Taj divni, mlitavi stomak

,,Stomak mi je odvratan… koji celulit…nikad nisam imala celilulit na stomaku… Zar može da se napravi na stomaku?!… 7 kg viška… nikad ih neću skinuti… Koliki je ovaj rez, ni da su dvojke odjednom vadili!…”

4,5 godine kasnije…

,,Volim svoje tijelo… Stvorilo je dvije osobe… volim svoj stomak, u njemu sam prvi put osjetila bebine pokrete… stvorila sam život… volim svoj stomak, dva puta sječene mišiće, da bi moja djeca mogla ugledati svjetlost dana… Nikada se neće vratiti na staro… nije me više ni briga…”

Dugo je trebalo da se ponovo zavolim. Da kažem sebi da sam lijepa, da se vidim očima mog djeteta, kom sam najljepša mama na svijetu. Trebalo je dosta vremena da utuvim sebi u glavu da sve one lijepe i zgodne, poznate ličnosti imaju ravne stomake nakon porođaja, jer se ubijaju od treniranja i imaju cijele timove koji se umjesto njih bave njihovom djecom dok one rade na svom tijelu, jer im je to posao…  jer su plaćene za to.

Nakon prve trudnoće trebalo mi je 3 godine da vratim djevojačku težinu. Uvijek sam bila vitka, bavila se plesom, išla u teretanu, dobro se osjećala zbog toga. Odjednom sam samoj sebi bila ogromna, sa salom na stomaku, nisam mogla ništa da obučem, a da ne osjećam kao da svi zure u moje butine, za par brojeva veće. Loše sam spavala, energiju sam nadoknađivala hranom. Ušla sam u začarani krug iz kojeg sam se jedva  iskobeljala.

Nakon drugog porođaja imala sam isti višak. Više sam spavala, manje jela. Bila sam zadovoljnija. Znala sam da će sve to jednom proći. Izbacila sam slatkiše iz kuće, da ne bih padala u iskušenje. Počela dijetu, veoma zahtjevnu, visila pored šporeta po cijeli ubogi dan. Krenula u teretanu, uveče u 22h, kad uspavam djecu, onako mrtva umorna išla na traku za trčanje i ubjeđivala sebe da se dobro osjećam zbog toga. Kada bi mi bivalo loše, zamišljala sam da imam ličnog trenera koji je vikao kao američki marinac: ,,Hajde, možeš ti to! Možeš! Ne staj!”. Iscrpljivala bih se sve dok me suprug ne bi pozvao da hitno dođem, jer se moj beban probudio i urla, niko ga ne može smiriti. Onda bih sjurila sa trake i trudila se da ne izgledam kao pijana, jer mi se tijelo teško privikavalo na promjenu brzine. Došla bih kući, uzela uplakanu bebu, pustila bih grižu savjest da me jede od nožnih prstiju ka gore… On bi se smirio i zaspao, a ja produžila u kupatilo, stala na vagu, vidjela da se ništa nije promijenilo od sinoć i konstatovala da je mišićna masa teža od sala i da mora da je to uzrok.

Trajalo je to dobrih mjesec dana. Vidjeli su se rezultati. A došli su i neki drugi, nepoželjni. Od silne preopterećenosti dnevnim obavezama i svakodnevnim odlascima u teretanu toliko sam iscrpila organizam, da me je prvi sljedeći virus pokosio i završila sam sa upalom pluća. Nije mi više bilo važno salo na stomaku, ni trbuščić koji bude ravan kad udahnem i zadržim vazduh. Jedva sam vodila brigu o sebi i dvoje bolesne djece.

Ozdravili smo. Nisam više na dijeti

. Fizička aktivnost mi se svodi na jurcanje desetomjesečne bebe koja ima istraživački duh i nosanje 11kg iste, dok obavljam redovne aktivnosti po kući. U jednoj ruci držim njega, a drugom radim. Probajte to sa džakom od 11kg i recite mi da se to ne može podvesti pod fizičku aktivnost. Vratila sam djevojačku težinu. Uspomena na porođaj u vidu mlitavog stomačića je i dalje tu. Moja beba ga najviše voli, tu se najudobnije smjesti. Kažem mu da je to bila njegova kućica 9 mjeseci. Gleda me kao da sam najljepša mama na svijetu. Za njega i jesam, kao što je i on za mene naljepši sin na svijetu. Koliko god to bilo subjektivno, u našem malom svijetu je tako.

Volim svoj stomak. Podario mi je dvoje djece. Dva života. Volim svoj rez i poprečno sječene mišiće, koji se teško povezuju i vraćaju na staro. Kroz njega su moja djeca stigla na ovaj svijet. Da sam se rodila u neko drugo vrijeme, kada nije bilo carskog reza, vjerovatno bih umrla na porođaju. Zato volim svoj rez. Zahvaljujući toj tamnoj liniji ispod stomaka ja danas živim i dišem i imam dvoje djece.

Nisam ista, nemam strukić koji bih mogla sa ponosom pokazivati, ali imam nešto mnogo vrijednije. Vratiće se stomak, doći će jednom vrijeme kada ću moći više voditi računa o sebi. Sada nije to vrijeme. Posao mi ne zavisi od čvrsith trbušnjaka, već od pameti, sposobnosti i snalažljivosti. Za to me plaćaju. Ne za zategnuto tijelo.

Žene, volite svoje predivno tijelo koje vam je podarilo najvrijednije dragulje koje ćete ikada dobiti. Oni koji vaš izgled stavljaju na prvo mjesto na listi životnih prioriteta nisu vrijedni vašeg sluha i vremena, a ni griže savjesti što nakon porođaja ne izgledate kao prije. Neka vam pogled pun ljubavi vašeg djeteta kaže koliko ste zaista lijepe i voljene i neka to bude najbitnija stvar u ovom momentu.

Doći će vrijeme kada će biti više vremena za brigu o tijelu. Kada nećete morati birati između djece i treninga. Do tada mazite svoj mlitavi stomačić i poštujte ga kao božanstvo. Podario vam je djecu.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s