Sanjam da sanjam

 

24.09.2015. sam gostovala kod moje Kate sa jednom simpatičnom pričicom o čarima nespavanja uz bebaće 🙂 Nakon malog uvoda kliknite na link ispod za ostatak teksta. Sigurna sam da ćete uživati i u Katinim pričama! Piše smjelo i orginalno, tako da ne propuštam nijedan red!

Sanjam da sanjam

,,Sad ću da generalizujem stvari iako mi to nije omiljena disciplina. Nego, suviše nas se uklapa u priču da bi se moglo podvesti pod ,,izuzetak”. Više je ,,pravilo”. ,,Sanjam da sanjam” je faza u koju svaka buduća mama upadne tik pred porođaj kada se u krevetu okreće kao nilski konj: prvo glava, pa noge, a onda stomak koji blago trupne o krevet, nakon čega mladunče unutar materice nastavi da traži udoban položaj. Mada mi nikada neće biti jasno šta tu ima udobno kad si skvrčen u stomaku…”

 

Više na Katinom blogu

O majčinskoj ljubavi i vjeri u dijete

Ima jedna toliko inspirativna anegdota da već danima razmišljam o njoj. O majčinskoj ljubavi i vjeri u dijete. Vezana je za Tomasa Edisona, naučnika, koji je kao školarac jednom prilikom donio pismo od učiteljice. Majka ga je otvorila, pročitala i na njegovo pitanje o čemu se u pismu radi odgovorila: “Učiteljica je napisala da si suviše inteligentan za njihovu školu i da ti moram obezbijediti adekvatno obrazovanje kako bi tvoj potencijal bio maksimalno iskorišćen.” Nastavila je da ga školuje kod kuće, a kasnije obezbijedila i adekvatno obrazovanje. Svi znamo da se Tomas Edison proslavio kao naučnik. Nakon majčine smrti tražio je nešto po njenim stvarima i ugledao dobro poznato pismo od učiteljice. Otvorio ga je i pročitao sljedeće: “Vaš sin je umno poremećen. Ne možemo ga više školovati kod nas. Preuzmite obavezu i obezbijedite mu adekvatno obrazovanje.”

Trebam li da napominjem koliko je bio zahvalan majci što je vjerovala više njemu nego pismu jedne učiteljice? I što nikada nije odustala od njega. Iskrena da budem, nakon čitanja ove priče sam bila u nedoumici danima. Bez ozira što je upitna istinitost same priče koja na kraju nije ni bitna. Važna je poruka koju nosi sa sobom. Koliko vjeruješ u svoje dijete? Kome više vjeruješ, svom instinktu ili mišljenju ljudi kojima si okružena? Da li znaš koji su njegovi potencijali? Da li si spremna da daš sve od sebe da dijete prepozna i izvuče iz sebe maksimum? Da li znaš šta želi? Voli? U čemu uživa? Ili samo misliš da znaš i projektuješ na njega svoje nade, želje, strahove i neostvarene snove? Da li bi voljela da je u tebe neko ovako vjerovao i da li bi u životu postigla više?

Vrtila su se ova pitanja u mojoj glavi u nedogled. U modernoj internet zajednici bi se ovakve nedoumice u većini slučajeva rješavala online. Zbunjena majka bi na jednom od zilion portala za sluđene mame anonimno postavila pitanje na koje bi odgovarale sve one koje se nađu pozvane. Sigurna sam da bi tu bilo raznoraznih objašnjenja zbog čega se desilo to što se desilo, dobila bi kritike, osude, podršku i par adresa na koje bi trebala da se obrati te bi završila čitanje sa glavom u obliku upitnika koji se vrti oko sopstvene ose i pokušava da odredi najbolji pravac kretanja. A onda bi je vjerovatno pojela griža savjesti. Šta je mogla bolje i gdje je pogriješila? Možda bi njena vjera u dijete bila pokolebana. A možda i ne bi, ukoliko zaista poznaje svoje dijete.

Moju sudbinu da prekinem sviranje klavira je odredila moja zadnja profesorica. Nekada sam bila veliki potencijal, a sada jedva da na klaviru ubodem melodiju koju čujem i to samo desnom rukom. Desilo se to da nije imala razumijevanja za to što ja ne mogu svirati nešto što mi se ne dopada. Da je umjesto Morske vile odabrala neku kompoziciju koja bi mom uhu legla više, ko zna gdje bih ja sada bila. Kroz prva tri reda sam zamrzila i klavir i sve ono što “moram”. Možda bi moja karijera išla u potpuno suprotnom pravcu. I možda bih sada bila srećnija sa izborom profesije. Jedno “možda” veliko k’o kuća na koje nikada neću dobiti odgovor, iako ga, negdje u dubini duše koja prkosno sanjari, naslućujem. Ko zna na koliko smo ovakvih “profesora” u životu naišli. I koliko smo im dozvolili da nam odrede životni pravac.

Ne kažem da trebamo tvrdoglavo “u se i u svoje kljuse”. Dječiju dušu možemo poznavati tek onda ako je redovno posmatramo i njegujemo. Da bi naučili da lete prvo im moramo pokazati gdje su im krila, naučiti ih da ih rašire, a onda i da se ne plaše skočiti sa visoke stijene i otisnu se u život punim plućima, svjesni svojih potencijala. Jedino tako mogu biti zadovoljni i srećni. Kad otkriju talente kojima su obdareni i kad ispune svoju svrhu postojanja. Pustimo ih da budu djeca. Sobodna, pomalo neukrotiva. Jer će nam takvi pokazati ono najbolje u njima. Kako se nikada ne bi osvrtali unazad i sanjarili o stazama kojima nikada nisu gazili. Od kojih im stopala trepere i srce titra od radosti.

Zagazi i ti na jednu takvu stazu koju si odavno otpisala. Zbog koje ti duša preraste tijelo i čini da se osjećaš življe i snažnije. Ti si najjači uzor svome djetetu. Ne tamo neka profesorica klavira ili učiteljica koja nije našla način da otvori vrata dječijeg svijeta za čiju je ljepotu i snagu ostala slijepa.

Gledajući te kako ostvaruješ svoj san, pa čak i u godinama kada se to smatra ludošću, naučićeš dijete da nikada nije kasno za snove. I da je potrebno malo hrabrosti i volje da se oni ostvare.

Najljepši dječji mit

Decembar je najkraći mjesec u godini, uprkos činjenici da ima trideset jedan dan. Prođe, nekako, začas i cijelo vrijeme smo u iščekivanju novogodišnjih aktivnosti. Kod nas je to stvar tradicije i zidanja temelja srećnog djetinjstva. Željela sam svojoj djeci stvoriti divne uspomene koje će im biti luka prijeko potrebnog mira i sreće kada jednom odrastu i uhvate se u koštac sa životom. Deda Mraz je neizostavan dio novogodišnje bajke, kreator dječije mašte i čitavih svijetova koji daju temelje zdravog djetinjstva, a kasnije, u duhu praznika, nabacuju osmijeh na lice, kad naši mališani izrastu u odrasle ljude.

Planirala sam da im održim vjerovanje u Deda Mraza, barem dok ne krenu u školu. Ipak je on institucija djetinjstva, neko koga nestrpljivo očekuješ cijele godine da ti donese željeni poklon. On je bio i jedno od vaspitnih sredstava. Prijetili su nam da Deda Mraz ne donosi poklone nevaljaloj djeci već samo poslušnoj. Kad bismo pomislili da uradimo nešto pogano, Deda Mraz bi priskočio u pomoć roditeljima i sredio stvar za čas.

Sjećam se kad smo pred Novu godinu pisali pismo dedici sa sjevernog pola. Uvjeravali smo ga da smo bili najbolji na svijetu. Nakon uvjeravanja bi uslijedio spisak poklona koje želimo. Ne,  ne mora sve, neka nam donese šta nađe.

Veče pred ispraćaj stare i doček Nove godine morali smo ranije leći u krevet. Deda Mraz ne dolazi ako su djeca budna. Shvatila sam da je tehnički neizvodljivo da ga vidim i dobijem poklon. Ne rizikujući, birala sam da zaspim. Maštala sam kako se veliki dedica nekako ugurava kroz naš uski dimnjak, otresa sa sebe čađ i otvara svoju veliku vreću. Izvadio bi iz nje poklone za mene i brata, stavio ih ispod jelke koju smo prethodno ukrasili kuglicama. To je bila noć u kojoj se dešavaju čuda, noć slatkog iščekivanja i najdivnijih snova.

Idućeg jutra bi pravo iz kreveta, u pidžamama, pojurili do jelke i pronašli svoje poklone. Mama i tata bi stajali i sa osmjehom na usnama čekali da rascijepamo omote u koje su pokloni bili spakovani. Iščekivali su naše oduševljenje što smo dobili baš ono što smo željeli. To je bila i potvrda da smo bili dobri cijele godine, ne računajući sitne ispade za koje smo se već nekako iskupili ulagivanjem, dovitljivošću i neizbježnim dobrim djelima. Nakon otvaranja poklona uslijedio bi omiljeni doručak, koji mi i danas miriše na djetinjstvo – šolja vrućeg kakaa i topli domaći hljeb sa maslacem. Poslije doručka bismo gledali novogodišnje bajke, a popodne išli da se sankamo i grudvamo.

Kao mala obožavala sam klečati na kauču u dnevnoj sobi i gledati uvis dok padaju pahulje snijega. Kada bih malo duže gledala, iz vidokruga bi mi se izgubile zavjese i prozorsko okno i putovala bih dok ne počne da mi se manta. Proputovala sam tako cijele svijetove koje samo dječija mašta može da sagradi.

Ta ljubav prema čaroliji koju nosi Nova godina ostala je i danas važan dio mog života. Već od novembra počinjem da slušam novogodišnje i božićne pjesme i prizivam atmnosferu u kojoj uživam. Kićenje jelke je ritual kom se posvećujem ozbiljnošću hirurga koji pristupa operaciji, do te mjere da mi se suprug smije svake godine. Baš me briga, samo neka se on zabavlja, svoju Novu godinu ne dam nizašta na svijetu!

Možete li zamisliti kako sam se osjećala čudno kada mi je moje četvorogodišnje dijete saopštilo tužnu vijest da Deda Mraz ne postoji.  ,,Molim?! Kako ne postoji? Ko ti je to rekao? Ma nema tvoja drugarica pojma!”, borila sam se rukama i nogama da mojoj curici vratim tlo pod nogama. Ne želim da odrasta ne vjerujući u Deda Mraza i njegove sposobnosti. Da nas je neko vidio tada, četvorogodišnju ćerku  koja majku od 34 godine ubjeđuje da Deda Mraz ne postoji, pomislio bi da je promašio planetu i pao na neku drugu. Ja sam prestala vjerovati da on postoji kad sam uveliko išla u školu. Tog dana sam se vratila nešto ranije kući, čula sam vrata da se otvaraju, potrčala sam i ugledala mamu i dedu sa kesama punim poklona. Naravno, shvatila sam odmah o čemu se radi. To saznanje mi je donijelo razočaranje, ali nisam dozvolila da mi upropasti svu čaroliju koju to doba godine nosi sa sobom.

Nisam se dala, naravno. Pričala sam joj priče o mjestu gdje Deda Mraz živi, o vilenjacima koji mu pomažu i onima koji vire kroz prozorska okna gledajući da li djeca slušaju starije kako bi zaslužili poklon. Vezla sam priču o njegovim irvasima, na čelu sa Rudolfom crvenog nosa kojim bi osvjetljavao put, da se ne izgube. Govorila sam joj o kućici na vrhu naše planete sa kaminom u kome je uvijek gorjela vatra koja je mogla ugrijati i najsmrznutija stopala nakon sankanja. Pored kamina je stajala divna jelka koja je svjetlucala sama od sebe. U drugoj prostoriji su bili pomoćnici koji su marljivo pakovali poklone, a Deda Mraz bi sve to morao ispratiti, da se ne bi potkrala neka greška, pa lopta otišla Marku, umjesto Peri, a lutka Sandri, umjesto Mariji koja je poželjela haljinu na cvjetiće. ,,Ogroman je to posao i zato ne smijemo nervirati Deda Mraza svojim nestašlucima, jer se može desiti da baš nama zaboravi da donese poklon!”, rekla bih joj tonom visoke važnosti. Moja princeza bi treptala. Sa svakom novom rečenicom bi joj se palilo svijetlo vjerovanja u taj najdivniji mit koji je neko mogao smisliti. Kad mi je rekla da će biti poslušna i da želi da joj Deda Mraz donese haljinu i tri plastelina znala sam da sam ovu bitku dobila.

Večeras smo okitili našu jelku. Natrpali smo na nju sve moguće ukrase, bez nekog velikog reda i pravila. Baš nas briga, nije dekoracija za neki tržni centar već duh raspoloženja u našoj kući. I treba da bude šarena i nadžidžana, da šljašti na sve strane! Za koji dan ćemo praviti i kamin od kartona, kako bi Deda Mraz mogao da se nekuda ušunja i donese nam poklone. Posebnu pažnju ćemo posvetiti pravljenju i ukrašavanju medenjaka, kojima ćemo dočekivati goste.

Deda Mrazu ćemo ostaviti šolju toplog mlijeka sa cimetom i tanjir kolača, da predahne nakon dugog puta. Možda ugrabimo da uhvatimo krajičkom oka crveni rub njegovih pantalona, u momentu kada se bude iskradao kroz dimnjak.

 

Nerviraju li vas djeca? Odlično!

Ako ste mislili da ste samo Vi ti koji oblikujete osobu u koju izrasta Vaše dijete, niste bili u pravu. Stanite na trenutak i razmislite. Kakvi ste bili prije rođenja djeteta, a kakvi sad? Što više razmišljam o tome, shvatam da je sve ono što me najviše dira u živac, upravo ono što mi pomaže da se razvijam i sazrijevam kao ličnost. Posao djeteta jeste da nas nervira, tjera na razmišljanje i iznalaženje kojekakvih rješenja za probleme u koje su nas uvalili. Da imamo mirnu djecu koja nas sve slušaju, osim što bi nam živci bili zahvalni, druge dobrobiti za nas ne bi bilo.

Čitala sam skoro o jednom istraživanju koje je pokazalo da su majke mnogo efikasnije na poslu, pokazuju bolje organizacione sposobnosti, lakše funkcionišu u timu, mogu obavljati po više zadataka istovremeno. Kažem ja lijepo, sve mi postanemo prave hobotnice zahvaljujući upravo komplikovanosti naše drage djece. Nije da  volim posmatrati stvari iz ružičastog ugla, već nas oni zaista čine drugačijima. Nažalost, majke definitivno lošije prolaze na intervjuima za posao, iz razloga što poslodavci u majčinstvu vide prepreku za efikasno odrađivanje poslovnih zadataka. Žali Bože što su tako slijepi!

Pogledajte svoje roditelje. Kakav je njihov odnos prema unucima? Da li imaju više strpljenja i mekši pristup prema djeci od Vas? Da nije u pitanju kakva magija? Njih djeca više slušaju, nego roditelje. Sa njihovog stola će sve pojesti, dok se Vi mučite da im ubacite još jedan zalogaj u usta. Mislite li da su babe i dede dobili tu mudrost na tacni? Nisu! Iza toga je mukotrpan rad i trening koji ste im upravo Vi priredili. Zahvaljujući Vama su postali strpljiviji, umiju bolje da slušaju i naučili su se lakšem pristupu do dječijeg lijepog  ponašanja.

Djeca nas prvo istreniraju da funkcionišemo sa manje sna nego što smo navikli. Nauče nas da ima neko ko je bitniji od nas samih. Onda nam istreniraju čulo vida, dobijemo oči i na potiljku; čulo sluha do nivoa neke divlje životinje, koja je uvijek na oprezu, te šesto čulo, koje nam javlja da se sprema neka opasnost, kada se naše mladunče umiri. Poslije, kada dođu u razdoblje od 3-4 godine, treniraju nam pregovaračke sposobnosti i nervni sistem do perfekcije. Zar mislite da biste dobili intezivniji trening za specijalca, nekog tajnog agenta, ili pak pregovarača sa otmičarima, da nije djece? Ovo  je trening za džabe, budite zahvalni!

Kako oni treniraju nas, ne bi ni mi trebali njima ostati dužni. Ako ispred njih ne stavljamo izazove, već gotova rješenja servirana na tacni, na najboljem smo putu da od sopstvene djece napravimo nesposobne odrasle ljude kojima će uvijek drugi rješavati probleme. Ipak nećemo cijeli život stajati iza njih da ih podupiremo. Trenirajte ih, neka sami nalaze rješenja. Neka uposle svoje sive ćelije i bore se sa Vama. Samo tako mogu naučiti da prežive u surovom svijetu i izbore se za svoj dio kolača. I sami znate da život nije lagan, na kojoj god ljestvici da ste rođeni. Ne kažemo džabe ,,da mi je ova pamet i 10 godina manje”… Iskustvo nas čini pametnijima. Ta iskustva su nekada bila izazovi i problemi.

Kako nama, tako i djeci, izazovi su ti koji nas čine zrelijima i uče životu. Ne štitite dijete od svih izazova, pustite ga da se samo bori. To je najbolje oružje koje ćete mu ikad dati.

Kamikaza i usisivač

Bebe mogu biti veoma inspirativne. Njihova ljubav i opsjednutost pojedinim stvarima u kući gotovo dosežu poetske razmjere. Kad ugleda usisivač odmah ispusti radostan usklik, A-A-A-A-A-A-A, nalik štektanju mitraljeza. Usisavanje kuće, iz moje perspektive, izgleda kao nastavak  filma ,,Nemoguća misija’’, jer me moj četvoronožac juri po kući, uhvati crijevo pa mlati sa njim gore, dole, dok ja pokušavam izvući kabl, a da ga ne upetljam i da se ne spotakne i padne. Druga zabavna stvar je gasiti usisivač dok još radi, pa sam srećna što je još uvijek u životu. Pomalo smo zbunjeni i ja i usisivač. Otkako je otkrio dugme na koje se pali i gasi, to mu je meta koja život znači.

Kabl ima i dodatnu funkciju. Odličan je za desni koje svrbe bebu, te na njega navali svom žestinom. Može li neko zamisliti na šta to usisavanje liči? Meni izgleda kao spasilačka misija male kamikaze, koji ne zna da je njegova zabava itekako opasna.

Kada završim usisavanje, uvučem njegov ljubljeni kabl i krenem da ga nosim, rasplače se i jedva smiri. Našli smo kompromisno rješenje, te sam usisivač prebacila u rupu između dva kauča, kako bi mogao još malo da uživa u njegovom društvu. Danas mu je mahao, pa-pa.

Razmišljala sam odakle tolika opsjednutost prema usisivaču… mada, nije ni toliko čudna, obzirom da se uz njegov zvuk i dan danas zna uspavati. Kad sam sa prvom bebom otkrila da je zvuk usisivača umiruje i iz najgoreg plača, nisam mogla vjerovati. Tako smo bebu umirivali  čak i kada bi nam došli gosti, pa su neobaviješteni mislili da sam toliko vrijedna da usisavam kuću dok su oni još tu.

Malo sam istraživala i pronašla da bebe umiruje tzv. ,,bijela buka’’, odnosno zvukovi usisivača, fena za kosu i sl., koji ih podsjećaju na zvukove koje su slušali dok su bili u maminom stomaku. Tako zvuči krvotok i rad crijeva. Mogu zamisliti što im je bilo zabavno. Nego, koga briga da li se nama to sviđa, kad upali svaki put!  Nemojte misliti da ja sina uspavljujem sa usisivačem, ali kad ne može da se smiri, imam snimljen zvuk usisivača koji ga uvijek umiri.

Naučio je šta znači ,,NE-NE’’! Kada uzme stvar sa kojom ne bi trebao da se igra, zovnem ga i kažem ,,ne-ne! Dođi ovamo’’, obično pusti to što je namjeravao oglodati i dođe mi u zagrljaj. To jedino ne pali kod kablova. Tap-tap-tap-tap i smjesti guzu pored kabla od radijatora, nabaci najsrećniji osmjeh na svijetu i navali svom žestinom na njega. Zovnem ga, kažem ,,ne-ne!’’, a on se pravi da me ne čuje… 10 mjeseci i već glumac. Ostavim onda, šta god da radim po cijenu da mi ručak zagori na šporetu i sklonim kamikazu sa kabla, dodatno ,,objasnim’’ malom tvrdoglavcu da može struja da mu napravi novu frizuru, ali džaba… Čim mu okrenem leđa, navali na njih. I tako po cijeli dan.

Uveče, kada ga konačno strpam u krevet, legnem i ja i pokrijem se jorganom po glavi… jedno uvo nikada ne spava. Nisam baš sigurna da neće nekako iskočiti iz krevetića u sred noći i navaliti na kablove, ili barem otići da se pozdravi sa usisivačem.

Taj divni, mlitavi stomak

,,Stomak mi je odvratan… koji celulit…nikad nisam imala celilulit na stomaku… Zar može da se napravi na stomaku?!… 7 kg viška… nikad ih neću skinuti… Koliki je ovaj rez, ni da su dvojke odjednom vadili!…”

4,5 godine kasnije…

,,Volim svoje tijelo… Stvorilo je dvije osobe… volim svoj stomak, u njemu sam prvi put osjetila bebine pokrete… stvorila sam život… volim svoj stomak, dva puta sječene mišiće, da bi moja djeca mogla ugledati svjetlost dana… Nikada se neće vratiti na staro… nije me više ni briga…”

Dugo je trebalo da se ponovo zavolim. Da kažem sebi da sam lijepa, da se vidim očima mog djeteta, kom sam najljepša mama na svijetu. Trebalo je dosta vremena da utuvim sebi u glavu da sve one lijepe i zgodne, poznate ličnosti imaju ravne stomake nakon porođaja, jer se ubijaju od treniranja i imaju cijele timove koji se umjesto njih bave njihovom djecom dok one rade na svom tijelu, jer im je to posao…  jer su plaćene za to.

Nakon prve trudnoće trebalo mi je 3 godine da vratim djevojačku težinu. Uvijek sam bila vitka, bavila se plesom, išla u teretanu, dobro se osjećala zbog toga. Odjednom sam samoj sebi bila ogromna, sa salom na stomaku, nisam mogla ništa da obučem, a da ne osjećam kao da svi zure u moje butine, za par brojeva veće. Loše sam spavala, energiju sam nadoknađivala hranom. Ušla sam u začarani krug iz kojeg sam se jedva  iskobeljala.

Nakon drugog porođaja imala sam isti višak. Više sam spavala, manje jela. Bila sam zadovoljnija. Znala sam da će sve to jednom proći. Izbacila sam slatkiše iz kuće, da ne bih padala u iskušenje. Počela dijetu, veoma zahtjevnu, visila pored šporeta po cijeli ubogi dan. Krenula u teretanu, uveče u 22h, kad uspavam djecu, onako mrtva umorna išla na traku za trčanje i ubjeđivala sebe da se dobro osjećam zbog toga. Kada bi mi bivalo loše, zamišljala sam da imam ličnog trenera koji je vikao kao američki marinac: ,,Hajde, možeš ti to! Možeš! Ne staj!”. Iscrpljivala bih se sve dok me suprug ne bi pozvao da hitno dođem, jer se moj beban probudio i urla, niko ga ne može smiriti. Onda bih sjurila sa trake i trudila se da ne izgledam kao pijana, jer mi se tijelo teško privikavalo na promjenu brzine. Došla bih kući, uzela uplakanu bebu, pustila bih grižu savjest da me jede od nožnih prstiju ka gore… On bi se smirio i zaspao, a ja produžila u kupatilo, stala na vagu, vidjela da se ništa nije promijenilo od sinoć i konstatovala da je mišićna masa teža od sala i da mora da je to uzrok.

Trajalo je to dobrih mjesec dana. Vidjeli su se rezultati. A došli su i neki drugi, nepoželjni. Od silne preopterećenosti dnevnim obavezama i svakodnevnim odlascima u teretanu toliko sam iscrpila organizam, da me je prvi sljedeći virus pokosio i završila sam sa upalom pluća. Nije mi više bilo važno salo na stomaku, ni trbuščić koji bude ravan kad udahnem i zadržim vazduh. Jedva sam vodila brigu o sebi i dvoje bolesne djece.

Ozdravili smo. Nisam više na dijeti

. Fizička aktivnost mi se svodi na jurcanje desetomjesečne bebe koja ima istraživački duh i nosanje 11kg iste, dok obavljam redovne aktivnosti po kući. U jednoj ruci držim njega, a drugom radim. Probajte to sa džakom od 11kg i recite mi da se to ne može podvesti pod fizičku aktivnost. Vratila sam djevojačku težinu. Uspomena na porođaj u vidu mlitavog stomačića je i dalje tu. Moja beba ga najviše voli, tu se najudobnije smjesti. Kažem mu da je to bila njegova kućica 9 mjeseci. Gleda me kao da sam najljepša mama na svijetu. Za njega i jesam, kao što je i on za mene naljepši sin na svijetu. Koliko god to bilo subjektivno, u našem malom svijetu je tako.

Volim svoj stomak. Podario mi je dvoje djece. Dva života. Volim svoj rez i poprečno sječene mišiće, koji se teško povezuju i vraćaju na staro. Kroz njega su moja djeca stigla na ovaj svijet. Da sam se rodila u neko drugo vrijeme, kada nije bilo carskog reza, vjerovatno bih umrla na porođaju. Zato volim svoj rez. Zahvaljujući toj tamnoj liniji ispod stomaka ja danas živim i dišem i imam dvoje djece.

Nisam ista, nemam strukić koji bih mogla sa ponosom pokazivati, ali imam nešto mnogo vrijednije. Vratiće se stomak, doći će jednom vrijeme kada ću moći više voditi računa o sebi. Sada nije to vrijeme. Posao mi ne zavisi od čvrsith trbušnjaka, već od pameti, sposobnosti i snalažljivosti. Za to me plaćaju. Ne za zategnuto tijelo.

Žene, volite svoje predivno tijelo koje vam je podarilo najvrijednije dragulje koje ćete ikada dobiti. Oni koji vaš izgled stavljaju na prvo mjesto na listi životnih prioriteta nisu vrijedni vašeg sluha i vremena, a ni griže savjesti što nakon porođaja ne izgledate kao prije. Neka vam pogled pun ljubavi vašeg djeteta kaže koliko ste zaista lijepe i voljene i neka to bude najbitnija stvar u ovom momentu.

Doći će vrijeme kada će biti više vremena za brigu o tijelu. Kada nećete morati birati između djece i treninga. Do tada mazite svoj mlitavi stomačić i poštujte ga kao božanstvo. Podario vam je djecu.

Balans

Šta je to balans? Kad smo srećni, zadovoljni, podjednako aktivni na svim poljima? Imamo energije za sve što radimo? Nalazimo mjeru u svemu? Na koju vagu da izvagam koliko čega da odmjerim dnevno? Možemo li uopšte naći neku mjeru dok su nam djeca mala? Iskreno, ja sam se nekako pogubila u pokušaju da izbalansiram između potreba članova moje porodice, sebe i obaveza u kući. Uvijek nešto mora da trpi, samo je pitanje šta odabrati za zanemarivanje na današnji dan. Nekako, na kraju svakog dana, odabrana stavka me najviše izjeda. ,,Dobrodošla u svijet odraslih!’’,  viknem ja tako sebi s vremena na vrijeme, samo da podignem raspoloženje.

Nekako mi se čini da u svakodnevnom haosu, koji bi po koracima mogla ispisati na dvije stranice A4 formata, a pogubili biste se već kod prve užine, prva stavka koju zaboravim sam ja. Odnosno, ne zaboravim, već sam sebe, silom prilika, skinula sa liste prioriteta. Nekako je i za podnjeti kada djeca uveče na vrijeme legnu u krevet, ali zadnjih dana to nije slučaj. Beba je riješila da se igra do 22:30 i nema teorijske šanse da ga legnem u krevet prije toga, a onda dođe i princeza koja mora da se kupa, da joj čitam priču i na kraju da je uspavam. I tako ode onih dva sata za mene. Nakon par takvih dana ne računam na svoju uračunljivost. Viknem danas, kad sam vidjela ćerku da planinari po naslonu kauča, a ja pratim razvoj događaja i usput joj ponavljam da siđe, a bebu, koja glumi nervoznog crva i migolji se pokušavam presvući : ,,Šta je djeco?! Smirite se više! Ti mali, smiri guzu, a ti siđi s drveta!’’. Oboje su prasnuli u smijeh.  Za nju mi je nekako jasno čemu se smije, ali me beba plaši. Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. Barem sam se pošteno ismijala!

Prije neki dan sam uspjela da sa ,,ne-ne, vrati se ovamo i smjesti guzu na tepih’’ , vratim bebu sa pločica. Oduševljeno sam se potapšala po koljenima i umalo mi je izletjelo ,,Dobar pas!’’, srećom, zadržala sam to u ustima. Šta se dešava sa mnom, gubim li vezu razuma sa stvarima, ili su se te veze samo ukrstile na neki čudan način? Pitam se, pitam…

Volim rutinu u kući, kad se zna red, jer jedino sa nekim redom znam da ću imati malo vremena za sebe, a to je, vjerujte, jedini način da žena ostane ,,dobra u pamet”. Obožavam dosadnu rutinu na koju se djeca mršte i negoduju. Ona mi je jedini tračak nade da ću tog dana imati malo slobodnog vremena. Samo što ne mogu baš svaki dan računati na to.

Nije lako biti odrastao. Dok sam bila mala, jedva sam čekala da porastem. Taj svijet odraslih mi se činio tako širok i slobodan, a ni pretpostavljala nisam da je prepun stega sa svake strane, koje ti jedva daju da dišeš, a kamoli da se izraziš u punom sjaju. Kad sam bila student, roditelji su mi često govorili da uživam dok ne počnem da radim. Ni tada ih nisam razumjela, uživajući u svoj slobodi i slijepilu mladosti, dok su mi jedina ograničenja bila ona koja sam sama sebi postavila. Žao mi je što nisam imala svijest o svijetu odraslih dok sam bila mala, jer bih sigurno uživala punim plućima, majmunisala se do iznemoglosti, jer znam da to neću moći kad budem starija, jela bih slatkiše dok mi ne pripadne muka, pustila bih da me kiša dobro skvasi dok se odjeća ne zalijepi za mene, spavala bih do podneva, uživala u igri, a ne učenju prije polaska u školu… Ne mogu ni pobrojati šta bih sve radila kad bi neko izmislio vremensku mašinu i vratio me u djetinjstvo, gdje su mi  jedine ozbiljne obaveze bile da pojedem sve što se stavi ispred mene, da pokupim igračke i da na vrijeme legnem u krevet. Zamislite kad bi vas neko natjerao da legnete u krevet i  rekao vam: ,,Ajde sad, vrijeme je za spavanje!’’. Ja bi ga sad izljubila u oba obraza, jer mi sad toga ne može biti ni na kašičicu.

Čula sam se jutros sa prijateljicom koja je bila iznenađena kada joj je sin kroz suze saopštio da ne želi da odraste… Ljubi ga teta Taša pametnog i svjesnog! Ima nade za našu djecu… Možda nam se čine nemogućima i ponekad se osjećamo potpuno nesposobno pokušavajući da ih savladamo. Danas sam shvatila  da naša djeca grabe svoje djetinjstvo i proživljavaju ga punim plućima. I ja bih… da neko izmisli vremensku mašinu. Da samo nismo ispustili onu osobinu djeteta da uživamo punim plućima u svakoj aktivnosti koju radimo, možda bismo imali manje potrebe da izbalansiramo sve stvari u dnevnom rasporedu aktivnosti.  Barem bi nam lakše padali propusti i one stvari koje nismo stigli da uradimo.

Ne nerviraj se svaki dan ako te je toranj veša doziva iz ,,šok sobe’’ u koju niko ne zalazi. Pet dana uživaj u drugim stvarima, pa jedan prioni na posao i završi ga. Bar se nećeš nervirati tih pet dana dok radiš nešto drugo. Neka pjeva gomila veša…  zapjevaj i ti sa njom.