Posebna

Slabo poznajem svoj komšiluk. Ljude koje srećem svaki dan, osmjehnem im se, upitam za zdravlje  i kako su, te produžim dalje u ostatak dnevnih obaveza. Ne znam kako se zovu. Ne mogu sadašnji komšiluk ni uporediti sa onim gde sam provela dobar dio djevojačkih dana. Kad smo se odselili u kuću 11km od centra grada, za nas je to bio šok. Drugi dan su nam na vrata došli svi iz susjednih kuća da se upoznaju. I dan danas su nam isti ti ljudi bliži nego dobar dio familije. Pomažemo se, pazimo, imamo sa kim kafu popiti. Vjerujem da je tako nekada bilo i u ovom komšiluku. Takođe vjerujem da je brz ritam života nametnuo ljudima potrebu da se zabiju u kuće i iz njih ne mrdaju, kad god su slobodni. To na kraju dovede do toga da se ljudi usput samo osmjehuju, mahnu i požele jedni drugima ugodan ostatak dana.

Želim da vam pišem o jednoj mojoj komšinici i njenoj ćerki. O majci i djetetu o kojima ne znam ništa. Ništa sem utiska koji na mene ostave svaki put kada im uputim osmjeh, a njih dvije zgriju moje srce. Njeno dijete je žena, koja će do kraja života ostati dijete o kom se treba brinuti. Ona je osoba sa smetnjama u razvoju. Milion puta sam razmišljala o njima i o životu kojim žive. Svaki put bi me preplavio osjećaj ljubavi i poštovanja kada bih pomislila na tu ženu koja je svoj život posvetila djetetu, drugačijem od ostale djece. Ne mogu a da  se ne naklonim nečemu ne želim nazvati žrtvom, jer je ja ne bih tako doživjela. Nazvaću to, jednostavno, ljubavlju. 37 godina ljubavi kao one koju za bebu iznjedrimo. Kada smo 24h tu za nekoga ko se ne može sam o sebi brinuti i ko od nas zavisi. Svaka majka zna koliko je to teško i koliko nam to nedostaje, kada naše bebe porastu i odu svojim putem.

Njena ,,beba’’ nije nikuda otišla. Nema dana da ne sretnem njih dvije kako, ruku pod ruku, idu na neko odredište. Majka mi se uvijek nasmije široko, pozdravimo se, nasmijem se njenoj ćerki i znam, negdje duboko u sebi, da mi se njeno biće osmjehnulo. Iako lice ništa ne pokazuje. Ona je jedna divna duša. .. duša- učitelj. Poslata da učenika provede kroz život i pomogne mu da savlada najteže lekcije požrtvovanosti, uz mnogo ljubavi.

Ovu majku nikada nisam vidjela sa drugačijom frizurom, niti u odjeći koja izlazi iz okvira teget i crne. Ali svoj osmjeh i neku čudnu pomirenost dok se šeta sa svojom ćerkom, svakog dana, uvijek nosi sa sobom.  Bez izuzetka. Osmjehom kojim gazi kroz dan, zahvaljuje se Bogu na ljubavi koju je u njoj stvorilo ovo prekrasno biće, koje će je trebati do kraja života. Sigurna sam da je tako.

Sretnem je svaki dan. Kao podsjetnik da ne prestanem biti zahvalna na svemu što mi je dato. Na zdravlju, koje olako uzimamo zdravo za gotovo. Na dvoje prekrasne djece, zdrave i prave. Na tome što me svaki dan podsjeća koliko je bitno biti zahvalan. Možda bih to u ovom ludom životnom tempu i zaboravila. Sigurno bih… kada dođem kući sa posla, pa dobijem bebana s vrata, često ne stigavši ni da jedem prije toga, a onda se dam u kućne poslove, pa kad mi još naleti dan da moram kosu da operem, e onda je pravi podvig uraditi nešto za sebe, biti nasmijan i raspoložen. Zato je Bog na moj put poslao njih dvije. Divnu majku i njenu ćerku. Tako posebnu. Kao podsjetnik. Da ne zaboravim da budem zahvalna.

O njima ne znam ništa. Čak ni u kojoj kućici tačno žive. Šta vole, a šta ne. Kako provode dan. Kakav su život imale. Jesu li tužne ili srećne? Sjetne ili pomirene sa životom? Da li uopšte pomišljaju na nešto više od života, ili im je dovoljno da , ruku pod ruku, svakog dana prošetaju stazom pored mora.

Ništa ne znam. Osim jednog. Meni su dale neprocjenjiv dar i divnu lekciju o zahvalnosti. Iako ih svakog dana samo na kratko sretnem. Nasmijem se od srca, pitam kako su i produžim dalje.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s