Draga komšinice

Divim ti se, najiskrenije. Troje djece imaš, nikada ne prave haos,svako veče su u krevetu već u 20h bez problema, kuća ti je uredna, nokti nalakirani, a ti još stigneš da odgledaš svoju omiljenu seriju. Gledam te i ne mogu a da ti se ne divim. Čini mi se da je i tvoja umiljata mačka poslušna. Draga moja, ako postoji ivica razuma, maloprije sam bila na njoj. Ponekad mi se čini da ništa ne stižem i nikuda ne idem. Dok ćerki objašnjavam po stoti put da nešto ne smije da radi, moja beba mi prstićem kopa po ušima. Ćerka se smije. Iskreno, kad se okrenem i vidim njegovu malenu glavicu, sa ozbiljnim izrazom lica, pogleda usmjerenog na kopanje mog uveta, dođe mi da se i ja nasmijem.

Igračke su svuda po podu, uz tešku muku ih pokupi. Moje grlo je suvo već u 10h ujutru od ponavljanja pojedinih rečenica. Zvučim samoj sebi kao pokvarena ploča. Prvo smirenim tonom, a onda izmjenjamo sve tonalitete. Nokte stignem odrezati, turpijam ih sutradan. Ako ne zaboravim. Maloprije sam konstatovala da mi treba pomoć, neka efikasna tableta ili boca piva, po preporuci mog muža. Da se malo smirim. Jer ne mogu ostati smirena ako moram non stop ponavljati jedno te isto, kao hit mjeseca.

Moje dijete nagovaram svako veče da legne u krevet na vrijeme i uporno ponavljam da djeca nemaju šta da rade nakon 21h budni, da mora da se naspava, ako misli da ima energije za sljedeći dan.

Borba. Svakodnevna borba. A ja sam svaki dan sve umornija. Kaži mi, draga moja, kako uspjevaš svoje troje djece uz lijepu riječ poslati u krevet, jer meni ne uspjeva? Je li jedino moje djete takvo da stalno upire u granicu koju sam joj postavila, a ja sa druge strane leđima guram koliko mogu? Jesam li ja neuspješna mama? Tako mi se čini kad čujem ono tvoje ,,Bogami moji to nikad nisu radili!”. Kaži mi kako, jer ja više ne znam. Nije li ti nekad došlo, u nastupu najgore nervoze, koja čeka samo jednu kap da preraste u bjesnilo, da svoju djecu dobro izdevetaš po turu? Nije? Kako?! Kaži mi, jer ja više ne znam.

Hoću da budem kao ti… da djeci poželim laku noć u 21h, da pojedu obrok bez pridika i nagovaranja. Da se obuku u rekordnom roku, a ne da su nakon pola sata od početka oblačenja u istoj pozi i istom stepenu obučenosti. Da ne lupaju vratima kad beba spava. Da se ne moram ubjeđivati za najgluplju sitnicu sa njima. Da sami pokupe igračke. Da shvate da ne trebaju na taj način privlačiti moju pažnju, jer su ionako centar mog svemira.

Draga moja, savršena… postoji li barem djelić nečega što si mi zaboravila reći, ili sam ja najgora i najnesposobnija majka, a moja djeca gora, da goru nisam mogla dobiti? Da nisi zaboravila pomenuti neki od načina kako si došla do toga da su tvoja savršena djeca tako poslušna? Možda si samo od silne sreće zaboravila da si i sama imala ovakve dane zbog kojih si se osjećala kao da stojiš na ivici razuma i plakala kad ostaneš sama? Nadam se da jesi, jer ako nisi, onda savršene majke i savršena djeca zaista postoje. Nisu mit. Samo mi nismo jedni od njih.

Ako si željela da dokažeš svoju savršenost… dokazala si je. Možda si samo htjela da se osjećaš superiornije, uspjela si i u tome… ali si smela s uma da bih se ja zbog toga mogla osjećati loše. Divim ti se, zaista, draga moja savršena… Dug put si prevalila i svašta pretovarila preko svojih leđa da bi tvoja djeca i tvoja mačka bili poslušni, a ti svaki dan bez ometanja gledala svoju seriju. Znam da jesi, iako si zaboravila sve dane koje si provela na ivici razuma. Jer djeca su takva, posao im je da lome granice koje im postavimo. Pitanje je samo koliko će taj put potrajati i koliko smo žrtve spremne podnjeti da okolina na nama ništa ne primjeti.

Ja nisam izdržala… vidjela sam te na balkonu kako širiš veš. Pitala si me kako sam… mogla sam samo reći da sam dobro, ali sam morala nekome reći da nisam… i da mi je teško. Sada se osjećam još gore.
Stisni Tanja zube, proći će. Nabaci svoj lijepi široki osmjeh na lice i kad te pitaju kako si, reci da si odlično i da su djeca super! Bar se nećeš osjećati kao najnesposobnija majka na svijetu kada te komšinica sa trećeg sprata bude pitala kako si. Osmjeh neka bude maska za sve… A muke će već jednom proći.

Advertisements

Romantična noć sa ćurećim batakom

Ovo je priča o tome kako sam ja jedne noći u 4:30h odlučila šta da pravim za ručak. I još ponečemu. Ako ste se nadali da ćete pročitati nešto uvrnuto o ovoj mami, vidjećete da je sve to normalno, kao dan i noć. Elem, promeškoljio se moj sinčić u 03:30h, pa nastavio spavati. To je uobičajeno vrijeme kada njegov stomačić šalje alarm upozorenja da su rezerve klope na izmaku, te se sve to prenese na zvučno pištanje najviših frekvencija. Ne šalim se, da je koji stepen više, pucali bi prozori. Nema toga ko bi pored takvog urlika ostao u ležećem položaju čekajući bebu da joj urlanje dosadi. Taj ne postoji. Ne diše. Nema ga. Osim moje ćerke koja pored takve dreke spava kao top, a ako li šapnem nešto što bi njoj bilo zanimljivo u drugoj prostoriji, uhvati to najosjetljivijim antenama. Ta kontradiktornost mi nikada nije bila jasna i već par mjeseci pokušavam da je riješim.

Elem, promeškoljio se on, a ja, da napravim pametnu stvar, jer znam da će ta dremka biti kratkotrajna, dignem se i stavim vodu da se zagrije. Termos, koji je završavao čuvanje tople vode u toku noći i skraćivao  vrijeme pravljenja mlijeka, otišao je u istoriju. A ja nikako da kupim novi. Vječito ima nešto bitnije. I dalje patim za njim.

Vratila sam se u krevet, jer sam bila suviše ,,ni na nebu, ni na zemlji” da bi stajala pored šporeta. Kada se noću ustanem da napravim flašicu, ja prvo ne znam jesam li mu već napravila tu flašicu, ili je to bilo prije tri sata, pa po tonalitetu dragog mi sina, odgonetnem tu vječitu misteriju, koja se ponavlja iz noći u noć, otkako se rodio. Kao da mi neko pobrka dugmiće koji mi kontrolišu normalno rasuđivanje. Kada već dođe do pravljenja flašice, praćena horom i orkestrom iz sobe, počnem da brojim kašičice… Obratite sad pažnju na ovu matematiku: ,,jedan… dva… tri… …  … tri… Je li već bilo tri, ili tek treba da dođe tri?” Interesantno, uvijek kod trojke izgubim fokus i zabrojim se. Ne znam koliko sam puta prosula mlijeko, jer sam se zabrojala, a na uputstvu kutije adaptiranog mlijeka lijepo piše da možete ugroziti zdravlje bebe, ako se ne pridržavate uputstva. Urezalo mi se to upozorenje u memoriju, pa mi ne da da zanemarim zabrojanost. I tako, ode tri i tri kašičice sa vodom. ,,Razbudi se! Fokusiraj se!” , a kako da se fokusiram kad onaj mališa urla iz sobe?! Opet ja počnem da brojim i napravim tu flašicu. Kad mu je dam, momentalno se ugasi, kao da sam stisnula neki prekidač za gašenje.

Nego, da nastavim… kad sam legla i ,,samo malo zatvorila oči”, zaspala sam. Uronila u carstvo snova kao da se ni budila nisam. Probudio me bebin pisak. Dignem se, odem do šporeta, pri čemu mi dio mozga zadužen za memoriju i dalje ne radi i uhvatim rukom za onu džezvu, poprilično vrelu. Ijaoooo! Došlo mi je da urlam od bola! Napravim bebi mlijeko, baš njega briga što se njegova ljubljena mama opekla, a on zgrabi flašicu, leže, poče piti i zaspa momentalno. Hladila sam ruku pod vodom, pa kad me san počeo obarati nisam htjela da rizikujem i da zaspem pored lavaboa u kupatilu, na nogama.

Legoh u krevet, opekotina boli k’o sam đavo. Dignem ruku u vazduh, da mi se krv malo slije i ruka utrne, jer tako manje boli… Ali ne mogu zaspati tako. Beban, koji je spavao pored mene, promeškoljio se i primakao mi se, te mi ostavio neznatan prostor za ležanje. Razmišljala sam kako da riješim problem…I onda mi je sinulo! Ćureći batak! Zaleđeni! Skočim iz kreveta, uzmem plastičnu posudu, stavim batak u nju, legnem u krevet, uglavim posudu na jedino slobodno mjesto na krevetu, a koje moja ruka može dosegnuti, zgrabim batak povrijeđenom rukom i odahnem… Kako prija… E sad… zamislite scenu u kojoj mama spava čvrstim snom sa bebom pored i ćurećim batakom u desnoj ruci… Bila je to slika za pogađanje ,,šta vam nije normalno na ovoj slici?”. Zato, ne rasuđujte samo po izgledu, dok ne znate cijelu priču.

Elem, izbor ručka za sutradan je bio i više nego logičan. Ćureći batak, koji mi je spasio san.

Ljubav

Sinoć nas je prijatelj podsjetio na Valentinovo, pitao se da nismo negdje izašli, a mi se zgledasmo u čudu i prasnusmo u smijeh. Ja kose smotane u neku čudnu mješavinu konjskog repa i punđe, sa bljuckotinom tu i tamo na majici, sinom u rukama koji je riješio pošto poto da bude nervozan i u centru pažnje. Ne vidim se, pravo da vam kažem, više kako treperim pored izloga sa bombonjerama u obliku srca i slatkim medvjedićima sa ljubavnim porukama. Ne ložim se više na pojačan marketing oko ovog praznika koji je skrojen tako da od silnog iščekivanja gorite dva dana prije i dva dana poslije, ako vam se očekivanja ne ispune. Mislim da sam se, kao mlađa, najusamljenije osjećala baš na ovaj dan, kada kao moramo nešto uraditi i moramo pokazati ljubav. Da istresemo srce na tacnu. Ili ga neko istrese ispred nas.

Znate šta je ljubav u očima žene koja je upoznala više njenih nivoa? To je kad možeš da ćutiš a bezglasno pričaš. Kad vam se duše dodiruju otiskom koje su zajedno gradile eonima, iz života u život. Kad izbaciš sve leptiriće iz stomaka, skineš ružičaste naočare, shvatiš da bez njega možeš, ali da ni sa kim drugim ne možeš zamisliti svoj život. Ni sjedenje u ljuljašci na tremu ispred kuće kad vam bude 78. Kada ćutite i nemate potrebu da kažete ništa. A lijepo vam. I ne postoji drugo mjesto na kom biste radije bili.

Ljubav je kad sam kukala kako mi je za Novu godinu hladno i kako se danima ne mogu ugrijati, a on na dan uoči dočeka ode i kupi mi radijator. Da se ne smrzavam. Kad dobije povišicu za kraj godine i cijelu spiska na nove gume za moj auto. Da se negdje ne poklizam i ne skrkam. Da glavu ne polomim. Jer me voli.

Ljubav je kad poludim na njega što je proveo noć uz TV, a onda sutradan spava do dva popodne. Uđem u sobu i hoću da ga dignem iz mrtvih, a onda mu vidim gola leđa, ušuškam ga da se ne smrzne i izađem napolje. Opomenem ćerku da se stiša, da ne probudi tatu i gunđam usput kako opet moram sve sama. Ali samo da ne prehladi.

Ljubav su ona dva prćasta nosića, sa takvom krivinom na koju idealno smjestiš usne po dužini. Naša dva mala nosića. Prćasta i najljepša na svijetu. Koliko god da sam gorjela od ljubavi kao vječna vatra u Sarajevu, nisam mogla zamisliti da sa nekim drugim stvorim ovakva dva prćasta nosića, idealna za poljupce. Sagorjevala sam stotinu puta, jezik bi mi se svezao da sam izgledala samoj sebi kao glupača koja nema šta da kaže. Leptirići bi mi mlatarali krilima u stomaku, sušili mi grlo i ostavljali ga bez pljuvačke.  Znala sam se pretvoriti u nekog drugog ko nema veze sa mnom. Kad vas neko voli, ne ostavlja vas bez daha, već vam udahne vazduh da dišete lakše i punim plućima.

Ljubav je kad vjeruje u mene čak i onda kada sama u sebe vjere nemam. I daje mi krila.

Zaljubljivala sam se ja u njega dva puta. Jednom sa sedamnaest, kad sam se najedala kokica svake noći, ne bi li me primjetio. I još jednom sa 28, kad je u kafić ušao u crnom, dugačkom kaputu i bijeloj košulji, a ja upamtila šta nosi, iako to nemam običaj. Ne pamtim ni šta sam jela dan prije, a ne šta je neko nosio prije sedam godina. Nisam znala da je to isti on. Lako smo se prepoznali… duše su nam zajedno, gotovo,  od postanka svijeta. Mi ne moramo govoriti i ne moramo praviti nešto od velike važnosti na dan kada pola svijeta proslavlja zaljubljenost.

Rekao mi je da sam prokletinja kojoj je uvijek potreban izazov, da bi ostala tu. Ovo prokletinja sam dodala ja. Zna me kako dišem. Znam mu misli u svakom momentu. Da se ne znamo eonima, to bi bilo zastrašujuće. Ali ovako prija… I po prvi put na Dan zaljubljenih nemam grč u stomaku i potrebu za dokazivanjem svoje i njegove zaljubljenosti. Jer smo tu. Svakog dana, svakog udisaja i svake misli.

Zaboravila sam na Valentinovo. I baš mi je lijepo zbog toga. Ne bi ga mijenjala ni za jato leptirova koji prave haos po stomaku i vezuju jezik u čvor.

Imao je pravo jedne noći kad je rekao da ćemo biti srećniji od pola parova koje znamo. I jesmo.

Zato i ostavih ovu priču o ljubavi za petnaesti februar. Ne priliči joj da se metilja u četrnaesti.

Kradljivci kreveta

Postoje dvije grupe roditelja kada je režim i raspored spavanja djece u pitanju. Prva grupa roditelja od početka bebe stavlja u njihovu sobicu i poseban krevetić, u kom se one od prvog dana navikavaju na sopstveni prostor dok roditelji imaju svoj krevet. Druga grupa, kojoj i sama pripadam, pušta djecu da im okupira krevet godinama, čime pošteno spavanje postaje nestvarna bajka.

Do ćerkine četvrte godine nismo imali dječiju sobu. Kad se rodio brat pregradili smo jednu veliku sobu da bismo dobili sobu za nju. Kupila sam joj slike za zidove s likovima iz crtanih filmova. Ona je bila oduševljena što, konačno, ima svoj prostor. Uspavljivala sam je u njenom krevetu. Lovili smo zvijezde i mjesec po plafonu, pričali priče i sve je bilo čarobno. Pomislila sam kako lako riješismo problem guranja nas troje u jednom krevetu.

Onda je na svijet stigla još jedna beba koja voli da spava sa mamom. Uskoro se došunjala i moja velika beba a suprug se, strateški, išunjao u dječiju sobu. Nikad nisam bila sigurna da li će ujutru brojno stanje članova porodice biti isto kao uveče kada smo otišli na počinak. Ona bi se u toku noći prikrala, uvukla u krevet; zatekli bismo je sklupčanu i usnulu pored mene. Znala sam da joj treba moja blizina, makar i ovako.

Beba je velika promjena, ne samo za majku već i za sve u porodici, naročito za starije dijete. Odjednom, ono više nije u centru pažnje. Centar je zauzeo mali drekavi smotuljak koji samo kenjka, zanovijeta i od kog mama ne može da se posveti svom prvencu. Uprkos ogromnom umoru morala sam joj se kvalitetno posvetiti, makar u večernjim satima, pred odlazak na počinak dok beba uveliko spava. Tada bi se ušuškale u njen novi bijeli krevet, pričale priče, pjevale, a onda bi moja ljubljena, čupava glava zaspala čvrstim snom.

Paralelno s dolaskom novog člana porodice u ormare i pod krevete počne doseljavanje čudovišta, toliko strašnih da djeca od njih jedva zaspu. Čudovišta šuškaju u mraku, mašu repićima i čine sve kako bi dijete otjerali kod mame u krevet. A mama ima dva izbora: prvi – da ubjeđuje dijete da čudovišta nisu stvarna i ne odustaje od spavanja u odvojenim krevetima; drugi – da prigrli svoje čedo i istisne sve strahove iz uznemirenog srca. Opet spadam u drugu grupu. Znate, prije nego što sam rodila prvo mislila sam da me niko i ništa ne može pokolebati kad nešto odlučim. Sada je dovoljno jedno tužno lice da sve moje odluke lagano padnu u vodu.

Prije neko veče posmatram ih kako spavaju: beba u krevetiću a ćerka u mom krevetu. Razmišljam koliko sam srećna što ih imam i koliko sam ih samo željela. Čim sam se uvukla u svoju polovinu kreveta moja princeza se promeškoljila, prebacila svoje noge na moju stranu i ostavila mi neznatan prostor za ležanje. Pomjerim je najnježnije. Čim je nanjušila da sam se ispružila opet se zarotirala i sabotirala svaki pokušaj da se na sopstvenom krevetu ispružim kao čovjek. Kakav je to reciprocitet kada najmanji ljudi zauzimaju najviše mjesta na ležaju. Tužno gledam u onaj prazan prostor. Džaba da se prebacim, ona osjeti i eto je sa druge strane.

Umor, na svu sreću, učini svoje. Zaspim bez problema i na mom, majušnom dijelu kreveta. Jasno mi je da će to trajati nekoliko godina, možda još dvije-tri. Onda će sami otići iz maminog kreveta. Znam da ću ostati željna njihovog mirisa i zvuka ujednačenog disanja koje bi razgalilo i najtužnije srce.

Mnoge mame se brinu da li će odvojeno spavanje napraviti jaz između njih i supruga. Na to gledam ovako, birala sam ga za čitav život, što je pristojno dovoljno vremena, ako nam Bog podari dobro zdravlje, u odnosu na nekoliko godina koje imamo kao privilegiju da zaspimo uz miris djece koja traže našu blizinu i utjehu. Oni koji to ne shvataju ili ne žele da shvate, nisu dorasli zadatku tate i male žrtve zarad mirnih noći i slatkih snova svojih potomaka.  Čitav život je pred nama da nadoknadimo propušteno, naravno, pod uslovom da preteknemo do dugovječnosti. I da ne preteknem, nije mi žao. Mir i ljubav kojima sam okružena nemjerljivi su.

Tata, izvini što imaš svoj mir i komfor u dječijoj sobi! Mi bismo još malo da uživamo,  znamo da i nemaš nešto protiv. Vratićemo ti mamu, ne brini, čim još malo porastemo i pošaljemo čudovišta nazad u svijet bajki.

 

Budi svoja

Ponekad me uhvati tuga, usred radosti dok posmatram tvoju igru. Tako si bezbrižna, vesela, neukrotivog duha i nježne duše koju najmanja bubica može pomjeriti. Prkosna. Svoja. Ti si rodila mene, ne ja tebe, često mi kažeš. Da, i starija si i ja ne znam ništa a ti znaš sve.

Gledam te i ne mogu da ne mislim o životu u koji si tek zagazila. Ti nisi rođena za kompromise. Nisi satkana od materije koju je lako oblikovati. Zaboli me onaj dio mene u tvojoj duši koji kad voli voli od kose do tabana koji diraju zemlju i ne stidi se to svima da pokaže. Onaj dio koji neće da prizna da nešto ne valja samo da ga drugi ne bi vidjeli. To je dio duše koji drugi najviše i najlakše gaze. Mogla sam ti nešto drugo dati u amanet.

Sjećam se svojih ljubavi, suza prolivenih, krajeva koji su mi rušili svijetove. Bar sam ja tako mislila. Izgleda da su samo porušene brojne tvrđave koje sam oko sebe izgradila da bih došla do srži koja čini moje biće.

Kad te pokušaju srušiti, ne padaj. Postaćeš samo jača. Ti nisi rođena za male stvari. Onaj ko ti kaže da jesi, nije te ni pogledao, nije se ni potrudio, nije te vrijedan. Biće mnogo onih koji neće vidjeti, ali to ne mijenja ono što ti jesi. Nemoj im vjerovati. Oslušni onu esenciju iz dubine svog bića i nikada nećeš pogriješiti, makar mislila da ćeš ostati sama na svijetu. Ne plaši se samoće. Ona može da bude veoma korisna ako naučiš da upravljaš njom a ne ona tobom. Svi oni koji te budu rastužili, zbog kojih ćeš plakati, provoditi noći bez sna, dati su ti na putu da bi jednog dana prepoznala dobro i prigrlila ga bezrezervno. Oni ti nisu poslati da traćiš svoj život s njima, već samo da naučiš lekciju, da uvijek ima gore kao i bolje.

Svakog dana pogledaj svoj odraz u ogledalu. Razvuci taj lijepi, široki osmijeh i poželi ljepotici u ogledalu najljepše dobro jutro! Koliko voliš sebe toliko će te i drugi voljeti. Kad si bila beba, govorili smo da kad se smiješ smije ti se i svaka vlas kose. Želim ti takav smijeh do kraja života. Kad ne budeš zadovoljna sobom i pojedinim dijelovima sebe, kada budeš željela promijeniti nešto ili sve, želim da znaš da imaš najdivniju svilenu kosu boje kestena, divne oči sa dugačkim trepavicama na kojima će ti i drugarice zavidjeti, porculanski ten kao kod lutke, mali nosić, za koji će ti jednom neko reći da je najljepši u cijelom kafiću i obrve kao da si upravo izašla iz kozmetičkog salona. Voli svaki djelić sebe, od Boga ti je dat.

Vidim da ovaj svijet ide dođavola. Klinke se oblače kao da su krenule u grad na kafu a ne u školu. Valjda misle da odijelo čini čovjeka i da će privući srodnu dušu samo ako budu izgledale dobro. Da znaš, tvog oca osvojila sam osmjehom, širokim i iskrenim, baš onakvim kakvog je Bog i tebi podario. Neka ti osmjeh bude najbolja odora i oružje kojim ćeš osvojiti svijet, ne samo čovjeka. On ništa ne košta, a kupuje sve.

Upamti da se svaki početak desi baš onda kada treba i da je svaki kraj baš onakav kakav treba biti. Rijetke ćeš pamtiti po lošim stvarima. Kad pređem po stranicama svog dnevnika, koji sam vodila od svoje jedanaeste godine i narednih petnaest, vidim da je svaki kraj bio dobar za mene. Da se nije desio, ne bih mogla rasti. Ti si živi dokaz da su svi moji krajevi bili vrijedni. Ponekad to nećeš vidjeti odmah i mislićeš da je kraj svijeta. Možda će ti trebati i 15-20 godina da shvatiš, ali hoćeš, jednog dana sigurno.

Nikada ti neću reći: ,,Nemoj to!” ili da mama zna najbolje. Naučila sam te da kažeš ,,Želim to!”, umjesto da govoriš šta ne želiš. Tako će te ljudi oko tebe bolje razumjeti. Na taj način ni ti nećeš zaboraviti misliti o stvarima koje želiš, a ne samo o onima koje ne želiš.

Radi na sebi stalno. Uči i širi svoje znanje, jer i najspretniji lopov ti jedino znanje ne može oduzeti. Žena koja traži više od života, od njega to i dobija. Čuvaj i voli sebe. To jedino ne smiješ zaboraviti ni kad ti sve lađe potonu. I budi svoja, baš onakva kakva jesi. Jer takvu te Bog stvorio. Savršenu.
Priča iz knjige ,,Kako raste mama”

Mjesto božanske ljepote

Onog dana kada mi je Rustovo otkrilo svoje čari dobila sam svoje parče raja na zemlji. Sigurnu luku koja ušuška svaki moj nemir. Otišla sam tamo prvi put sa prijateljicom. Vijugavim putem stigli smo do sela Čelobrdo i jednog od najljepših vidika na kom je ruski oficir Jegor, a kasnije i monah u manastiru Praskvica, za deset godina izgradio kameni put. I to jednom rukom. Došao je na na pomenuto mjesto da pronađe mir zbog nestanka njegove kćeri, čiju čast je branio i u dvoboju sa nesuđenim zetom izgubio lijevu ruku. Pronašao je svoje izgubljeno čedo kada je došla prerušena u mladog sveštenika, u želi da bude blizu oca i sve do smrti nije otkrila svoj identitet ni njemu, niti svijetu. Od tuge se Jegor razbolio te se uskoro i pridružio svom djetetu. Kameni put koji spaja Čelobrdo i Miločer je nazvan po njemu. Jegorov put.

Razumijem Jegora zašto je odabrao baš ovo mjesto za iscjeljivanje ranjene duše. Tu čovjek najlakše ćuti i liječi i najslabiju ćeliju bića.

Ostatak puta vodio je kroz predivan šumski predio. Gotovo sam mogla da zamislim vile koje se skrivaju iza tek otvorenih cvijetova, ostavljajući obrise na kapima rose i zbunjujući putnike namjernike.

,,Čuj, ako ne uspijemo pronaći to mjesto, neću se začuditi. Izgleda kao da je s neba spušteno na zemlju!” pokušavala je prijateljica da mi objasni čudesnost manastira Rustovo. Kad smo konačno stigli shvatila sam šta je pod tim mislila. Od puta kojim smo došli, pa do samog kamenog zida kojim je opasano manastirsko zdanje vodila nas je kamena staza pored koje su pohranjeni ostaci paštrovskih sinova koji su su stradali od ruke mađarskog kralja Ludviga. Kamene ploče su nijemo svjedoče o krvavom događaju od kojeg se Paštrovići ni dan danas nisu oporavili. Kasnije sam saznala  da je cijelo manastirsko zdanje zapravo izgrađeno na masovnoj grobnici nesrećnih Paštrovića koji su pogubljeni na prevaru, u jednom dahu.

  1. na temeljima stare crkve podignut je manastir presvete Bogorodice, čijom blagošću odiše cijelo mjesto. Ušuškan u drveće četinara skriva čuda koja su me na prvi susret osvojila toliko snažno da im se i dan danas vraćam.

Znate, crkve i manastiri  gotovo uvijek odišu nekom svečanom ozbiljnošću. Osim kada se u njima začuje djetinja cika koju niko ne želi obuzdati. Ovo mjesto nije bilo ni nalik nijednom drugom manastiru u koji sam kročila. Na vratima nas je dočekala nasmijana sestra : ,,Pomaže Bog!”, ,,Bog ti pomog’o!”, te prođosmo kroz vrata koja su skrivala pravi mali raj. Bašta nalična onoj iz bajki, oslikani kamen i drvo na prostoru gdje se gosti služe, mali kaktusi posađeni u oslikanim konzervama, ručni radovi, knjige, ljekovite trave, čajevi, melemi, pa i začini bez kojih danas svoju kuhinju ne bih mogla zamisliti. Stekla sam utisak da je svaki pedalj ovog mjesta protkan najposvećenijom mogućom ljubavlju i sa radošću ukrašen.

Ušli smo u manastir i poklonili se ikonama. Tamjan pomiješan sa mirisom ljekovitih trava načinio je neobičan spoj opojnih mirisa kakav još nigdje osjetila nisam. Ako dovoljno dugo ne govoriš odvešće te u jedno stanje najsličnije ugodnom i apsolutnom miru. Vrijeme na nekoliko trenutaka prestane da postoji i nisi siguran da li si tu tek par minuta ili nekoliko sati.

U glavnoj prostoriji nas je dočekalo nešto što ni dan danas ne umijem sebi da objasnim. Dvije ikone, po predanjima obe čudotvorne. Pred blagim likom Bogorodice Iverske, ujedno najljepšim njenim prikazom kojeg  sam imala priliku da vidim, mole se majke bezdjetne. One kojima je utroba jalova, koja poroda ne daje. Na hiljade žena je prolilo suze očaja zbog svoje uklete sudbile i molile su Majku Božiju da tu sudbinu izmjene. Da konačno čuju plač novorođenčeta i da ga nježnim zagrljajem i poljupcima umire. Kažu da se Bogorodica nad mnogima smilovala te da su žene javljale kako su konačno zanijele i vraćale su se da zahvale na daru koje su dobile.Produžili smo u noviju crkvu izgrađenu 2006. od drveta. Crkva je posvećena ruskoj carskoj porodici Romanovih. U pedprostoru glavne prostorije nalaze se tri lobanje. Na moje pitanje kome su pripadale, dobila sam odgovor da su to tri paštrovske glave nesrećno nastradale u masovnom pokolju. Jedna od tri je bila dječja.

Niz ikonu su se lagano slivale kapljice miomirisa. Blagost, vanvremena ljepota lika Majke Božije i miris koji u čovjeka unese mir i neku divnu pomirenost sa svim. Da će sve biti po volji Božijoj i na način koji je za njega najbolji. Predanje kaže da je jedan vojnik ikonu probio kopljem i da je iz nje potekla krv. Sama ikona je replika orginala, ali to ne umanjuje njena blagotvorna svojstva na sve one koji se pred njom poklone i dotaknu je usnama. Duh Majke Božije bira kroz šta će djelovati, a nema sumnje da je njime prožeto cijelo ovo mjesto.

Drugo čudo ovog manastira je ikona Blagouhani cvijet koja potiče iz 14. Vijeka. Na prvi pogled jedva je vidljiv obris Majke Božije kako drži malog Isusa. Predanje kaže da je jedan ikonopisac kupio na tržnici dvije daske za koje su mu rekli da su dijelovi stare ikone. Kad je došao kući, sastavio ih je u idealnu cjelinu. Lik Bogorodice je vremenom počeo sam da se pojavljuje. Svaki put kada odem u Rustovo zagledam ovu ikonu. I vidim da je slika jasnija.

Ostavši nasamo sa dvije ikone da se u miru pomolim, počela sam da plačem. Navala emocija i čišćenje duše kroz bistre suze je došla sasvim neočekivano. Kao talas niotkud koji te potpuno osvoji. Isto se desilo gotovo sa svima koje sam u Rustovo odvela.

Nakon obilaska sestra nas je ugostila kolačima, sokom i kafom. Sjedili smo u miru i tišini pokušavajući da shvatimo šta smo opravo doživjeli. Nikome nije bilo lako da napusti ugodni osjećaj mira i sveprisutnosti duha Majke Božije i da se vrati kući i ustaljenom ritmu. Ipak, posjeta se završila i krenuli smo nazad. Pri odlasku sam se okrenula da još jednom pogledam i upijem sliku ovog nevjerovatnog mjesta.

Okupano crvenom svjetlošću Sunca na zalasku Rustovo je bilo nestvarno. Toliko da nisam htjela da trepnem.

 

Mojoj maloj meni

Usnila sam te prošle noći. Stajala si bosonoga u travi, ispred divne kućice koju si zvala svojim domom. Krhka, prkosna… Svaka ćelija iz tebe viče ,,Jesam li dovoljno dobra?’’… jesi li najbolja. Osjećam tvoju glad. Onu koja te tjera da se dokazuješ i sebi i drugima da vrijediš. Da si lijepa, pametna, sposobna, talentovana za sve. Guraš na svim poljima dok ne dostigneš zvijezde. Aplauze. Potvrde.

Gledam oči širom otvorene na licu prepunom iščekivanja. Nisi ni svjesna koliko ne stižeš da uživaš od brzine da zgrabiš od života sve što ti pred tebe servira. Da ništa ne propustiš. Plašiš se da nećeš zateći ponovo isti dar ukoliko se jednom posvetiš do kraja…

Ne mogu da se sjetim tvojih nestašluka. Osim par njih. Kao da si oduvijek bila odrasla. Znala šta možeš, a šta ne. Voljela bih da si ih pravila više. Da si dala sebi slobodu i malo divljine da probiješ neke zidove i zađeš na zabranjeni teren. Možda bi tada znala raširiti ruke i pustiti anđele da ti spletu krila. Ona koja ćeš kasnije znati sama raširiti i odlebditi i do najvišeg planinskog vrha.

Ne znaš da si divna baš takva kakva jesi. Da si savršena. I da jedino nikada više nećeš biti dijete. Da će jedino ta prilika da budeš mala, nesmotrena, divlja, puna ljubavi, čistog srca i duše uskoro nestati. Pružajući ruke u zagrljaj savij ih oko sebe. Voli se, savršenstvo Božije. Jer si sama birala svoj put i uvijek ćeš ga sama birati. I još puno puta gaziti različitm stazama istovremeno. Kao kakva  stonoga. Imaš kad.

Hodaj jednom stazom i upijaj svaki kamičak. Svako zrno prašine. Cvijet. Sunčev zrak. Ne žuri da porasteš i da postaneš velika. Odgovorna. Da se osamostališ. Ne trči kroz djetinstvo.

Još ćeš ti plesati i pjevati. Slikati i pisati. Upijati aplauze. Mijenjati živote. Za sve to imaš vremena.

Budi divlja. Gazaj po barama. Pjevaj na kiši. Ukradi sočnu jabuku iz komšijske bašte. Zakasni kući bar dva minuta. Brinuće i tako i ovako. I neka te boli briga šta će drugi da misle. I da li će to da im se sviđa. Udahni duboko da ti se i utroba vazduhom ispuni. Ne plitko. I ne brzo, kao da uskoro nećeš disati.

Dođi da te zagrlim. Ti, malo čudo. Ne grabi tovare teže od tebe same. Saviće ti leđa, pa ćeš uvijek tražiti slične. Za tvoja pleća preteške. Budi i nikad nemoj prestati biti dijete. Ono koje leti, diše duboko, koje se smije preprekama. Za sve drugo imaš kad. I pusti tople suze da se skotrljaju niz obraze. One divno umiju da umanje i najteže terete.

Voljena si… i više nego što pojmiš. I jača nego što misliš. Džaba da ti pričam šta ćeš biti kad porasteš, nećeš mi vjerovati. Zato, da ćutimo i grlimo se. A onda ajd’ da se igraš. Da ne zaboraviš kako se ono bude dijete.