Ono što mu nisam rekla

Oduvijek sam se pitala zašto svi iz familije, ili barem onaj njen sentimentalni dio pred svaki rođendan djeteta prepričavaju detalje njegovog rođenja. Sve od dana kada je mami  pukao vodenjak pa do momenta kad su najnestrpljiviji članovi familije pridržavali mali smotuljak u rukama. Svake godine bih slušala jednu te istu priču pitajući se da li tetka i baba misle da sam senilna ili se samo trude da ne bih zaboravila? Tek tako, pamtim sopstveno rođenje možda i bolje nego oni koji su bili na mjestu događaja kada je sve počelo da se odigrava.

Spavala sam čvrstim snom kada su me iz materice izvadili, te dobila pljusku po dupetu da pustim glas i dokažem da sam živa i zdrava. Kakav početak života van majčine utrobe… Od milošte su me nazvali ,,carica”. Nadimak mi je u mojoj dječijoj glavi davao na veličini, dok su mi razlog zbog kojeg sam ga dobila prosto prećutali. Osim one neizbježne informacije da sam rođena ,,carskim rezom”. Što je meni zvučalo sasvim dovoljno. Detalji mi nisu bili potrebni.

Odrastavši uz priče o rođenju urezane u pamćenje pokušavala sam razumjeti šta ima toliko u tom danu, sem činjenice da sam svijet obogatila sopstvenim postojanjem? A onda sam i sama postala majka. 35 godina kasnije uzela sam ovo moje tvrdoglavo čudo prirode, mazila ga po od toplim obrazima i pričala mu. Tiho, da ga ne probudim. Kako sam baš na ovaj dan, prije dvije godine, imala tremu kao nikad u životu. I bila uporna da odem na ono moje mjesto koje mi uliva mir i ljubav. Da se tamo pomolim i potražim utjehu. Da mi neko obeća da će sve biti kako treba i da ću ovog puta proći mnogo bolje. Prećutala sam da mi je od straha treperila svaka ćelija u tijelu. Titrao svaki živac. Misli su se kovitlale i stvarale buku. Toliko bolnu da nisam znala za koju da se uhvatim. Koju da isprašim. Da mi bude lakše.

Prvi porođaj bio je traumatično iskustvo. A ušla sam hrabra u cijeli proces. Drugi put sam bila kao prestravljeno jagnje kada vidi vuka. Ukočeno, paralisano, bez pokušaja da bekne. I drage volje bih prespavala sve ono na šta sam se kroz dva dana spremala da uradim. Da donesem na svijet još jednog mališana. Njega u kog sada gledam kao u savršenstvo, najmedenije i najdraže. Koji toplim dahom miluje moj dlan. I pridržava ga rukom kako mu ne bih umakla.

Rekla sam mu da sam na ovaj isti dan otišla u porodilište. Mjesto našeg prvog susreta gdje nam je bilo dato da se dodirnemo. Da ga privijem na grudi i zaplačem od sreće. Kada sam shvatila da još jednom i još nekoga mogu da volim jače od same ljubavi. Isto kao i njegovu sestru. Nisam mu otkrila da sam se plašila da li je to uopšte moguće. Sumnju da se majčinska ljubav ne dijeli već umnožava. I raste podjednako. Na koliko god dijelova da se razdvojila.

Ispričala sam mu da sam zaspala tik prije njegovog dolaska na svijet. Njegovog prvog krika. I da me ništa nije boljelo. Prećutala sam da su mi se po buđenju i pokušaju da ustanem pluća od bola toliko stegla da sam zamalo svijest izgubila. Da sam pipala praznu utrobu i patila što moram čekati naredni dan da ga upoznam. Da sam dugo, dugo osjećala njegove pokrete u materici koju je napustio. Impulse koje mi je um slao ne bi li me malo umirio.

Šaputala sam mu kako smo se upoznali. Bio je najslađa beba na svijetu! Rekla sam mu kako nisam mogla da odgonetnem na koga je nalik, sve do njegovog 6.mjeseca kada sam vidjela staru fotografiju sebe iz istog perioda na kojoj ličimo kao jaje jajetu. Da je sličnost bila toliko velika da je i njegova baba konstatovala da je on predivan na fotografiji 35 godina staroj.

Rekla sam mu da je bio divan! Da je uredno držao koncerte u odjelu sa bebama, a kad bi došao kod mene bio je miran i strpljiv, vječito gladan i spreman za klopu. Toliko dobar da sam pomislila da sam rodila jednog mirnog tipa. Potpuno nevezanog sa ovim radoznalcem koji bi se i na plafon popeo da ima ljepljive šake kao Spajdrmen.

Govorila sam tiho… u tjeme. Trudeći se da mu ispričam sve ono što ću vjerovatno     godinama ponavljati. Svakog 9.marta uveče. Mijenjajući samo cifru na vremenskoj razdaljini. Da je za dva dana mamin drugi najsrećniji dan u životu. Ćuteći o svim onim drugim stvarima koje su dale balans ovoj ljepoti. Samo zbog ravnoteže u prirodi. Da savršenstvo ne bi dobilo puni smisao.

Disao je duboko i mirno. I ulivao mir dok je sve u meni treperilo. A ja sam čekala da prođe. Onaj isti vrtlog emocija od kojeg mi je glava bubnjila. Da se pretopi u sjetu koju zagrljajima mogu odagnati. U sjećanje koje mi i najtmurniji dan najljepšim bojama oboji. U poljubac na usnuloj dječijoj glavi u kojem svaka bol dobije smisao. I nađe svoje mjesto skriveno pod rebrima. Na treptaj od srca.

Advertisements

6 thoughts on “Ono što mu nisam rekla

  1. Čudo života, izvor snage, smisao postojanja… I boli i lepo je kad pipaš praznu utrobu i čekaš da upoznaš deo sebe, a opet novo biće. I plačeš kao kiša. Koliko smo samo povlašćene i koliko nam je dato, pomisli samo. Zahvalnost za sve što nam je dato, skrušenost pred veličinom svega toga i tolika ljubav u srcu kojom možemo da opletemo čitav svet… Odoh da plačem, kad srce ne može drugačije da se nosi sa lepotom koju si opisala.

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s