Month: January 2016

Ljubav anđela

Published on by Tatjana Kuljaca6 Comments

Osmjehujem se. Duša mi se smije iako razgovor ne čuje. Al’ duši sluh ne treba. Njihovu radost osjeća. Od nje prijatno podrhtava cijelo moje biće.

Javi mi se… poželjela sam danas. Baš kao i svaki dan. Ili barem da osjetim lagan dah na koži mog vrata. Slučajan pogled na tri identična broja na mom časovniku. Bijelo pero na ulici nemarno ispušteno od neke ptice. Pravo pred moja stopala. Pjesmu koja miriše na njih.

Sve i da želim ne bih mogla zaboraviti one momente kada je mislio da neću primjetiti njegovo očigledno prisustvo. Kada me čist poput djeteta uzeo u naručje. I dozvlio da osjetim njegovu blizinu.

Tonula sam u san nakon postoperativnog buđenja. Reska bol je jasno pokazivala mjesto kuda je moj sin došao na svijet. A samo par godina prije i njegova sestra. Pokušavala sam da se odvojim od fizičkog osjećaja koji mi je kidao utrobu. Bodrila sam samu sebe da je gotovo i da će svakim trenom biti sve lakše. Svaki dan manje boli. Da će momenat kad ga donesu izbrisati patnju tijela koje bi se rado zgrčilo da je samo moglo da bira. Kao što nije. Skupljanje koljena do brade samo bi izazvao dodatnu bol koju nisam bila spremna da prihvatim. A rado bih se sklupčala kao beba… isplakala. Od sreće što je gotovo. Što sam donijela živo i zdravo biće na svijet. Od tuge što nema njegovih pokreta u mojoj unutrašnjosti. Jer nismo više jedno biće.

Zamišljala sam mog sina… znala sam da bi mi lakše bilo da su mi ga dali u naručje. Da ga privijem na grudi i mirisom novog života rastjeram sve suze iz duše. Sanjarila sam ne bih li utonula u spasonosan san. Odjednom, na samoj granici između sna i jave, nevidljivo biće me uze u naručje. Kao bebu, tek rođenu. Bila sam kao bespomoćno biće kome treba toplina i ljubav. Prijala je ta toplina… o! kako je samo prijala…

U polusnu, postah naglo svjesna prisustva divote u čijem naručju zamalo da zaspim. Trgla sam se. Moj vid nije registrovao ništa. Kao što ni slijepac ne može da vidi, ali poznaje toplinu zagrljaja i ljubavi koju prima.I ne sumnja niti jednog momenta da umišlja. Dodir. Zagrljaj. Toplinu. Ljubav. I to onu koja od ljepote tjera suze na oči.

Osjećaj se zadržao. Dovoljno dugo da um prihvati ono što je duša upravo doživjela. Da sam zaštićena i voljena. Da neko želi da skloni moju bol. I da šapuće mojoj duši da će patnje tijela koje sam odabrala uskoro biti gotove. Da je dovoljno da sastavim trepavice. I umirim disanje. Nasmješila sam se razgovoru moje duše sa anđelom. Skrivenom za sluh. Ali ne i za tanane poruke koje su lagano prijenjale za moje srce puno nade, želje, ljubavi i iščekivanja. Da upoznam produžetak svoj. Onaj kojeg sam prije samo dva sata donijela na svijet.

Bol je lagano oticala…

Ne idi… molim te… izgovorih u sebi, najtiše što sam mogla. Molećivim glasom kao dijete koje traži još jedan zagrljaj voljene majke prije nego što zagrli omiljenu igračku. Tiho, tako da me samo oni biljke mogu čuti. I biće je ostalo tu. Da mi podari spasonosan san. Onaj nakon kojeg sva jutra izgledaju svjetlija a sutra ljepše od najljepše bajke. Zahvalna na ovom daru izgubila sam se. Duša se odvojila od potrebe svjesnosti da osvijetli i razjasni. Da ukalupi ovaj doživljaj u realne okvire. One koji nam pomažu da ne izgubimo vezu sa svijetom na koji smo navikli. Svijetom oblika i boja. Zvukova i formi.. A onda sam nestala… U mraku s druge strane kapaka.

Niti jednog momenta se nisam pitala niti pokušala sebi da objasnim šta se to dogodilo u maloj sobi na intezivnoj njezi. Da objasnim sebi. Stavim u okvire na koje sam navikla doživljaj koji se u njih ne može uklopiti. I nije me bilo briga. Neki momenti su toliko savršeni da nemaju potrebu za uklapanjem sa bilo čim drugim.

Od tada je moj anđeo pažljiv… šalje mi pera pred stopala. Pjesmu da čujem. Stih da pročitam. Da znam da je tu. A ipak mu baš svake večeri šapnem tiho, baš kao one noći nemoj da ideš… ostani… I znam da nikuda nije pošao. Da mi kraj uzglavlja stoji. I čuva me od svih sila. Od mog razuma skrivenih. A činio bi to čak i da mu ne tražim.

Ta molba je moje pero za njega. Da zna da sam zahvalna za svaki znak. Jer svaki predstavlja svjetlo mojih dana i noći. Putokaz za dobre misli i miran duh. Svjetlost koje najjače biva u trenu kada duša posrće pod pognutim ramenima.

Ne znam mu ime. Nije mi želio reći. Zna bolje od mene da zvuku u ušima ne bih vjerovala. I da bih samu sebe ubijedila da se um poigrava sa mnom. Zato ćuti. Pošalje mi zgusnut vazduh od kojeg se koža na leđima prijatno ježi. Biva i voli. Čeka moju spremnost da bezuslovno prihvatim svu divotu koju je samo za mene namijenio.

Prepoznavanja

Published on by Tatjana Kuljaca4 Comments

Foto: Letnje Igralište

Ona je neko ko umije svaki dan na dobro da okrene. Svaku misao oboji bojom Sunca i topline. Od prvog momenta kada sam pročitala prvu priču iz Sandrinog pera postala sam njen pratilac. U pola dana i pola noći, kad god zateknem poruku da na njenom blogu ima nešto ovo. Ljubitelj sam svake riječi koja iz njenog pera izađe. Mislim da nema mnogo vas koji nisu čuli za blog ,,Letnje Igralište” i Sandru Đurić-Milinov. Toplina, ljubav, rast, miris djetinjstva, i stalan trud kojim čini djetinjstvo i odrastanje ljepšim je ono kako bih je opisala. Prirasla mi je srcu kao da svaki dan ispijamo po makar jednu šoljicu vruće kafe. Kao da me tješi svaki put kada mi snage ponestanem. Da budem onakva kakva želim da postanem. Najbolja mama na svijetu.

Uživajte u ovoj ljepoti od priče koju sam na dar dobila. U kojoj će se svaka duša pronaći. Moj prvi gost bloger. Mma Sandra i Letnje igraliste. Čast mi je i nemjerljivo zadovoljstvo!

 

Prepoznavanja

Dođu nekad dani posle kojih se osećaš pomalo išamarano i umorno. Dođu neočekivano, bez ikakve najave, sa suncem u prozorima, jutarnjim zagrljajima u krevetu i čavrljanjima za doručkom. Ništa ne govori da će sve odjednom krenuti naopako.

Ode ti autobus ispred nosa, a vikend je i ti ćeš sad sa decom čekati tu dvadesetpeticu još pola sata na -1. Ne možeš da kupiš maramice jer niko nema sitan novac. Na dečjem rođendanu zaglaviš sa roditeljima koji te ispituju unakrst i popreko, i za lične i za opšte stvari, bombarduju te nekim lošim informacijama i obznanjuju ti svoja uverenja da su deca koja idu u privatne škole bolja od ovih koja idu u državne… a ti, nenaviknuta na to da budeš neprijatna, skrećeš pogled nevešto i, dok poslušno odgovaraš na pitanja, besna na sebe, vrebaš prvu priliku da se izvučeš odatle. Bežiš u dečji deo i dišeš, brojiš, žmuriš… dišeš duboko. Upijaš dečju graju i smeh i sećaš se vremena kad si bila kao oni. Kao deca. Dete. I kriješ se iza čiviluka sa dečjim jaknama.

Vraćate se kući jer imaš zakazan čas. Mladić koji po svaku cenu želi peticu iz srpskog jezika objašnjava ti da on ne voli umetnost, hvali se kako nikada nije bio u pozorištu, saopštava ti da ne želi da čita knjige, da su to gluposti, besmislice, jednostavne stvari rečene na komplikovan način i da mu to nikada neće biti potrebno. Između ostalog, za njega je potpuno nevažno to što pred njim sedi osoba koja želi da mu pomogne, a koju te reči duboko vređaju i,kada bi to dozvolila… da, ponizile bi je, unizile bi i poništile sve što ta osoba živi skoro četrdeset godina.

Mladić odlazi. Ljut. U meni sve pomalo igra od nervoze, od iscrpljenosti, od nekog neobjašnjivog osećaja beznađa i tuge. Od neke tupe ravnodušnosti. Od razočaranja. Od istine da dajem sve od sebe i da nije dovoljno. Da nekad, jednostavno, nije dovoljno. Nije život romantičan film, pa da u njemu moja ljubav prema knjizi magično pomera planine, ljudska srca i svesti.

Gledam dve čupave glavice na sofi u dnevnoj sobi, dva para obraza rumenih od mraza. Slušam njihovo ravnomerno disanje i posmatram lagano podrhtavanje trepavica. Sklapam oči i ja. Slušam kako mlado stablo oraha ispod našeg prozora škripi pod naletima vetra. Pojačavam grejanje i još dublje gnjuram nos u ćebe. Rra mi prinosi šolju vrele kafe, osmehuje se i polušapatom mi govori da ni njemu dan nije bio sjajan. Možda je to zbog rasporeda zvezda. Ili zbog pravca kojim vetar danas duva. Ko bi znao. Naiđu takvi dani. Gledamo se preko ivica šolja dok nas oči peku od vreline. I sad je sve mnogo lakše. Likovi nosioca uloga u današnjoj tragikomediji već blede.

Pružam ruku prema polici sa knjigama i izvlačim jednu koju uvek čitam kada ne znam šta, kako, zašto; kad me život zbunjuje; kad sam pomalo setna.
Naivan. Super.
Prvo je mirišem, pa lovim sve one rečenice koje sam podvukla za instant skeniranja u časovima poput ovih. Čitam. I smeškam se. I znam da je sve u redu. Znam da je sve do perspektive.

Drveće.
Njihove mirisne glave.
Njegove nasmejane oči i široka ramena.
Vožnja biciklom.
Glas Julie Cruise.
Smeh od kog boli stomak.
Smeh od koga bole krajevi usana.
Pogled u nebo.

Sećam se svih tih stvari koje me čine jednom od najvećih bogatašica u ovom kutku svemira. I to mi je dovoljno, više nego dovoljno da shvatim da mogu da premotam današnji dan ako želim i, ako već ne mogu da izbrišem neke ljude i razgovore iz njega, da mogu da probam da ih razumem. Makar da probam. Jer, vetar će već noćas prestati da duva i umiriće sve te misli koje su pravile nerede po ljudima danas.

Znam u šta verujem; znam gde je moj mir. Dodir ruke, zagrljaji i razgovori sa Rra, sa mišicama, sa mojom porodicom i prijateljima su moja stvarnost. Blagoslovena sam ljudima koji vole priču, pisanu reč, kojima je stalo da saznaju, da uče, da pomognu, koji su puni poštovanja za borbe, za stremljenja, za postugnuća, koji su svojom savešću i ljubavlju primorani da žive divna, smislena postojanja. Okružena sam ljudima koji ne misle da je novac presudan, da je arbitar, da nije novac taj koji odlučuje o tome ko je više, a ko manje vredan i dobar. Kao neka noćna, vilinska bića, privlačimo se mi koji se prepoznajemo u sitnicama, u delovima rečenica, u vazduhu koji struji između dve reči i daje ton čitavom danu. Tešimo i hrabrimo jedni druge, često posežemo za knjigama, odlazimo napolje, u prirodu, među drveće, poistovećujemo se sa decom (jer ne zaboravljamo ko smo čak i kada upoznajemo nove sebe) i nesvesno odgovaramo na pitanja koja nisu glasno postavljena. Okružena takvim ljudima, ponovo verujem da postoji jedno, opšte biće sveta, da smo mi njegovi delovi , da ne možemo jedni bez drugih i da ne želimo i nemamo smisla sami. Jer, zaista jeste tako. Osećate li? Naše nadopunjavanje je muzika.

Dan kao pretrpan kofer

Published on by Tatjana Kuljaca4 Comments

,,Hajde da uhvatimo zvijezdu!”  Reče mi čupava glava. Sa iskrom u u oku kao da su sve zvijeze baš tu našle svoj dom. ,,I da pričamo priču o maci!” koju sam samo za nju stvorila. Običnu priču, bez velike pompe, koju traži svake noći. Čineći me većom i od Braće Grim koji sa našom macom ne uspjevaju bitku dobiti.

,,Ali mama, pričaj polako!” Iako zna svako slovo. Ponovi je kao i ja.

Neću vam pričati priču o maci. Jer je samo naša. Iako to nije obična živuljka, već jedna čarobna. Koja čak i šešir sa cvjetićima nosi. I šumske jagode voli. Baš kao što i čarobnim štapićem barata. Ili čarobnim plehom u kom se prave najbolje torte. I mlate dosadne muve kad zatreba.

Pričaću vam o mirisu kose. Zvuku disanja. Nježnoj dječijoj koži nepohabanoj vremenom. O toplini postelje gdje dišu i snivaju. Ruku koje me traže ako li se slučajno izvučem kad se prije pijetlova ustanem. Iako snivaju dubokim snom. Obaveze zovu.

Iskradam se svakog jutra. Hladnog. Nos da ti se smrzne. Mami me ona toplina da pomjerim buđenje za koji sat kasnije i odložim odlazak iz kuće. Da se ušuškam pored moje male furunice i nastavim sa snovima baš tamo gdje sam stala. Da po buđenju skuvamo kafu i čaj, kucnemo uzdravlje dva-tri puta i mazimo se. Ne žurimo nigdje.

Ali život zove. Pomolim se da se ne probude, jer onda ne izađem bez pompe. Bez suza koje me lome baš svaki put. I išunjam se. Strategiju iskradanja iz kuće sam razradila do najsitnijih detalja. Postala nečujna kao tigar kada se prikrada. Ili crv koji bježi.

Prođe tih osam sati kao da je jedan. Kad sam odrasla, dok radim, bivam ono što biti moram. I što volim. Moju furunicu i ljubiteljku cica mace paze i maze tete u vrtiću. Mijenjaju me časno i odgovorno sa najvećom ljubavlju na kojoj sam im zahvalna. Toliko koliko ni ne sanjaju.

Dođe kraj i tom popodnevu. Sjure mi se u zagrljaj čim pređem kućni prag. Ni ne izujem se  a već cijedim narandžu. Uz propratnu skiku da požurim. Kao da će svijet propasti. I tada počne par sati samo za nas. U koje guram obaveze kao u pretrpan kofer koji ne uspjevam da zatvorim. Pa izvučem poneku stvar i nadam se da će se stvari same od sebe presložiti. I da ću pronaći više mjesta za sve što trebam. Moram. Ne moram.

Svako veče prati nove izbore. Čega da se odreknem i šta za sutra da ostavim. Za prekosutra. Ili za iduće godišnje doba.

Koliko god da me obaveze gušile prvo pristavim kafu. Jer me probudi i da mi snage da se ne prevrnem. Da dan izdržim. A onda sa sokom u njihovim ručicama i mirisnim napitkom za mene sjednemo na kauč i mazimo se. I tu počinje vrijeme za nas. Za nježnosti. Zagrljaje. Nespretne i spretne poljupce. Prve riječi. Nove grimase. Crteže sa haljinama. Priču o čarobnoj bašti koju zajedno pišemo. Ponekad i ples. Pjesmu. I zagrljaje ponovo.

Vrijeme je neumoljivo. Posebno kad padne noć kojoj se moje tijelo raduje. Odmoru koji i neumorni um ponekad treba. Jer tada znamo da će uskoro prestati. Da moramo na počinak jer sutra dođe u samo jednom treptaju oka. I čujemo kako obaveze zovu. Svakoga u svoj svijet gdje smo veliki i važni.

U jednom momentu se dva mala bića umire. Valjda se umore od mrdanja. Disanje postane sporije i dublje i tjera moje kapke da se spuste. Trgnem se da ne bih zaspala, iako za odmorom vapim. Poljubim toplo tjeme i ruke koje čekaju moje da se u snu na njih naslone. Ustanem se i nastavim gdje sam stala. Prije sat. Juče, Prije dva dana. Ili prošlog godišnjeg doba.

Kad ruke otežaju sjednem. Uzmem olovku u ruke i pišem. Baš o njima koji spavaju. Da ne bih nešto zaboravila. Da u ovom vrtlogu vremena ne ispustim sopstvene uspomene. I ne prespavam vrijeme za mene.

Tačno je ponoć. Požurio je i novi dan.

Dvije duše

Published on by Tatjana Kuljaca36 Comments

 

Jednom davno, prije samog rođenja, odabrala si baš njega.  Sa kojim je noć kratka za sve ono što jedno drugom želite reći. Čija te duša miluje ne dodirujući te. Koji u tebe vjeruje i tjera  te da poveruješ u sebe onda kada u sebe vjere nemaš. Kaže da si bitna. Njemu i cijelom svijetu. Poznaćeš ga po duši koja treperi i sjaju u oku koji zaiskri kad se pojaviš. Po zagrljaju toliko čvrstom kao da ćeš mu kliznuti kroz prste.

Od prvog susreta u ovom svijetu više ništa neće biti samo crno ili bijelo.  Već cijeli spektar tonova, svaki sa novim osmjehom. Novom riječju. Novim dahom. Trebaćeš ga kao vazduh bez kojeg ne možeš. Na čiji nedostatak se možeš navići. Bolno. Napola dišući.

Ne gradi život bez onoga koga si odabrala jednom davno prije samog rođenja. Jer bez njega biće naličan kuli od karata koja se dahom može srušiti. Ili samo jednim njegovim zagrljajem. Osmjehom. Laganim kao svitanje.

To je onaj sa kojim ti je dovoljno samo da budeš. I da ne morate baš ništa. Jer ste predodređeni za vječnost i ljubav koja vam zbunjuje razum. U koju se ništa smisleno ne uklapa. A veći smisao od toga ne vidiš.

Zbog njega ti um izgleda kao najgori mučitelj. A srce stvara najljepše note. I raste izvan granica pojmljivog. Duša ti titra isto kao prvi put kad ste se sreli i dotakli. Čak i deset… dvadeset godina kasnije. Isto, baš svaki put.

Poznaćeš ga po ljubavi. Jer rasteš kad ti priđe. I čini da se osjećaš voljenom, čak i kada ti to ne kazuje. Dok toga još ni sam svjestan nije.

Vrijedna si ljubavi. One koja gradi tvrđave. Leti preko planina. Koja čini da planeta bude divno mjesto za disanje udvoje.

Ne pristaj na manje od toga. Ni zbog vremena koje prolazi. Ljudi koji ti govore da ti izmiče. Zluradih pogleda i govorkanja. Osjećanja da mu nisi dorasla. Ili ma čega drugog.

Jer ste se dogovorili odavno… još prije rođenja. Da ćete stazom jedno kraj drugog hodati. I upijati svjetlost kao jedno biće.

Za to vrijedi živjeti. I disati.

 

 

 

 

Jedan dosanjan dan

Published on by Tatjana Kuljaca14 Comments

Zadnjih deset godina mog života je prošlo brzo. Gotovo proletjelo. Kao neki brzi film koji odgledaš u dva sata. Svaka sekunda je proletjela a da je nisam uspjela uhvatiti. Vrijeme između svitanja i sumraka spoj je brzih misli, puno riječi, pokušaja da sve oko sebe nekako dovedem u red. A vrijeme od prve mjesečine do stidljivih zraka svjetlosti ni ne upamtim. I tako svaki dan. Dan za danom. Provuku se. Samo im glavu spazim, a za rep ne mogu ni da ih uhvatim.

A oni porastoše. Ovaj mališa kao da nikada nije bio mala beba. Kao da je oduvijek ovako veliki. Ponekad bih se rado vratila u onaj period kad smo se upoznavali. Mazili i njuškali po cijeli dan. Kad sam bila raščupana i nenaspavana. Kad sam se budila sa željom da se noć što prije prikrade i da umirim umorno tijelo pored malenog bića koje mi je život okrenulo naopačke.

A moja prva ljubav je od male djevojčice izrasla u veliku. I od rođenja njenog brata nisam mogla uloviti svaki momenat da ga upamtim. Nedostajala mi je, iako sam bila tu. Nije bilo više vremena samo za nas dvije. Kada bismo radile bilo šta bez ičijeg uplitanja. Malac se nije dao tako lako istisnuti iz našeg društva. A i kad bi konačno zaspao od umora sam samo mogla da se sklupčam pored nje i da je uspavam. I zaspem zajedno sa njom. Sve do prvog krika mališe koji je uredno plakao na tri sata za svojom porcijom mlijeka.

Umorna za priče, čitanje knjige koje obje volimo. Nesposobna da ostanem budna. Više nismo bile samo nas dvije. A trebalo nam je objema to vrijeme samo za nas. Ponekad bismo ukrale moment. I bilo je kao nekada. Njen osmjeh bi se razvukao široko, najšire. I oči zasjale. A moje srce umila toplina.

Grizla me savjest što nisam snažnija. Što ne umijem drugačije da se raspodjelim. Pa da zasebno dam sebe oboma. Da ona nije tužna kada zagrlim njega. A on se ne rasplače kada vidi da sam uzela moje prvenče u naručje i da je mazim kao malu bebu. Kada bih pokušala da im dokažem da mama ima po jedno koljeno za oboje, mlađe se nije slagalo. Čupao bi sestru da siđe. Smatrao je da ima puno pravo da ima mamu samo za sebe. Baš kao što je onomad to imala i njegova sestra. I uvijek neko bude pomalo tužan. A ja najviše.

Prođe gotovo dvije godine tihe borbe za apsolutnu maminu pažnju. I stiže jedan divan kišni dan. Pljuštalo je kako odavno nije. Gotovo da ne možeš zamisliti da izađeš vani i ostaneš suv do koljena. Prethodilo mu je obećanje da ćemo nas dvije izaći negdje. Bilo gdje. Same, čim batu nahranim i uspavam.  Kad se malena glava umorila od jurcanja i usnila spremile smo se i otrčale do kola. Uzbuđene kao da idemo u pravu avanturu! Razmišljala sam gdje da stanem a  da potpuno ne pokisnemo. Zagrlila sam je i prenijela do restorana gdje smo imale sve što nam je potrebno: divnu klopu, toplinu vatre koja je pucketala u peći, labudove, jelene i zečeve koji su se šetali oko restorana i dječiju igraonicu. Sve na jednom mjestu. I okice koje su sijale od uzbuđenja. Osmjeh sreće i radosti što konačno imamo naše vrijeme samo za nas a da nas niko i ništa ne prekida.

Glumila sam pravog mlaznjaka ne bi li pojela sve sa tanjira. Smijale smo se kao da nikoga više nije bilo. Kao da smo cijelo mjesto imale samo za nas. ,,Ti si najboja mama na svijetu!’’ reče mi moja princeza. Zaustavila sam knedlu koja mi se skupila u grlu. Zagrlila sam moju curicu. Ljubila je u tjeme glave i mirisala. Kosu čiji miris mi se urezao u kod prvi put kad sam je privila u zagrljaj. Momenat kada sam osjetila toliku ljubav za kakvu nisam znala ni da postoji. Dozvolila mi je da se malo grlimo. A onda je dječija cika nadjačala potrebu da se druži sa mamom. I otrčala je u igru. A ja ostah sa svježe skuvanom kafom i pogledom na bijelog labuda koji se šepurio na par metara od mene.

Mogla sam da izmjerim svaki udah… Izdah. Čak je i treptaj oka bio usporen toliko da sam bila svjesna svakog. Činilo mi se da sam mogla prebrojati svaku kap kiše koja je tiho dobovala po staklu. Šćućurila sam se i ušuškala u odavno sanjani mir i usporenost. Kao u starim filmovima kada se sve vrtilo oko vremena za čaj i planiranje bala na proljeće. Gdje nema brzih poteza, već je svaki odmjeren. I dan dovoljno dug za svaku misao. Uživala sam svjesno bez potrebe da budem negdje drugo. Bez moranja da nešto završim. Da što više posla obavim. Nisam osjećala ni onaj nemir šta ako se on probudi i plače što me ne vidi. Znala sam da će sve biti u najboljem redu. A tako i bješe.

Mališa je spavao cijelo vrijeme. Probudio se nekoliko minuta prije nego što smo se vratile. A onda smo se svo troje ušuškali na kauču i mazili. Bez guranja. Bez tužnog pogleda i suza na obrazima zašto su baš on ili ona kod mame, a ne ovo drugo. I srce mi je bilo puno. Jer smo ponovo imale dva sata samo za nas dvije. Što niko zbog toga nije bio tužan. I što se sada kao pilići tiskaju jedno uz drugo pod isto krilo.

Rastu. Vrijeme prolazi. Kao da nije dovoljno što su dani postal brži, nego se i njihovo djetinjstvo čini kao treptaj oka. I odjednom su veliki. Nose veličinu 3. Ispituju putanju heljdinih zrna u zatvorenoj boci. Šminkaju se dječijom šminkom. Glume. Recituju. Imaju prve simpatije zbog kojih se tope. A ti pokušavaš da se prisjetiš momenta kad su prestali da budu bebe. Oboje. I nemoćna si da zaustaviš vrijeme kao i da se podijeliš. Da u svakom trenu daš sebe jednako. Oboma. Da ne ostane gorak ukus krivnje da si nekome ipak dala malo više. I izmamila suzu u oku onog drugog.

Više zajedničkog i mirnog sklupčavanja na kauču nam želim. Kada se njena ruka zadrži na njegovoj svilenoj kosi, a njegova potraži njen obraz i blago ga štipka. I potpuno su mirni sa tim. A moje krilo bude dovoljno veliko za oboje.