Featured

Ilustrovana knjiga za djecu ,,Priče jedne rijeke sa boginjama slovenske mitologije”

Kada bi rijeka mogla da govori, kakve bi nam priče ispričala? Kažu da voda pamti…

Svako godišnje doba nosi sa sobom promjene u prirodi, a boginje Vesna, Lada, Siva i Morana dolaze na rijeku kada je noć vedra, kako bi im mjesec i zvijezde obasjali put. Samo, to nije njihov jedini zadatak…

Boginja Vesna je pomogla djevojčici koja je posebna i čuje govor rijeke, a mislila je da sa njom nešto nije u redu. Zahvaljujući Ladi, dječak Ognjen je prestao da se plaši vode. Siva je pomogla Pavlu da shvati da jedan promašeni go ne određuje život i da ga drugari ne mrze zbog toga. A Moranin zadatak je bio da zaledi rijeku kako bi djeca izvirila iz kuća, ostavila tablete i telefone i uživali u divnom sniježnom jutru!

Ove priče pomažu djeci da prevaziđu izazove na svom putu odrastanja, razvijaju maštu i osvješćuju bitnost svih živih bića, pa i rijeke, za koju bismo, možda, rekli da je samo voda koja teče. Ali rijeka pamti. I priča vam divne priče.

Knjigu možete naručiti putem telefona 069 240 887

Featured

Knjiga za djecu ,,Luka i Sofija u čudesnoj šumi” – nastavak avanture iz čarobne bašte

Nova avantura djevojčice Sofije nastavlja se u bakinoj bašti, u kojoj ona sa novim i neobičnim drugarom Lukom, na Ivanjsku noć, kada se otvaraju kapije vilinskog svijeta, prolazi kroz drvo i ulazi u čudesnu zemlju Irij. Iako, naizgled, slučajno, djeca su se našla tu baš u pravo vrijeme da spasu boginju ljeta Ladu od strašnih Mrakohoda koji izvlače svjetlost iz svih živih bića. Jedini način da prežive u mračnoj šumi je da nauče kako da prime svjetlost Majke Zemlje…

,,Da li čuješ?’’, upita ga Sofija pažljivo.

,,Da li čujem šta?’’, zbunjeno upita dječak.

,,Drvo. Govori nam… da pustimo svoje korjenje u zemlju’’, odgovori djevojčica.

,,Ne čujem ništa!’’, viknu Luka.

,,Zato što ne želiš da čuješ! Poslušaj…’’, te uze njegov dlan u svoj i prsti im se prepletoše. Sada se I njemu učinilo da čuje tiho, ali jasno… Pustite svoje korjenje…

            ,,Kako da pustim svoje korjenje, kad mi nemamo korjenje!’’, povika Luka, sada već uplašen. Pomisli  da je počeo da umišlja.

,,Jednostavno… zatvori oči i zamisli kako korjenje iz tvojih stopala prodire zemlju I za nju se vezuje. Korjenje će nas uvijek vratiti ovamo.’’, odgovori djevojčica.

,,Vratiti odakle?’’, uplaši se Luka.

,,Ne plaši se’’, umirivala ga je Sofija. ,,Svici će nam pokazati put’’.

 Svoj primjerak knjige možete poručiti putem telefona 069 240 887

Featured

Sofija i čarobna bašta

,,Sofija i čarobna bašta” je bajka za djecu školskog uzrasta, ali i za odrasle koji vole bajkovite priče. Djevojčica Sofija dobija vilinski dar da pravi pahuljice. Zbog toga je narušen Vrhovni Red među svih sedam svijetova. Na svom putu Sofija prolazi kroz razne izazove i uči lekcije o povjerenju, ljubavi, poštovanju, te na kraju otkriva da i sama nosi magiju u sebi, kao i sva druga djeca. Čitaoci ulaze u svijet čarolije u kojem ništa nije crno niti bijelo. Podstiče nas da se zapitamo: koja je to moja magija? Po čemu sam poseban?

Da li ste spremni da, zajedno sa vašom djecom, potražite čaroliju? Jer, čarolija je stvarna kada u nju vjerujemo. Uz svaku kupljenu knjigu dobijate poklon – čarobnu ogrlicu! ”…

,,Nikada Crni Čarobnjaci nisu bili ovoliko blizu ostvarenja svoga sna da zavladaju u svih sedam svijetova. Moć koja nekome ne pripada mora da bude vraćena do poslednjeg dana zime. U suprotnom, zid bi mogao da nestane zauvijek. Bilo je dovoljno samo da jedna djevojčica nikada ne poželi da vrati dar koji je dobila…”

Knjigu je objavila izdavačka kuća ,,Samo Korak” iz Beograda. Može se kupiti online preko FB stranice izdavača, Lagunine i Delfi online knjižare, kao i na svim Beokolpovim prodajnim mjestima.

U Crnoj Gori knjigu možete naći u knjižarama Narodne Knjige ili je možete naručiti putem e-mail-a kuljacatatjana@gmail.com.

Featured

,,Kako raste mama”

Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.

Napisala sam  je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.

Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.

Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog  haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.

Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.

Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!

Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama”:

,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem… 

Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje. 
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje. 
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.

… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!

Hvala ti Tanja što si majka.

Tvoj Milisav Popović”

 

Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti.,  Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂

Sinovi i kćeri naše, budite u miru.

Za vas se krv djedova i pradjedova,

 prašnjavim cestama slijevala.

A vlažna crnica rukama zgrtala.

Porušena zemlja iz pepela dizala.

Krvlju smo branili mir,

K’o najveću svetinju, 

vrijedniju od ijednog čovjeka.

Ubijali smo za život, 

cijeneći naš mir bitnijim od mira tuđeg.

Govorićemo vam, djeco, 

da je život neprestana borba

 i da smo prošli rata dva,

Postajući, u očima vašim,

većim od ratnih proletera.

Prećutali smo….

Gruda zemlje na kojoj ste rođeni,

 prokleta je koliko i voljena. 

Zemlja koja rađa ratnike, 

zemlja je koja neprestano krvari.

A uklesano nigdje nije, 

Da život mora biti borba.

Jer za život moraš biti živ.

za smrt, jednostavno mrtav.

Jaz između smo mi.

Bar vi, djeco, nikada ne spoznajte,

Rat zbog mira.

Zahvalnost, zbog nemaštine.

Znanje, zbog potpunog mraka.

Ljubav, zbog suviše mržnje.

Rađajte se, na ovoj voljenoj, ukletoj zemlji,

Spremni da slobodno dišete,

Makar, mi, kroz krvave dlanove iskrvarili živote,

Za mir, od kojeg ništa vrijednije nije.

Čekam vrijeme da mi vrati komadić duše, koje je davno, ne pitajući, prisvojio sebi.

Držao ga je zatočenog iza vrata čiji je ključ, kao sebično derište, nemarno zaturio.

Nikada mi nije bio potreban neko drugi, da bih i sama bila potpuno biće. Ipak, otkrio je sasvim čudesan način da me za sebe veže. Ukrao je komadić duše koja mu trebala nije.

Postao je njen tamničar, pažljivi čuvar, koji joj s vremena na vrijeme dotura mrvice. A duši, k’o duši, makar bila i samo dijelić njen, to malo dovoljno je.

Poslaću vrijeme, da mi od njega vrati komadić duše. Vrijeme me pušta. U čekanju. Ispašatnju. Kažnjava me dok ne postanem sasvim dovoljno mudra. Da, za neko buduće vrijeme, makar dušu skrijem kad mi se nutrina pomjeri. A grudni koš se otvori.

Da li ću ikada naučiti, za sve buduće živote, da se jedino duša olako ne daje?

Jedino tako, sama, mogu ostati cijela.

Let

Šta ako rasuto golubije perje po sumornoj, vlažnoj cesti, nije znak anđela? Već samo nesrećna sudbina ptice, pregažene točkovima automobila?

I šta ako je slutnja da će let slobode biti prekinut posljednjim otkucajem srca, znak samo za mene koja sam spazila mrtvog goluba i shvatila da takav prizor vidim prvi put?

Viđala sam, na cesti, beživotna tijela životinja. Ali nikada pticu.

Možda je umrla u letu.

Možda je baš takav kraj i htjela.

A sudbina nas je postavila u vremenu i prostoru tako da slučajnost rastumačimo kao bitan znak.

Ne, ptica nije mislila o smrti i konačnosti. Nije se skrila na neko sigurno mjesto nastojeći da produži životni vijek za dan ili dva. Baš kao što bi to čovjek učinio.

I ko je, onda, savršeno biće?

Ljudi, koji odustaju od života jer se plaše smrti?

Ili ptice, koje žive ne mareći gdje će skončati?

Savršenstvo ograničenosti, nasuprot ograničenom savršenstvu.

Možda je svijet, baš takav, namjerno napravljen. Izvezen nelogičnostima koje nas tjeraju u sumanute izbore, zbog kojih učimo padajući, umjesto u predivnom letu.

Novembar

Nestao je, poput ružnog sna sa otiscima stopala u jutru,

koje gorak ukus u ustima ostavlja.

Nešto se tu, opasno, pobrkalo!

Ko nam je ukrao novembar, znaš li?

Tih i nečujan. Vazduh oštar.

Mir u duši i sporost u mislima.

Novembar je oduvijek bio potreban,

Da poravna nelogičnosti i nepravde.

Vrati ukradeno vrijeme vreline ljeta.

Trenutke, samo za nas skrojene.

Ako nam, neko, ukrade dah zime,

Plašim se, nestaćemo.

Ušetaćemo u ružan san i ostaviti trag 

Kao nepodnošljiv ukus nataložen noću.

Vratite mi novembar!

Tog nesrećnog vijesnika zime.

Jer uspori vrijeme koje, s godinama,  sve brže teče.

A ja, jedino tada, umijem da dišem.

Ona
Ona koja te čita.

Ona koja te liječi.

Ona u kojoj prepoznaješ sebe,

Ili samo fragment istog titraja koji ti ne da mira.

Ne znaš da je ona, upravo takoja te je njim izliječila od njega samog.

Baš njim. Ne sličnim, već njim.
Otkuda ti pravo da joj kažeš sve,

Imenuješ razlog svog nemira,

Mnogo poslije nego što ga je i sama naslutila?

Ti u njoj vidiš odušak,

A ona u tebi kaznu,

Koju odleži u tamnici ćutanja na opčinjenost tvoju.
Njen nemir postao je mir.

Kazna koju je skrušeno prihvatila.

I ti i ona, i ona poslije i prije vas…

Dolazile ste ushićene, kao ružan san iz kojeg se nije mogla probuditi.
Saosjećala je s vama.

I voljela vas, uprkos bilo kakvom zakonu Kosmosa.

A jedina ga je znala do u dušu.

Prije svih oklopa i odbrambenih mehanizama duše.
Ona vas žali.

Ona vas voli.

Ona zna da nikada nećete naći mir.

Jer mir ne dolazi s njim.

Samo prokletstvo vječite žudnje.

Besprekidnog traganja.
Sve ste dolazile k njoj, namagnetisane njim.

Njegovom dušom, u njoj, odavno ukotvljenom.

Njim je, kažu, odisala.

Tatjana Kuljača

Analiziraš li ćutanje,

Lako spoznaš da su usne nijeme,

Onda kada se duša grči u vrisku.

Kad zaboli konačnost koju donosi nestajanje.

Odsustvo mirisa.

Zadnjih riječi onih koji nas više nikada po imenu neće nazvati.

Riječi koje su zvučale tako obično,

A neobično i slutljivo danas kada znam da su bile zadnje.

Meni, koja se nikada sa konačnošću mirila nisam,

koliko god sam je prihvatala.

Kao nužno zlo.

Tatjana Kuljača

Susret

Nosio sam bijelu košulju na dan vjenčanja. 

Spreman da odustanem, da pobjegnem.

Ludače! – rekoh sebi,

Ona ti nikada oprostila ne bi. 

Strepio sam da me ne ugleda,

Skupio ramena i pognuo glavu,

Zbog njenog zbunjenog pogleda 

Pri slučajnom susretu na ulici,

Nakon par godina tišine. 

U kojem mi nije rekla 

Da je ljubav u njoj i dalje živa,

A izgovorila je, 

Da traži savršenu haljinu

Za vjenčanje na koje me poziva. 

(Da je baš je zgodno što smo se ovako sreli!)

Nije morala da mi kaže, 

A jeste, godinama kasnije,

Kad su nam se putevi ponovo sreli, 

K’o da se neko, odozgo, surovo igra,

Da u njoj, i dalje, živim i dišem,

Nikad nisam prestao da postojim.

Da mi prizna, morala nije,

Da je dobro i da je tako trebalo biti.

I da se nijedan stih rodio ne bi, 

Da sam je ponovo sreo samo mjesec dana prije.

Ili da sam, tog dana, sasvim slučajno, razumu bliže,

Na nekom drugom mjestu,

Iza nekog zgodnijeg ćoška,

Skrenuo u jednu ulicu niže.

Možda bih se odavno predao, a ona pustila.

Možda bismo ostali sjećanje, 

Prizvano za Nove godine.

Kad mraz stegne kožu na rukama,

Koju nema ko da ugrije.

Tatjana Kuljača