Luft

Da se upoznamo. Zovem se Tatjana. Mama sam dvoje djece, ćerki od 5 i sinu od godinu i po’. I sutra imam prvi slobodan dan unazad dva mjeseca. 23:30 je, ustala sam se iz kreveta u kom mirnim snom spava energični bebac koji bi na dnevnom nivou oborio i deset alpinista. Moram da pišem, jer to je moj luft za dušu i tijelo. Jedini koji imam unazad 5 godina. Nadam se još nekom sredstvu i načinu za opuštanjem kroz dvije godine. Kada me ovaj mališa ne bude u suzama ispraćao preko praga kao što to čini svakog jutra kada krenem na posao.

Imam par trikova za izvući se gotovo neopaženo. Ne upale svaki put. Tačnije, u zadnje vrijeme ne pali ništa. Čim vidi da me nema pored njega kućom se zaori pjesma koju prate suze krokodilske. Ne mogu ja to da slušam. U kojoj god da sam fazi i kako god kazaljke bile postavljene dođem i zagrlim svoje uplakano mače. Zna da idem negdje bez njega i da me pola dana neće biti.

Vidio je očešljanu maminu kosu i našminkano lice. Ispeglanu košulju i suknju koji nisu ni nalik pidžami koja na njega djeluje smirujuće. Osjeti negdje da bih najradije sjela pored njega dok pije svoju jutarnju dozu mlijeka, a ja kafe kojim se kucnemo i nazdravimo novom početku dana, te mrsila plavu kosicu, dok se on dvoumi da li da ustane ili još malo sklopi okice. A onda upotrijebim neki od trikova za zamajavanje i zbrišem iz kuće na prstima. Sa sve željom koja mi stegne srce i pogura vodu na oči. Da ostanem.

Znam kako izgleda luft. Tačnije, rado ga se sjetim. Posebno mi je plastičan pred očima kad mi suprug zamaše jednim od svojih načina za luftiranje ispred nosa. Nonšalantno. Ni ne zna da je to kao kad zamašeš djetetu čokoladom ispred očiju punih želje za istim, a onda oguliš onaj omot i alavo strpaš cijelu u usta. Prvih par godina ispred sebe imaš dijete koje se baca u histeriju zbog toga, a onda dijete koje zna da čokoladu neće dobiti, koje na kraju postane dijete koje smišlja plan kako da ti se osveti jer zna da će takva čokolada jednom biti njegova. To sam dijete od glave do pete.

Reče on meni skoro: ,,Da nemam luft s vremena na vrijeme, poludio bih”. Ja ga gledam s nevjericom, te priupitah da li je svjestan da ja zadnjih pet godina nemam luft? Usput zahvalih Bogu što me tako sazdao da sam izdržljiva k’o Kineski zid. Malo oronula pod zubom vremena, ali i dalje stojim i vidljiva sam s Mjeseca.

A da li bi poludio? Da godinama ima isprekidan san, briše nečije suze zbog milion neznanih razloga. Da  se jutrima budi sa pijetlovima i ne sjeća se kako je to spavati do podne od čega zaboli kičma. Da sprema tri vrste doručka za tri tipa ljudi u sopstvenoj kući. Mijenja pelene, pere raznorazne sadržaje sa nečije guze barem desetak puta dnevno. Da kuva dok ga neko čupa za nogu, pali i gasi šporet, vadi prljavo posuđe iz mašine, lomi domaća jaja iz frižidera, penje se na kuhinjski sto pokušavajući da uvali kašiku u džem i razmaže ga kao kremu po sebi i okruženju, dok mu drugi član familije postavlja pitanja o Bogu, smrti, životu i smislu istog, te dok po milioniti put odgovara zašto nećemo živjeti u Kini bez obzira na to što se tamo šiju divne haljine.

Čekaj da uhvatim vazduh.

Pa dok nahrani gladne i one koji nikada nisu gladni, strpa ponekog člana u krevet, radujući se pri tom kafi na miru, a onda navali na sređivanje kuće. Stavi vodu za kafu zamišljajući se kako bulji u jednu tačku i mentalno se relaksira. I kada, obavezno, u momentu kada omamljujući miris kafe zagolica maštu i nozdrve čuje mrmljanje iz spavaće sobe. Ili plač. I shvati da od kafe PONOVO nema ništa.

Tako prođe i popodne koje je slično prvom dijelu dana. A onda dođe veče. Kada se ponada da bi imao pomoć od nekog odraslog. Koji uglavnom ima obaveze u to vrijeme. Veče u našoj kući izgleda kao spoj interaktivne radionice i rudnika. I kada konačno svi zaspu, kada ima vrijeme za sebe, shvati da je toliko umoran da je sposoban samo da se vrati u krevet pored malog alpiniste. Razmišljam da mu ne bih morala predati cijeli svoj dan. Možda samo veče. Pa da pati k’o patika za svojim luftom. Dok se ja negdje luftiram da ne poludim. Možda bi poludio. A možda i ne. Vjerujem da će prije djeca porasti i postati samostalna nego što ćemo to saznati.

Ponovo imam svoj posao na kom provodim dobar dio dana. Gdje su upregnuti svi moji mentalni kapaciteti. To mi je jedan vid lufta od kuće i obaveza koje me prigrle čim kročim preko praga. A koje započinju sa dva zagrljaja, vragolastim smješcima, odnedavno i pitanjem ,,mama, jesi li umorna?”, a onda maratonskim trkama sa preponama. Još kad bih nekada imala kome da predam štafetu i ostanem da se malo izluftiram dok neko drugi panično trči do cilja i kida traku koja označava kraj trke. A ja mašem sa pola staze i dajem mentalnu podršku.

Gledam ja onu čokoladu s početka priče i smješkam se. Onako kako to rade oni koji planiraju osvetu luftom. Doći će i taj dan.

Do tada imam ovaj sat noću, olovku i papir. Isteklo je vrijeme za luft. Laku noć.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s