Featured

Želite da pišem za Vas?

Potreban Vam je govor, tekst, rođendanska čestitka, pismo, poklon priča kojom ćete obradovati drage ljude, ali ne baratate olovkom baš najbolje i voljeli biste da to neko uradi umjesto Vas?

Želite da ostavite sjajan utisak na osobu kojoj ste priču namijenili ili možda želite da na pravi način dotaknete sve one koji Vaše riječi treba da čuju?

Urednik ste magazina, dnevnih novina ili portala i dopada Vam se moj stil pisanja, ideje i način na koji dopirem do čitalaca i pokrećem u njima emocije i želju za promjenom? Treba Vam orginalan saradnik koji piše srcem i dušom i na taj način pokreće čitaoce?

Uz sve to, dopada Vam se kako ja pišem?

Na pravom ste mjestu!

Za početak dovoljno je da me kontaktirate putem e-mail-a kuljacatatjana@gmail.com radi dogovora u vezi saradnje.

Lijepe riječi otvaraju gvozdene kapije. Ja od riječi pravim najdivnija tkanja.

 

 

 

Featured

,,Kako raste mama”

Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.

Napisala sam  je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.

Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.

Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog  haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.

Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.

Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!

Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama” napisao predivne riječi koje biše rastopile i najhladnije ledene stijene:

,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem… 

Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje. 
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje. 
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.

… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!

Hvala ti Tanja što si majka.

Tvoj Milisav Popović”

 

Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti.,  Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂
Featured

O knjizi ,,Kako raste mama”- Martina Tišljar Delić

Predivan osvrt na knjigu ,,Kako raste mama” od prekrasne Martine Tišljar Delić i priča ,,Djeca i anđeli čuvari”

,,Mogli bi reći da u životu žene koja postane majka postoji život prije i život poslije rođenja djeteta:) I koliko god da mislimo da smo spremne na dolazak djeteta, ne postoji ništa što nas može na to pripremiti:). Ipak, nema osjećaja koji se može usporediti s onim kada uzmemo svoje dijete u ruke i prislonimo ga uz sebe. Ništa ne može zamijeniti miris male bebe u naručju, uzbuđenje zbog prvih riječi ili koraka, osmjehe i zagrljaje djeteta, njihove priče…” Martina Tišljar Delić

Više na link-u:  https://razgovorisandjelima.wordpress.com/2015/06/04/kako-raste-mama/

Jedna priča, prekasno ispričana

 

Nije trebalo ovako da bude. Željela sam da ti posvetim jednu priču. Da je uzmeš i čitaš sam. Znam da bi je pročitao više puta. Bio ponosan. I čitao bi je svakog dana. Držao pored uzglavlja. Znam da bi ti značila više od bilo kojeg štiva koje si pročitao. Čitao bi i studirao svaku riječ. Svaki zarez. Hvalio bi se prijateljima kako je unuka napisala priču o tebi. Govorio bi da sam taj dar od tebe naslijedila, iako nikada nisam znala slagati stihove sa lakoćom kao ti. Prijateljima, koji bi ti se istinski radovali jer si uvijek imao poneku šalu za njih. Ili neki stih. 

Hoću da ti ispričam jednu drugu priču. Našu sa tobom u njoj. Znaš li da i danas mogu osjetiti miris rijeke Spreče pored koje si se kao dijete igrao? Iako nikad nisam u njenu hladnu vodu zagazila.  I zamisliti igru sa tvojim sestrama koja, kao da se pred mojim očima odvijala. Pamtim i tvog oca, mog pradjeda, iako ga nikada nisam vidjela, osim na staroj, požutjeloj fotografiji kako ponosito jaše svog konja. Zamišljala sam te kao momčića boksera koji u ringu nokautira protivnika u prvoj rundi, a ja ponosna, u prvom redu navijam. Zbog tvojih priča moje djetinjstvo bješe bogatije. Sačuvao si od zaborava one koje nikada nisam vidjela. Upoznala te kao nestašno dijete koje se vere po drveću i šutira krpenjaču. Spoznala onaj dio tebe koji odrasli, obično, kriju ili vremenom zaborave.

Pišem sada jednu bajku. Sve se dešava u jednoj čarobnoj bašti. Glavna junakinja se budi na visokim krevetima i mekanim dušecima kao onima na kojima sam se ja budila. Kod bake i tebe u kući na selu. Iz bijelog ormara u kuhinji dopire miris kakaa i cimeta. Na stolu svaki dan ukusne đakonije. A izvan kuće se nalazi baš ta, čarobna bašta. Bašta mog  djetinjstva. Iz koje bi dolazio nasmijan. Sa svicem na čelu. Uz zvižduk pjesme koju si u trenu izmislio. Za mene si bio junak svih priča mog djetinjstva. A sada tkam jednu koja ima sve ono što si dao mojoj mladosti. Maštu koja je nepresušan izvor svega što stvaram.

Izvadila sam bakin prsten iz kutijice. Da mi večeras pravi društvo. Dok ti pišem priču koju nikada pročitati nećeš. Prvi put sam taj prsten stavila na ruku. Onaj koji ti je baka dala dan prije nego što će se preseliti u vječnost. Milovala sam ga dugo i molila vas oboje da mi date snage da prenesem ovo što mi je na duši. Zamišljala sam tvoju ljutnju zbog njenog mirenja sa sudbinom. Znam da svoj život nisi mogao da zamisliš bez nje pored koje si se budio. Zamišljam kako si držao njenu ruku, milovao je i govorio joj da ne budali, da mora da se bori. Znam da si plakao Govorio si ljepotici svojoj zelenookoj, ljubavi tvog života da ti se vrati. Da ne ide. Da nisi spreman da nastaviš sam. Milion puta sam zamišljala baš tu scenu. Tvoje suze na njenom licu oslobođenom muka. Molitvu u prazno. Da ti se vrati. 

Iako nisam bila tu, mogla sam zamisliti svaki detalj. Mada mi ti to nikada nisi ispričao. Ali jesu neke druge priče. I pogledi puni ljubavi. Stihovi. Nisi umio drugačije. Bili ste svijet za sebe. Sada zauvijek sjedinjeni u vječnosti. Ostala je nada da ćemo mi, koji smo za vama ostali, umjeti tako da se volimo. Vi koji se sada, negdje međ’ oblacima držite za ruke. I gledate na nas. Ponovo zajedno.

Sigurna sam da si baš tako htio da te pamtimo. Po muzici i stihovima. Harmonici i klaviru. Grlatosti koja bi davala svima do znanja da si glavni. Obrvama i pogledu koji je govorio da moram isprazniti cijeli tanjir i da sa tobom nema rasprave. Obećavam ti samo jedno. Pamtiće te i praunuci tvoji. Dok god budš živio u mojim pričama, baš kao i pradjed moj u tvojim. Srećna sam što si imao priliku da ih upoznaš i zagrliš. Da baki možeš da ispričaš kako rastu, mada znam da nas ona odnekud posmatra.

Meni ste vas dvoje dio jedne priče. Neodvojivi. Zato ovo nije bila samo priča o tebi, već priča o vama. ,,Voliš li ti dedu svoga?” znao si me pitati a ja se ni ne sjećam jesam li ti odgovorila na to pitanje. Ili sam se samo dječije postidjela. ,,Uvijek”,… sada ti to kažem. Za slučaj da moje riječi do tvoje duše nekako dopiru. 

Nek’ duša tvoja nađe spokoj koji joj pripada. Nama ostaju uspomene. I nada da će vrijeme jednom potrati bol koja nam duše grebe. A živjećeš dok god je nas. I onih koji će o tebi slušati. Vječna je ljubav koju ćeš zauvijek imati. U srcima tvoje djece, unuka i praunuka.

Neke priče su prekasno ispričane. Neke nove tek treba da se vezu.

Pamtiće te u stihu. 

Pamtićemo te u stihu.

Neka ti je vječna slava!

****

Desilo se nešto čudno. Ne znam odakle mi snaga da pročitam ovu priču posvećnu dedi baš na dan njegovog pogreba. Ispred svih onih koji su došli da ga isprate. U momentu kada su mi koljena klecala a glas podrhtavao kao žice violine. Dobila sam snagu kakvu nisam mislila da imam, a ne sumnjam da je deda tu upleo svoju ljubav i snagu s one strane postojanja.

Nije trebalo ovako da bude. Željela sam da bude ponosan čitajući priču mog djetinjstva sa njim u glavnoj ulozi. Njim koji mi zadnji osta’ od svih baba i deda. Htjela sam da bude posebna, jer ni deda nije bilo ko! Pa on je pjesme pisao! Zna šta valja.

Vrijeme je jedina kategorija koju mislimo da imamo, a izmakne nam kad nam je najpotrebnija. Mogu samo da vas zamolim nešto… Kažite sve što imate onima koje volite. Da i vaše priče ne budu kasno ispričane.

Mom dedi Milanu. Dedi koji je pričao najčarobnije priče.

Koliko si bitna

Rijetko srećem naspavanu mamu malog djeteta. Bezbrižnu. Sređenu dovoljno da se dopadne samoj sebi. Čast izuzecima. Živimo za djecu. Za njih dišemo. Borimo se. Sklanjamo sopstvene potrebe u stranu da bismo njihove zadovoljiti. Mame koje rade prvi dio dana provode na poslu. Ostatak su kućne obaveze i druženje sa djecom. Ni one koje su domaćice ne razlikuju se po količini obaveza koju po cijeli dan imaju. Čini mi se da mi je kuća urednija što manje vremena u njoj provodim, a kad imam slobodan dan djeluje mi kao da će me kućne obaveze progutati.

Kao jedna od mama koja se iz petnih žila trudi da sa djecom provede što je moguće više vremena shvatih da sam sopstvene potrebe sklonila u stranu. I to ne mislim na one potrebe koje bismo nazvali ženskim hirom, već na osnovne potrebe: za odmorom, zdravom hranom, socijalizacijom sa odraslim ljudima.

Dugo sebe nisam stavljala na prvo mjesto. Čak i sama pomisao na to mi negdje nabija osjećaj krivice. “Djeca su na prvom mjestu!” Jesu. Al’ šta djeca uče od mene? I sama već odavno trubim da djeca uče iz toga kako se ponašamo i usvajaju taj obrazac ponašanja kao ispravan.

Realno, koliko jedna osoba dugo može ostati zadovoljna i pribrana, sposobna za neku normalnu komunikaciju ako u jednom dugom kontinuitetu zanemaruje osnovne potrebe? Za odmorom. Kvalitetnom ishranom (jedete li i vi s’nogu?). A na kraju ljubavi i pažnjom. Da li ste upale u onaj ritam kada se toliko dajete za sve ono za šta mislite da treba, da dok uspijete da primijetite da vas tu nigdje nije bilo – već ste u krevetu, potpuno onesposobljeni od umora?
Tako su radile naše mame. Bake. Prabake. O starijim generacijama od ovih da ne govorim. Ima dovoljno priča o tretiranju i položaju žena kroz istoriju koje lako smrznu krv u žilama. Tako radimo i mi. Tako će i ovi naši pačići koje volimo najviše na svijetu. Upadaće u vrtlog obaveza i ispunjavanja tuđih potreba da će razmišljanje o sopstvenim smatrati luksuzom. Možda će se i postidjeti. Smatrati da su u obavezi da se žrtvuju.
U našem društvu žena je stub porodice. Taj status joj donosi toliko obaveza da se divim ženama koje dovoljno svjesno vole sebe da ne dozvoljavaju nezadovoljavanje sopstvenih potreba. Čiji muževi dijele obaveze oko djece i kuće. Jer jedino na taj način žena danas može postići sve. Da zadovolji potrebe porodice i da se brine o sebi. Nažalost, ne poznajem previše takvih brakova. Na kraju dođe ili do potpunog pomirenja i nezadovoljnog tihovanja i čekanja da djeca porastu da bi o sebi brinule više. Ili dođe do razlaza. Do tada je već dovoljno vode prošlo da nam duša izgleda kao da ju je poplava izbacila. Iscrpljena i bezizražajna.

Neću vam reći da ako ste dovoljno pametno organizovane možete postići sve. Za mene je to nedosanjani mit. Želim samo da zajedno osvijestimo činjenicu da se naša djeca pretvaraju u nas. A šta im poručuje naše ponašanje? Odnos i poštovanje u braku? Da smo jednaki? Da smo sami sebi bitni? Ili pak potpuno nebitni?

Što prije shvatimo da su naši najslađi od nas postali i da će jednog dana plivati u istim ili sličnim obavezama i odnosima biće nam lakše da prihvatimo da moramo biti sebi bitni. Da moramo spavati. Jesti normalno. Odmarati se koliko nam je to potrebno. Ne odustajati od ljubavi, čak i kad nas obaveze satiru.

Brinimo se o sebi da bi i drugi shvatili da nismo nesalomivi. Jer ako sebe zanemarujemo, ni drugi se neće puno brinuti. Kako se osjećamo. Da li smo odmorni. Da li nam treba ljubavi i pažnje.
Budi bitna. Jer si najbitnija. Na duže staze i njima koji u tebe gledaju i od tebe uče. Koji se u tebe jednom pretvore.

 

Izvor: Gracija arhiva

Oluja

Sve oluje počinju tiho. Čak i onda kada ih spazimo tek kada je granje polomljeno a valovi uveliko plešu svoj šamanski ples. I otmu udah spreman da ispuni prsa.  

U oluji vidim ljepotu. Bijes i nadmoć Majke Prirode. Učini da nebo potamni a munja zapara i obasja svaki nabor nebeskog svoda. 

Modro more u trenu podivlja i iz sebe sva blaga izbaci. A so iz vode u nozdrve uđe i tjera me da duboko dišem. Postanem more…  talas što divlja u daljini. Vazduh je slan. Koža ima ukus soli. 

Dišem… Kao da to radim posljednji put. Upijam svaki tren koji bi mi u jednom užurbanom danu sigurno promakao. 

Postoje oluje koje te zalede. I one koje te tjeraju na mahniti ples. 

Kako se pušta i gaji korjenje koje u zemlju duboko prodire? Koje čini da čvrsto stojiš kada najjače duva? Kada lomi sve oko tebe a ti se prkosno smiješ? I koliko još da čekam na korjenje toliko čvrsto da mu nijedna oluja ne može nauditi? 

Kaži mi, kako se grije duša koju je oluja života sledila? Koja se više niti smije niti plače. Već kao kamen nepomično stoji, dok leden vjetar kroz kosti duva i dušu u mraz tvori. 

Možeš li da budeš kamen i prepustiš se volji prirode? Da pustiš da te oblikuje na neki način svoj? Koliko vjere u život moraš da imaš da bi u tom oblikovanju uživao? Ili da bivstvuješ uz potpuno odsustvo slobodne volje koja bi te jednom na prkos nagnala? 

Budi stablo… Pusti korjenje duboko u zemlju. Osjeti sokove kako tvojim žilama teku dok ti oluja baca granje. Uživaj u tom zanosu od vjetra i soli dok ti strah od potpunog nestanka tjera krv u žile.

Budi stijena… Vječito od talasa šamarana. Ćutnjom iz prkosa izrasla. Stamena, nikad pokorena. 

Da nema oluja koje nas lome nikada ne bismo znali od čega smo sazdani. Kamenčić bi umišljao da je čvrsta stijena, a drvo nikada ne bi bilo svjesno korjena svojih.  

Gaji korjenje svoje. Ono te drži čvrsto na zemlji. 

Neka te more zapljuskuje. Dobićeš divno obličje. 

Pusti neka te njiše. I sitan kamenčić zna da bude najljepši ukras u dječijoj ruci. 

Dok god te ne slomi, oluja najbolje provjetri biće. Čini da jasnije vidiš i vazduh lakše udišeš.

Oluja zna da slomi samo duše nesvjesne snage svoje.

Foto: http://www.zastavki.com/pictures/1440×900/2009/Drawn_wallpapers_Painted_girls_Wind_in_the_storm_016951_.jpg

Skidanje pelena u par skokova

Jeste li se naslušali priča kako ste bili izuzetno pametna beba koja je prije prvog rođendana skinula pelene? Ja sam bila ta beba. I ja sam slušala. Možda i jesam bila natprosječno inteligentan smotuljak, ko će ga znati. Ne dovodim istinitost uspomena u pitanje, al’ meni to, sa ove tačke gledišta, zvuči kao Science Fiction film iz 3050. Sama procedura skidanja pelena mi je najteže pala od svih odvikavanja od bebećih navika.  Doduše, ćerku je odvkavala baka kad je bila kod nje, pa sam tu dužnost, svo zadovoljstvo i zasluge prepisala mojoj mami. Bješe to gotovo za par dana, te nisam ni osjetila kako to može da izgleda. Prihvatila je tutu, a i adapter bez problema i uglavnom smo bez velike pompe skinuli pelene.

Kad sam i sina ovog ljeta poslala kod mame da se druže i združe sa tutom (ili wc šoljom po izboru) očekivala sam da ga vrati sa uspješno savladanim izazovom. Doživjeli smo peh. Bakine čarobne moći kod zvekana nisu urodile plodom. Mali čovjek je riješio da ,,Neće tutu!!!!” I gotovo. Nema rasprave. Neće živ! Sine dragi, ako tebi ne smeta, meni još manje! Niko nije otišao sa pelenama u školu a do veličine šest imaš još malo da guliš, pa kako god hoćeš! Tješila sam se ja tako… Kad bude spreman sam će da traži. Cvrc. Ništa od toga.

Od svega je prvo shvatio da mu je u gaćama ljepše nego u peleni i onda sam imala period jurcanja na wc šolju svakih pola sata. Tutu nikad nije zavolio, kao ni adapter. Trajalo je nekih petnaestak dana dok nije počeo da prijavljuje da hoće da ,,pisi solju”. Onda smo jurili kao sumanuti ko će prije da stigne do wc-a i obavili sve kako Bog zapovijeda. Držim ga tako da ne upadne u šolju, mazim ga po leđima dok on viri kako ide proces otpuštanja onoga što treba da se otpusti, te ,,jesi li završio dušo? Bravo!!! Ćao govance! Vidi, odlazi!” Mašemo, tako, oboje. Oduševljeni. Peremo rukice i nastavljamo sa dnevnim aktivnostima.  Da li trebam da napominjem da je veš mašina u tom periodu radila prekovremeno a pod sijao od ribanja?

Nisam pokušavala na silu da ga odvikavam od pelena. Niti sam ga kažnjavala što se uneredio. Otkako smo pretvorili sve u igru on rado obavlja sve tamo gdje treba. Poznajem puno njih koji su prijetili, kažnjavali a i batinali djecu kad neće na tutu ili ukoliko se unerede u gaće. I djeca su cijeli proces odvikavanja od pelena izuzetno stresno prošla. A dužina odvikavanja na takav način može da rezultira usporavanjem samog procesa.   Djeca fantastično sarađuju kroz igru i od njih možete da dobijete šta god da poželite samo ako se igrate. Oni su prirodno nadareni za učenje i prilagođavanje. Međutim, naredbama, kaznama i prijetnjama možemo samo postići da djeca sarađuju iz straha. A tu se nijedna strana na kraju ne osjeća dobro. Ni roditelji, ni dijete. Zar nije poenta da djeca urade ono što od njih tražimo zato što to zaista žele? Ili nam je samo lakše da dreknemo, zahtijevamo, prijetimo i kažnjavamo da bismo dobili poželjno ponašanje? Koliko god se činilo komplikovanim, igra je ipak lakši način. I ljepši. Nastojim da je koristim kad god želim nešto da postignem.

Tako smo zavoljeli i wc šolju. Igraćući se. Utrkivajući se ko će prije da stigne do nje. Radovali smo se kada bismo ,,posao” odradili da valja. A vremenom se javilo i oduševljenje suvim gaćama i nastojanju da ostanu suve. Do tada je prošlo 15 dana nuđenja WC šolje na svakih pola sata. Sada već ne moram ni da ga nudim. Sam traži. Utrkujemo se i dalje, čisto da bi bilo zabavnije.

Jednom prilikom natrpah se složenim vešom koji sam namjeravala preseliti sa daske za peglanje u ormare. ,,Mamaaaa!!! Bato je skinuo gaće i sam se popeo na šolju!” viče moja ćerka iz kupatila. Ja upadnem u trenutnu paniku zbog toga što bi moglo da se desi. Samo da ne propadne! Da ne padne preko! Bacam veš na krevet i ulijećem u kupatilo, a on sav ozaren: ,,Mamaaaa! Vidiiii! Pisio sam solju saaaam!” Bravo majstore! A sad se drži za mamu barem dok ti guza ne poraste.   Biće nešto od nas.

P.S. Srećno sa skidanjem pelena! Trkajte se do šolje! Do suvih gaća!

Foto : http://baby-recipes.com/wp-content/uploads/2014/02/article_photos_toddler-landing-potty.jpg

Iskra

Iskra u oku je glas duše koja otkriva i najtananiji osjećaj koji u sebi krije. Vremenom postaje najjači magnet za ljude, a osmjeh najnježnije oružje kojim osvajaš svijet.Titraj usana najednom je snažniji od odore koju nosiš. Ponekad i od riječi koje izgovoriš.

Ne budi dovoljna. Nikada. Budi toliko jedinstvena da druga takva ne postoji. Da tvoj osmjeh ni na jednom drugom licu ne stoji isto. Natjeraj ljude da te gledaju u oči, jer tvoja najveća snaga  je ona koja iz oka dolazi.

Imaš ono nešto… urođenu iskru koja čini da ti oči žare. Da gore sve velove do istine, u koliko god slojeva ispred tebe naslagani bili.

Postoje žene koje mame svojom pojavom. Zanosnim oblinama i gracioznim hodom. Žene koje ostavljaju bez daha i koje čine da sve u prostoru utihne kada se one pojave.

A imaju i one druge. Koje ne primjetiš dok im pogled ne sretneš. A onda te onim očima zakuju za sebe i nemaš potrebu gledati nigdje drugo.

Budi kao one. Koliko god zanosna i lijepa bila ne zaboravi da imaš nešto mnogo snažnije. Zjenice u kojima se drugi osjećaju toplo i spokojno. Dubine gdje laž nema nikakvog značaja, a istina se podrazumijeva, baš kao i to da će za koji sat da svane. Sa nama ili bez nas.

Ne zaboravi ljepotu duha koja nikada ne stari, već godinama biva ljepša i zrelija. Ona je divnija od najljepše divote. Nema te odore koja će nadjačati dušu što iskri kroz oči tvoje.

Samo jedan pogled dovoljan je da ispriča priču duše. Tako čitam tuđe duše. Pogled nikada ne spuštam. Jer jedino oči nisu stvorene za laž. Ničije.

Photo: https://lawrenceandmayo.files.wordpress.com/2011/07/shutterstock_57298372-1.jpg

Odvajanje

Te noći gutala sam suze. Jedini saputnik bio mi je stari zlatnik na nebu. Osvjetljavao mi je put ušuškan u mekane oblake koji bjehu nalik naboranom crnom plišu.

Došavši sa jednog puta koji je trajao pet dana ubrzo sam morala otići na još jedan. I opet sam ih morala ostaviti. Njihove suze vezivale su mi stomak u čvor i omotavale oko duše bodljikavu žicu koja se sa svakim vriskom zarivala jače i zadavala rane koje krvare. Koliko god znala da je odvajanje bilo neophodno. Da se neke situacije u životu ne mogu izbjeći. Uprkos činjenici da su sigurni i voljeni. I da ću se vratiti već narednog dana. Krivica koja izjeda šaputala mi je da trebam da budem uz svoju djecu svakog trena. I mutila razum koji mi je pomagao da svaki pedalj puta lakše prođem.

Od momenta kada sam postala majka svako odvajanje mi je teško padalo. Vremenom je postalo lakše. Navikla sam. Samo bi se stvorila knedla u grlu sačinjena od neke neopipljive materije, grudvaste i sluzave, toliko nepodnošljive. Pokušavala bih je se riješiti. Bezuspješno. Mama je stub, temelj, oslonac svakog djeteta. Kad je ona tu, ostali nerijetko “iščeznu” iz dječijeg vidokruga. Zgrabe maminu ruku i ostali prestaju da postoje. Znam da je za njih odvajanje dobro. Koliko god nam to svima teško padalo. Jer odvajanje u njihov život uključuje druge ljude koji su im bitni. I kojima je takođe potrebno da postanu oslonac u životu djece. Temelj djetinjstva na barem 24 časa.

Kada sam odlazila na onih pet dana nisam bila sigurna kako će to prihvatiti. Da li će noću plakati, kad umjesto maminog oka napipa tatinu bradu. Hoće li ga znati smiriti kada počne neutješno plakati? Cijeli vrtlog briga usisavao me je u jedno stanje beznadežnosti koje sam vješto prikrivala onim: ,,Verujem da vi to možete!”

A da li sam? Koliko god sebe ubjeđivala da su dovoljno veliki da ih ostavim sa tatom bila sam sigurna da će mi telefon stalno zvoniti. Da pitaju gdje se nalazi šta. I kako da mu napravi večeru. I ko zna koliko pitanja pride. Došavši do sobe u kojoj sam bila smještena i spremivši se za spavanje pokušala sam odagnati brige. Nisam se mogla fokusirati na čitanje. Svi oni redovi pitkog štiva u mojim rukama djelovali su bezvezno, zamorno i nepovezano. Uključila sam TV, trudeći se da zaokupim misli sadržajem kojeg sam pratila bez posebnog interesovanja.

Šta li sad rade? Kupaju se sigurno… I sad će da se maze… Stavila sam ruku na obraz trudeći se da osjetim njegove male prste koji nastoje da dopru do očiju. Prazan prstor između mojih dlanova i obraza bio je podsjetnik da sam stotinama kilometara udaljena od topline i zagrljaja. ,,Mama” koje ne čujem. I umjesto nje tišina koju sam glupim serijama pokušala da odagnam.

“Sve je u redu. Zaspao je. Sad kupam Sofi, pričaćemo priču, pa ide i ona na spavanje’”, stigla je poruka. To je ono što ja radim. Baš svake večeri. Ono što večeras radi njihov tata. Temelj i oslonac njihovog djetinjstva. Trenutna mama koja popunjava divnu rutinu koju sprovodimo svakodnevno.

Kako prvog, tako i narednih dana nije bilo nikakvih problema. Divno su se slagali. I ispleli su novu sponu između sebe. Osnažili su povjerenje da mogu funkcionisati i bez mame na par dana. Više su se slušali. Mazili. Izgrađivali su jedan odnos koji ranije nije imao priliku da se ostvari. I prijalo im je. Kao i meni, koliko god teško bilo.

Ugrabila sam jedne večeri da prošetam gradom i prevrnem sve knjige u knjižarama. Moja terapija koju od obaveza nisam imala kad sprovoditi duži niz godina. Osjećaj naličan meditaciji kada se fokusiraš na stranice koje ti šuškaju pod prstima. I pričaju nove priče. Avanture koje te u svoj svijet uvlače na najlakši način. Potpuno neprimjetno.

Sjela sam u kafe jedne od knjižara, naručila toplu čokoladu i izvukla knjigu. Po prvi put u zadnjih šest godina imala sam veče samo za sebe. Izgubila sam se u mješavini ukusnog napitka, redova koji su mi promicali pred očima i mirisu novih knjiga oko mene. Prijalo mi je da se izgubim iz realnosti i obaveza pa makar na dva sata.

Na dan povratka osjećala sam uzbuđenje i radost koje je prožimalo cijelo moje biće. Kako li će reagovati kad me vide? Hoće li me s vrata zagrliti? Ili će se prvo malo duriti zašto sam bila toliko odsutna? Nisam mogla iščekati momenat toliko željenog susreta.

Kada smo se ugledali uletjeli su mi u zagrljaj. Uz ciku i oduševljenje. Toplina rumenih obraza prodrla mi je kroz kožu i urezala se u kod. Svaku ćeliju mog bića. Da ne zaboravim… Da se prisjetim. Kada mi neke nove večeri stari zlatnik na tamnom, plišanom nebu bude jedini saputnik. Da me na kraju svakog mog puta čeka njihov zagrljaj topao od ljubavi.

 

Izvor: Gracija

Duša svijeta

“Duša svijeta” iz mog pera… osvježavajući skok iz teme roditeljstva. Hvala Momira Anima Mundi i RYL Magazin
,,Volim da posmatram ljude u oči. I to ne u najdivnije boje kojim ih je priroda darovala. Volim gledati pravo u zje­nice. Crnu površinu po sredini oka koja kod svih ljudi na planeti uvijek biva ista. I da nema drugih obilježja, da se raspo­znajemo samo po njima, ne bismo se na prvi pogled mogli ni razlikovati. Bili bismo jedna duša na milion načina ist­kana. Božijom voljom u najrazličitije pletove ispletena.”…

 

Ostatak priče možete pročitati ovdje