Budva u jesen

Jesen je moje godišnje doba. Oktobar je apsolutni car ili kitnjasta carica sa kosom zlatnom kao žito kad sazri. Topli sunčevi zraci griju unutrašnje strane jagodica ispod oba oka i tjeraju te udišeš slatki miris dunja sa ormara kao da drugog vazduha oko tebe nema.

S jeseni imam poriv da ćutim i gazim staze posute otpalim lišćem. Mogla sam tako hodati satima bez uglavljenog pojma o vremenu. Ne bih razmišljala ni o čemu. Ispraznila bih um i pustila ga da lebdi iznad poljane sa visokom travom koja se njihala onako kako vjetar to naredi.

Nedostaju mi moje šetnje i mirisi. Šuškanje suvih listova zamijenila sam pijeskom koji tone pod stopalima i šumom talasa. Nekada mi je more bilo more samo ljeti. Zabava. Rashlađivanje od visokih temperatura na kom bi se i mozak mogao skuvati. Sve dok nije postalo sastavni dio mojih dana. Ljeti i zimi. S proljeća i jeseni.

Moru i plaži se radujem u septembru kada više nema gužve, buke. Voda postane kristalno čista i miriše na so, a još uvijek je predivna za kupanje. Izvrnem se kao neka lijena mačka, protegnem i vagam na koju stranu da se okrenem. A more slušam i mirišem.

Onda dođe i oktobar… poseban je gdje god da krenem. Šetala sam jednog oktobra gotovo pustom pješčanom plažom. Nosila sam novi život u sebi, toliko željen da sam se plašila da ću od njene siline izgoriti. I u pepeo se cijela pretvoriti. Hodala sam tik uz more, mazila zaobljeni stomak i pričala joj. Kako šetamo pored mora i koliko se radujem otiscima njenih malih stopala pored mojih u pijesku koji sam tada gazila za obe. Kako imamo more samo za nas dvije. I topli pijesak koji se pod našim koracima ugiba, kao visoka trava po želji vjetra na onim poljanama koje mi nedostaju. Posebno jako u oktobru. Kad sunčevi zraci miluju dušu.

Budvu sam zavoljela baš jednog oktobra. Uvukla se u moje srce onako pusta, sa kamenim ulicama Starog grada i tek ponekim prolaznikom. Kao zvuk gitare umjetnika koji je zasvirao odu talasima što se svom silinom odbijaše o kamene zidine vijekovima nepromijenjene. Iznenada, kao munja koja je u jednom času zaparala nebo i stvorila kompoziciju boja koja samo što od ljepote propjevala nije. Glasno kao zvuk potpetica na pustoj kaldrmi. Tiho i milozvučno kao šum talasa koji razbija tišinu. Saznah da i pogled na pučinu i tačku gdje more ljubi nebo jednako prazni um kao i poljana sa travkama koja se povinuje volji vjetra.

Od tada se radujem svakom oktobru. Kad se mir i ljepota uvuku u svaki kamen. Gazim pijeskom i slušam šum talasa sa po jednom djetinjom rukom u svojoj. I idemo stazama u kojima sam nekada ostavljala otiske sama.

Znala sam da će i oni voljeti oktobar. Dok se jurimo po plaži i igramo se vila čudesnih moći. Kad vičemo a niko nas ne čuje. A duša poraste izvan tijela i izmami najširi osmjeh na lice.

Zna ovaj grad da ti pripremi najčarobnije trenutke. Učini sve da pomisliš da je samo tvoj.

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s