Cvjetići

Postoje cvjetići koji te na prvi osmjeh osvoje. I riječi koje te magijom toliko opčine da se za tren stvoriš na nekom sasvim drugom mjestu u jedno drugačije vrijeme.

Riječi su mi oduvijek bile snažniji kist za maštu od slikanja pravim bojama. Od prvih pročitanih redova ostala sam opčinjena mirisom šume. Hodala sam sa njima. Igrala se raznih igara. Uživala u živom dječijem smijehu. Postala dio nježnog svijeta kojeg su izgradile. Onog kao sa mekanih starih fotografija koje mirišu na neko davno prošlo vrijeme. Kada su se ljudi pažljivo i duže gledali u oči. Smijali se šalama. Mazili pred spavanje. Kad su plakali i znali da je to u redu. Da su suze put tereta da iz duše izađe. Pravo kroz oči koje svjetlucaju od miline.

U njenim redovima sve je mirisalo na nježnost. I mekane kose njene dvije kćeri. Jedna bješe Svjetlost, a druga Nježnost. A mati im bješe sami Anđeo. I to baš onaj koji je svoja krila od skromnosti ne vidi.

Upoznala sam ih kroz njene redove. Pisane iz najskrivenijeg mjesta u duši odakle ljudi obično ništa ne puštaju. Ali ona nije kao drugi ljudi. I čista ljubav u svim svojim oblicima stajala je iza svake riječi. Tačke. Zareza. Radovala bih se svake večeri kada bih ugledala neku novu priču sa cvijetnih polja i drveća koje su grlile. Smijala se sa njima. Plakala. Usporila bih puls. Dala sebi za pravo da dišem duboko. I da se podsjetim na sve one stvari koje zaista jesu bitne.

Dala mi je novu snagu. Da otplačem kad mi se plače. Objavim da je i mama dijete i da su mi potrebni nježni zagrljaji i poljupci za laku noć. Da znam da nisam usamljena u onim trenucima kada o sebi mislim najgore. I da ćemo izgurati još jednu epizodu nervoze i umora. Beskonačnog ponavljanja. Pokušaja da zagrljajima riješimo svaki problem.

Jednog dana sam postala dio tog svijeta. Anđeoske mame, Nježnosti i Svjetlosti. I bilo je kao u njenim pričama. Gdje sve vrca od ljubavi i nježnosti. Toliko snažne da bi svakoga oborila! Prošetala sam njihovom poljanom sa drvećem nasumično naraslim. I dobila bezbroj zagrljaja. Toplih i prepunih čiste dječije ljubavi i povjerenja kakva se kod odraslih rijetko sreće.

Čitali smo priče. Vozili ukusne aviončiće i parkirali ih u ogladnjela ustašca. Dobila sam cvjetić. Mnogo cvjetića! Od dva najnježnija cvijeta koje znam.

Obrisi stvarnosti su bili mekani poput nježnog dječijeg lica. Naslonila sam obraz na nježnu glavicu i udisala miris svilene kose. Svakim udahom je bilo lakše preživjeti rastojanje između mene i moje dvije duše. Sa licima jednako nježnim i kosom svilenom baš kao i kod ova dva mala cvjetića. Držala me nježnost danima. Dala mi snagu do zagrljaja mojih mališana. I poljubaca kojim su me obasuli.

Zahvalna sam na otvorenim vratima u njihov svijet. Koji bješe potpuo isti kao u njenim pričama. Na šetnji po cvjetnim livadama sa visokim drvećem. Svijetu nježnosti i mekanih obrisa baš kao na starim fotografijama koje sa sjetom posmatram. U onim trenucima kada želim da mi krv kroz vene sporije teče. I ako ikako može da stane, pa makar i na tren. Da mogu udahnuti duboko sav vazduh koji mi pomaže da kroz dan lakše gazim. I ne zaboravim na najbitnije stvari. One koje bih odabrala baš onda kada bi svijet prijetio da iščezne.

 

 

12 sati za nas

Dođe dan kada mi ništa ne ide kako treba. Obično je to slobodan dan kad se trudim iz petnih žila da dam najviše od sebe. Počne sa zdravim doručkom a njima se baš takav ne dopadne. Spremim drugi, jedu na guranje, a kad završe iza nas ostaje gomila suđa. Ni da je vojska kroz kuhinju promarširala. Tinjam lagano jer dan izmiče i primiče se kraju ono vrijeme za šetnju. Bijesna sam jer vidim da mlađe već    trlja oči, zreo k’o kruška za krevet. A starije bi da ga zabavljam. Dok gomila suđa nestaje laganije od puža koji trči.

Prosula sam se juče. Plakala kao kiša popodne dok sam mazila tople obraščiće mog sina. Što sam ludača koja potroši ovaj divan dan na gluposti. Jer su nam sve redom oduzele vrijeme za najbitnije stvari. Za zagrljaje i poljupce. Smijeh i igru. Jedini dan u sedmici u kojem imamo 12 sati samo za nas. Nema tog zdravog doručka koji će to nadoknaditi.

Zaspala sam pored njega. Premorena. Veče prije toga izgubila pokušavajući da       napravim mocarelu od mlijeka iz kesice. Ne pokušavajte. Kupovna vrijedi svake pare. U jedan sat iza ponoći sam sjela, nakon višesatnog stajanja i shvatila da mi mišići titraju. Jezik zapliće. Da imam samo par sati do buđenja. Da sam u problemu. Jasno k’o dan.

Zimski dan je uskraćen za dnevnu svjetlost onoliko koliko bi nama odgovaralo da nas služi. Nakon popodnevne dremke i nastojanja da nahranim djecu već je pao mrak. Sjedoh na stolicu. Udahnuh duboko. Jesam li išta korisno danas uradila? Jesam li se danas nasmijala? Radovala? Ne. Na samo jedan slobodan dan.

Popodne već bješe kasno za bilo kakav izlazak vani. Napravila sam im šator u dnevnoj sobi. Piknik unutra. Odnekud mi se došunjala slika djevojčice koja voli da se skriva pod šatorom. I unutra stvara čarobne svijetove. One koji mi danas ne daju da zaboravim da sam nekad bila čarobnica. Pokušala sam da se iskupim za izgubljeni dan. Za plažu zamjenjenu dvorištem. Za nervozu i ljutnju koja je istisnula osmjeh i blagost. Za zdravu kašu koju sam na kraju bacila uz opasku da na svijetu ima djece koja umiru od gladi. I ugrizla se za jezik. To je ista ona rečenica koja je u meni usadila osjećaj krivice zbog kojeg danas pojedem sve sa tanjira.

Napravila sam šator. Da se iskupim. Za trčanje na plaži. Sreću i nježnost. Za vrijeme koje sam protraćila jer nisam vidjela ono što je važno. I dobila sam kompliment da sam najbolja mama na svijetu. Koliko njima malo treba da budu srećni! To me je dotuklo. Iz petnih žila trudim da dam najbolje. I na svom putu često griješim. Onda kad me umor savlada a želja za ispravnim nadjača. I ne mogu da vidim jasno. Ponekad samo zaboravim da ono što mislim da je najbolje za njih njima možda nije ni potrebno. Ili im barem nije toliko važno.

Znate šta pamtim iz djetinjstva? Topli hljeb od kojeg je zamamno mirisala cijela kuća. I na njemu maslac koji se topi. Uz šolju vrućeg kakaa. To je doručak mog djetinjstva. Onaj kojeg se najradije sjetim. Koji je sve druge, možda i zdravije početke jednog dana, sklonio u drugi plan. Pamtim kada sam sa mamom pravila žabu od platna. Bila je zelena i u njenoj unutrašnjosti je završilo cijelo pakovanje tetkine vate. Pahulja koje su se topile na mojim obrazima i njihovog ukusa kad isplazim jezik i pokušam ih pohvatati kao neka vješta životinja. Da me neko tada pitao, mogla sam da doručkujem snijeg. Pamtim i ispijanje ,,kafe” u zimskim jutrima kraj peći ,,kraljice”.

Ne želim više izgubiti nijedan trenutak. U nedeljna jutra čekaće ih tople priganice. Ili hljeb. Neka na njega namažu šta god im se sviđa. I bježimo vanka prije nego što vazduh postane topliji. Što dalje od doma koji urla moje ime. Poziva na rad.

Idemo da se smijemo. Jurimo. Pričamo priče. Ne gubimo vrijeme. Nikako na jedini dan u sedmici koji im se mogu posvetiti od početka do kraja. 12 sati u jednom komadu. Jer je svaki tren neprocjenjiv. Ostalim danima taj blagoslov nemam. Ostali dani služe za obećanja samoj sebi da će sljedeća nedelja biti samo naša. Puna nježnosti i ljubavi. Smijeha i radosti.