Featured

Ilustrovana knjiga za djecu ,,Priče jedne rijeke sa boginjama slovenske mitologije”

Kada bi rijeka mogla da govori, kakve bi nam priče ispričala? Kažu da voda pamti…

Svako godišnje doba nosi sa sobom promjene u prirodi, a boginje Vesna, Lada, Siva i Morana dolaze na rijeku kada je noć vedra, kako bi im mjesec i zvijezde obasjali put. Samo, to nije njihov jedini zadatak…

Boginja Vesna je pomogla djevojčici koja je posebna i čuje govor rijeke, a mislila je da sa njom nešto nije u redu. Zahvaljujući Ladi, dječak Ognjen je prestao da se plaši vode. Siva je pomogla Pavlu da shvati da jedan promašeni go ne određuje život i da ga drugari ne mrze zbog toga. A Moranin zadatak je bio da zaledi rijeku kako bi djeca izvirila iz kuća, ostavila tablete i telefone i uživali u divnom sniježnom jutru!

Ove priče pomažu djeci da prevaziđu izazove na svom putu odrastanja, razvijaju maštu i osvješćuju bitnost svih živih bića, pa i rijeke, za koju bismo, možda, rekli da je samo voda koja teče. Ali rijeka pamti. I priča vam divne priče.

Knjigu možete naručiti putem telefona 069 240 887

Featured

Knjiga za djecu ,,Luka i Sofija u čudesnoj šumi” – nastavak avanture iz čarobne bašte

Nova avantura djevojčice Sofije nastavlja se u bakinoj bašti, u kojoj ona sa novim i neobičnim drugarom Lukom, na Ivanjsku noć, kada se otvaraju kapije vilinskog svijeta, prolazi kroz drvo i ulazi u čudesnu zemlju Irij. Iako, naizgled, slučajno, djeca su se našla tu baš u pravo vrijeme da spasu boginju ljeta Ladu od strašnih Mrakohoda koji izvlače svjetlost iz svih živih bića. Jedini način da prežive u mračnoj šumi je da nauče kako da prime svjetlost Majke Zemlje…

,,Da li čuješ?’’, upita ga Sofija pažljivo.

,,Da li čujem šta?’’, zbunjeno upita dječak.

,,Drvo. Govori nam… da pustimo svoje korjenje u zemlju’’, odgovori djevojčica.

,,Ne čujem ništa!’’, viknu Luka.

,,Zato što ne želiš da čuješ! Poslušaj…’’, te uze njegov dlan u svoj i prsti im se prepletoše. Sada se I njemu učinilo da čuje tiho, ali jasno… Pustite svoje korjenje…

            ,,Kako da pustim svoje korjenje, kad mi nemamo korjenje!’’, povika Luka, sada već uplašen. Pomisli  da je počeo da umišlja.

,,Jednostavno… zatvori oči i zamisli kako korjenje iz tvojih stopala prodire zemlju I za nju se vezuje. Korjenje će nas uvijek vratiti ovamo.’’, odgovori djevojčica.

,,Vratiti odakle?’’, uplaši se Luka.

,,Ne plaši se’’, umirivala ga je Sofija. ,,Svici će nam pokazati put’’.

 Svoj primjerak knjige možete poručiti putem telefona 069 240 887

Featured

Sofija i čarobna bašta

,,Sofija i čarobna bašta” je bajka za djecu školskog uzrasta, ali i za odrasle koji vole bajkovite priče. Djevojčica Sofija dobija vilinski dar da pravi pahuljice. Zbog toga je narušen Vrhovni Red među svih sedam svijetova. Na svom putu Sofija prolazi kroz razne izazove i uči lekcije o povjerenju, ljubavi, poštovanju, te na kraju otkriva da i sama nosi magiju u sebi, kao i sva druga djeca. Čitaoci ulaze u svijet čarolije u kojem ništa nije crno niti bijelo. Podstiče nas da se zapitamo: koja je to moja magija? Po čemu sam poseban?

Da li ste spremni da, zajedno sa vašom djecom, potražite čaroliju? Jer, čarolija je stvarna kada u nju vjerujemo. Uz svaku kupljenu knjigu dobijate poklon – čarobnu ogrlicu! ”…

,,Nikada Crni Čarobnjaci nisu bili ovoliko blizu ostvarenja svoga sna da zavladaju u svih sedam svijetova. Moć koja nekome ne pripada mora da bude vraćena do poslednjeg dana zime. U suprotnom, zid bi mogao da nestane zauvijek. Bilo je dovoljno samo da jedna djevojčica nikada ne poželi da vrati dar koji je dobila…”

Knjigu je objavila izdavačka kuća ,,Samo Korak” iz Beograda. Može se kupiti online preko FB stranice izdavača, Lagunine i Delfi online knjižare, kao i na svim Beokolpovim prodajnim mjestima.

U Crnoj Gori knjigu možete naći u knjižarama Narodne Knjige ili je možete naručiti putem e-mail-a kuljacatatjana@gmail.com.

Featured

,,Kako raste mama”

Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.

Napisala sam  je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.

Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.

Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog  haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.

Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.

Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!

Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama”:

,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem… 

Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje. 
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje. 
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.

… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!

Hvala ti Tanja što si majka.

Tvoj Milisav Popović”

 

Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti.,  Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂

Dokaz

DOKAZ

Dokaze ljubavi nikada tražila nisam. Zbog toga sam uvijek imala one koji, gotovo, nisu morali da se dokazuju. Poklanjaju. Stihove pišu. Govore da bez mene ne mogu da dišu.

Ljubav mi je oduvijek bila duboko disanje, umjesto dahtanje. Dokaz ljubavi potreban je samo onima koji ne vjeruju, koliko god  biću ugodan bio. Potreban ništa manje nego dokaz za zločin, bez kojeg jesi ili nisi kriv. Sve ostalo je gorkog ukusa sumnja. Postala sam majstor puštanja i prepuštanja. Ljudi. Stvari. Prilika. Ljubavi. Otpuštanja. 

Bez svakoga mogu, dok god imam sebe.

Kutija sa pismima, okrnjeni privezak u obliku slona, par medvjedića i jedan nasnimljen CD. Zaostavština dokaza odavno ugaslih ljubavi mladosti, pažljivo sačuvana u kartonskoj kutiji koja nikada vrijednost ni imala nije. Vremenska kapsula poput okidača za sjećanja na onda kada je sve bivalo lakše, iako se tada činilo drugačije.

Samo za ovu koja još tinja, niti jedan dokaz nemam. Osim ona dva što smo zajedno stvorili.

  • Zašto si uvijek tako neuhvatljiv? Izmičeš, ne daješ ništa osim sebe – pitala sam ga u jednom davnom trenu slabosti, kada pomislih da sam mogla i laganije da bivam.
  • Da sam drugačiji, odavno me ne bi htjela. 

Istina živa.

Neko drugo vrijeme

Neko drugo vrijeme mi treba.

Sporije.

Mekše.

Kad se duboko disalo, a dušom snažno upijalo.

Kad smo se duže grlili,

trepereći iznutra tražili.

Drugo vrijeme želim.

Ne ovo u kojem smo izgubili znanje o pitomom življenju.

Gdje pogledom ovlaš prelazimo, 

a ne gledamo.

Gdje se zagrljajem dograbimo, 

umjesto da se jedno u drugom utapamo.

Gdje se više ne tražimo 

misleći da smo bliski.

A nikad dalji bili nismo.

Nikad dobro

Pitam se, prijatelju, često,

Da li bi nešto drugačije bilo … da sam joj onomad uzvratio?

Umjesto što sam joj, najljepše lijepo, objasnio da moja ne može biti.

Potpuno siguran – Činim pravu stvar!

Vrijeme nam, prijatelju dragi, uvijek pokaže koliki slijepci umijemo biti.

Danas nas bujica života odvaja, kao što su moje ruke nekad.

Umije to da zbuni.

Lavina koju prizvah ostavi pustoš, a želja ostade ista.

Ne mora ni da me dodirne, samo dlan i prste da primakne, pa da koža zabridi,

a utroba se sveže u neraspetljiv čvor.

Nema tu ljubavi ni osjećanja! Vjeruj!

Već samo naučena reakcija tijela.

Splet umršenih osjećaja.

Njena koža isto pamti. U zjenicama joj vidim.

Kako da je izbacim iz stomaka?

Ako mi ništa drugo ne kani dati.

Ne bih je, prijatelju, nazvao ljubavlju. Nikako!

Ni navikom. Posebno ne jedinom.

Ništa od svega toga mi bila nije.

Neprolaznom, možda i mogu. Jer jedino, od svega, ona ne prolazi.

Kao trnci koji se u talasima vraćaju.

Poput naučene reakcija tijela zbog jednog, poznatog, dodira samo.

Pitam se, kako bi sve bilo, da sam propustio tren kada smo se sreli?

Da li bi odgovor bio laganiji od bujice koja nas sada dijeli?

Kakvi bismo, uopšte, postali?

Možda bismo bili srećniji ljudi.

Ili bismo, baš za ovom žudnjom, do kraja vremena gladno tragali.

To, prijatelju, ne zna niko.

Dodir

Osjećam toplinu tvog šapata, 

sasvim blizu mog vrata.

Koža se ježi, a tijelo osvaja toplina.

Obuzima me milina.

Čudim se kako me i dalje gledaš. 

Duboko…

Dublje od svih zaljubljenih duša prije ,

Kako niko nikada nije.

Strujanje kida vezu s razumom,

zbog nehajnog dodira na otkrivenom dijelu kože.

I dalje se čudim, koliko me poznaješ

I kako ti se može…

Da slomiješ sve granice, izmjeniš stanje svijesti,

Učiniš me čudesno prisutnom u prostoru i vremenu.

Zbog dodira, nehajnog, na ogoljenom dijelu kože,

umrem i rodim se u istom trenu.

San


Dovoljno je da jednom usnim..

Nedodir, odsustvo blizine, samo pogled, bez riječi.

Slike duše koje se provuku u snovima dok um još spava.

Istreniran da odvoji pametno od glupog.

Bitno od suvišnog.

Razloge za i protiv.

Dovoljno da zatruje krv poljupcem starog demona, koji tako divno miriše.

Utopi mi dan u tuge za koje znam da će je sutrašnje jutro pojesti.

Variti danima. Vratiti je kroz dušu u neki novi san. I početi novi krug nedostajanja.

Razloga … zašto da ne.

Pitanja … zašto još uvijek.

Bez odgovora … zašto baš meni.

Prepusti se, tik pred moment kad te razum savlada.
Udahni život duši gladnoj stvaranja.
Zamrzni vanvremeni tren dok, poput nabrekle arterije, jedno za drugo pulsiramo.
Svjedočimo postojanju sile koja je kadra svijet da stvori.
Natjera prirodu da buja.
Sve drugo blijeda je kopija, to i sam znaš.
Pa, čak i život, pažljivo iskrojeni.
Kvalitetan, stari, kaput koji ti je žao da baciš.
Slutim, iza siline tog trena stoje obećanja svih prošlih i budućih života u kojima smo se nalazili i u kojima ćemo se ikada naći.
Nedovoljno mudri da se jednom istinski damo.
Ostavimo sujetu, ego, obećanja, ugovore među dušama sklopljenim.
I da se više nikada ne tražimo.
Nećemo, valjda, ponovo umrijeti?
Izmoreni od nedorečenosti i titraja u stomaku.
Valjda se nećemo ponovo roditi, opet sresti, i nehajno dotaći?
A onda hodati po krugu pakla, kuda se kreću svi oni koji se nikada u pravo vrijeme nisu dali.
Pusti mi se, tren prije nego što te razum savlada!
Da bar saznamo kako izgleda pulsirati u istom ritmu trena, dok se svijet stvara.
Kad sve ono naučeno i naslijeđeno zajedno sa svilom sa kože sklizne.
A duše ostanu čiste.
Tada će sve biti jasno.