Ovo je priča o jednoj neobičnoj djevojčici. Zvali su je Biserna, jer imaše kosu bijelu poput bisera i oči modre kao more. Bješe neobično dijete koje razumješe govor cvijeća i drveća. Svake travke i pupoljka. Govor životinja. Slušala je od malena šum rijeke i šuštanje lišća. Majčina nježna milovanja zamijenile su tople sunčeve zrake, a uspavanku joj je pjevušio stari hrast šušteći svojim lišćem na vjetru.
Voljela je da šeta starom šumom koja se nalazila pored njene kuće. Jednom je lutala toliko dugo da je na kraju sjela pored starog hrasta da se malo odmori. Dan se polako gasio i zadnje sunčeve zrake su žurile da ugriju blijedo lice djevojčice koja se, lutajući za šarenim leptirom, bješe izgubila. Uplaši se da se da nikada više neće vidjeti mamu i tatu i topla suza joj kliznu niz obraz. Zagrlila je stari hrast u nadi da će je obgrliti svojim širokim granama. A onda, kada je umor već bješe toliko savladao da su joj kapci otežali, sklupča se pored drveta i zaspa čvrstim snom.
Usnila je nešto čudnovato. Kako šeta obližnom poljanom i čuje kako se dvije crvene ptičice sa žutim kljunčićima nadmudruju o tome da li je ljepše u hrastovoj šumi među drvećem ili na jugu uz miris mora i soli, gdje zima nikada ne dolazi. Malo dalje ugleda cvjetić crvenih latica koji se žalio svom susjedu kako ga je maslačak zaklonio te nema dovoljno sunčeve svjetlosti i zbog toga ne može da poraste. A onda ugleda medvjeda kako se sladi porcijom meda koju je dobio na dar od pčela. Brundao je medo zadovoljno kako mu je trbuh toliko narastao da bi mogao odmah da zaspe i prespava zimu.
Odjednom, neko je pozvao. ,,Biserna!”, prvo tiho, a onda nešto glasnije ,,Biserna!” Začu još jednom tanani glasić kome nije mogla da odredi vlasnika. Vidjevši da se niko od stanovnika šume ne okreće pomisli da je ovaj poziv ipak njoj upućen. Tražila je smjer odakle glasić dolazi ali oko nje bješe samo trava I jedan usamljeni cvijet. Bijel kao snijeg. Sagnula se i pomilova njegove nježne latice. Tada opet začu: ,,Biserna… hvala ti što si došla. Nemoj da se plašiš. Odabrana si da nas možeš čuti kako bismo ti prenijeli tajne prirode”. Djevojčica je slušala začuđeno i jedva vjerovala svojim ušima u to da razgovara sa jednim cvijetom! I kako je uopšte znao njeno ime?
,,Slušaj me sada dobro”, nastavi cvijet, ,,Kako budeš rasla otkrivaće ti se tajne prirode i tvoj je zadatak da ih iskoristiš samo u dobre svrhe. Moći ćeš da liječiš bolesne i utješiš tužne”.
,,Ali, kako ja, mala djevojčica, mogu da radim nešto tako važno? Zar to nije posao odraslih?”, upita zbunjeno djevojčica.
,,Svako dijete ima važan zadatak i mudrije je od odraslih, jer još uvijek zna da osluškuje svijet oko sebe i čuje ono što mu priroda kazuje. Kada odraste, dijete zaboravlja i time nestaju sve čarobne moći koje su mu na rođenju date. Tvoj zadatak je da nikada ne zaboraviš da osluškuješ prirodu. Ona će ti otkrivati sve svoje tajne sve dok budeš radila u dobrobit svoju i drugih”.
Biserna klimnu glavom u znak razumijevanja, iako joj njegove riječi ne bjehu baš najjasnije te pomilova snježno bijeli cvijet. U tom trenutku se prenu iz sna. Bila je noć, mada ne baš najmračnija. Pun mjesec je sijao na nebu i osvjetljavao stazu kojom je došla, a koju do tog momenta nekako nije ni primjećivala. Ustade se i otrese haljinu, pomislivši kako će se mama naljutiti kada bude vidjela kako je isprljala. A onda se rastuži, jer jedino što je htjela je da se ušuška u toplom majčinom zagrljaju, ma koliko je mama grdila.
Znala je da roditelji brinu i zbog toga potrča koliko su je noge nosile, zaboravivši neobičan san koji je samo par trenutaka prije toga usnila. Uskoro se obrela u toplom domu i zagrljaju uplakanih roditelja koji su, od zahvalnosti što im se kći vratila živa i zdrava, zaboravili da je izgrde. A majka čak nije ni primjetila zelene mrlje od trave i truni od starog hrasta na koji se djevojčica bješe naslonila. Okupala se, pojela toplu kašu i otišla u krevet. ,,Ne zaboravi da slušaš prirodu… To je tvoj dar” , začu glasić u svojim mislima i nasmješi se. ,,Neću zaboraviti”, obeća tiho, u sebi.
I ispuni obećanje. Cvjetovi više nisu bili samo ukrasi prirode. I više nikada nije čak ni ubrala cvjetić samo da bi ukrasila svoju dugu, bisernu kosu ili obradovala mamu. Donosila bi joj biljke koje su liječile bolove u trbuhu. One najmirisnije od čijeg bi udisanja glavobolja za tren prestala. Majka je uz osmjeh prihvatala darove od kćeri jer se i sama sjetila vremena kada je slušala prirodu oko sebe. Tada je znala koja je biljka za šta dobra i koja šta liječi. A niko je tome nije naučio. Samo je slušala. Odakle je znala, to nije mogla da se sjeti. Nešto joj je govorilo da je znanje o tome stekla prije vremena koje je prvo upamtila.
U danima proljeća priroda je najglasnija, kad sve cvjeta i buja i sokovi života pune stabla i biljke. Tada najlakše možeš čuti. Umilnu pjesmu starog hrasta. Cvrkut ptica koji učini da zaboraviš sve ono zbog čega si možda bio tužan. Šum biljaka koje opojnim mirisom miluju dušu i čine da se osmjehuješ bez nekog posebnog razloga. Samo ne zaboravi da slušaš. Jer si još uvijek dijete. I imaš dar da prirodu čuješ kad god to poželiš.
(Priča posvećena predškolcima budvanskog vrtića JPU ,,Ljubica Jovanović Maše”, najdivnijoj publici na svijetu 🙂
