Tatjana Kuljača

Blam    

Godina 1992. Bio je vreo ljetnji dan, negdje oko mog rođendana. Nas troje, istraživači nikšićkih bedema, ponukani idejom da smo na pragu nekog veoma važnog otkrića koje nam je stalno izmicalo ispred nosa, zaputili smo se ka starom dijelu grada. Tamo, gdje obitavaju duše ratnika, osvajača i izdajnika, gdje je sve još uvijek mirisalo na gotovo magijski privlačnu napuštenost, okrnjenu zubom vremena. Bješe to mnogo prije nego što su bedemi dobili novo ruho i postali ljetnja pozornica, a ne samo skriveni kutak žudnih ljubavnika.

            Od oruđa za rad ponijeli smo male lopatice i ushićenje. Kopali smo po sasušenoj zemlji, siroto ukrašenoj suncem poljubljenom beživotnom travom. Vrelina je stvarala magličast omotač do visine na kojoj se prašina, uzurpirana našim stopalima, podizala, a mi smo bili neumorni. Tek povremeno bismo potegnuli vode iz plastične, litarske flaše koju smo vukli do tamo, na smjenu. Naš višečasovni rad, protkan sanjarenjem o ogromnom arheološkom otkriću konačno je dao rezultate. Pred nama se, u rupi koju smo zajedničkim snagama iskopali, ukazalo nešto tvrdo i bjeličasto. Bila je to kost! Prava, pravcata kost! Uzbuđenje je doseglo vrhunac, pa smo navalili da oslobodimo vjekovima zarobljenu kost, sakrivenu od očiju javnosti, koja je čekala naš mali istraživački tim!

            Zaboravili smo i na glad i na žeđ. Brže-bolje pažljivo uvismo kost u pripremljenu plastičnu kesu. Pojurismo do gradskog muzeja. Ko će da priča? Bili smo neodlučni. Pozvonih. Drugo dvoje djece potrčaše i sakriše se iza žbuna. Ja ostah da stojim, unaprijed osuđena, a suviše radoznala da bih se okrenula i pobjegla kao i moji drugari. A i rano sam naučila da nije pristojno zvoniti ljudima na vrata, a onda se skrivati. Čudno, ne sjećam se sa kim sam tada bila, znam samo da ih je bilo dvoje. Razumijem u potpunosti ljude koji prežive neke strašne traume, pa imaju potpunu ili selektivnu amneziju. Uzrok mom parcijalnom zaboravu bilo je zbunjeno lice kustosa muzeja i njegova konstatacija na moje pitanje: – Dobar dan… mi smo pronašli ovu kost na bedemima… da li je ona vrijedna?

Kustos pogleda sadržaj bijele kese, te me sažaljivo pogleda i reče:

– Ovo ti je, sine, kost od krave.

Ne sjećam se da li je rekao doviđenja prije nego što je nestao iza vrata muzeja. Znam samo da sam upravo doživjela nešto strašno, protkano kikotom djece sakrivene iza žbuna, nedaleko od mjesta gdje sam stajala. Bilo mi je godina dvanaest. Bio je to najveći blam u mom životu, o kojem nisam pričala nikome. Čak sam, vidite, i sastav naše male družine zaboravila.

***

Bio je oktobar ’96. Dopadao mi se dečko sa prirodnog smjera Gimnazije. Navirivala sam se na odmoru ne bih li ga ugledala sa sprata. Lijep, fin, kulturan, nenametljiv… zaista, srce mi je igralo bečki valcer svaki put kad bih ga srela u prolazu, te bih brzo okrenula glavu. Povjerila sam se drugarici iz klupe. Reče da ga zna i da će nas još danas upoznati! Kakva nervoza…uzbuđenje… Gospode, trebalo je to preživjeti! Od tih leptirića, vulkanskih erupcija i tektonskih poremećaja danas bih bila nervno poremećena, kladim se! To ludilo je rezervisano za mladost neizgaženu životom.

Zazvonilo je za veliki odmor, a ona me zgrabi za ruku i izvede iz učionice. Sačekala je da poviri odozgo a onda ga pozva da se nađemo na međuspratu. Dođosmo u isto vrijeme. Predstavi nas na brzaka, nasmija se, te reče: ,,E sad ja idem, a vi pričajte!’’, okrenu se i ode. Osjetila sam udar Titanika o veliku stijenu. Voda je nadirala u palubu, ljudi unutra su vrištali, pokušavali da se spasu, a znali su da je s njima svršeno.

Tišina… zbunjenost… njegova i moja. Neka što se on pogubio, ali ja, vazda jezikara kojoj barem riječi nikada nije falilo… šta se sa mnom desilo?! Spustila sam pogled, kratko izustila: ,,Izvini, moram sad da idem…’’ i nestala čamcem za spasavanje u gužvi koja se u tom trenu stvorila. Godinama sam spuštala glavu kad bih ga srela. Bio je drugi najveći blam koji sam u životu doživjela. Čak i kad je vrijeme pojelo svu ozbiljnost nemilog događaja i navuklo mu sjetu i obojalo ga simpatijom. Bilo mi je godina šesnaest. 

***

Maj, 1999. Priredba povodom završetka školovanja u Gimnaziji. Pristala sam da učestvujem sa partnerom, izvodili smo rumbu – ples koji najviše volim! Strast, elegancija pokreta i dovoljno vremena da izviješ ruku ili kuk a da pri tom svaki milimetar raskošnog pokreta pokažeš publici. Nema ništa na brzinu i nema tog kostima koji te može sakriti. Sa nebrojeno puno nastupa iza sebe, takmičenja pred punom salom, par godina trenerskog rada, mislila sam da će upravo taj nastup biti najlakši. Izašla sam pred poznatu publiku. Društvo iz razreda i ostalih osam sa kojima sam se mimoilazila svakog dana. I profesorima, dabome. Do tog trenutka nastojala sam da budem nevidljiva u moru učenika, ne skrećući pažnju na sebe ama baš ničim.

Bio je to posljednji nastup u paru, posljednja rumba koju sam plesala. Srce mi je tuklo kao nikada do tada! Plašila sam se koljena koja su mi se tresla. Začula sam prve taktove poznate pjesme iz filma ,,Titanik’’. Stali smo u početnu poziciju. Sa balkona iznad se začulo: ,,Mala, potonu’ ti brod!’’ 

Vrelina, slična onom danu kada sam otkopala kravlju kost, prožimala mi je tijelo,  koje je dobilo nagon za spasavanjem. Mogla da zamislim, sasvim lako, podsmjeh iz publike na šaljivu dosjetku, dovoljno glasnu da je svi čuju. Simbolika trenutka bila usko vezana, poput koincidencije, sa brodovima koji su upravo nasukani tonuli, opjevani vriscima sluđenih putnika u pokušaju da spasu gole živote. Nisam pobjegla s lica mjesta. Da sam posramljena i zbunjena okrenula glavu i pobjegla sa pozornice, mnogi bi i dan danas pamtili mene – smiješnu, zbunjenu, koja vječito bježi pred talasima koji nadiru. Umjesto svega toga, nasmijala sam se široko. Ne daj im da vide. Stid te čini slađim zalogajem za sve koji bi da ti umanje postojanje.

Bilo mi je godina osamnaest. Bio je to posljednji blam u mom životu, a prvi koji sam uspjela da odglumim kao da me se ne tiče. Svaka sljedeća prepreka na putu bila je laganija za preskakanje. 

***

April, 2020. Pokušavam se dosjetiti još nečega. Ne ide. Blam je, izgleda, proporcionalan nemogućnosti da se iz rupe u koju te život satjera izvučeš uz osmjeh i šalu koja će ti povući rumen iz obraza i čvrsto držati sidro tvog Titanika da ne potone. Naposlijetku, teško ću sa onom kravljom kosti, kad mi je bilo samo dvanaest, da se prevaziđem. Teško.

Tatjana Kuljača

(Photo: http://www.loralujames.com/2017/02/the-shame-of-it-all.html)

Sjedjeli smo za svečanim stolom sa bijelim čipkanim stolnjakom izvezenim na ruže, koji smo vadili samo za svečane prigode, i supom koja se pušila na sred stola. Stari, drveni časovnik otkucavao je vrijeme koje je curilo poput pijeska kroz strahovito uzak otvor. Bijela kragna stisnuta kravatom, koju mi je žena pažljivo i vješto popravila samo pola sata prije, stezala mi je grlo u prijetnji da će mi uskoro zafaliti vazduha za disanje. Knedla, poput one iz supe koja se satima krčkala na šporetu, zastala mi je u grlu kada sam otvorio vrata da propustim odabranicu sina mog i njene roditelje. Učtivo sam savladao poriv da ostanem pogledom prikovan za tvoje iznenađeno lice i analiziram ga do u najmanje migove. Tvoje lice je ostalo izvježbano mirno, osim kapaka koji su ubrzano treptali, kao i svaki put kada ne bi uspjela da savladaš oluju koja bi nadolazila u tebi. 

Gledao sam ispred sebe, tvoju kćer i mog sina. Zakleo bih se da je u nju gledao jednako snažno, u fokusu na dušu, umjesto na sve drugo, fizičko, kao ja, onomad, tebe. A ona je uzvraćala, jednako duboko. Mi, ostali, fizički prisutni u trpezariji našeg malog stana, kao da nismo postojali.

Mi, koji smo bivali prije nego što su njih dvoje postali ideja, izrođena kroz druge ljude.

Mi, koji smo se prije četrdeset godina godina, za istim ovim stolom, jednako tako gledali. Kao da drugi ne postoje.

Mi, koji smo se mimoilazili pravdajući se pogrešnim vremenom i vječito pogrešnim mjestom, čudnom sudbinom koja nam je ostavila čežnju gorku poput žuči kojom sam ispisivao stihove.

Mi i časovnik, koji je onda jednako sporo kucao. Iz kojeg je vrijeme curilo kao krupna zrna pijeska kroz preuzan otvor.

Mi, i oni, koji su se, na našim stazama slučajno našli, složivši slagalicu sa djelićima što su se, gotovo, savršeno uklapali u postojeće praznine.

Pomislih, gledajući te, kako se danas ovo dvoje, koji nisu marili za činjenicu o ispravnosti mjesta i vremena, nikada sreli ne bi. Samo da je ijedan trenutak, za nas dvoje, ikada bio pravi. Shvatih, ovako blesav, da Kosmos ima svoja pravila. I da je svaki tren u vremenu baš tamo gdje je trebao biti. Koliko god se nama činio pogrešan. 

Pogledala si me danas, samo jednom. Crvene kovrdže, što su činile ram tvom mliječno-bijelom licu, gorile su vatrom. Smijale su se, te kovrdže, poskakivale baš svaki put kada bi pomjerila glavu u stranu, ili je teatralno zabacila nazad u naletu smijeha. A ja sam čekao samo jedan trenutak iz prošlosti, da pružiš svoje prste ka mojoj ruci, kao potvrdu da su osmjeh na tvom licu i jamica na desnom obrazu, samo zbog mene tu. Dodira nije bilo. Nije mu bilo ni vrijeme, ni mjesto. Samo si me pogledala  isto kao i prije. Kao da vrijeme ništa izbrisalo nije.

I kao da smo preskočili u jednu novu stvarnost u kojoj su naša djeca konačno završila put kojim smo krenuli, pa smo se mimoišli na pogrešnom skretanju, nakon kojeg smo ostatak života proveli ruku pod ruku sa ljudima koji su bili tu za nas. U pravo vrijeme. Na pravom mjestu.

Pogledala si me samo jednom, danas, onako, kako si samo ti znala. A ja sam znao da mi želiš reći kako pamtiš trag mojih usana na tvom vratu. I tada si skrenula pogled na novu priču. Jer mi, nikada nismo ni imali svoju. Niko taj pogled nije primjetio. Ni suprug tvoj, dovoljno zaljubljen u sebe da posumnja kako se ispred njega, na nekom astralno-platonskom nivou odvija prava drama! Crno-bijeli film, sačinjen kadrovima od čvrsto-konzerviranih sjećanja. Ni žena moja, suviše fokusirana na plod utrobe svoje, ljubavlju dohranjenom onom koju od mene nikada dobila nije.

            Nisam te čuo, a nekako, iznutra jesam, kako mi se konačno od srca smiješ! Kako sam bio blesav smijući se tvom poimanju svemira i poretku stvari, blago se podrugujući običaju da sve što ne možeš da objasniš, opravdaš sudbinom – ko zna zašto je to dobro! Kako sam se, onda ljutio tvojoj pomirenosti sa vječito promašenim vremenom i zauvijek pogrešnim mjestom. Za tebe je ovo dvoje ispred nas bio dovoljno dobar razlog za sva pogrešna skretanja. Ovaj trenutak sada, od onoga kad smo se slučajno sreli, za tebe je bio jedini pravi. 

A isto bih ti, baš sada, u tu tvoju divlju kosu prste upleo. U inat sudbini.

Tatjana Kuljača

Kad oči širom dušu upiju, 

a usne izdajnički zanijeme,

jedino tada možemo znati…

Nikakva nas konačnost,

ne može prevariti!

Kaži mi, hoću li te, u novom životu, 

kao u ovom, lako prepoznati?

U neko pravo vrijeme,

umjesto u nevrijeme.

Tatjana Kuljača

Posmatrala sam je sa tribina sportskog centra, na čijem parketu sam se i ja, davno, takmičila. Zagrijava se, jurca sa drugaricom, pitam se hoće li imati snage da odradi kako treba kad dođe red na nju da da sve od sebe. A onda zastane, pa se namjesti u početnu poziciju u onom svom bijelom kimonu i sa ozbiljnošću samuraja izvodi kate… Pitam se, po stoti put, kako iz nečega tako mršavog izlazi takva snaga. 

Dođe red i na nju. Izašla je i uradila najbolje što je znala i umjela. Osvojila je bronzu. Skočili smo svi da čestitamo, a ona sa osmjehom od zuba do zuba: 

– Mama! Da nisam zeznula ,,šuto’’, bila bih prva! – veze ja nemam šta je ,,šuto’’, ali kontam da je nešto ozbiljno.

– Super si bila! Vježbaćeš taj ,,šuto’’ pa će leći k’o podmazan drugi put, bravo! – vikala sam s tribina, kao svaki srećni roditelj sa smanjenim osjećajem za sopstveno ponašanje, prouzrokovan naletom serotonina.

Presvukla se, pozdravila sa drugarima i krenule smo prema kući, sa usputnom skitnjom po gradu, da napravimo pravo žensko popodne (Kad prije, hej!). U jednom momentu, moj mali samuraj me zapitao:

– Mama, zašto neka djeca plaču kad izgube?

– Zato što im je, iz nekog razloga, sport put do pobjede. A sport mora da bude sam sebi cilj. Takmičenje mora da bude zabava i druženje, prije nego cilj da se pobijedi – odgovorila sam.

Prećutala sam ono što stvarno mislim o gubitku, jer nisam sigurna da li je dovoljno velika da shvati. Poznajem puno odraslih ljudi koji i dalje ne shvataju. Ne očekujem to ni od nje, bar još ne. 

Kada se sa prvog takmičenja u životu vratila sa srebrnom medaljom, nakon samo par mjeseci treniranja karatea, koliko sam se radovala zbog nje toliko sam istinski vjerovala da bi bolje bilo da prvi put nije osvojila ništa. Ukus prerano osvojene nagrade može samo dodatno da zagorča svaki gubitak kasnije. Tako je i bilo. Naredna dva takmičenja nije osvojila ništa. Vratila se blago utučena.

– Bitno je da daš sve od sebe i ne porediš se sa drugima. U ovoj igri, tvoj protivnik je zamišljen, nije stvaran. Ako uspiješ da ga pobjediš, ni drugi takmičari, a ni ono što ćeš iz sale ponijeti, postaje nevažno. Bićeš ponosna na sebe jer si bila najbolja što možeš biti! Nagrade će jednom doći, kad bude vrijeme za njih – objašnjavala sam, nadajući se da će me shvatiti.

Nisam joj rekla da je u životu najbitnije oguglati na poraze i nastaviti dalje poslije svakog spoticanja. Paziti kako kroz život gaziš. Istrenirati stopala na najsitnije kamičke. Steći snagu, oštirinu, izoštriti sluh, vid, imati oči na potiljku… Jer, kad tresneš o zemlju, a tresnućeš, sigurno, lakše ćeš se poslije ustati.

Ne nauče nas pobjede onoliko koliko porazi. Pobjede su slatke. Uljuljkaju nas, hrane nam ego, naučimo da nam nema ravnih. Nerijetko se dešava da nas, u životu, vrijeme tako lako pregazi, dok one koji smo smatrali slabijima od sebe usput uče, ustaju se, treniraju, jačaju, postaju bolji, prevazilaze nas. Padnemo onda kada smo najsigurniji u sebe. 

Sutra će pasti ispit. Znaće da mora da zagrije stolicu da bi ga položila.

Sutra će je dečko povrijediti. Neće biti hladokrvna, ali će znati da će na njegovo mjesto doći neko ko je više zaslužuje. Da nije smak svijeta. Moja baba je znala reći: ,,Jedan se oteg’o, drugi se proteg’o’’. Sjajan slogan!

Sutra će dobiti otkaz. Neće pasti u depresiju. Jer je radila najbolje što je znala i to znanje će sjajno iskoristiti u firmi koja će znati to da cijeni. Prinudni odmor će joj biti divna prilika za relaksaciju do novog posla.

Sutra će možda ostati bez prebijenog dinara. Znaće da ga je i prvog puta stvorila sa njene dvije ruke i da će to uraditi opet.

Zato je naučiti da se ustaneš nakon svakog pada najbitnija vještina u životu. I istrenirati taj ,,šuto’’ da sve grmi kad raspali ,,zamišljenog’’ protivnika. 

Kolumna objavljena u ,,Graciji”

Kada su me, prije dvije godine, na jednom predavanju upitali kada ću početi da pišem o pubertetu, s osmjehom i radošću odgovorih da sam još daleko od te teme. A Bog se nasmija s nebesa. Vrijeme isprobavanja puberteta je tu. 

Prkos. Tona prkosa u svim mogućim situacijama. Prkos koji me izuva iz cipela i pretvara u mamarogu. Prkos o kojem bih mogla da napišem i tugaljivu pjesmu, samo da hoću. A neću, u inat.

Vi koji ste zagazili u tu divnu fazu razvoja vaših mladunaca, znate o čemu govorim. Sve je procedura. Živaca vam treba više sada nego kad su bili mali. O samokontroli da ne govorim. Postoji onaj momenat kada me dovede do stvarnih ivica strpljenja. Ivica koje se, ni uz najbolju volju, više ne mogu rastegnuti. 

Rodila sam ,,monstruma’’. Mama mi kaže da sam bila ista takva, samo je ona moja kopija na kub. Tješim se da će odrasti i promijeniti se. Boga molim da ne poludim do tada. A fino se vidim sa bijelom košuljom sa svezanim rukavima na leđima, kako sjedim u nekoj instituciji u kojoj je moj mentalni oporavak prioritetna stvar. I svi su fini. Niko me ne nervira.

Zašto od tačke kada joj finim tonom kažem da nešto uradi, pa do momenta kada to i učini, mora da protekne cijela revolucija? Hoće li ikada ukapirati da sam ja nju rodila, a ne ona mene, te da imam više iskustva i treninga u tvrdoglavisanju od nje? Da li je svjesna da će dobiti isto takvo dijete, a da ću se ja slatko smijati, jednog dana kad poraste, a ja ne poludim?

• Ali ja se tako ponašam kad me iznerviraš! – objašnjava zašto ne možemo mirnim putem da završimo pripremu za školu, ručak, učenje, večeru, kupanje na vrijeme i odlazak u krevet. Ili sve od navedenog. Za jedan dan je mnogo.

Najlakše bi bilo ići linijom manjeg otpora i popustiti na svako negodovanje. Ogluviti i pustiti je da ode u školu čupave kose kao da češalj u kuću nikada nije ulazio. Pustiti je da gleda TV poslije škole dok ne odgleda sve ,,najdraže’’ epizode na omiljenom kanalu. Vjerovati da nema ništa za domaći i da ona sve zna ( a ne zna). Pustiti je da pojede dvije kašike za ručak i gledati je kako prelazi kućni prag u vidu lastinog repa koji nestaje. Dozvoliti joj da se kupa dva debela sata dok ne potroši tri bojlera tople vode, a mi ćemo da se kupamo sutra. Ostaviti je da na miru gleda domaću seriju dok ne zaspe ispred televizora. I da je na kraju tog dana, kada je dobila sve što želi, samo mirno prebacim u krevet, ušuškam i poljubim za laku noć.

Bilo bi najlakše. Ali ne dam. Tvrdoglavija sam od njene čupave, prkosne glave. Upornija, jer znam da od nje nikada neće postati čovjek ukoliko popustim na svaki njen hir. Skupljam snagu svakog jutra i podsjećam se da radim ispravno, iako ponekad izgovorim svašta, prijetim svačim, izgledam kao ludača kojoj je pod hitno potrebno liječenje, bivam nervozna toliko da bih zaplakala. Konstatujem da je moj život kao crtani film dok svi pričaju uglas, a ja bih se spakovala i odjezdila na Mars. Pokrenula život na mrtvoj planeti. I mislila o tome koliko sam u roditeljstvu potpuno omanula.

            I ovo je faza koja će proći i zamijeniće je nova ,,najteža’’ faza u životu svakog roditelja. Mala djeca, mala briga. Velika djeca, velika briga. Univerzalna istina. Slušajte ljude šta vam govore, jer će vam sutra biti lakše. Neće vam iskustva drugih pomoći toliko da djecu izvedete na pravi put, ali će vas podsjetiti da na tom putovanju niste sami. I da mora da radite nešto dobro ukoliko ne dozvoljavate da djeca rade ono što im je volja da biste sačuvali lični mir. Ne dajete im privid komfora da bi odrastali što lakše, jer svaka granica koju oni ne pomjere sjajan trening za život i suživot sa drugim ljudima. Tako se uči poštovanju tuđeg prostora, vremena, ličnosti i života. Priprema ih na padove koji će ih sutra više boljeti nego bilo kakva ,,katastrofa’’ iz djetinjstva. Bez tog treninga teže će podnositi udarce koje im život, ionako, sprema.

            Zbog toga se ne dajte. I pamtite šta su radili da im možete ispričati kad i sami uđu u bitku sa svojim mladuncima. Tiho likovanje s druge strane telefonske žice je sasvim u redu.

(Kolumna objavljena u ,,Graciji”)