Kamikaza i usisivač

Bebe mogu biti veoma inspirativne. Njihova ljubav i opsjednutost pojedinim stvarima u kući gotovo dosežu poetske razmjere. Kad ugleda usisivač odmah ispusti radostan usklik, A-A-A-A-A-A-A, nalik štektanju mitraljeza. Usisavanje kuće, iz moje perspektive, izgleda kao nastavak  filma ,,Nemoguća misija’’, jer me moj četvoronožac juri po kući, uhvati crijevo pa mlati sa njim gore, dole, dok ja pokušavam izvući kabl, a da ga ne upetljam i da se ne spotakne i padne. Druga zabavna stvar je gasiti usisivač dok još radi, pa sam srećna što je još uvijek u životu. Pomalo smo zbunjeni i ja i usisivač. Otkako je otkrio dugme na koje se pali i gasi, to mu je meta koja život znači.

Kabl ima i dodatnu funkciju. Odličan je za desni koje svrbe bebu, te na njega navali svom žestinom. Može li neko zamisliti na šta to usisavanje liči? Meni izgleda kao spasilačka misija male kamikaze, koji ne zna da je njegova zabava itekako opasna.

Kada završim usisavanje, uvučem njegov ljubljeni kabl i krenem da ga nosim, rasplače se i jedva smiri. Našli smo kompromisno rješenje, te sam usisivač prebacila u rupu između dva kauča, kako bi mogao još malo da uživa u njegovom društvu. Danas mu je mahao, pa-pa.

Razmišljala sam odakle tolika opsjednutost prema usisivaču… mada, nije ni toliko čudna, obzirom da se uz njegov zvuk i dan danas zna uspavati. Kad sam sa prvom bebom otkrila da je zvuk usisivača umiruje i iz najgoreg plača, nisam mogla vjerovati. Tako smo bebu umirivali  čak i kada bi nam došli gosti, pa su neobaviješteni mislili da sam toliko vrijedna da usisavam kuću dok su oni još tu.

Malo sam istraživala i pronašla da bebe umiruje tzv. ,,bijela buka’’, odnosno zvukovi usisivača, fena za kosu i sl., koji ih podsjećaju na zvukove koje su slušali dok su bili u maminom stomaku. Tako zvuči krvotok i rad crijeva. Mogu zamisliti što im je bilo zabavno. Nego, koga briga da li se nama to sviđa, kad upali svaki put!  Nemojte misliti da ja sina uspavljujem sa usisivačem, ali kad ne može da se smiri, imam snimljen zvuk usisivača koji ga uvijek umiri.

Naučio je šta znači ,,NE-NE’’! Kada uzme stvar sa kojom ne bi trebao da se igra, zovnem ga i kažem ,,ne-ne! Dođi ovamo’’, obično pusti to što je namjeravao oglodati i dođe mi u zagrljaj. To jedino ne pali kod kablova. Tap-tap-tap-tap i smjesti guzu pored kabla od radijatora, nabaci najsrećniji osmjeh na svijetu i navali svom žestinom na njega. Zovnem ga, kažem ,,ne-ne!’’, a on se pravi da me ne čuje… 10 mjeseci i već glumac. Ostavim onda, šta god da radim po cijenu da mi ručak zagori na šporetu i sklonim kamikazu sa kabla, dodatno ,,objasnim’’ malom tvrdoglavcu da može struja da mu napravi novu frizuru, ali džaba… Čim mu okrenem leđa, navali na njih. I tako po cijeli dan.

Uveče, kada ga konačno strpam u krevet, legnem i ja i pokrijem se jorganom po glavi… jedno uvo nikada ne spava. Nisam baš sigurna da neće nekako iskočiti iz krevetića u sred noći i navaliti na kablove, ili barem otići da se pozdravi sa usisivačem.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s