Ognjen

Prije tačno godinu dana, ovog istog časa, preznojila sam se po ko zna koji put. Strah, nervoza i tuga jer je to bila posljednja bebina noć u mojoj utrobi. Popila sam tabletu za smirenje koju su mi doktori dali. Ona je dio predoperativne procedure. Bez nje noć pred porođaj nema sna. A ni sa njom mi nije dolazio na oči. Okrenula sam se licem prema zidu. Nesposobna nizašta drugo sem za milovanje mog ogromnog trbuha, sa novim bićem unutar njega koga sam već nazvala po svjetlosti i žestini… Ognjen. Da bude jak, svijetao kao vatra, da krči sebi put snagom pravog heroja i obasjava srca i duše mnogih.

Nije to slučajno… on i jeste dijete svjetlosti. Gura me koljenima , mazi se iznutra i kao da zna da je to naša posebna noć, rastanak koji vodi u nešto još ljepše, ali označava kraj jednog  puta i života kakvog  je do tada znao. Nisam zaspala do kasno. Prigrlila sam svoj stomak sa čedom unutra, tresla se od straha i uzbuđenja . Znala sam da ću spavati kad on dođe na ovaj svijet. Da ću biti nesvjesna njegovog prvog krika. Pitala sam se, šta ako bude plav i nježan? Kako onda da mu nadjenem ,,ognjeno’’ ime?

Nekad u sred noći, tama me uninala. Ne sjećam se šta sam sanjala. Znam samo da sam se probudila sa rukama obavijenim oko mog stomaka… I bebe unutra.

Probudili su me, a da nije ni svanulo.  Pripremali su me za operaciju, onako rutinski, uz dozu saosjećanja za groznicu koja je tresla cijelo moje biće. Odvezli su me u operacionu salu. Tješila me sestra, a i sama je bila nervozna. Ni druga tableta za smirenje koju sam popila nije pomagala. Šake su mi bile hladne kao led i mokre od znoja. U glavi mi se neprestano vrzmao papir koji sam prethodnog dana potpisala. Da preuzimam odgovornost za svoj život, šta god da se desi. Standardna procedura… meni gromadna stijena straha koja je pala na pluća… zbog koje nisam mogla da dišem. Umiruje me ona, sve će biti dobro, da ne brinem… Jok, pjevaću. Moj beban se mrdne tu i tamo, javlja da zna da smo još uvijek neraskidivo povezani.

Došao je red na rastanak. Zabrojala sam se već na 4 i sve je postalo mračno. Razmišljala sam često kako izgleda biti pod totalnom anestezijom i pitala se da li ću imati neke snove. Nisam imala nikakve.  I nisam osjećala ništa.

,,Tatjana… Tatjana… Tatjana…’’ čulo se u daljini… pa sve bliže i bliže. Otvaram oči lagano i vidim bijele mantile oko sebe, doktoricu koja se smiješi i objavljuje: ,,Znaš li kakvog si sina rodila! Plav, glavat!’’ Sa akcentom na V. Razmišljam na šta mi liči dijete i Boga molim da mu je glava srazmjerne veličine.

Oštar bol u predjelu stomaka razbistrio mi je misli… u trenu… Pomjerila sam ruke prema mjestu gdje je, u mom svijetu, prije samo nekoliko trenutaka bila beba… moja beba. Promašile su šake prostor i razdaljinu na koju su navikle i spustile se na ravnu i bolnu, kao tuđu.

To je najgori i najbolji momenat. Znaš da je gotovo. Al’ kao da su ti srce iz grudi iščupali. Kao da ti fali dio. Kao što i fali. Ne postoji način ni na jednom jeziku svijeta da opiše tu radost i tugu, neodvojivu u jednoj emociji… jednom dahu. Obgrlila sam praznu utrobu i zaplakala… Onako tiho… sjetno i radosno… ludački pomiješano.

Željela sam ga pomirisati i poljubiti mali nos… priviti na grudi moj mali, drekavi smotuljak i udisati njegov miris dok u plućima drugog mirisa ne preostane. Da izbije ovaj jod koji kao zapara izbija iz svih ćoškova male sobe na intezivnoj njezi.

Rekli su me da su me dugo budili… i jedva probudili. Meni je to izgledalo kao tren. San me obarao… Negdje na pola puta između sna i jave, obavijena nekom predivnom ljubavlju, bila sam u zagrljaju nevidljivih bića. Davali su mi snagu i otklanjali bol… da bih mogla da zaspem. Osjećala sam se kao malo dijete… kao beba ušuškana u toplom zagrljaju majke.

Čekala sam taj moment sa nestrpljenjem, da upoznam tog sjajnog dječaka. Kad ga je sestra donijela, ja sam pukla. Po svim sastavnim dijelovima. Bio je to najslađi mali smotuljak na svijetu… moja beba ,,broj dva’’. Udahnula sam… izbacila jod iz nozdrva i ljubila taj maleni nosić… Ne mogu da opišem taj osjećaj… toliko poseban oba puta, sa oboje djece, preplavljen ljubavlju… onom čistom i surovo jakom. Onom koja obara.

Kada vrisne u sred noći i da do znanja da ge ništa drugo, sem flašice mlijeka i maminog zagrljaja ne zanima… kada se nasmije i donese radost… kada jurca po kući rušeći sve što mu pod malene šake dođe… kada mi namjesti glavu u krilo i mami da ga mazim… kada me stisne u zagrljaj svom žestinom svojih dvanaest mjeseci.. tada znam. Dala sam mu pravo ime. Ognjen.  Svijetli i nasmijava… rađa ljubav u grudima svih koje dotakne.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s