Nešto kraća ljubavna priča

Dok dan nije sasvim izmakao, od mene za vas najkraća priča o ljubavi.
Dovodim sinčića u vrtić prekjuče, ulazimo u učionicu, kad se jedna djevojčica iz njegove grupe ozari čim ga ugleda i uskliknu: ,,Ogi!!! Moj Ogen!!!” On se namršti. Kud sad o curi da misli kad zna da će mu mama za koji tren umaknuti preko vrata. Grabi me čvrsto za nogavicu. Ona prilazi. ,,Moj Ogen!”, ponavlja. Mi se smijemo od miline, malenoj medenoj kao šećer i njenim ozarenim okama kojim ga dočeka baš svakog jutra. On je odgurnu i zgrabi me za nogavicu, pa uzviknu: ,,Moja mama, moja mama!”, plašeći se da me ovaj plavokosi anđelak slučajno ne prisvoji. On kenjka, a ona ga mazi po leđima, tapka i tješi: ,,Dobo je Ogene, dobo je…”

Pomazih je po svilenoj kosici. Udahnuh čistotu njenog osmjeha i rekoh ovom mom tikvanu da je curica došla da ga pozdravi. No, njega to baš i ne dotače.
Koliko su jasni u pokazivanju emocija bez maski koje godine na nas lijepe čineći ih oklopima čvršćim od kornjačinih.

Kamo sreće da smo kao oni. Emocija čistih kao suze mog sina dok se od mene ujutru odvaja. Bistrih, kao osmjeh i iskra istinske radosti u očima ovog plavokosog anđela.
Volimo se. U ovom nemamo dva života da ispravljamo korake koje smo već počinili. Niti dvije prilike za ,,volim te” baš onda kada bi nekome te dvije riječi legle kao melem na srce.
Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s