Čuvar snova i vjera u čuda

Maloprije sam mazila onu čupavu, umornu glavu koja se sakrila licem u mekani plavi mantil. Grabile smo da nadoknadimo dan koji je galopirajući projurio pored nas. ,,Mamina duša… srce… prvo moje dijete… Ljubavi… anđele…’’ sve tiho, u kosu, ne bi li doprlo do male, napola usnule glavice koja me je željna. A i ja nje još više. Zgrabila me čvrsto. Sklanjam joj neposlušni pramen sa lica da bih se uvjerila da ima dovoljno vazduha.

Umirila disanje. Rekao bi čovjek da spava čvrstim snom. Poljubim je dva-tri puta. Ne mrda. Uzmem onog roze konjića kojeg je dobila kad je naspram nje djelovao kao King Kong. Sad joj je glavni drugar za spavanje. Pokušam da se izvučem ali ona osjeti, zgrabi me za rukav: ,,Da se poljubimo i zagrlimo!’’, te učinim po zapovijedi. Jako, najjače.

Uzmem čuvara snova u roze boji, legnem ga pored nje, stavim prednju plišanu nogu na njenu rukicu i naredim konjiću da joj čuva san. I da čuva nju. Pridiže se uvrijeđeno: ,,Mamaaaa, šta ti je, nemoj tako da pričaš! To je samo igračka!’’, ,,Dobro, konjiću, ne moraš da je čuvaš. Čuva se ona sama’’. Konj ne reče ništa, a ni ova moja što je umislila da je ,,velika’’  da joj bajke više ne trebaju. ,,Pravda za bajke!’’ došlo mi da viknem. Al’ samo poželih još jednom slatke snove i zatvorih vrata sa sobom.

Molim da dignu ruku svi koji su do početka školovanja mislili i vjerovali da su igračke živa bića koja se samo pretvaraju da to nisu. I koja žive neki svoj život od momenta kada sklopimo oči. Baš kao u ,,Cipelićima’’ nekad. Kad se sjetim samo koliko sam se puta naljutila na brata što mi je oteo igračku i tukao sa njom po drvenom uzglavlju kreveta…

Uveče sam znala poređati igračke uzduž kreveta. Imala sam cijelu ekipu koja je čuvala moje snove. Znala sam da nisu živa bića, ali je uvijek postojalo ono zrno sumnje… Šta ako magija ipak postoji?

Danas znam da je to bila magija djetinjstva i voljela bih da je malo duže trajala.

Ne odrasti prebrzo. Djetinjstvo ima još bezbroj čuda za tebe. Pusti plišanog prijatelja da ti namigne I zagrli najnježnije. Kad jednom stvarno porasteš on će i dalje biti tu. Grlićeš ga kad god si tužna. Plišani zagrljaj vratiće te baš u ovaj tren kada za tebe brige nisu postojale.

Ima on moć veću od čarobnog šešira najvještijeg mađioničara.  Da te umiri i kad budeš imala 20, 30, a bogami i 35. Nisam ti rekla da sam grlila tvog konjića kad si prvi put spavala kod bake. Sa godina koliko ja imam to izgleda priličo šašavo. Ako te uopšte briga šta će ti neko reći kad te ugleda u zagrljaju sa igračkom. Mene nije bilo. Mirisala sam ga i gotovo osjetila onaj slatkast miris bebe. Falio je samo ujednačen zvuk tvog disanja.

Zato te molim, vjeruj u magiju. I uživaj u njoj. Ne žuri da budeš velika. Kad porasteš kao mama, htjećeš da vratiš vrijeme, da zagrliš onog konjića za koga ćeš tek tada znati da je magičan da magičniji ne može biti. Koliko god ozbiljna bila i hodala čvrsto. I da imaš istu pamet i 30 godina manje. Pa da ga zgrabiš za plišane noge i odletiš s njim kud ti je drago!

Negdje postoje vile i vilenjaci. Šumska bića nalična ljudima, van našeg poimanja ljepote. Drveće koje u nekoj drugoj dimenziji razumijemo dok među sobom komuniciraju titrajima, ili dok šalju pozdrave insektima i pticama. Postoji cijeli svijetovi ljudskom oku nedostupni. Osim onom najoštrijem. Izvježbanom da vidi i najmanju promjenu stvarnosti.

Zato moraš vjerovati u čuda. Od prvog do zadnjeg dana. I sama si čudo prirode, jedinstveno i neponovljivo. Zašto druga ne bi bila moguća?

Spavaj anđele… A ti, konjiću, ne mrdaj. Čuvaj joj san.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s