Jesam li ti danas rekla da te volim

Kada si zadnji put rekla ,,Volim te’’?  Djeca i muž se ne računaju. Pitam te, kada si to zadnji put rekla sebi? Jutros? Kad si se probudila nakon par sati isprekidanog sna? I pogledala se u ogledalo.  Vidjela ono što ne želiš. Ono od čega okrećeš glavu. Želiš da voliš sebe, da svom odrazu u ogledalu uputiš onaj vragolasti osmjeh pun sebe. Ali ne uspjevaš. Sve lijepo što izgovoriš, bilo u sebi ili naglas, djeluje kao laž. I kao stanje koje se neće uskoro promijeniti. Kako da kažeš ,,lijepa si”, kad vidiš raščupanu kosu i podbulo lice od nedovoljnog sna. Ni ne trudiš se više. Grabiš češalj, vežeš kosu u rep, umiješ lice hladnom vodom i onda začuješ pisak iz dječije sobe. Zaboravljaš ideju o sebi čim čuješ zvonki glas spasa jer te baš on podsjeti da sve to nije uzalud. I da su neke žrtve neophodne.

Tvom čedu nije bitno da li si isfenirana i našminkana. Da li imaš dva ili tri šlaufa oko struka. Da li si iščupala obrve ili izgledaš kao Frida Kalo u danima kad je to bio hit. Jesi li izašla iz pidžame ili se od jutros u njoj vučeš po kući. Znaš to i kad ga uzmeš u naručje i umiriš sve dobije smisao. I bude lakše. Sve do momenta kada ponovo ostaneš sa sobom nasamo. Kad odjeća, za broj-dva veća sklizne niz tvoje tijelo koje je nekada izgledalo potpuno drugačije. Gledaš u svoj stomak koji se presavija, narandžinu koru koja se podvukla ispod gornjeg sloja kože, nastanila se na mjestu gdje nikada nije bila.

Prebereš u glavi sve one fotografije gdje si bila mlada i zgodna, zategnutih mišića, uspravnih leđa i brade blago podignute. Bila. Kao da nemaš veze sa tom divnom mladom osobom. Kao da ti je neka dalja rođaka, peto koljeno, sa kojom nemaš puno sličnosti osim onog pogleda koji krasi žene u tvojoj lozi.

Da li znaš da nisi jedina? Da istu misao o sebi dijeli bezbroj žena širom naše lijepe plave planete od momenta kada dođu iz porodilišta? Zar ne misliš da si uradila najbitniju stvar u svom životu- podarila čovječanstvu još jedno ljudsko biće? Zar ne zaslužuješ da vidiš koliko si lijepa u svojoj misiji majke? Da nikada nisi bila ljepša?

Reci sebi ,,volim te”. Iako ti cijelo biće vrišti da ne može. Razvuci osmjeh na lice i drži ga dok god ne vidiš. Da si ista ona od prije. Još i ljepša. Da ispod te maske od umora i brige spava ljepota koja će nakon nekog vremena biti zrelija i ljepša nego što je ikada bila. Da ćeš uskoro shvatiti da taj pogled više nije isti kao ni ti što nisi, jer oči su ogledalo duše. A ona je bogatija i puna ljepote.

Gledaj se u oči dok se osmjehuješ. Sigurna sam da nazireš onu staru sebe. Uhvati taj prvi momenat prepoznavanja i reci sebi ,,volim te”. Priznaj da si uradila divnu stvar i pohvali svoje biće koje daje sve od sebe. Da bude dobra majka. Dobra supruga. Koja za svakog  ljubaznosti ima na pretek. I oprosti sebi što si jedino sebe zaboravila. Što od sebe okrećeš glavu kad se u ogledalu spaziš. Što lijepu riječ ne nalaziš. Što pomalo mrziš tijelo koje te izdalo jer ne izgleda kao prije.

Ono nije zamišljeni neprijatelj sa kojim si na ratnoj nozi. Ono je tvoje. Izmjenjeno kao i sama što si. I potrebna mu je ljubav da bi se oporavilo.

Ne zaboravi nijedno jutro, kada ugledaš svoje otečeno lice od suza zbog umora od još jedne neprospavane noći. Odaj sebi priznanje za trud kakav do sad ni u šta uložila nisi. I ponavljaj ,,volim te”, glasno i do iznemoglosti dok ne počneš da se smiješ jer djeluješ šašavo. Šta te briga! Niko neće da te vidi. Osim tvoje duše koja se raduje. Jer je nisi zaboravila. Jer znaš da je divna, ljubavna i beskrajna.

Uskoro će i ovi teški dani proći. I znaš šta? Nedostajaće ti. Koliko god ti ovo šašavo zvučalo.

Stoga, kad navru ružne misli, zapjevaj da ih otjeraš i podsjeti se na ljubav. Prema sebi, snažno i zrelo, kako do sada nikada nisi.

Pročitajte i ostale kolumne na http://www.gracija.me

Izvor: Gracija

Vodič za preživljavanje operacije djeteta

Kad dobijete bebu nadate se najboljem. Ne ide to uvijek lako, posebno u prvim mjesecima bebinog života. Oboje moje djece su bili operisani, prvo sa mjesec i po’, drugo sa samo mjesec dana i oboje su imali prepone kile. Da mi je neko tada rekao šta da očekujem, bila bi mu dužna za uskraćenje traumatičnog iskustva.

Svaki operativni zahvat na djetetu je izuzetan stres za roditelje. Na redovnoj mjesečnoj kontroli mojoj bebi je konstatovana je prepona kila sa desne strane. Imala je užasne grčeve, plakala je satima. Znala sam da mi to moramo proći i da će joj biti bolje. Sama operacija je jednostavna, više je nazivaju hirurškom intervencijom, koja traje od pola sata do sat. Za mene, kao majku, ništa gore nije moglo da se desi. Nisam joj smjela dati mlijeko, ni vode od ponoći i srećom, kako je bila najmlađa na programu tog dana, u salu je ušla prva. Tome je prethodilo vađenje nalaza, pa kad sam vidjela da troje ljudi drži moju bebu dok joj vade krv, želudac mi se pretvorio u neraspetljiv čvor.

Od 5h ujutru sam pjevala u sobi i gurala varalicu u usta. Tako smo se i navikli na nju. U 8h su došli po nju. Sjećam se sestre koja je uzela, pa joj se smiješi i priča joj nešto, a moja mrvica je gleda, ni ne sluti šta je čeka, a ja pored umirem polako. Odveli su je u salu. Počela sam nekontrolisano plakati i nisam se mogla smiriti. Kad su mi donijeli njenu robicu, nije mi bilo dobro. Mirišem one male stvari i plačem kao kišna godina, a pluća mi se stegla, kao pri prvom pokušaju ustajanja nakon carskog reza, kad sam ostala bez vazduha i zamalo bez svijesti. Žena u krevetu pored, čiji sin se tog dana operisao po drugi put, pokušavala me smiriti, da je sve to normalno, da ćemo svi odahnuti kad to bude gotovo. Vjerovala sam ja njoj, ali se nisam mogla umiriti.

Tražila sam tabletu za smirenje od sestara, niko nije imao da mi je da. Svi me tješe i kritikuju u isto vrijeme, da ta operacija nije ništa strašno, a ja sve to znam i ne mogu da se smirim, nikako. Dok sam bila u toaletu operacija je završena i propustila sam da vidim moju mrvicu kad je izašla iz sale. Ušunjala sam se poslije na intezivnu njegu (ponekad pomislim da bi bolje bilo da to nisam uradila), iskukala onoj sestri da me pusti da vidim svoju bebu. Dali su mi da obučem nazuvke, kapu i neki mantil. Prošla sam kroz mali hodnik i čula čudan plač, promukao. Slika koju sam ugledala tamo ostaće mi bolna rana dok sam živa. Moja bebica, samo u pelenama, svezana za ogradicu kreveca za rukicu u kojoj je igla od infuzije, plače onim promuklim glasom koji nije njen. Stavila sam joj varalicu u usta, mazila je po čelu i ona se umirila.

Ostala sam koliko mi je sestra dozvolila. Rečeno mi je da će mi je dovesti popodne. Izašla sam sa intezivne njege potpuno sluđena, a iz mene je prokuljalo sve što je do tog momenta bilo nagomilano. Nisam se mogla smiriti. Telefon je zvonio neprestano, svi bi da čuju kako je prošla operacija, a ja ne mogu da pričam. Ne prestajem da plačem, a riječ iz mene ne izlazi.

Doveli su moju bebu u dogovoreno vrijeme. Bila je pospana, priključena na infuziju i jedva sam čekala da dođe ono vrijeme kad je smjela nešto da popije da joj dam mlijeko. Nikad slađe i nikad brže nije popila svoju flašicu.

Kad su je skinuli sa infuzije i kad je došla sebi, ponovo je gukala, osmjehivala se i radila rukicama i nogicama 100 na sat. To je bila moja beba. Pao mi je kamen sa srca kad sam vidjela da ne osjeća bol. Kao da ništa nije bilo… kao da nije ni operisana. U sebi sam znala da je odlična stvar što smo se konačno riješili tog problema i što se ona ničega neće sjećati. Danas ima mali ožiljak, gotovo nevidljiv, za koji samo ja znam gdje je. Moj je po sred duše, grebe i tjera suze na oči kad god se toga sjetim.

Kad sam rodila sina, prvo što sam pitala u porodilištu je da li ima kilu. Tada nije, ali je dobio obostranu preponu kilu sa mjesec dana. Nisam čekala, odmah smo zakazali pregled kod istog doktora, koji ga je nakon 3 dana, u 21:15h hitno operisao jer je već krenulo ukliještenje, koje zna da bude jako opasno. Već sam znala kako sve to ide, znala sam da će sve biti ok i da nije ništa strašno, ali je svejedno moj želudac bio svezan u čvor, kao i moje srce.

Cijeli dan je preplakao od gladi, meni se srce cijepalo, ali sam znala da to tako mora biti. On je bio momak i po’, pa su ga pravo iz operacione sale doveli kod mene. Mirisao je na jod, kao i svoja sestra 3 godine ranije. Taj miris mi je u nosu i dan danas. Nije bilo infuzija, probudio se taman na vrijeme da jede i zaspao bi čim bi se malo zasitio, taman koliko smije. Nisam spavala cijele noći, pratila sam ga da li diše. Sve je bilo dobro. Riješili smo se muke.

Zašto sam napisala svoje iskustvo? Zato što sam zbog neinformisanosti doživjela traumu prvi put… zato jer mi se plače svaki put kada počnem razmišljati o tome… zato što bih sve dala da mi je neko objasnio kako sve to izgleda. Mogla sam mnogo smirenija i pripremljenija otići prvi put i preživjeti to sa mnogo manje stresa.

Iz svog iskustva i onoga što sam vidjela dok sam boravila sa oboje djece u bolnici imajte na umu sljedeće stvari:

 

– Vaša beba se neće ničega sjećati.

– Kad izađe iz operacione sale biće nemirna, plakaće, glas joj je drugačiji zbog anestezije. To traje kratko, nakon čega dijete zaspi. Ovo važi i za stariju djecu.

– Dijete neće pamtiti put do operacione sale i neće vući traumu zbog toga, jer prije operacije dobija lijek koji ga opušta.

– Bebe vezuju za krevetac jer su nemirne kad se probude iz anestezije, da im se igla od infuzije ne bi pomjerala.

– Male bebice uglavnom poslije operacije idu na intezivnu njegu. Tu dobijaju najbolju moguću medicinsku brigu.

– Vašem djetetu će biti mnogo bolje nakon operacije i riješićete problem.

– Vašem djetetu će biti mnogo bolje nakon operacije i više neće biti muke.

– Vašem djetetu će biti mnogo bolje…

– Biće mu mnogo bolje. U to morate vjerovati.

I ne zaboravite nešto za smirenje.

Ognjen

Prije tačno godinu dana, ovog istog časa, preznojila sam se po ko zna koji put. Strah, nervoza i tuga jer je to bila posljednja bebina noć u mojoj utrobi. Popila sam tabletu za smirenje koju su mi doktori dali. Ona je dio predoperativne procedure. Bez nje noć pred porođaj nema sna. A ni sa njom mi nije dolazio na oči. Okrenula sam se licem prema zidu. Nesposobna nizašta drugo sem za milovanje mog ogromnog trbuha, sa novim bićem unutar njega koga sam već nazvala po svjetlosti i žestini… Ognjen. Da bude jak, svijetao kao vatra, da krči sebi put snagom pravog heroja i obasjava srca i duše mnogih.

Nije to slučajno… on i jeste dijete svjetlosti. Gura me koljenima , mazi se iznutra i kao da zna da je to naša posebna noć, rastanak koji vodi u nešto još ljepše, ali označava kraj jednog  puta i života kakvog  je do tada znao. Nisam zaspala do kasno. Prigrlila sam svoj stomak sa čedom unutra, tresla se od straha i uzbuđenja . Znala sam da ću spavati kad on dođe na ovaj svijet. Da ću biti nesvjesna njegovog prvog krika. Pitala sam se, šta ako bude plav i nježan? Kako onda da mu nadjenem ,,ognjeno’’ ime?

Nekad u sred noći, tama me uninala. Ne sjećam se šta sam sanjala. Znam samo da sam se probudila sa rukama obavijenim oko mog stomaka… I bebe unutra.

Probudili su me, a da nije ni svanulo.  Pripremali su me za operaciju, onako rutinski, uz dozu saosjećanja za groznicu koja je tresla cijelo moje biće. Odvezli su me u operacionu salu. Tješila me sestra, a i sama je bila nervozna. Ni druga tableta za smirenje koju sam popila nije pomagala. Šake su mi bile hladne kao led i mokre od znoja. U glavi mi se neprestano vrzmao papir koji sam prethodnog dana potpisala. Da preuzimam odgovornost za svoj život, šta god da se desi. Standardna procedura… meni gromadna stijena straha koja je pala na pluća… zbog koje nisam mogla da dišem. Umiruje me ona, sve će biti dobro, da ne brinem… Jok, pjevaću. Moj beban se mrdne tu i tamo, javlja da zna da smo još uvijek neraskidivo povezani.

Došao je red na rastanak. Zabrojala sam se već na 4 i sve je postalo mračno. Razmišljala sam često kako izgleda biti pod totalnom anestezijom i pitala se da li ću imati neke snove. Nisam imala nikakve.  I nisam osjećala ništa.

,,Tatjana… Tatjana… Tatjana…’’ čulo se u daljini… pa sve bliže i bliže. Otvaram oči lagano i vidim bijele mantile oko sebe, doktoricu koja se smiješi i objavljuje: ,,Znaš li kakvog si sina rodila! Plav, glavat!’’ Sa akcentom na V. Razmišljam na šta mi liči dijete i Boga molim da mu je glava srazmjerne veličine.

Oštar bol u predjelu stomaka razbistrio mi je misli… u trenu… Pomjerila sam ruke prema mjestu gdje je, u mom svijetu, prije samo nekoliko trenutaka bila beba… moja beba. Promašile su šake prostor i razdaljinu na koju su navikle i spustile se na ravnu i bolnu, kao tuđu.

To je najgori i najbolji momenat. Znaš da je gotovo. Al’ kao da su ti srce iz grudi iščupali. Kao da ti fali dio. Kao što i fali. Ne postoji način ni na jednom jeziku svijeta da opiše tu radost i tugu, neodvojivu u jednoj emociji… jednom dahu. Obgrlila sam praznu utrobu i zaplakala… Onako tiho… sjetno i radosno… ludački pomiješano.

Željela sam ga pomirisati i poljubiti mali nos… priviti na grudi moj mali, drekavi smotuljak i udisati njegov miris dok u plućima drugog mirisa ne preostane. Da izbije ovaj jod koji kao zapara izbija iz svih ćoškova male sobe na intezivnoj njezi.

Rekli su me da su me dugo budili… i jedva probudili. Meni je to izgledalo kao tren. San me obarao… Negdje na pola puta između sna i jave, obavijena nekom predivnom ljubavlju, bila sam u zagrljaju nevidljivih bića. Davali su mi snagu i otklanjali bol… da bih mogla da zaspem. Osjećala sam se kao malo dijete… kao beba ušuškana u toplom zagrljaju majke.

Čekala sam taj moment sa nestrpljenjem, da upoznam tog sjajnog dječaka. Kad ga je sestra donijela, ja sam pukla. Po svim sastavnim dijelovima. Bio je to najslađi mali smotuljak na svijetu… moja beba ,,broj dva’’. Udahnula sam… izbacila jod iz nozdrva i ljubila taj maleni nosić… Ne mogu da opišem taj osjećaj… toliko poseban oba puta, sa oboje djece, preplavljen ljubavlju… onom čistom i surovo jakom. Onom koja obara.

Kada vrisne u sred noći i da do znanja da ge ništa drugo, sem flašice mlijeka i maminog zagrljaja ne zanima… kada se nasmije i donese radost… kada jurca po kući rušeći sve što mu pod malene šake dođe… kada mi namjesti glavu u krilo i mami da ga mazim… kada me stisne u zagrljaj svom žestinom svojih dvanaest mjeseci.. tada znam. Dala sam mu pravo ime. Ognjen.  Svijetli i nasmijava… rađa ljubav u grudima svih koje dotakne.

,,Kako raste mama”

Knjiga ,,Kako raste mama” je prva zbirka kratkih priča koju sam objavila u martu 2015.godine.

Napisala sam  je, gotovo, u jednom dahu. Priče su iznjedrenje iz želje da pomognem svim mamama koje se nalaze u tom predivnom haosu pokušaja da od djece načine najbolje moguće ljude i pri tom ne zaborave sebe.

Priče obuhvataju sve one nedoumice i svakodnevne situacije koje nam se dešavaju kao roditeljima, počevši od želje za potomstvom pa sve do taktika za izlaženje na kraj sa djecom.

Negdje, na kraju rada na knjizi, shvatila sam da je ovo malo djelo mnogo više od pukog priručnika za ,,preživljavanje” odrastanja naše djece… Podstiče želju za malo tog  haosa od ljubavi, pomaže našim ,,jačim” polovinama da nas bolje razumiju, te da sami osjete to čime nas je Bog privilegovao. Jer, zaista, ljubav prema djeci i sve ono što iz toga proizlilazi, čini da uz njih i sami odrastemo.

Ja nisam ista osoba od prije pet godina. Porasla sam. Sve lijepe i ružne stvari koje prate roditeljstvo: od nenormalne brige, opravdane i neopravdane, preko momenata savršene i najčistije ljubavi koju djeca iz nas iznjedre učine da neprimjetno sazremo. I da nikada više ne budemo isti.

Predivan uvod knjizi ,,Kako raste mama” dao je moj veliki prijatelj, književnik, kolumnista i profiličar Milisav Popović, kome sam povjerila čitanje knjige dok je još bila u rukopisu. Kada sam pročitala njegov uvod, shvatila sam da je moja mala, čarobna knjiga odličan način da i muškarci zavire u svijet majčinstva, što je sjajna misija!

Milisav Popović je o knjizi ,,Kako raste mama” napisao predivne riječi koje biše rastopile i najhladnije ledene stijene:

,,Kako da vam kažem nešto što ni sebi nisam umio da objasnim?, kako da nazovem ono što mi se od tada utkalo u ime?
Svejedno… pokušaću priprostim sobom da napišem… 

Meni se Tanja desila davno. Od tada imamo prijateljstvo i dobru količinu ljubavi. Onda mi Tanja dodala svoje pisanije…. E, od tada, dobri moj narode… mene nekako ima više.
Izmjestila me iz roda i pola u drugo stanje. 
Izmamila iz mene glas majke.
A pisala je… pisala je onako kako se ne preporučuje. Iz vreline srca uteklog u prste.
Pride, sve je mirisalo na mlijeko i stvaranje. 
Toliko ljubavi, da to treba umjeti da podneseš.
Toliko haosa, da je savršen.

… a negdje u uglu svakog slova začujem žagor Sofijice i još manjeg Ognjena. Pa mi nekako banja!

Hvala ti Tanja što si majka.

Tvoj Milisav Popović”

 

Ovo nisu priče o tome kako treba vaspitavati djecu. Ovo su priče o stvarnosti.,  Iste one priče koje se, manje ili više, dešavaju svima nama. Želja mi je da opustim, nasmijem i ponekad izmamim poneku suzu svima vama koji prolazite kroz iste situacije, vama koje sve ovo tek čeka i vama koji sa osmjehom pamtite te dane. Nadam se da će iz vas izmamiti najljepši mogući osjećaj.
I naravno, knjiga sadrži brojne savjete o tome kako sačuvati živce i održati ih u elastičnom stanju 🙂

O knjizi ,,Kako raste mama”- Martina Tišljar Delić

Predivan osvrt na knjigu ,,Kako raste mama” od prekrasne Martine Tišljar Delić i priča ,,Djeca i anđeli čuvari”

,,Mogli bi reći da u životu žene koja postane majka postoji život prije i život poslije rođenja djeteta:) I koliko god da mislimo da smo spremne na dolazak djeteta, ne postoji ništa što nas može na to pripremiti:). Ipak, nema osjećaja koji se može usporediti s onim kada uzmemo svoje dijete u ruke i prislonimo ga uz sebe. Ništa ne može zamijeniti miris male bebe u naručju, uzbuđenje zbog prvih riječi ili koraka, osmjehe i zagrljaje djeteta, njihove priče…” Martina Tišljar Delić

Više na link-u:  https://razgovorisandjelima.wordpress.com/2015/06/04/kako-raste-mama/