Djevojke sa Neretve

Postoje veze toliko čvrste koje se nikada ne pokidaju. Prijateljstva gajena od malih nogu, još iz doba nošenja pelena, preko prvih nedeljnih šetnji i izlaska u kino uz obavezan odlazak na kolače. Prepoznavanje duša kojima nijedno vrijeme dohakalo nije. Kad i nakon deset, petnaest, dvadeset godina nastavite tamo gdje ste stali a da ne znate ni odakle bi sa pričom počeli. A riječi izlaze lagano kao da kafenišete svaki dan. Lako istresaš sve što ti je na duši, jer te onaj preko puta poznaje. I ne moraš se pretvarati da si bolji ili jači nego što to stvarno jesi.

Nisu to prijateljstva sa posla ili od juče, gdje vagaš svaku prostoproširenu jer ti je bitno kakav utisak ostavljaš. Da ne kažeš previše. Da ne smaraš. Nisu ni ona koja se prekinu iz neznanog razloga, zbog riječi čije snage možda nisi svjestan, ni pogrešno protumačenog gesta. To su ona drugarstva u kojima si slobodan da kažeš sve što ti smeta, izbaciš i najsitnije zrno pijeska koje te žulja i nastaviš gdje si stao. Bez gorčine i krivnje.

Prijateljstvima iz djetinjstva ni rat nije mogao ništa. Ni godine tišine i nemogućnosti kontakta. Čak ni doba kad smo bili rasuti kao biseri po svijetu Ili kad od obaveza nismo mogli mrdnuti.

A onda se jednom sastavimo. I, kao po nekom zakonu, nemamo više od 60 minuta za tu kafu i pretresanje zadnjih deset godina. Grlimo se dugo. Otplačemo u tišini, u sebi. Kad euforija zbog ponovnog susreta splasne, a emocije navale kao lavina.

Gledamo u potomke naše koji se igraju, drže za ruke i prepoznaju. Koji su nam toliko nalik da kao da gledamo nas. Blesavo smo srećne što se druže. A svakome u glavi kako bi bilo divno da tako možemo svakog dana. Ili barem češće.

Radovala sam se vraćanjima u grad u kom sam provela djetinjstvo. Gdje sam udisala miris drveća i Neretve, bila jedno sa vazduhom koji nigdje tako strujao nije. Čije ulice su se srodile sa mojim stopalima. A prijatelje koje i dan danas tako zovem upoznala prije nego samu sebe. To je grad za koji me veže mnogo toga što se u životu zbiva prvi put. I koji ostade početak mnogih puteva kojima sam kasnije čvrsto ili klimavo gazila.

Kada smo se gotovo svi razišli iz tog malog grada pored Neretve i kada je postalo teško da se na istom mjestu u isto vrijeme sastanemo, znala sam. Više ne pripadam nijednom gradu. Niti jedan ne osjećam svojim. Valjda onu poznatu i ugodnu toplinu unesu ljudi koji čine od tvog grada dom.

Onda kad ni njih više ne možeš okupiti na jednom mjestu postane svejedno gdje ste. I srećan si samo kad ugrabiš barem 60 minuta nepovezanog razgovora i neuspjelog pokušaja da nadoknadiš godine u kojima nismo bili jedni za druge tu.

Svrate moje djevojke sa Neretve kad god su u prolazu. Ugrabih ovog ljeta da izgrlim tri i upoznam potomke njihove. One koje bih rado gledala pored svoje djece svakog dana.

Kad ih vidimo kako se drže za ruke i upoznaju znamo da smo i mi baš tako počele. I da smo imale sreću barem djetinjstvo provoditi zajedno.

Obećala sam. Jednom…. kad porastu dovoljno veliki da ću nas okupiti na jednom mjestu bar na par dana. Da oteferičimo jutarnju kafu uz šećer u kocki sve do podneva. I bar dijelom nadoknadimo izgubljeno vrijeme.

Bojani, Azri, Iki, Irini, Dubravki, Amri, Aidi. Mojim djevojkama sa Neretve.

Advertisements

2 thoughts on “Djevojke sa Neretve

  1. To su ona drugarstva u kojima si slobodan da kažeš sve što ti smeta, izbaciš i najsitnije zrno pijeska koje te žulja i nastaviš gdje si stao. Bez gorčine i krivnje…. To su prava drugarstva koja nikad ne izblede i ne izgube ni sjaj ni vrednost i valja ih očuvati i negovati.

    Liked by 3 people

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s