Hajde samo da dišemo

Želim ponovo svoje otiske stopala na dubokom snijegu. Po ulici ukrašenoj staklenim ornamentima. Dok mraz štipa obraze i čini da vazduh postane vidljiv. Kada vjetra nema, a do nozdrva dođe miris kuvanog vina i kolača sa cimetom. Kad i hladnoća grije dušu.

Stisli bi se jedno pored drugog i koračali tako dok nas noge ne izdaju. Svako u svojim mislima. Ja negdje sa irvasima i u svijetu u kom su vile i vilenjaci stvarni ništa manje nego ti i ja. Slala sam onom rastućem smotuljku u maternici najljepše bajke. Samo za nju stvorene.

Za dobru priču i puno magije moraš biti dovoljno lud da pustiš najmlađi dio duše da u nju vjeruje. Jer se čarolija mora od nečega stvoriti. Tako sam i pustila. I stvarala najčudesnije svijetove.

Grijali smo obraze. Obraz na obraz. Oteo se topli poljubac koji je zaustavio vrijeme i mraz. I ostavio tišinu puste ulice da stvara svjesnost o prisutnosti do zadnjeg atoma bića. Kad su nam se duše preplitale kao promrzli prsti koji su tražili utičište u šakama onog drugog. Jedinog bića koje je u tom trenu postojalo.

Želim ponovo onu zimsku noć i tvoj pogled. U kom vidim samo odraz svoj. Slika koju ni najrečitiji pjesnik ne bi opjevao. Za koju riječi nisu ni namjenjene već samo tišina. Koja te tjera da gledaš i ne trepćeš. Od koje ti se i zaleđena stopala prostruje. Ima li magije jače od te?

Pomisliš da cijeli svijet gleda u vas dvoje i okreneš se. Spreman da se osmjehneš u znak izvinjenja slučajnim prolaznicima. Ali nema nikoga. Vrijeme je stalo. Činilo se da i pahulje sporije padaju, gotovo da stoje u vazduhu.

Ulica prekrivena snježnim pokrivačem stoji netaknuta. Ne vidiš ni stope koje ostaju kao sjećanje na one koji su tuda prošli u žurbi da stignu u tople domove i još toplije zagrljaje.

Gurnula sam svoju šaku još dublje u tvoj dlan i pomislila da mora biti slično u staklenoj kugli sa snijegom koji s vremena na vrijeme treba protresti. I da na svijetu nema nikoga više. Nikoga do naša dva bića koja  poljupcima griju duše i ostavljaju otiske obraza na licu onog drugog.

Želim ponovo onu noć kada smo se u sobičku stisli jedno pored drugog. Snijeg je padao bez prestanka i činio sve da čarolija traje. Ćutala sam i slušala kako dišeš. I samo bila tu.

Disali smo zajedno. Grlili se u tišini. Mirisao si moju kosu kao da taj tren ne bi mijenjao nizašta na svijetu. A onda smo utonuli u san bez snova. San u kome je toplo i sve miriše na jabuke i cimet. Kad bih ti priznala da je to jedan od trenutaka kojih se najradije sjetim, da li bi se i sam sjetio? Sobička gdje smo jedno za drugo samo disali. Ležali zagrljeni i samo bili tu.

Duša je spora. Lagano klizi životom da ne bi propustila i najsitniji detalj. Moja je gladna ove zimske noći kada smo bili sami na svijetu. I nismo znali čiji su prsti u kojem dlanu dok smo se gledali. Poljupcima i zagrljajima grijali.

Zato je želim… možda više od ičega u ovom trenu. Onu zimsku noć. Ti i ja. I hladnoće toliko da primaknemo obraze i duše. I da ništa ne radimo. Ne pričamo. Samo da budemo.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s