Strast i svrha

Da li znate da svaka ćelija u našem organizmu ima kraći vijek trajanja od života jednog čovjeka? Kad bi se sve sabralo, umremo i rodimo se nekoliko puta od momenta kada prvi put pustimo krik iz pluća nenaviklih na disanje, pa sve dok dušu u jednom dugom dahu ne ispustimo kroz poluotvorena usta.

Probudila sam se jedne noći u sred mrklog mraka koji me je okruživao. Strepnja mi se uvukla kroz otvorene pore na koži i pritiskala je pluća. Teško sam disala. Ko si ti? Bubnjalo mi je u glavi. Odjednom sam postala svjesna tereta sadašnosti u kojoj sam zaglavljena u ulogama koje mi, uglavnom, ne prijaju. Plašilo me to da nikada do kraja neću živjeti punim plućima i raditi ono što raduje moju dušu. Ono zbog čega sam na Zemlju poslata. Spoznati zadatak koji mi je dat.

A koji je to zadatak? Više ni to nisam znala. Plašila sam se samo prolaznosti vremena i onog momenta kad se osvrneš na sopstveni život i zapitaš se čemu sve to? Šta sam do sada uradila? Nemir me tjerao da se pokrenem na promjenu. Da otkrijem ono što mi prija. Svoju strast. Svrhu postojanja.

Nije to samo da budem dobra majka svojoj djeci. Niti da se bavim poslom koji sam odabrala, koji je logičan slijed izbora obrazovanja, a potom i zanimanja. Koliko god duboko zagazila u profesionalizam. Tražila sam ono nešto što će nahraniti moju dušu. Ono zbog čega će mi osmjeh titrati na licu a duša poskakivati kao malo dijete koje se raduje prvim kapima ljetnjeg pljuska koji mu umiva lice.

Prisjetila sam se svoje strasti. Izvukla prašnjave dnevnike i pronašla se na požutjelim stranicama. Vatra iza zaboravljenih redova ponovo je ogrijala moje srce. Da li je moguće da sam zaboravila koliko volim da pišem? Da li sam ovo zaista ja napisala? Stranice i stranice emocija i misli koje sada ne bih umjela na isti način prenijeti. Godine pisanja. Iskreno govoreći, sada do kraja ni ne razumijem sve ono što sam nekada napisala. Al’ se jasno sjećam lakoće stvaranja kojom je ruka klizila preko čistih stranica i ispunjavala ih smislom i besmislom mladalačkog zanosa. Dopalo mi se sve to. Da gorim u stvaralaštvu i stvaram svijetove kojima dajem novu svrhu. Svijetove koje samo ja razumijem.

Koliko šansi u životu dobijemo između rođenja i smrti? Cijelog bića i svake naše ćelije? Da li smo stvarno tu godinama, decenijama, a poneko i cijeli vijek a da nikada ne saznamo zbog čega smo tu?

Znam da me je strah od nesigurnosti, koju svaki novi korak u nepoznato nosi sa sobom, držao u mjestu. Cijeli niz godina. Sve do prije nekog dana kada sam donijela odluku da moja strast bude moj poziv. Ne sad i odmah, već kad stvorim dovoljno plodno tlo za to, iako znam da je ovo najveći izazov sa kojim sam se uhvatila u koštac.

A koja je tvoja strast? Šta je to što bi mogao da radiš satima i danima bez odmora i sna? Hrane i vode… Da li znaš? Vjerujem da si znao nekad u mladosti. Dok život još nije uzeo maha a ti živio punim plućima.

Ako imaš sreće pisao si dnevnike, kao ja. U njemu se nalazi odgovor na tvoje pitanje – koja je tvoja svrha, tvoj životni put. Tvoja strast je tvoja misija. A nju ćeš prepoznati po treperenju duše kada izvoru dođeš u susret. Treba joj se predati najčistijim dijelom bića i dati cijelog sebe u stvaranje života onakvog o kakvom maštaš. Suviše kratko živimo da bismo prepuštali sopstveni život odlukama koje nam služe za sticanje sigurnosti ili pak ono što time nazivamo. Dato nam je da živimo. Punim plućima i nikako drugačije. To je naša obaveza. Da budemo srećni i ispunjeni.

Ponovno otkivanje strasti je početak novog puta kojeg svi priželjkujemo. Niko ne kaže da je taj put lak. Niti da se na njemu ne nalaze prepreke. Ali ćeš njime koračati sa većom željom da dođeš do cilja nego po bilo kojoj drugoj stazi, makar i draguljima bila posuta.

Ja preuzimam kormilo mog broda. I jasno vidim svoj put. Osjećaj je jednak jutarnjem hladnom tušu koji razbudi i najuspavaniji dio organizma. Biću dovoljno smjela da ti poželim isto buđenje.

Advertisements

6 thoughts on “Strast i svrha

  1. Ovo kao da sam ja pisala, muče me iste misli ali i strast prema pisanju nam je ista. Nekako izgubimo sebe u svakodnevnici, onom što moramo ali ne moramo gubiti sebe ako to ne dopustimo.

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s