Samo što ne hučim. Valjda mi je ova situacija udarila na pinealnu žlijezdu, koja je pobrkala kad šta treba da luči. Bar sam se zadala da završim jedan od tri započeta romana koji sam u zadnje dvije godine počela da pišem. Apeli na kreativno korišćenje samoizolacije vrištali su sa profila na društvenim mrežama. Iako je idealno vrijeme, zbog vremena koje inače nemamo, za kreativnost su potrebni mir i fokus. A ne rasipanje pažnje, svakodnevno.
U jednom trenutku sam se zasitila svega što je imalo prefiks Covid-19. Samoizolacija. Izolacija. Karantin. Oporavak. Broj umrlih. Teorije zavjere. Pojedenih šišmiša. Bila Gejtsova. Vakcina. Čipovanja. Pogasila sam sve portale, emisije i ljude koji bi mi mogli nešto pobliže o tome reći. I mužu sam rekla – Ne zanima me, kad je pokušao sa mnom da podijeli novo saznanje u vezi sa planskom redukcijom stanovništva na Zemlji. A onda, u jednoj emisiji o intuiciji, žena je rekla: ako se mi i potpuno isključimo iz svega, naše energetsko polje, koje nas opasava tri metra unaokolo, čak i onda kupi informacije iz okruženja. Objasnila mi je da je uzaludna moja smiješna borba protiv uticaja svega lošeg na psihu čovjeka.
Ne treba nam znanje o energetskom omotaču kad odemo van. Vidimo distancu. Fizičku i emotivnu. Zaziremo jedni od drugih. Gušimo se ispod maski, nenavikli na filtriranje vazduha. Ruke nam se kuvaju u lateksu od zaštitnih rukavica. Vidimo djecu koja se igraju na daljinu i panično viču: Ne prilazi! Jesi li lud?! Hoćeš li da dobijem koronu?! A djeca ne bi trebalo da budu opterećena time. Vidim roditelje koji ne znaju kako da prežive samoizolaciju, jer nemaju više od čega da prehrane porodicu. Plašimo se za roditelje koji žive sami. Strahujemo za drage ljude koji su sve vrijeme obavezne samoizolacije radili na građevini. U trgovinama. Bolnicama. Plašimo se nadolazeće zime, a ljeto još nije ni privirilo.
Ovo je prvi put u životu da sam toliko sluđena da nemam čvrsto mišljenje o tome odakle nas je ovo obuhvatilo i steglo, do kada će da traje, kada će život da se vrati u normalu i hoće li nakon svega sve biti isto kao prije? Premor materijala doveo je do želje da prespavam buduće događaje i da me neko samo probudi i kaže – Ustaj, gotovo je!
Al’ ne mogu oči da sklopim. Eno, čujem i druge sove.

Kolumna “Mamizam”, Gracija br.178.

Tri u jedan

Da li je iko ikoga uspio da sačuva pričom o sopstvenim greškama, dok sami ne stuku glavu o dovoljno tvrd zid?

Šunja nam se taj pubertet odavno. Čini mi se da se sa nekim simptomima tog zastrašujućeg perioda odrastanja zapravo rodila. Za sada imamo na meniju sljedeće:
– klinci su dosadni (i pentranje po drveću prijeti da postane “smor”),
– uvijanje kose koja će već ujutru biti okupana morskom solju,
– demonstrativno napuštanje prostorije uz ruski marš i treskanje vratima,
– produženo vrijeme boravka u kupatilu,
– zaključavanje kupatila,
– niko nije pametniji od nje.
Mama i tata su mladost proveli sa dinosaurusima koji su u međuvremenu izumrli. Koječega nije bilo u naše vrijeme. Kao na primjer riječ “kul” (koristi, srećo, našu riječ!), “brutalno” (ide dobro jedino uz riječ ubistvo, a ne u nekom superlativu nečega što je izuzetno dobro) te poštapalica brate!” (na koju obavezno dodam “brate-sestroooo”).
Ona bi da ofarba kosu nekom kričećom bojom – plavom, zelenom ili rozom, ali da to budu jednokratne boje koje se “lako” skidaju. U isto vrijeme sasvim je “okej” biti umazan marmeladom od malina po čelu, nosu, bradi i još ponegdje.
Kosu možeš da farbaš kad napuniš osamnaest – rekla sam, čvrsto ubijeđena u sopstvene stavove. A onda sam se sjetila da sam svoju kosu ofabala u “noć plavo”, odnosno teget, već u prvom razredu srednje škole i kukala majci kroz kuću da mi se ništa živo ne slaže sa novom bojom kose! Doduše, sa deset mi nije padalo na pamet da eksperimentišem. Ali jesam popila svoju prvu kafu sa jedanaest.
Mogu li, molim te, tri u jedan?! – molećivo zatrepta kao kuče koje niko neće da udomi. Narašće ti rep! – iskusno odgovaram. Neće, već sam pila sa babom, šta ti je?! Ućutim, pobijena sopstvenim uspomenama. Skuvam nam kafu, njoj bijelu, meni gorku crnu. Sjednemo na terasu, pričamo o životu. Moš’ mislit’. Šta je koji “lik” uradio i rekao, te kako je kul bilo ovo ili ono. Ja izigravam mudru babu Stanojku od hiljadu ljeta u pokušaju da razlučim važno od nepotrebnog, a onda samoj sebi lupim mentalnu šamarčinu u nadi da neću upropastiti njenu prvu kafu.
Kafu. Ritual u kojem žene raznih nivoa zrelosti sjede na jednom mjestu, onako kako većinu vremena nemaju kada i tjeraju sebe na razmišljanje, disanje i prijeko potreban odmor. Uz kafu se pričaju priče za koje nemamo vremena u ostatku dana. One najvažnije priče se ostavljaju za kafu, nikako preko telefona. Ko sam ja da pametujem uz njenu prvu pravu “kafu”? Iako je ta kafa najbjelja na svijetu, a ona ima samo deset godina i misli da sam imala dinosaurusa Dina za kućnog ljubimca kada sam bila kao ona, i nema problem sa licem musavim od malina koje krasi kosa uvijena u krpice.
Džaba joj govorim da prirodna kosa ima najljepši sjaj, da će je farbanjem upropastiti kad jednom počne da eksperimentiše. Da pogleda mene koja sam promijenila sve boje iz palete boja za kosu, pa peti put po redu, u četrdesetoj, puštam svoju prirodnu kosu jer znam da mi nijedna boja ne stoji kao ona sa kojom sam rođena. A ovo moje tvrdoglavo prvorođeno ima istu boju kose i kože kao i ja. I praviće iste greške. Uzalud drobim, uz kafu ili mimo nje.

Uostalom, da li je iko ikoga uspio da sačuva pričom o sopstvenim greškama, dok sami ne stuku glavu o dovoljno tvrd zid? Vjerujem, na sredini balade, da nam i udaranje glavom o nešto tvrdo čini da glava postane spremnija za mnogo bolnije udarce koje nam život nosi. Možda sam od tog zastrašujućeg puberteta isprepadana više nego što bi trebalo, jer nisam imala pravo na pubertet kada sam i sama u njega zagazila. Tada je bio rat. Bili smo izbjeglice. Repe počupanog korijenja koje je valjalo na odgovarajući način presaditi u novo tlo. Steći prijatelje, dokazati se u školi, brinuti se za tatu koji je ostao u ratom zahvaćenoj domovini. Nisam imala kad da istresam pubertetske bube iz glave. U mojoj glavi su hodale bube odraslog svijeta. Teške, preteške za mojih jedanaest godina.
Meni je mama skuvala kafu na dan kada sam se upoznala sa ženskim “ciklusom”. Bio je to ritual uvođenja u svijet odraslih i nešto, meni, mnogo važno. Pamtim ukus kafe, šta sam tog dana nosila, pamtim zbunjenost svakog načinjenog koraka od kupatila do vrata dnevnog boravka, na kojima mi je objašnjeno da više nisam djevojčica i da je došlo vrijeme da popijem svoju pravu, vruću, crnu kafu. Za moje djetinjstvo nije bilo neskafe tri u jedan, kao finog prelaza do napitka rezervisanog za odrasle ljude. Ja sam odrasla u jednom danu.
Zato ćuti, Tanja. Nasmiješi se i muti tu kafu svojoj velikoj djevojčici. Čak i kad je musava od marmelade od malina.

*Kolumna objavljena u ”Graciji”, br.180.

Mileni

Tvoje tišine su bile nečujne za druge,

teško naziruće, prozirne, nevidljive tuge.

Tišine su uvijek zaglušujuće glasne,

a oči vješto nasmijane,

za oholi svijet, surov i gladan,

tuge iz krvi, neutoljivo žedan.

Malena, svijetu ništa nije sveto,

pa ni hrabrost tvoja, niti razdiruća bol.

Čak ni to što će poslije tebe sve drugačije biti,

ljudima nikada ne možeš ugoditi!

Zbog takvog svijeta si ćutala,

a zbog nje, sličnoj tebi, glasno progovorila.

Zato tebi hvala,

od one koja nije smogla snage da se bori.

Hvala i od nje, nad kojom se pakao upravo tvori.

Hvala za svu nevinost koja zbog tvoje hrabrosti,

sličnu sudbinu nikada neće spoznati.

Niti će od ikakvog dodira,

strahotno, dušom i tijelom, zadrhtati.

Tatjana Kuljača

Roman “U inat svima”

“Dan u kojem ćeš poželjeti da vratiš vrijeme, sjedneš i slušaš, možda i nije tako daleko kao što misliš. A vrijeme je najveći prevrtljivac života, vjeruj mi.“

Nije ovo samo tkanje od riječi izvezenih da dočara jedno davno prošlo vrijeme. Ovo je krvopis gena, prkos, nepripadanje, počupano korjenje, ljubav kakva se samo u pjesmama može naći. Suze i bol, voljenje u svakoj ćeliji i Boga i samo jedne žene, neprihvatanje prizemnih izgovora i suprotstavljanje prema svemu što je došlo iz uskih shvatanja.

Ovo je priča o Branku Strahimiru Škarici, svešteniku i pjesniku sa početka 20.vijeka, mom pradjedu. Umjesto uvoda u knjigu, dijelim sjajan prikaz divne žene, književnice Dušice Labović, koja je na najbolji način dočarala radnju i emociju koju ova knjiga nosi.

OD ZABORAVA, SPAŠENO

U INAT SVIMA, Tatjana Kuljača

Dirljivo, pustolovno, melodramatično… Držite maramice pored jastuka

Kada se strasti smire, ponestane suza a korijeni počnu da stežu grlo, rađa se ono što se naziva umjetničkim djelom. Kad se još uključi vrhunska tehnika romanopisca, duh filosofa i prkos ženskog srca koje srasta sa nemirima straha od zaborava, apstrahuje se veoma čitka, pitka i kristalna slika. U njoj možete pronaći ljubav, bol, hrabrost, rizik, nemoćnost, surovu realnost ali i samu istinsku vjeru u Boga ili Spas (kako već hoćete).

Knjiga Tatjane Kuljače U INAT SVIMA, prati tri linije emocionalnog prožimanja: liniju snage ljubavi, upornosti sjećanja i neraskidive veze. Realna dešavanja u životu njenog pradjede Branka Strahimira Škarice, sjećanja njenog djede Milana i spašavanje od zaborava nje same.

Napisana vrhunskom terminologijom jezika naših balkanskih predaka, jezikom čistog naivnog srca u vrijeme kada su komšije jedni druge pozdravljali uz poštovanje a ulice mirisale jabukama i svježe izoranom zemljom, U INAT SVIMA vraća na početak dvadesetog vijeka onoliko aktuelno koliko bi to bilo moguće da čitamo pisca baš iz tog vremena.
Ukrašena predivnim stihovima očaravajuće duše snažnog muškarca koji je zarad ljubavi stupio protiv vlasti, crkve i porodice, ova priča nas oblači u novi poredak kojem čak i savremenici još nisu postali dolični.
Uobličena najdubljim mislima njegovih potomaka ova priča nije puštena u zaborav…

Iskreno oduševljena, dirnuta i pomalo ponovo na Balkan ljuta
Dušica Labović

Knjigu možete poručiti putem e-mail-a kuljacatatjana@gmail.com

Pero i krv

Da li sam nutrinu suzama isprao

da više nijednu trun, o kojoj bih pisao,

nisam uspio da pronađem?

Ili je nešto drugo po srijedi?

Moraću ponovo da griješim!

Da se zaljubim i lirski da patim, to mi treba!

Nek me zaboli sve iznutra, kad zagrebem noktima,

dok krv ne šikne sa strana svih.

Pa tople rane da ližem i u krv umačem pero,

da ponovo, o njoj, spjevam stih.

Nedostaje mi… opet bih je žudno volio!

Ili potajno mrzio, samo da ne budem miran i tih.

U miru se ni mir nije rodio.

Nedokučivosti!

Šta je pjesnik htio reći?

Neke misli su rođene da ostanu skrivene,

iza duše koju pjesnik nudi na pipanje.

Jer dušu će ti dati, a misao uviti, ne bi li je skrio.

I to bude glupo, kad se objasni tako prosto.

Nego, reci mi, koliko si me, do sad, razumio?

Slutiš li, barem, da je mir stvaraocu najveće zlo?

Slušaj ovamo, kad ti kažem, moraću još mnogo da griješim!

Da zagrebem stare rane i da je ponovo, u tišini, preživim.

Sve za stih.

Tatjana Kuljača

Foto:

https://images.app.goo.gl/hkuNFZrkiCTJZn4NA

Poj o besmrtnost

Noćas niko mirno ne spava.

Ni duhovi, niti ljudi.

Uspomene i sjećanja.

Ispuštene prilike

i namjerna skretanja.

Dlanovi su učinili toplim

omot albuma sa starim fotografijama.

Izlizalo ih vrijeme.

Sprali su ih dodiri.

A iz njih vrište,

Pred očima vaskrsli dani.

Dok vrijeme prebrzo leti,

Čujem ih, pjevaju o neprolaznosti.

Ipak, trenutak sve je bliži,

Kada ću biti nijemi svjedok

rađanja noći i smrti jednog dana

Kad mi prsti zabride

pod starim fotografijama,

što pojaju o besmrtnosti.