Razgovori sa bebom

Kećem sinoć u krevet. Složena od umora. Osjećam svaki prevoj i sastav kosti na tijelu. U glavu mi doleprša pitanje mog supruga: ,,Razumiješ li ti njega išta?”… našeg petnaestomjesečnog sina. On je jedna živahno malo stvorenjce, čije misli i namjere očitavam kao skener, ali brbljanje ne razumijem, barem ne na ovim zemaljskim frekvencijama. Obavljam skraćene pripreme za spavanje i legnem pored mog uspavanog sinčića. Mama je njegova, to je svima stavio do znanja i tako će biti sve dok se ne uspijemo ubijediti da treba koristiti svoj krevet. Po mojoj prognozi, još dvije godine. Neka. Ne bih mijenjala zvuk njegovog disanja i osmjeh ujutru kojim me budi, kao ni ono mekano toplo tijelo koje privije uz mene da se malkice pomazi… dok je još snen. A kad se razbudi tad već moram da se branim od ubitačnih nogica koje bi zgromile sve koske na mom licu, kao i radoznalih prstića koji biše da ispitaju kako funkcioniše moj nos, što zna da bude prilično bolan momenat.

Posmatrala sam ga neko vrijeme kako, onako miran, leži. Tad imam onaj blago tupkasti osmjeh mame koja se raspilavila kao šećer u vodi, te zahvaljujem Bogu i anđelima što je baš mene odabrao za svoju mamu. I tako svake večeri… Nema bolje terapije za opuštanje od njega. Mazim mu kosicu, a on me nanjuši i dohvati prst. Eee, mama, mama, nećeš se baš tako lako izvući!

Tonem u san onom brzinom koja mi ostavlja prostora za svjesnost o tome. U jednom momentu, moj sinčić se pridigao. Ooo, ne, pa tek sam legla, neće valjda sad da se igra! Ćutim i pravim se ,,mrtva”. Možda ,,grizli” odustane. Ne. Čačka me po obrazu, bi da provjeri da nisam nešto sakrila u ustima. Sve mi je to poznato, isti scenario koji vrtimo kao pokvarenu ploču. Kao moja ćerka koja se navadila na pjesme iz ,,Zaleđenog kraljevstva” pa bi ih pjevala po cijeli dan, do te mjere da mi je iz glave izbrisala memoriju sa muzikom, pa sam se uhvatila jednom kako istu tu melodiju pjevušim dok se šminkam za posao. Umije da bude uporna. A rodila sam takva dva primjerka. Predivna i uporna.

Pravim se ja da spavam kad bebac progovori:

  • .. spavaš li?

Ja  – ni na nebu, ni na zemlji…

  • Spavam sine… čekaj, pa ti pričaš?!!!

U šoku sam i nevjerici… pomišljam da se moj um igra sa mnom, te da od umora počinje da mi se priviđa.

  • Naravno da govorim… pa jedino me ti i razumiješ. Želio sam nešto da ti kažem…
  • Kaži zlato moje…

Izgovorih sa strahom da se čarolija ne prekine…

  • Da li ti znaš ko sam ja? I zašto sam baš tebe odabrao za svoju mamu?

Pustila sam ga da govori, onim medenim, anđeoskim glasom…

  • Došao sam da naučim mnogo… i da te naučim.
  • Čemu?

Upitah, pomalo zbunjena…

  • Bezuslovnoj ljubavi. Strpljenju. Požrtvovanju. To su tri najvažnije lekcije za tebe.
  • Kako ti, tako mali, moja beba koja tek treba da zagazi u život može mene da nauči tako bitnim lekcijama?
  • Sjećaš li se one noći kada sam bio operisan, a ti si bdila iznad mene… Nisi smjela da zaspeš, jer si mjerila dubinu svakog mog udisaja i izdisaja? Mazila si me po kosici i zahvaljivala se Bogu što je moja muka konačno gotova i što je cimerka pustila muziku koja te nervirala, jer ti je to pomagalo da ne sklopiš oči… Znaš li kako meni uvijek daješ najljepše zalogaje i ne probaš ni komadić od onih najsočnijih jagoda, samo da bih ja u njima uživao? A kad pravim nestašluke pa guram prstiće na sva zabranjena mjesta, a ti se naljutiš, pa me uzmeš u naručje, zagrliš i iscmačeš dok ne počnem da se cerekam? Sjećaš li se, mama, koliko puta si odbila poziv za odlazak na druženje koje je isključivalo moje prisustvo? Iako znam da bi ti prijale promjene i razgovori sa odraslima, biraš da se smjestiš pored mene i budeš tu dok ne utonem u san… Kome bi još oprostila kada ti se bezmalo cijela kuhinja ispretura i većina stvari dobije novo mjesto? Ili koga bi pustila da lupa šerpama i loncima po poločicama, Boga moleći da se ne razbiju, samo da bih ja imao osmjeh na licu? Kaži mi mama… da li si nekada davno mogla zamisliti sve ovo? Da ćeš jednog dana hodati flekava po cijeli dan i da će te baš boliti briga za to? Da će neko u tvom životu biti bitniji od tebe same? Da ćeš nekoga voljeti više od bilo koga u životu? Da ćeš sve druge, privlačne stvari gurnuti pod tepih… To je ljubav koja ništa ne traži za uzvrat.. kojoj ne treba hrana da bi opstala. Koja samu sebe održava. To je požrtvovanje… kad bi život svoj za mene dala, ne pitavši se šta nakon njegovog kraja. To je strpljenje… onoliko veliko kakvo nikada više nećeš imati, ali koje će ti pomjeriti dosadašnje granice izdržljivosti… To sam, mama, naučio ja tebe.

Malo je reći da sam ostala bez teksta… gutala sam suze koje su mi se kao potočići slivali niz vrele obraze. Srce mi je tuklo i jedino što sam mogla je da zagrlim mog čudesnog dječaka… i da ga privijem uz sebe… da mu se zahvalim na ovom magičnom daru… kapci su mi bili teški… disanje se usporilo…

Trgla sam se na zvuk vrata koja se otvaraju. Pogledala sam u mog sinčića, koji je spavao blaženim snom. San… bio je to samo san? Ili možda odgovor na neka pitanja?

Pomazila sam mu svilenu kosicu… on se nasmija u snu i zgrabi me za mali prst. Mama je samo njegova. To moraju svi da znaju.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s