O ljubavi jakoj, najjačoj

Ne postoji na ovom svijetu ništa tako snažno što me u dvije sekunde može izbaciti iz takta i nasmijati… Rasplakati i razgaliti… nešto od čega mi se duša rascvjeta kao behar iz Šantićeve pjesme… Ništa do ta dva para ruku koji se čvrsto drže i trčkaraju uz ciku, viku i smijeh. A ja rastem… prelazim izvan dozvoljenih granica duše.
Nisam ja samo mama. ,,Samo”. Imam još nekoliko zanimacija u prvoj smjeni, al’ druge dvije pripadaju samo njima. Pauze grabim za sebe. I znaš šta? Uživam… istinski. Još kad bi se našao neko da me odmijeni u svim onim poslovima koji se gomilaju ako nema pomoći ili barem dobre vile koja bi mahnula štapićem i za čas sve dovela u red. Žao mi je kad se neodložno mora završiti. Jer oni rastu svake sekunde, a niti jednu ne mogu zaustaviti.
Ponekad se iz bića otkine žal za slobodnim vremenom, mirnim jutrima i mirisu svježe, vrele kafe koja mi golica nozdrve dok mi ne izmami osmjeh u uglu usana. Tačnije, barem jednom dnevno. To je onaj momenat kada mi do uspavanih misli dođe da imam cijeli dan samo za sebe u toplom ogrtaču, dok napolju lije kiša koja samo što ne vrišti: ,,Lezi i odmaraj se!”
Noć mi je postala isprekidani kontinuitet nepovezanih snova. Ni Spilberg se s njima ne bi snašao. I nekako živim s tim. Prigrlila sam iskakanje u sred noći kao iz bunila i dogovorila se sama sa sobom da je to dio moje svakodnevice koja se jednog dana jednostavno neće ponoviti. Prestaće. I možda će mi na neki čudesan način i nedostajati.
Ovaj put nije bio lak. Mislim da nikada nikome nije. Posebno kad mi je prvi put do duše doprelo da pripadam nekome i da sam za jedno malo, bespomoćno biće odgovorna. Ono koje sam stvorila i koje sam pod rebrima osjećala i čuvala malo manje od godine. Koje će porasti i postati čovjek u čijoj kreaciji učestvujem do najsitnijeg detalja.
Na tom poslu nema pauze ni isključivanja. Nikada više. I to je najljepše. To me gura da se borim i postanem najbolja verzija sebe, jer onaj plod moje utrobe drži svoje radoznale oke na meni i upija svaku kretnju koja se u njemu kodira kao istina i ljubav. I to na način koji je jedini ispravan. Zato se dižem svakog jutra i guram. Mjerim svaku riječ, svaki potez, vagam kao što nikad vagala nisam. Ne psujem. Ili to činim tiho, sebi u bradu. Učim ih da vole i da vjeruju. Da budu oprezni i ujedno da ljube slobodu.
Na kraju svakog dana se grizem zbog propusta i izbora koje sam napravila iako su ti izbori morali baš takvi da budu i nije strašno kad se dese. Kao ona kamara veša koja se nagomilala i koju sam peglala dva sata dok se moje čedo moralo igrati samo. I baš tada otkrilo neku novu, zanimljivu stvar. Ali se grizem… baš svake večeri. Jesam li dala sve od sebe? I gdje sam mogla više i bolje. To mi je posao. Breme koje sam s ljubavlju prigrlila.
Dan kad sam postala nečija mama bio je dan koji je otvorio vrata najvećih nedoumica kroz koja sam kročila kao na staklenim nogama. Onima koje su neprestano klecale i posrtale. I padala sam slaba kao pero. Dizala se lagana kao isto. Ludjela, plakala, mislila da sam potpuno promašila poziv, a često se koprcala u osjećanju da mi sve to nije nizašta trebalo.
Kad me sjećanja sustignu u ovoj trci sa vremenom osjećam samo jedno. Ogromnu ljubav u onom obliku kakvu sam upoznala samo kroz  dvije male glasne i prgave glavice. Kada sam nakon višesatnih porođajnih muka privila plod svoj na grudi i plakala od sreće puštajući knedle niz grlo usput žaleći muškarce koji nikada neće osjetiti ništa slično.
Znaš taj osjećaj i ti… Kada dijete zanemari sve u prostoriji i potrči ti u najčvršći zagrljaj sa pogledom iz kog izbija sreća veća od planine. Samo što si ti tu. Što može da te zagrli. Kada neće da zaspi bez tvog zagrljaja jer je karta za ulazak u čudesnu zemlju snova upravo zvuk otkucaja tvog srca. Isti onaj koji je slušao dok je pod njim rastao i od mrve postao beba. Najstariji  zvuk njemu znan.
Onda konačno zaspi i umiri disanje koje ti jasno govori da spava najslađim snom. A ti… Ne ideš nikuda. Sjediš pored i maziš im svilenu kosu. Znam… tad ti se otme iskrica ukraj oka jer si stvorila i stvaraš jednog malog čovjeka. Jer voliš kao što nikada nisi. Jer ti nema niko bitniji.
Zato uživaj kad ti je dato. Ja to radim baš tako.
Advertisements

Voliš li tišinu?

Izvirile su iz starog ormarića u kojem čuvam uspomene. Dvije narukvice, br. 120 i 2. Znak raspoznavanja između majke i novorođene bebe. Da nije tih majušnih krugova možda bih i zaboravila koliko su njihove ručice bile male. Iznenadiše me večeras kad ne čujem njihove glasove. Korake koje prave. Kad nedostaje njihov smijeh više nego ikad. Kad ovu tišinu nema ko da prekine dok smo udubljeni svako u svoje misli. U tišini koja nam je neprirodna i daleka kao neka zemlja u koju nikada nećemo kročiti. Iako ponekad ljekovito prija osluškivati vazduh bez ijednog tona.

Gotovo šest godina ima od prvog dječijeg plača koji se začuo među naša četri zida. I od tog dana više ništa nije bilo isto. Koliko mi god teško ponekad bilo, tišina, iako neophodna, dodaje teret na leđa više. Uši navikle na osluškivanje nikako da se opuste.

Sjećam se prvog razdvajanja od nje. Kao da se u tom momentu odlomio dio duše, a rana na mjestu spajanja nastavila da krvari. Ne znam da li sam se ikada oporavila od tog puta. Niti da mi je ijedno razdvajanje u životu tako teško palo. Iščekivala sam da se vrati i zaciči da te glava zaboli. Na taj zvuk sam navikla. Srastao je sa mnom i tišina više nikada nije bila ista. Ni jednako prijatna. Iako neophodna.

Da imam pravo na samo jednu moć odabrala bih da budem gospodarica vremena. Da ga vratim na one trenutke spoznaje da sam mogla bolje i više. Možda drugačije. Kad sam trčala da se bavim stvarima koje ,,moram” pa shvatim da ipak ništa ne moram. Da zaustavim vrijeme kad sam joj rekla da ćemo poslije da se igramo. Čitamo priču. Šetamo. I da ostavim svo posuđe, veš, usisivač, krpe. Neka stoje. I vrijeme stoji. A mi šetamo. Jurimo se. Odgovaram joj na beskonačna pitanja. Vrijeme ne mrda. Kao što se ne uvećava ni otvor na narukvici raspoznavanja iz porodilišta. Narukvici koju bih sada morala dvostruko da raširim da njihove ruke u njih stanu.

Dala sam sve od sebe. I više od toga. Al’ duši nikad dovoljno vremena. Onih trenutaka koji se pamte. Duša vječito strepi da će neki bitan da joj promakne. Ode u nepovrat baš u momentu dok nam je pogled usmjeren na nešto drugo. Život je, ionako, prepun i jednih i drugih trenutaka. Pogleda na njima i pored njih. I nikada ne možemo vidjeti sve.

Sjećaš li se prvih koraka njihovih malih stopala? Prvog osmjeha? Zagrljaja koji vas ponovo spajaju jednu neodvojivu cjelinu? Mnogi nemaju ni to. Budi zahvalan na svakoj uspomeni, pa čak i najsitnijoj. Mirisu, osmjehu, glasu. Jer uspomene su jedini trag naše prisutnosti.

Kroz njihovo djetinjstvo prolazi kao što hodaš po tankom ledu. Sa pažnjim usmjerenom na svaki bitan detalj oko sebe. Što više uspomena čuvaš, tim si više sebe dao. I više uspomena dobio.

Neka vrijeme stoji dok god njihov glas od mog glasa odgovor traži. Dok god se prema meni okreću. Dok sam im bitnija od ičega na svijetu drugog. Bezbroj je dana pred nama kada neću biti na prvom mjestu. Kada će im sve drugo biti bitnije. Kao u onim momentima kada sam željela da gospodarim vremenom i odabrala čišćenje umjesto odgovora. Pranje prozora umjesto trčanja po plaži. A pravljenje dvorca od pijeska zamijenila brisanjem prašine.

Ali sam srećna! Imam bezbroj trenutaka koje čuvam u duši.  I znam da sam dala sve od sebe da ih bude više. Imam i ključeve od tajnih vrata duše iza kojih krijem sve uspomene. One koje će mi natjerivati suze na oči kada njih dvoje odu za svojim životom i tišina se useli među naša 4 zida kao prinudni gost koji je samovoljno odlučio da ostane duže.

Čuvam dvije narukvice broj 120 i 2. Da ne bih zaboravila kolike su bile ručice koje su krasile. Naša spona. Znak raspoznavanja. Moj ključ od skrivenog mjesta na kojem pažljivo čuvam dokaze sopstvene prisutnosti u njihovom odrastanju.

 

Gracija- iz arhive