Draga komšinice

Divim ti se, najiskrenije. Troje djece imaš, nikada ne prave haos,svako veče su u krevetu već u 20h bez problema, kuća ti je uredna, nokti nalakirani, a ti još stigneš da odgledaš svoju omiljenu seriju. Gledam te i ne mogu a da ti se ne divim. Čini mi se da je i tvoja umiljata mačka poslušna. Draga moja, ako postoji ivica razuma, maloprije sam bila na njoj. Ponekad mi se čini da ništa ne stižem i nikuda ne idem. Dok ćerki objašnjavam po stoti put da nešto ne smije da radi, moja beba mi prstićem kopa po ušima. Ćerka se smije. Iskreno, kad se okrenem i vidim njegovu malenu glavicu, sa ozbiljnim izrazom lica, pogleda usmjerenog na kopanje mog uveta, dođe mi da se i ja nasmijem.

Igračke su svuda po podu, uz tešku muku ih pokupi. Moje grlo je suvo već u 10h ujutru od ponavljanja pojedinih rečenica. Zvučim samoj sebi kao pokvarena ploča. Prvo smirenim tonom, a onda izmjenjamo sve tonalitete. Nokte stignem odrezati, turpijam ih sutradan. Ako ne zaboravim. Maloprije sam konstatovala da mi treba pomoć, neka efikasna tableta ili boca piva, po preporuci mog muža. Da se malo smirim. Jer ne mogu ostati smirena ako moram non stop ponavljati jedno te isto, kao hit mjeseca.

Moje dijete nagovaram svako veče da legne u krevet na vrijeme i uporno ponavljam da djeca nemaju šta da rade nakon 21h budni, da mora da se naspava, ako misli da ima energije za sljedeći dan.

Borba. Svakodnevna borba. A ja sam svaki dan sve umornija. Kaži mi, draga moja, kako uspjevaš svoje troje djece uz lijepu riječ poslati u krevet, jer meni ne uspjeva? Je li jedino moje djete takvo da stalno upire u granicu koju sam joj postavila, a ja sa druge strane leđima guram koliko mogu? Jesam li ja neuspješna mama? Tako mi se čini kad čujem ono tvoje ,,Bogami moji to nikad nisu radili!”. Kaži mi kako, jer ja više ne znam. Nije li ti nekad došlo, u nastupu najgore nervoze, koja čeka samo jednu kap da preraste u bjesnilo, da svoju djecu dobro izdevetaš po turu? Nije? Kako?! Kaži mi, jer ja više ne znam.

Hoću da budem kao ti… da djeci poželim laku noć u 21h, da pojedu obrok bez pridika i nagovaranja. Da se obuku u rekordnom roku, a ne da su nakon pola sata od početka oblačenja u istoj pozi i istom stepenu obučenosti. Da ne lupaju vratima kad beba spava. Da se ne moram ubjeđivati za najgluplju sitnicu sa njima. Da sami pokupe igračke. Da shvate da ne trebaju na taj način privlačiti moju pažnju, jer su ionako centar mog svemira.

Draga moja, savršena… postoji li barem djelić nečega što si mi zaboravila reći, ili sam ja najgora i najnesposobnija majka, a moja djeca gora, da goru nisam mogla dobiti? Da nisi zaboravila pomenuti neki od načina kako si došla do toga da su tvoja savršena djeca tako poslušna? Možda si samo od silne sreće zaboravila da si i sama imala ovakve dane zbog kojih si se osjećala kao da stojiš na ivici razuma i plakala kad ostaneš sama? Nadam se da jesi, jer ako nisi, onda savršene majke i savršena djeca zaista postoje. Nisu mit. Samo mi nismo jedni od njih.

Ako si željela da dokažeš svoju savršenost… dokazala si je. Možda si samo htjela da se osjećaš superiornije, uspjela si i u tome… ali si smela s uma da bih se ja zbog toga mogla osjećati loše. Divim ti se, zaista, draga moja savršena… Dug put si prevalila i svašta pretovarila preko svojih leđa da bi tvoja djeca i tvoja mačka bili poslušni, a ti svaki dan bez ometanja gledala svoju seriju. Znam da jesi, iako si zaboravila sve dane koje si provela na ivici razuma. Jer djeca su takva, posao im je da lome granice koje im postavimo. Pitanje je samo koliko će taj put potrajati i koliko smo žrtve spremne podnjeti da okolina na nama ništa ne primjeti.

Ja nisam izdržala… vidjela sam te na balkonu kako širiš veš. Pitala si me kako sam… mogla sam samo reći da sam dobro, ali sam morala nekome reći da nisam… i da mi je teško. Sada se osjećam još gore.
Stisni Tanja zube, proći će. Nabaci svoj lijepi široki osmjeh na lice i kad te pitaju kako si, reci da si odlično i da su djeca super! Bar se nećeš osjećati kao najnesposobnija majka na svijetu kada te komšinica sa trećeg sprata bude pitala kako si. Osmjeh neka bude maska za sve… A muke će već jednom proći.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s