Duša svijeta

“Duša svijeta” iz mog pera… osvježavajući skok iz teme roditeljstva. Hvala Momira Anima Mundi i RYL Magazin
,,Volim da posmatram ljude u oči. I to ne u najdivnije boje kojim ih je priroda darovala. Volim gledati pravo u zje­nice. Crnu površinu po sredini oka koja kod svih ljudi na planeti uvijek biva ista. I da nema drugih obilježja, da se raspo­znajemo samo po njima, ne bismo se na prvi pogled mogli ni razlikovati. Bili bismo jedna duša na milion načina ist­kana. Božijom voljom u najrazličitije pletove ispletena.”…

 

Ostatak priče možete pročitati ovdje

 

Planiranje- odlaganje sadašnjosti

Biće bolje sutra...Čula sam to i izgovorila nebrojeno puta, posebno kad mi dan ne ide po planu. Ili juri u provaliju. Planovi... Maštam šta ću uraditi ovog ljeta, gdje ću ići naredne zime. Kako ću se odmarati od napornog perioda koji me gazi. Grize me savjest što se češće ne čujem sa prijateljima.

A onda jurim…. da odgovorim na zadnji e-mail na poslu. Da spemim kuću da se ko ne polomi hodajući po njoj. Igram se. Pijem kafu nosajući šoljicu po kući. Jurim… jurim… vozimo bicikle. Maštam… odlutala sam. Vraćam se u realnost… pao je mrak. Trčimo da spremamo večeru. Mutimo neki klinac i isti pržimo. Brljamo kuhinju. Ribam je u žurbi da bih stigla da djecu do 21h legnem u krevet. Maštam dok ne zaspem. Da više odmaram. Da idem negdje. Da imamo više vremena. Da mogu, kao one 3 mame ispred škole da odem opušteno na kafu i da se ne sekiram. Da sam obezbeđena i bez traćenja bezmalo cijelog dana. Da mogu da se opustim. I prepustim.

Planiramo život, brak, odmor, rad. Dane provodimo u budućnosti koja se još nije desila. A budimo realni, planovi se nerijetko izjalove baš onda kada upremo da bude po našem.

Pitala sam se danas koliko jak šamar trebam da dobijem da bih se osvijestila i živjela u sadašnjem trenutku? Pa da umjesto odmora čije vrijeme još nije došlo odmaram baš tada kada osjećam umor? Nazovem prijatelja baš u trenu kada na njega pomislim. Igram se sa djecom kao da imam pomoć u kući koja mi daje prostora za kvalitetno provedeno vrijeme sa njima. Prošetam plažom koja nam je pod nosom umjesto što maštam o bijeloj pješčanoj plaži negdje na nekom ostrvu. Poljubim partnera iz čista mira ne čekavši da djeca legnu. Da ne ignorišem bol u tijelu samo zato što mislim da sam donekle još uvijek mlada i da loše stvari samo druge pogađaju.

A šta je zaista važno? Nije li to ono za čim bih žalila pri zadnjem udahu i bljesku svjesnosti?

Svakog dana neko mlad izgubi život. Iz raznoraznih razloga: nemara prema sebi, nemara drugih prema njima. Ili nekog spoja nesrećnih okolnosti. Svi oni su do pred samu smrt imali planove koji se nikada neće ostvariti. Mnogi od njih su stagnirali u maštarijama nikada se ne usudivši da naprave prvi korak ka ostvarenju svojih snova.

Danas sam dobila svoj ,,šamar”. Taj neko je bila osoba koja je meni bliska. I jedva se izborila – preživjela je. Valjda tek shvatimo koliko je ljudski vijek relativan pojam kada je ugrožen neko ko nam je drag. Ili kad smo mi ti koji smo ugroženi. Kao u bunilu cijeli dan razmišljam da li sam svjesna svih stvari koje su mi stvarno bitne. I da li su one stvari o kojima maštam iste one stvari za kojima bih žalila da ih kojim slučajem ne ostvarim.

Grlimo se češće. Volimo bez zadrške bez obzira koliko ljubavi primamo. Ne ignorišimo poruke koje nam organizam šaljeGledajmo se u oči. Slušajmo jedni druge i neka nam bude važna svaka riječ. Hodajmo po stazama koje su nam date u sadašnjem trenupa za neke druge, ako Bog da, biće vremena.  Oprostimo uvrede i činove koji su nas učinili manjima nego što to jesmo. Tražimo oproštaj čim izgovorimo nešto u ljutnji. 

Ne čekajmo da vrijeme prođe. Sa vremenom se nikad ne zna. Koliko ga imamo pred nama i koliko ga nam je sudbina dodijelila.

Šta vi čekate?

Paštrovski Almanah

20160911_131707
Paštrovski Almanah je zbirka najrazličitijih radova: priča, pjesama, dokumenata, istorijskih činjenica i stručnih radova koji su upleteni u divnu zbirku koja će sačuvati od zaborava kulturu, istoriju i tradiciju Paštrovića. Knjiga je i opomena za trendove kojima plovimo i nastojanje da se od naleta globalizacije i prilagođavanja trenutnoj tražnji sačuva ono po čemu je paštrovska oblast prepoznatljiva. Kao što reče g.Diki Kažanegra na promociji ,,Paštrovskog Almanaha”: ,,Nijedan restoran u Paštrovićima više ne nudi sirnicu, tek pođekoji ruštule. Ćevapi baš i nisu naš proizvod, kao ni giros. A kakva vam je ponuda, takvi su vam i gosti”.
Sigurna sam da goste zanima kultura, istorija, tradicija i običaji ovog podneblja. Jer more mogu da nađu bilo gdje.
Kad sam dobila priliku da napišem nešto iz mog ugla za ovo izdanje, prvo sam htjela dati svoj kritički osvrt. Međutim, jedna priča je čekala da bude ispričana. Ipak, ako samo kritikujemo ono što smo uradili ili ono što nismo, a ne skrećemo pažnju na blaga koja imamo i magiju mjesta koja bi opčinila svakog čovjeka, onda nam posao ne valja.
Zato sam Almanahu darovala priču o manastiru Rustovo. Najmagičnijem kutku ušuškanom u drveće i opojne mirise ljekovitog bilja. Nadam se da ćete uživati čitajući je i nakon toga posjetiti Rustovo.
Ponosna sam što sam dio ovog projekta, a ovo je tek početak…

Djevojke sa Neretve

Postoje veze toliko čvrste koje se nikada ne pokidaju. Prijateljstva gajena od malih nogu, još iz doba nošenja pelena, preko prvih nedeljnih šetnji i izlaska u kino uz obavezan odlazak na kolače. Prepoznavanje duša kojima nijedno vrijeme dohakalo nije. Kad i nakon deset, petnaest, dvadeset godina nastavite tamo gdje ste stali a da ne znate ni odakle bi sa pričom počeli. A riječi izlaze lagano kao da kafenišete svaki dan. Lako istresaš sve što ti je na duši, jer te onaj preko puta poznaje. I ne moraš se pretvarati da si bolji ili jači nego što to stvarno jesi.

Nisu to prijateljstva sa posla ili od juče, gdje vagaš svaku prostoproširenu jer ti je bitno kakav utisak ostavljaš. Da ne kažeš previše. Da ne smaraš. Nisu ni ona koja se prekinu iz neznanog razloga, zbog riječi čije snage možda nisi svjestan, ni pogrešno protumačenog gesta. To su ona drugarstva u kojima si slobodan da kažeš sve što ti smeta, izbaciš i najsitnije zrno pijeska koje te žulja i nastaviš gdje si stao. Bez gorčine i krivnje.

Prijateljstvima iz djetinjstva ni rat nije mogao ništa. Ni godine tišine i nemogućnosti kontakta. Čak ni doba kad smo bili rasuti kao biseri po svijetu Ili kad od obaveza nismo mogli mrdnuti.

A onda se jednom sastavimo. I, kao po nekom zakonu, nemamo više od 60 minuta za tu kafu i pretresanje zadnjih deset godina. Grlimo se dugo. Otplačemo u tišini, u sebi. Kad euforija zbog ponovnog susreta splasne, a emocije navale kao lavina.

Gledamo u potomke naše koji se igraju, drže za ruke i prepoznaju. Koji su nam toliko nalik da kao da gledamo nas. Blesavo smo srećne što se druže. A svakome u glavi kako bi bilo divno da tako možemo svakog dana. Ili barem češće.

Radovala sam se vraćanjima u grad u kom sam provela djetinjstvo. Gdje sam udisala miris drveća i Neretve, bila jedno sa vazduhom koji nigdje tako strujao nije. Čije ulice su se srodile sa mojim stopalima. A prijatelje koje i dan danas tako zovem upoznala prije nego samu sebe. To je grad za koji me veže mnogo toga što se u životu zbiva prvi put. I koji ostade početak mnogih puteva kojima sam kasnije čvrsto ili klimavo gazila.

Kada smo se gotovo svi razišli iz tog malog grada pored Neretve i kada je postalo teško da se na istom mjestu u isto vrijeme sastanemo, znala sam. Više ne pripadam nijednom gradu. Niti jedan ne osjećam svojim. Valjda onu poznatu i ugodnu toplinu unesu ljudi koji čine od tvog grada dom.

Onda kad ni njih više ne možeš okupiti na jednom mjestu postane svejedno gdje ste. I srećan si samo kad ugrabiš barem 60 minuta nepovezanog razgovora i neuspjelog pokušaja da nadoknadiš godine u kojima nismo bili jedni za druge tu.

Svrate moje djevojke sa Neretve kad god su u prolazu. Ugrabih ovog ljeta da izgrlim tri i upoznam potomke njihove. One koje bih rado gledala pored svoje djece svakog dana.

Kad ih vidimo kako se drže za ruke i upoznaju znamo da smo i mi baš tako počele. I da smo imale sreću barem djetinjstvo provoditi zajedno.

Obećala sam. Jednom…. kad porastu dovoljno veliki da ću nas okupiti na jednom mjestu bar na par dana. Da oteferičimo jutarnju kafu uz šećer u kocki sve do podneva. I bar dijelom nadoknadimo izgubljeno vrijeme.

Bojani, Azri, Iki, Irini, Dubravki, Amri, Aidi. Mojim djevojkama sa Neretve.