Kradljivci kreveta

Postoje dvije grupe roditelja kada je režim i raspored spavanja djece u pitanju. Prva grupa roditelja od početka bebe stavlja u njihovu sobicu i poseban krevetić, u kom se one od prvog dana navikavaju na sopstveni prostor dok roditelji imaju svoj krevet. Druga grupa, kojoj i sama pripadam, pušta djecu da im okupira krevet godinama, čime pošteno spavanje postaje nestvarna bajka.

Do ćerkine četvrte godine nismo imali dječiju sobu. Kad se rodio brat pregradili smo jednu veliku sobu da bismo dobili sobu za nju. Kupila sam joj slike za zidove s likovima iz crtanih filmova. Ona je bila oduševljena što, konačno, ima svoj prostor. Uspavljivala sam je u njenom krevetu. Lovili smo zvijezde i mjesec po plafonu, pričali priče i sve je bilo čarobno. Pomislila sam kako lako riješismo problem guranja nas troje u jednom krevetu.

Onda je na svijet stigla još jedna beba koja voli da spava sa mamom. Uskoro se došunjala i moja velika beba a suprug se, strateški, išunjao u dječiju sobu. Nikad nisam bila sigurna da li će ujutru brojno stanje članova porodice biti isto kao uveče kada smo otišli na počinak. Ona bi se u toku noći prikrala, uvukla u krevet; zatekli bismo je sklupčanu i usnulu pored mene. Znala sam da joj treba moja blizina, makar i ovako.

Beba je velika promjena, ne samo za majku već i za sve u porodici, naročito za starije dijete. Odjednom, ono više nije u centru pažnje. Centar je zauzeo mali drekavi smotuljak koji samo kenjka, zanovijeta i od kog mama ne može da se posveti svom prvencu. Uprkos ogromnom umoru morala sam joj se kvalitetno posvetiti, makar u večernjim satima, pred odlazak na počinak dok beba uveliko spava. Tada bi se ušuškale u njen novi bijeli krevet, pričale priče, pjevale, a onda bi moja ljubljena, čupava glava zaspala čvrstim snom.

Paralelno s dolaskom novog člana porodice u ormare i pod krevete počne doseljavanje čudovišta, toliko strašnih da djeca od njih jedva zaspu. Čudovišta šuškaju u mraku, mašu repićima i čine sve kako bi dijete otjerali kod mame u krevet. A mama ima dva izbora: prvi – da ubjeđuje dijete da čudovišta nisu stvarna i ne odustaje od spavanja u odvojenim krevetima; drugi – da prigrli svoje čedo i istisne sve strahove iz uznemirenog srca. Opet spadam u drugu grupu. Znate, prije nego što sam rodila prvo mislila sam da me niko i ništa ne može pokolebati kad nešto odlučim. Sada je dovoljno jedno tužno lice da sve moje odluke lagano padnu u vodu.

Prije neko veče posmatram ih kako spavaju: beba u krevetiću a ćerka u mom krevetu. Razmišljam koliko sam srećna što ih imam i koliko sam ih samo željela. Čim sam se uvukla u svoju polovinu kreveta moja princeza se promeškoljila, prebacila svoje noge na moju stranu i ostavila mi neznatan prostor za ležanje. Pomjerim je najnježnije. Čim je nanjušila da sam se ispružila opet se zarotirala i sabotirala svaki pokušaj da se na sopstvenom krevetu ispružim kao čovjek. Kakav je to reciprocitet kada najmanji ljudi zauzimaju najviše mjesta na ležaju. Tužno gledam u onaj prazan prostor. Džaba da se prebacim, ona osjeti i eto je sa druge strane.

Umor, na svu sreću, učini svoje. Zaspim bez problema i na mom, majušnom dijelu kreveta. Jasno mi je da će to trajati nekoliko godina, možda još dvije-tri. Onda će sami otići iz maminog kreveta. Znam da ću ostati željna njihovog mirisa i zvuka ujednačenog disanja koje bi razgalilo i najtužnije srce.

Mnoge mame se brinu da li će odvojeno spavanje napraviti jaz između njih i supruga. Na to gledam ovako, birala sam ga za čitav život, što je pristojno dovoljno vremena, ako nam Bog podari dobro zdravlje, u odnosu na nekoliko godina koje imamo kao privilegiju da zaspimo uz miris djece koja traže našu blizinu i utjehu. Oni koji to ne shvataju ili ne žele da shvate, nisu dorasli zadatku tate i male žrtve zarad mirnih noći i slatkih snova svojih potomaka.  Čitav život je pred nama da nadoknadimo propušteno, naravno, pod uslovom da preteknemo do dugovječnosti. I da ne preteknem, nije mi žao. Mir i ljubav kojima sam okružena nemjerljivi su.

Tata, izvini što imaš svoj mir i komfor u dječijoj sobi! Mi bismo još malo da uživamo,  znamo da i nemaš nešto protiv. Vratićemo ti mamu, ne brini, čim još malo porastemo i pošaljemo čudovišta nazad u svijet bajki.

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s