Kontrola

,,Ako voliš nekoga, oslobodi ga’”… ne od lanaca, već od sebe. Jednom prosječnom control freak-u to zvuči kao nadrealna fantazija, za stepen jača od priča o šumskim vilama. Ne znam zašto imamo potrebu da svoj način proguramo kao jedini, ili pak najbolji. Mora da nam se takvo ponašanje podlo uvuklo u genetski kod, da od najranijeg doba imamo potrebu da manipulišemo drugima, a sve iz najbolje namjere. Doduše, ,,put do pakla popločan je najboljim namjerama”, no često nismo svjesni da nas upravo tamo može i odvesti. Potreba za kontrolisanjem je jedan od najgorih vidova osamljivanja duše na duge staze.

Ovdje nije riječ o poremećaju, već o onom vidu kontrole koju ispoljavamo svakodnevno, a koja guši kako nas, tako i sve oko nas. Kad sam prošle godine pravila sa ćerkom ukrase za jelku željela sam da tu Novu godinu pamti po nečem posebnom, jer smo očekivali rođenje bebe i htjela sam da ima uspomene iz doba kada je sva moja pažnja bila usmjerena isključivo na nju. Tako je bilo i sa mnom, te sam često znala reći bratu da mi je ta zima, dok je bio sklonjen u unutrašnjosti maminog stomaka, a ja uživala sa mamom pored prozora uz ,,kafu” i pucketanje vatre iz peći ,,Kraljice”, bila najljepša u životu. I dan danas to pamtim. Elem, dam ćerki oblike za izrezivanje gline, ona se trudi, ja je usmjeravam koji da uzme, kako da izvadi oblik, a ona se nervira što joj se petljam u posao… A ja sam samo željela da naša jelka bude savršena! ,,Uzmi draga crvenu, a sad plavu, pa sad pospi zlatni prah, ovaaaakooo”, a ona viče: ,,Pusti me, hoću kako ja hoću!”, a ja tinjam… nerviram se… Što glupavi ukrasi nisu onako kako ih je moja mašta izrezbarila. Negdje, u neko doba, čujem jedan glasić… ,,Radiš li ti ovo zbog sebe ili zbog nje?”

Raspravljam se sa tim glasićem, tih je, al’ nikako da ga nadjačam. Objašnjavam mu da će ukrasi biti mnogo ljepši ako ih uradimo na moj način… a dosadni glasić pita: ,,Da li želiš lijepe ukrase na jelci, ili divne uspomene tvoje ćerke?”… Kad kreneš da se braniš i pravdaš, sam sebi ne vjeruješ. A onda mrziš to u šta si se pretvorio, jer ti glupavi ukrasi  nikada nisu i ne mogu biti bitniji od sreće tvog djeteta. Pa zašto onda ovo radim?! Igre ega su podle i često budu zamaskirane tako da ih odmah ne prepoznamo. Kad uspijemo pobjediti ego, ostale životne bitke dobijamo sa lakoćom.

Ove godine sam doživjela metamorfozu svijesti. Pustila sam stege. Za Novu godinu sam prepustila ćerki da trpa na jelku šta je gdje htjela. Mališa je dodatno napravio novi raspored pa u prvih par redova gotovo da nije ostao nijedan ukras. Bilo me baš briga. Nekako sam prerasla potrebu da mašem čarobnim štapićem i rasipam vlinski prah gdje treba i gdje ne treba. I bilo mi je divno.

Za Vaskrs sam samo ubacila jaja u farbu i prepustila svojoj curici ostatak dekoracije. Jaja su bila divna, a ja ponosna! Pokazala sam joj kako i sklonila se. Fizički sam se udaljila od stola i prepustila joj sve. Tu sreću i zadovoljstvo što imam povjerenja u nju da će sve to uraditi kako treba ne mogu da mjerim ni sa čim. Kao nagradu sam dobila jedno ozareno, samopouzdano lice i pohvalu da sam njena najbolja mama na cijelom svijetu.

Kladim se da će joj ova Nova godina i Vaskrs ostati u mnogo ljepšoj uspomeni od pravljenja dekoracije za jelku. To su dani kada se osjećala važnom i sposobnom, ponosnom što sam joj povjerila i prepustila zadatak koji je meni nekada značio mnogo.

Nije lako pustiti kontrolu. Često nismo ni svjesni šta radimo. Posljedice na djecu mogu da budu razne: od straha da nisu dovoljno dobri i sposobni da izvrše neki zadatak, preko stalne potrebe da udovoljavaju drugima i da se prilagođavaju tuđim zahtjevima, te iste potrebe poistovjećuju sa sopstvenim ciljevima, iako im srce govori da im to ne prija. Oni neće znati da nije njihov put onaj koji im drugi za njih odaberu. Mnogi za života lutaju po tuđim stazama,  ne raspoznajući sopstvene puteve. Jer su naučili da drugi rade stvari za njih. Da drugi biraju njihove izbore. Zato volim ovu moju tvrdoglavicu koja od malih nogu hoće kako ona hoće. Zahvaljujući njoj sam se i oslobodila potrebe za prevelikom kontrolom.

Ako ih ne pustimo da pokušavaju, spotiču se i padaju onda kada posljedice nisu ništa posebno, sutra će im svačiji dlan koji im nudi rješenje za sve probleme biti dovoljno mekan i ugodan da u njega smjeste svoju ruku. Jer ta je ruka navikla da bude vođena. Baš tamo gdje drugi misle da će joj biti najbolje.

Ponekad je bolje pustiti. Drugačije neće naučiti. Ni oni, a ni mi.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s