Veliko spremanje

Ovdje neće biti riječi o detaljnom čišćenju kuće, kada se zavučete i očistite svaki ćošak, pa završite sa čišćenjem prašine od koje kašljete, nakon čega nabacite široki osmjeh i lakše dišete. Ne. Veliko spremanje je spremanje djece za izlazak iz kuće. Kunem se, u nekom momentu bih pomislila da podsjećamo na stare Slovene pred veliku seobu naroda. Ne znam jesu li oni svoju dječurliju lakše hvatali i pakovali nego ja moje dijete kad bi trebalo da idemo negdje. Proteklo je mnogo vode dok se nisam opametila i okrenula igru u svoju korist. O tome nešto kasnije.
Dok nismo dobili drugo dijete, ustajala bih se prva da na miru obavim sve što moram. Kad suprug ustane, podsjeća bi me na okupatora koji zauzme toalet i ostali mogu da se ,,slikaju za Veselu svesku’’ dok on sve ne obavi, a to bi potrajalo do pred samo kretanje iz kuće, tako da istovremeno obavljanje priprema u kupatilu u našoj porodici ne dolazi u obzir. Kad obavim sve, udahnem duboko, uzdahnem još koji put i pomolim se svim svetima da mi pomognu da moje dijete mirno napusti krevet i spremi se za vrtić. Dođem do kreveta, mazim je po čupavoj glavici:

–          Ajde Sofi, ustani, da se spremimo za vrtić – nema reakcije.

–          Ajde ljubavi, zakasnićemo – i dalje ništa.

–          Draga, ako zakasnimo nećeš stići u vrtić, a kući nema ko da te pazi – mrtva tišina.
Onda krećem malo ekstremnijom metodom. Upalim svijetlo i pojačam ton na mikrofonu: ,,Sofija dušo, diži se iz kreveta, da te ja ne bih dizala’’ – promeškoljila se.

,,Mama, neću u vrtić, hoću da spavam, pusti me, ma šta ti je!’’ – okrene se na drugu stranu.

Otkrivam je i podižem je sa kreveta. Ona se oklembesila, spava joj se. Svaki moj fini pokušaj da je izbacim iz tople postelje završavao se raspravom epskih razmjera koja bi me toliko iscrpila da mi je trebalo dobrih pola sata na poslu, da se saberem.
Kad jednom ustane, kreće rasprava oko oblačenja: ,,Neću da nosim duksericu, princeze ne nose dukserice! Hoću da obučem ,,hanelju’’, da budem prava princeza!’’ Smatram da su dukserica i trenerka idealna kombinacija za vrtićke aktivnosti. Izgleda da se moja princeza sa tim nikako nije slagala. Došlo mi je da pobacam sve bajke o princezama koje imamo na policama. Džaba mi da se pozivam na Pepeljugu, koja nije bila uvijek sređena, a ipak je bila princeza. To ne daje rezultat kod ove moje tvrde bundevice.
Kad se konačno obučemo i obujemo, možemo da krenemo. Nakon ovog jutarnjeg poduhvata potrebno mi je dva reda čokolade i 1,5 dl jake crne kafe da se normalizujem. Pet minuta prije polaska iz kupatila izlazi i suprug, netaknut dešavanjima u kući. Srećan čovjek ili samo dobar strateg? Ne mogu da odlučim, nikako.
Jednog dana mi je stvarno bilo dosta povuci-potegni spremanja za izlazak iz kuće. Morala sam pronaći neku novu strategiju za manje natezanja oko svakog koraka. Palo mi je na pamet da iskoristim takmičarski duh svoje kćeri i mladi ego u povoju. Tako sam jednog jutra došla do njenog kreveta, prije nego je i njen tata ustao i šapnula joj na uvo: ,,Ko će prvi da se spremi, ti ili tata?’’, na šta moje dijete skoči iz kreveta kao da nije ni spavala i sa širokim osmjehom glasno uzviknu: ,,Ja!’’

Od njenog povika i suprug se uplašio, a njega teško budi i partizanska koračnica navijena do daske.  Trči Sofi do kupatila, obavlja sve brzinom svjetlosti. Bodrim je da požuri, govorim joj da će tata sad skočiti i biti brži. Polomi se dijete da stigne, dok njemu još nije došlo do svijesti da bi trebao da se takmiči niti da li tu ima kakva nagrada na kraju. Obukli se, umili, oprali zubiće, napravili frizuru, sve uz osmjeh i zadovoljstvo što je bila najbrža. Volim ego, koristim ga u velikim količinama.
Oko odabira odjeće smo se nešto duže natezali, nije popuštala. Jedno vrijeme je išla isključivo u omiljenim ,,haneljama’’. Nisam je htjela gnjaviti jer mi se, odnekle, došunjala sopstvena slika iz sličnog perioda kada sam suknje navlačila preko farmerica i trenerki, trpala džempere u iste i niko me nije mogao odgovoriti od toga. Čak ni ogledalo. Kakva mama, takva ćerka. Porasla je i ona, nemamo više takvih problema. Sama traži trenerku, u njoj joj je najugodnije. Ne takmiči se više ni sa tatom. Shvatila je da ga nije teško pobijediti u jutarnjem izazovu. Nema gušta u izazovu.
Sada kad imamo bebu u kući, svi smo brži. Beban ima svoju satnicu i raspored. Baš njega briga što se mi moramo spremiti i negdje stići na vrijeme. Ako ne dobije u minuti što ga sljeduje cijela kuća dobija gratis alarm za buđenje. Trudimo se da ga ne izazivamo. Sve, ama baš sve, u vezi sa djecom ima veze sa dobrom strategijom. Ako je imamo, na dobitku smo!

Priča iz knjige ,,Kako raste mama”

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s