Red želja, red zahvalnosti

Početak godine je poseban. Ne samo zbog svjetlucavih iskrica svuda unaokolo i darivanja koje smješta osmijeh na lice i stvara iskre u očima najmlađih. Kraj jedne godine uliva nadu da će naredna biti bolja nego prethodna i da će nam krenuti na svim planovima. Da se ne lažemo, kada djeca uđu u nečiji život ona postaju prioritet koji sa sobom povlači povećane troškove za raznorazne potrepštine. Ako imate “prosječnu” platu rijetko ćete svoje želje primijetiti kako se guraju da dospiju do cilja, jer su naše male ljubavi uvijek brže. Kod mene je tako zadnjih pet godina. Shvatila sam, u neko doba, da sam čak i prestala razmišljati o sopstvenim potrebama jer sam istrenirana da mi bilo šta mimo neophodnog ne treba.

Nisam maštala o onoj čupavoj, srebrnkastoj bluzi koju bih obukla u specijalnim prilikama. Već odavno ne učestvujem u njima. Izbjegavam ih nesvjesno uz opravdanje da moram biti kod kuće i paziti djecu. Što je donekle opravdan razlog. A od nekog momenta je samo izgovor, jer mi je tako lakše. Ne remetim red i raspored na koji sam navikla.

Nisam se vidjela ni na putovanju. Onom na koje bih krenula sa koferom u slučajno odabranom pravcu. I ne bih razmišljala gdje ću odsjesti, šta jesti, ni da li ću jednu noć provesti pod zvjezdanim nebom. Suprug i ja sami, bez djece.

Rodivši još jedno dijete gužva na broju 1 mojih prioriteta se udvostručila. A ja sam, kao i svako ko je shvatio da mu lakše pada kada ide linijom manjeg otpora, odustala od svojih želja i odložila ih do daljnjeg. Ovaj period u kojem sam uredno pravila listu želja je postao opterećenje. Nije mi više činilo zadovoljstvo maštati o nečemu od čega sam odustala.

Svijest o tome da sam kumovala stagnaciji u mom životu postala je jasna kao pjesma ptice rugalice koja se krilima pridržavala za stomak vrištala od smijeha. A ja joj nisam imala čime začepiti kljun.

Kako nikako nisam tip koji se spuštenih ramena miri sa sudbinom, namjerila sam se da ispreturam život. Baš kao stvari u sobi kad želim da pokrenem dobru energiju u kući. Nije se lako otkačiti od negativnog toka misli kad ne vidiš kraj nekom lošem nizu. Kad sam dosegla ono dno bunara iz kog sam vidjela otvor kao malu svijetlu tačku nešto u meni se promijenilo. Pukla je sigurna luka nemoći kao ljuska jajeta kad je probije mali kljun iznutra.

A onda sam se osmjehnula. Nisam imala kud drugo i navukla sam osmijeh na lice. Prizvala sam u sjećanje najdirljiviji moment u životu. Onaj koji je ispunio ljubavlju cijelo moje biće. I rekla sam hvala…

Hvala na svemu što imam… Što grlim i ljubim po cijeli dan. Hvala na toplim ručicama koje me grle, osmjesima koji tope i najdeblje sante leda. Hvala…

Na divnom suprugu koji mi je u svemu podrška. Na poslu u kojem plivam kao riba u vodi i plaćena sam za to što radim. Hvala…

Na tome što sam ostvarila svoj san. Hvala…

Što putujem gdje god mi se prohtije. Hvala…

Duša je prodisala. Podigla je grudni koš i pustila vazduh da ispuni i najsitnije ćelije organizma. Čak i one koje su gotovo prestale disati. Sreća je provirila stidljivo svoju njuškicu, a onda me zaskočila. Prigrlila sam je i više je nisam puštala. Iz večeri u večer sam sve laganije prizivala osjećaj ljepote, ljubavi i čiste sreće.

U momentu kada sam se počela zahvaljivati imala sam samo ono prvo sa spiska. Ostalo je došlo u narednih godinu dana. S pravom mi je pripadalo sve ono što je bilo blisko duši od onog momenta kada sam dopustila divnim stvarima da uđu u moj život.

Probaj. Ove Nove godine ne pravi listu želja za kojima ćeš žudjeti i čije neispunjenje će ti unijeti samo nezadovoljstvo i nepovjerenje u zakon po kojem bivstvuju sva živa bića na planeti. Napravi listu zahvalnosti i na nju stavi sve ono na čemu si zahvalna. I ono što nemaš, a žarko želiš. Na ovim drugim stvarima se zahvaljuj još snažnije. Daće ti osjećaj kao da sve te divne stvari i situacije već imaš i proživljavaš.

Preberi svoje misli i poguraj se s vremena na vrijeme na prvo mjesto na listi prioriteta. Dobar je osjećaj kada se prisjetiš da si samoj sebi važna jednako kao i drugima. Budi drugima primjer kako se ne odustaje od stvari zbog kojih treperiš i koje ti vraćaju rumenilo na obraze. Sreća je zarazna, baš kao i tuga. Odaberi onu koja više prija tvojoj duši. Osmijeh je najbolji početak.

 

Izvor: Gracija

Advertisements

Misija Jelka 2016.

Subota je. Obećala sam ćerki da ćemo okititi jelku, iako je decembar tek kročio u ovu godinu. Doduše, nije se ni razmahao. Kupujem kanap, čipku, bobice, sitne kuglice da pravimo svijećnjake od tegli kojih imamo toliko da bismo mogli da ih prodajemo. Štaviše, napravićemo svijećnjake svima koje inače darujemo za Novu godinu. Nadam se da neće završiti u smeću čim im okrenemo leđa.

Izvukle smo materijal i tegle i napravile desetak aranžmana za police sa knjigama. Moja curica je bila ponosna na svoja tri aranžmana, a i ja! Ne može se tu primjetiti ko je koju osmislio i ukrasio. Uz silikonski pištolj, perlice, stare male kuglice, pijesak, kamenčiće, šišarke, borove iglice, malo čipke i raznorazne kanape i trske jedna obična tegla može da postane predivan ukras na stolu. A što je najljepše, djeca se mogu uključiti u kreiranje i pravljenje ukrasa.

Kićenje jelke je ritual koji ne preskačem. Zamišljala sam da sam nakon uspavljivanja sina izvukla jelku, pustila božićnu muziku, nasula sebi čašu crvenog vina. I kitim jelku. Uživam. No, po starom dobrom Marfiju, stvari obično ne budu onakve kako ih zamišljamo. Umjesto relaksirane večeri sačekana sam sa pitanjem: ,,Mama, kad ćemo da kitimo jelku?!” I dozom nestrpljivosti sa kojom nisam mogla da se borim. Ćerku sam, svakako, vidjela kako sa mnom kiti jelku i pravi ukrase, ali sam njega zamišljala kako spava kao top.

Kakvo crno čekanje! Pojela sam pitu od prethodne večeri kako bih zadovoljila raspjevani želudac i kad sam raskrčila sto i igračke momentalno sam protjerana u ostavu. Da se od tamo ne vraćam praznih ruku. Dovukoh tri paketa ukrasa i radovi započeše. Priključi nam se još jedan par ruku. Svi šire grane I svi nestrpljivi da počnu sa kačenjem ukrasa.

Najsrećniji je bio ovaj zvekan koji je u mojoj mašti spavao dubokim snom. Zgrabio je nisku bobica na koju su se zakačile još neke kugle i jurio uz borbeni poklič kroz kuću. On jurca a ja Boga molim da se ne polomi. A onda otkri one čupave ukrase koji, umjesto na jelci, zadnje 3 godine završe na našim glavama. I nikako da ih bacimo. Izigrava gimnastičarku sa trakom, peca, jurca, jurca, jurca. Štrasa na sve strane. Kuća polako poprima izgled neke kuće poharane kakvim manjim uraganom.Jeste li znali da kuglice sjajno odskaču od zemlje kad ih neko tresne o nju? I da se sa njima može igrati fudbal? Ukoliko izgubite fudbalsku loptu.

Moj entuzijazam slabio je svakog minuta. Spašavale su me samo vesele note koje dopiru do mojih ušiju u pauzi između pokliča i vriskova oduševljenja pri otkrivanju nekog novog blaga iz kutije. U momentu uhvatih samu sebe da jedva čekam da se operacija ,,Jelka 2017.” uskoro završi. Da uključim usisivač i da nestane sve ono što ne pripada tepihu i kauču. Pomislih da nisam trebala da im govorim da ćemo kititi jelku baš te večeri.

A onda moj ljubljeni sinčić donese kuglicu i izrazi želju da doprinese kićenju. ,,Mama, mogu ji?! Mogu ji?” Naravno da možeš! Okači onu kuglicu gdje je smatrao da će najljepše da se smjesti i stade da se oduševljava: ,,Kako je jepooo!!! Jooooj, baš je jepo!” Radujemo se svi njegovom oduševljenju. Kao da je tek tad otkrio da bi mogao da kiti sa nama i da prestane da uništava ukrase. Ukoliko živite u društvu jednog dvogodišnjala savjetujem ono vino prije nego što počnete sa kićenjem jelke. Opušta nerve. Za slučaj da zvekan ipak ne spava dubokim snom.

Kad smo okačili zadnji ukras i upalili svjećice oduševljenje je dostiglo maksimum. Podsjetih se zašto volim ove momente. Dijete u meni se radovalo i usklikivalo: ,,Kako je jepo!”. Lijepo, nego šta. Tu je da nas podsjeti da je ljepše raditi zajedno. Kakav god rezutat bio. Podsjeti me svaki put kad svjetiljke zasvjetlucaju. Na kraju, poenta novogodišnjih praznika i jeste u vremenu koje provodimo zajedno. Baš nas briga ako je jelka nesrazmjerno okićena. Neka je djeca ukrašavaju. Neće na takmičenje.

(Ne možemo samo mi, odrasli, da se zabavljamo, zar ne?)