Bake i deke

Gdje su djeca, ako ima sreće, tu je ljubav baka i deka. Ne volim generalizovati stvari, ali sada slobodno mogu reći da se oni potpuno mijenjaju kada na svijet dođe njihovo unuče. Nego, da se prvo malo osvrnem na trudnoću i iščekivanje prinove. Kad sam javila mami da sam trudna, nakon prve euforije što će konačno dobiti unuče, počela je brinuti kako ću se poroditi. Onih dana pred porođaj sam bila pod čitavom policijskom istragom. Ako joj se, slučajno, ne javim do 10h, prvo zove svoju priju. Ako nju ne dobije onda zove zeta, pravi se kao da ,,onako’’ zove i osluškuje krije li on nešto u svom glasu. Ako joj se ni on ne javi, preznojava se u sto voda, jer joj misao da sam otišla u porodilište ne da mira. Kada se konačno ustanem, pošto sam tih dana objeručke prihvatila savjet da se dobro naspavam prije porođaja, nazovem je i čujem u njenom glasu treperenje koje me je tad izluđivalo.

Tih sam se dana, kada bi mi telefon zazvonio, počela javljati sa: ,,Još sam trudna!’’. A kad me sagovornik pita: ,,Pa kad ćeš se više poroditi?’’, dobijala bih blagi nervni napad jer niko na svijetu nije više od mene želio da se porodim i da, konačno, mogu da dohvatim sopstvena stopala, da zabačenu stvar ne dohvatam ležeći na leđima i da se u krevetu moj stomak okreće zajedno sa mnom, a ne s nekoliko trenutaka zakašnjenja.

Porodila sam se tačno na termin. Moji roditelji su se preporodili. Tu ljubav je teško opisati, mada mi na pamet pada samo opis da su procvjetali i pomalo ,,pošandrcali’’. Kada bih se čula sa mamom, samo bi o bebi pričala, samo za nju pitala, a ako bih ja, kojim slučajem, počela neku temu koja nema veze sa omiljenim joj stvorenjem, ponekad bi rekla ,,aha’’, bez daljeg komentarisanja, uz nestrpljenje da završim i da nastavi pričati o unuci. Ponekad sam se pitala da li me uopšte čuje dok joj govorim ili sam se pretvorila u jedno otegnuto ,,bla, bla’’ koje nikako da prestane. Svaki razgovor bi završavala rečenicom: ,,Joooj, jedva čekam da vidim dijete!’’ A mene?!,  ostalo bi neizgovoreno u mojim ustima.

U početku sam mislila da će joj dosaditi. Izgleda, pogrešno sam mislila. Možda će nekome zvučati čudno i sebično, ali je meni, kojoj je u tom periodu trebala pažnja kao nikada u životu, izgledalo kao da me rođena beba izgurala iz okrilja majčinske ljubavi. Bila sam jako osjetljiva nakon porođaja i osjećala sam da su moje potrebe bile potpuno zanemarene. Mislim da ni mama nije bila svjesna šta u tom momentu radi, od lude ljubavi prema unučetu, sve dok joj nisam rekla da nije rodila moju bebu već mene i da mi nedostaje njena pažnja. Prigovorila sam joj da nikada ne kaže da jedva čeka nas da vidi, već samo bebu. Jednom sam se našalila i pitala treba li da odem negdje dok se ne izmaze dovoljno.

Da sam bila u stabilnijem stanju svijesti kada sam rodila ćerku, to bi mi bilo potpuno normalno, kao sa drugom bebom. Nije se mnogo toga promijenilo, osim mene, koja sam samu sebe počela više voljeti i paziti. Tada mi više ništa nije smetalo. Elem, vratila sam se ja u mamino krilo, a unučići u jedno ogromno, toplo, puno ljubavi koju neko može imati samo za djecu svog djeteta. Razmišljala sam kakva ću ja baka biti jednog dana i konstatovala da ću biti, vjerovatno, jednako luda od ljubavi za unuke, ako budem bila te sreće da ih dočekam.

Svoje bake i dede nosim u srcu. Većina njih se danas druži sa anđelima i motre negdje odozgo na nas. Uvijek im se molim da nas čuvaju i pričam im o praunucima. Sjećam se da je kod njih štošta moglo, sve ono što nije bilo dozvoljeno kod roditelja i da je odlazak kod babe i dede na selo bio ravan ulasku u pravu avanturu! Tako je i sa mojom djecom. Nasmijem se kad se moja ćerka izlane da je baba našminkala, da je dobila bonbone, a kao dogovorile su se da mi ništa ne kažu. Naravno, ova moja ne umije da sakrije ništa. Takođe, znam da se njih dvije najslađe druže kad su same pa im to ne remetim. Slobodno vrijeme koje tada dobijem znam odlično da iskoristim, kao i svaka mama koja ga se jedva dočepa.

Sjetila sam se svoje bake koja bi nas dočekivala na balkonu, čini se da je i sad vidim kako maše. Znala bih da je već počela plakati što ćemo ići za deset dana a nismo se još ni raspakovali. Oplakivala je svaki dolazak znajući da će rastanak biti uskoro. Napustila je ovaj svijet prije nego što sam se ja porodila. To što nije imala priliku da upozna svoju praunuku ostala je bolna rana na mojoj duši. Kada sam došla u Sarajevo, prvi put nakon njene smrti, nismo se imali vremena zadržavati, tek toliko da se javimo dedi. Pogled mi je otišao prema balkonu na kom bi nas baka u suzama dočekivala i ispraćala. Tog dana se nisam mogla popeti u taj stan. Znala sam da se ne bih suzdržala a da mi se duša ne raspe u milion sitnih komadića.

Puno mi je srce kad vidim kako moja djeca uživaju kod babe i dede i koliko su moji roditelji srećni kad su oni tu. Mami, koja inače ima problema sa nogom, tih dana ništa ne fali, niti je išta boli, a mom tati nije teško, kad se nakon napornog radnog dana konačno vrati kući, da se sa vrata baci na pod i prevrće sa unukom, pri čemu ispuštaju borbene pokliče od kojih meni glava zvoni kao zvono crkve Notre Dame.

Promijenili su se. Procvali kao trešnja u proljeće. Milina ih je posmatrati kako sijaju onom divnom, neopterećenom ljubavlju. Roditelji ponekad znaju da budu dosadni, kao, red mora da se zna, ali zato su tu bake i deke da te stege s vremena na vrijeme popuste da bi djeca osjetila slobodu na kojoj gotovo da mogu letjeti. Zato, neka nam ih zdravlje posluži! Bez njih djetinjstvo nikada ne bi bilo isto!

 

Advertisements

Ono što mu nisam rekla

Oduvijek sam se pitala zašto svi iz familije, ili barem onaj njen sentimentalni dio pred svaki rođendan djeteta prepričavaju detalje njegovog rođenja. Sve od dana kada je mami  pukao vodenjak pa do momenta kad su najnestrpljiviji članovi familije pridržavali mali smotuljak u rukama. Svake godine bih slušala jednu te istu priču pitajući se da li tetka i baba misle da sam senilna ili se samo trude da ne bih zaboravila? Tek tako, pamtim sopstveno rođenje možda i bolje nego oni koji su bili na mjestu događaja kada je sve počelo da se odigrava.

Spavala sam čvrstim snom kada su me iz materice izvadili, te dobila pljusku po dupetu da pustim glas i dokažem da sam živa i zdrava. Kakav početak života van majčine utrobe… Od milošte su me nazvali ,,carica”. Nadimak mi je u mojoj dječijoj glavi davao na veličini, dok su mi razlog zbog kojeg sam ga dobila prosto prećutali. Osim one neizbježne informacije da sam rođena ,,carskim rezom”. Što je meni zvučalo sasvim dovoljno. Detalji mi nisu bili potrebni.

Odrastavši uz priče o rođenju urezane u pamćenje pokušavala sam razumjeti šta ima toliko u tom danu, sem činjenice da sam svijet obogatila sopstvenim postojanjem? A onda sam i sama postala majka. 35 godina kasnije uzela sam ovo moje tvrdoglavo čudo prirode, mazila ga po od toplim obrazima i pričala mu. Tiho, da ga ne probudim. Kako sam baš na ovaj dan, prije dvije godine, imala tremu kao nikad u životu. I bila uporna da odem na ono moje mjesto koje mi uliva mir i ljubav. Da se tamo pomolim i potražim utjehu. Da mi neko obeća da će sve biti kako treba i da ću ovog puta proći mnogo bolje. Prećutala sam da mi je od straha treperila svaka ćelija u tijelu. Titrao svaki živac. Misli su se kovitlale i stvarale buku. Toliko bolnu da nisam znala za koju da se uhvatim. Koju da isprašim. Da mi bude lakše.

Prvi porođaj bio je traumatično iskustvo. A ušla sam hrabra u cijeli proces. Drugi put sam bila kao prestravljeno jagnje kada vidi vuka. Ukočeno, paralisano, bez pokušaja da bekne. I drage volje bih prespavala sve ono na šta sam se kroz dva dana spremala da uradim. Da donesem na svijet još jednog mališana. Njega u kog sada gledam kao u savršenstvo, najmedenije i najdraže. Koji toplim dahom miluje moj dlan. I pridržava ga rukom kako mu ne bih umakla.

Rekla sam mu da sam na ovaj isti dan otišla u porodilište. Mjesto našeg prvog susreta gdje nam je bilo dato da se dodirnemo. Da ga privijem na grudi i zaplačem od sreće. Kada sam shvatila da još jednom i još nekoga mogu da volim jače od same ljubavi. Isto kao i njegovu sestru. Nisam mu otkrila da sam se plašila da li je to uopšte moguće. Sumnju da se majčinska ljubav ne dijeli već umnožava. I raste podjednako. Na koliko god dijelova da se razdvojila.

Ispričala sam mu da sam zaspala tik prije njegovog dolaska na svijet. Njegovog prvog krika. I da me ništa nije boljelo. Prećutala sam da su mi se po buđenju i pokušaju da ustanem pluća od bola toliko stegla da sam zamalo svijest izgubila. Da sam pipala praznu utrobu i patila što moram čekati naredni dan da ga upoznam. Da sam dugo, dugo osjećala njegove pokrete u materici koju je napustio. Impulse koje mi je um slao ne bi li me malo umirio.

Šaputala sam mu kako smo se upoznali. Bio je najslađa beba na svijetu! Rekla sam mu kako nisam mogla da odgonetnem na koga je nalik, sve do njegovog 6.mjeseca kada sam vidjela staru fotografiju sebe iz istog perioda na kojoj ličimo kao jaje jajetu. Da je sličnost bila toliko velika da je i njegova baba konstatovala da je on predivan na fotografiji 35 godina staroj.

Rekla sam mu da je bio divan! Da je uredno držao koncerte u odjelu sa bebama, a kad bi došao kod mene bio je miran i strpljiv, vječito gladan i spreman za klopu. Toliko dobar da sam pomislila da sam rodila jednog mirnog tipa. Potpuno nevezanog sa ovim radoznalcem koji bi se i na plafon popeo da ima ljepljive šake kao Spajdrmen.

Govorila sam tiho… u tjeme. Trudeći se da mu ispričam sve ono što ću vjerovatno     godinama ponavljati. Svakog 9.marta uveče. Mijenjajući samo cifru na vremenskoj razdaljini. Da je za dva dana mamin drugi najsrećniji dan u životu. Ćuteći o svim onim drugim stvarima koje su dale balans ovoj ljepoti. Samo zbog ravnoteže u prirodi. Da savršenstvo ne bi dobilo puni smisao.

Disao je duboko i mirno. I ulivao mir dok je sve u meni treperilo. A ja sam čekala da prođe. Onaj isti vrtlog emocija od kojeg mi je glava bubnjila. Da se pretopi u sjetu koju zagrljajima mogu odagnati. U sjećanje koje mi i najtmurniji dan najljepšim bojama oboji. U poljubac na usnuloj dječijoj glavi u kojem svaka bol dobije smisao. I nađe svoje mjesto skriveno pod rebrima. Na treptaj od srca.

Presijecanje otrovnih veza (baratanje mentalnim makazama)

Kad naučimo da je prekid otrovnog odnosa iscjeljujući za dušu produžavamo sebi život za nekoliko godina. A otrovno je sve ono što nam ne prija. Ono na čiju nam se pomisao želudac zgrči a u glavi prebiremo sve načine kako da se toga otresemo.

Otrov ne dolazi samo od neprijatelja. A najjači otrovi su od nama najbližih. Od ljudi sa kojima su nam emocije prepletene u, naizgled, nerazmrsiv čvor. I takve odnose je najteže prekinuti. Roditelji, braća i sestre, prijatelji, familija, kolege na poslu, poslodavci. Svi oni imaju pozamašnu količinu otrova koji istresaju svaki dan. Pitanje je, kako da ih preusmjerimo da taj tovar ne istresaju pred nas?

Nedavno sam postala svjesna da dnevno pokupim više emotivnog otpada nego što to mogu da ponesem. Da po glavi i duši prebirem tuđe probleme koji ama baš nikakve veze nemaju sa mnom. Te da se ta ista tuđa muka nakači na moja leđa i crpi mi životne sokove danima, kao kakav parazit.Tek tada sam shvatila da neke odnose moram prekinuti. Neke osobe potpuno odstraniti iz svog vidokruga. A nekima samo ograničiti pristup i naučiti na koji način sa njima da komuniciram a da me to ne uznemirava.

Ne kažem da je lako, jer u glavi vječito brinemo šta će ko reći i da li će se naljutiti ukoliko ga ovog puta ne saslušamo kako po stoti put jadikuje oko iste stvari umjesto da se pokrene i riješi problem. Jednostavno- imaš problem? Riješi ga! Ne znaš kako? Ajde da vidimo koje su ti mogućnosti. Ne želiš da riješiš problem već samo imaš potrebu da se nekom izjadaš da bi ti bilo lakše? Ok, a da probaš to isto sa ogledalom? Pa da umjesto mene imaš ispred sebe sopstveni odraz. Da li bi ti onda bilo jednako lako?

Oni koji stvarno žele da im bude bolje pokrenuće se na akciju. A onima koji to rade samo radi kuknjave, ne pomaže ni master plan rješavanja zadatog problema. Vi im ga svakako nećete riješiti slušanjem. Takve ćete prepoznati po odgovoru: ,,Da, ali ja znam da to neće uspjeti…” Super! Onda od toga odustani. Lakše je nego li se to misli. A vrijeme koje sebi uštede na taj način zlata vrijedi. O preusmjeravanju energije na korisne stvari da i ne govorim.

Otkako sam počela komunicirati sa sopstvenim crpiteljima na ovaj način znatno sam redukovala njihov broj. Neki su i dalje tu, ali više nemaju prostora da se iz moje fontane napajaju. Naravno, ima ih i upornih. Borba sa njima i dalje traje. Nivo umora je u jednom periodu bio toliko visok da je potrao strah od samoće. A za uzvrat su u moj život ušli ljudi koji mi prijaju i nakon kojih se osjećam živo i predivno! Prosto, neke ljude moramo skloniti iz svog života da bismo napravili mjesta novim dušama koje nam prijaju.

Još veći fenomen od ljudi kojima smo okruženi su ljudi iz našeg virtuelnog okruženja koji svaki dan zasipaju gomilom nepotrebnih informacija. Statusa u kojima liječe dušu. Iskazuju ljutnju. Bijes. Prozivaju nekoga. Pljuju po narodu, političarima, ljudima koji misle drugačije, dijele informacije koje lede krv u žilama. O! Koliko sam puta bila ljuta i jedva se suzdrzala od pisanja statusa kojim bih istjerala pravdu! Ponekad mi se omaklo te sam takav i napisala. A ubrzo i izbrisala. Zašto to pišem? Kome pišem? Ili još bolje, kome s moje riječi upućene? Da li to ta osoba, društvo, Vlada, bilo ko vidi? Da li ću time nešto promijeniti? Kako će se ljudi koji to pročitaju, a nije ih malo, poslije toga osjećati? Da li ću jedino dobiti to da ću nekome pokvariti dan? Vjerovatno će biti samo ovo zadnje.

Lijepo li je kad se pravda na ovaj način istjera. Kada možemo nešto korisno uraditi. Ali ako nam je samo cilj istresti iz sebe sopstveni emotivni otpad ne razmišljajući kako ga istresamo pred svačije noge, onda smo samo neodgovorni.

Nego, blažen li je internet. Blokiranjem rješavmo naš problem oko kvarenja sopstvenog dana tuđim otpadom. Veći je izazov prva grupa. U igri su krupniji ulozi. Ljudi kojima smo okruženi svakodnevno. Čije veze nisu plod odluke, već naslijeđa. I onih koji su nam sticajem okolnosti dodijeljeni uz naše izbore. Presijecanje otrovnih veza je oslobođenje. Karta za pravo na disanje punim plućima i osjećaj da u životu zaslužujemo najdivnije stvari. A osim toga, svako za sebe ima dovoljno izazova da mu je potrebna sva snaga za prevazilaženje prepreka i učenje na istima.

Nemamo dovoljno vremena da hodamo tuđim stazama i otvaramo svoje biće kao kantu za smeće u koju poneko ubaci svoje otpatke da bi svoj džep olakšao. Ali I to je stvar izbora. Ostalo su samo izgovori.