Month: March 2017

02.04.2017. u 11h održaću predavanje na temu ,,Aware Parenting – Kako da iscjelite i osnažite svoju porodicu”, koje će se održati u okviru ovogodišnjeg festivala RODITELJSTVO NOVOG DOBA 1. i 2. aprila u Beogradu na Adi Ciganliji, u prelijepom prostoru Integra Life Cluba i inspirativnom, prirodnom okruženju.
Festival traje dva dana, od 10 do 19 h.
Koncept koji predstavljam, Aware Parenting, polako se širi svijetom i primjenjujući ga sa svojom djecom iskusila sam predivne promjene koje želim svima!
Više na temu možete pročitati ispod, a o samom predavanju i ostatku programa više u linku ispod. Tamo vas čekaju sjajni predavači, bezbroj korisnih informacija i osvješćujućih uvida.
U terminu od 13:30 – 14:30 biće predstavljanje knjige ,,Kako raste mama”, a bićete u mogućnosti i da obezbjedite svoj primjerak uz potpis autorke.

Sponzor predavanja je ,,AllMe”, Nevena- Leskovac.

,,Aware Parenting – Kako da iscjelite i osnažite svoju porodicu”

Svjesno roditeljstvo je kreirala Aletha Solter, švajcarsko-američka doktorica razvojne psihologije. Aware Parenting je nastao kombinovanjem njenog iskustva doktora razvojne psihologije i iskustava koje joj je donijelo majčinstvo. Takođe je i osnivač Instituta Svjesnog Roditeljstva koji ima instruktore u 17 država širom svijeta. Napisala je više knjiga od kojih su najznačajnije ,,The Aware Baby’’,,Help children Flourish’’, ,,Tears and tantrums’’, ,,Raising Drug Free Kids’’ i ,,Attachment Play’’.
Svjesno roditeljstvo je pristup koji, prije svega, ističe značaj i ulogu emocija, kako kod novorođene, tako i starije djece, pa i nas odraslih. Cijeli pristup se temelji na principu da su suze najbolji prirodni sistem za iscjeljivanje i da ih, kao takve, ne bismo smjeli prekidati. Suze su najprirodniji put emocija iz tijela ka vani, prirodni anti-stres mehanizam. Naravno, postoji pravilan način kako se beba ,,isplakuje’’, nikako je ne smijemo ostavljati da sama prolazi kroz taj proces, jer na taj način stvaramo nove traume.
Prekidajući plač uzrok stresa ne nestaje. On je i dalje u organizmu stvarajući pogodno tlo za stvaranje mehanizma kontrole emocija (,,Control Patterns’’) koji bebu prati kroz život.
Svjesno roditeljstvo (,,Aware Parenting’’) je pristup koji nam omogućuje da se bolje povežemo sa djecom i nama samima, shvatimo značenje svojih potreba i potreba djeteta, da naučimo kako kroz igru (,,Attachment Play’’) možemo da pomognemo djetetu da se oslobodi trauma, kao i da izazovemo željeno ponašanje kod djeteta.
Ovaj pristup nas uči i kako da prepoznamo zašto na neka ponašanja burno reagujemo (,,Sweet Spots’’), čak iako je situacija, naizgled, bezazlena. Svjesno roditeljstvo nas uči kako da provodimo svjesno vrijeme sa djetetom (,,Present Time’’), što postaje čvrsta baza povjerenja i odnosa koji sa Vašim djetetom gradite.
Postavljanje nježnih granica (,,Lovely Limits’’) dolazi uvijek na kraju igre ukoliko dijete ne želi da prekine igru, ili kada je potrebno postaviti bilo kakvu drugu granicu ukoliko dođe do neželjenog ponašanja. Tada je bitno ostati uz dijete i pokazati mu da smo tu za njega. Plač je nešto što se dešava nakon postavljanja nježnih granica, ali i to je dio procesa koji mora da odradi svoje. Ne treba ga prekidati.
Svjesno roditeljstvo omogućava da:
• Naučite da slušate Vaše dijete sa prisutnošću i ostvarite trajnu i kvalitetnu vezu sa djetetom;
• Pomognete bebama i djeci da oslobode tijelo od stresa. Tako činite da djeca spavaju bolje, mirniji su, strahovi se umanjuju.
• Pomognete djetetu da izbaci neželjena ponašanja kao što su: stavljanje stvari u usta, grickanje noktiju, udaranje, bacanje stvari i sl.
• Prepoznate sopstvene potrebe i potrebe djeteta i naučite da ih ne zanemarujete. Vaše potrebe su jednako važne kao i potrebe Vašeg djeteta. Ovo je ključ srećnog roditeljstva;
• Prepoznate uzroke svog ponašanja i onoga što osjećate, što dovodi do lakšeg oslobađanja od negativnih emocija prouzrokovanih ranijim iskustvima iz djetinjstva;
• Prepoznate i izbacite mehanizme kontrole emocija. Emocije moraju naći put ka vani. U suprotnom rovare po organizmu stvarajući pogodno tlo za poremećaje i bolesti.
• Pronađete saosjećanje za sebe i prestanite sa samokritikom. Vama je potrebna ljubav, kao i Vašem djetetu.

http://roditeljstvonovogdoba.com/glavni-program-na-festivalu-u-nedelju/

Da li ti je nekada davno snijeg utišavao korake pored nekoga koga si potajno volio? Kad ti je ruka treperila u nečijem toplom dlanu skrivenom u dubokom džepu jakne ili kaputa.  Da li je dio tebe ljubav na koju te sjeti snijeg i sjeverni vjetar? Ljubav koja ništa fizičko u sebi nema a  doleprša sa prvim mrazem  lelujavim pahuljama.

Prizoveš li kadkad zvuk snijega koji se pod stopalima ugiba čineći korake tišim? Zvuk koji ti je nekada bio razlog za osmjeh. Fokus koji ti je misao odvlačio sa nečijih slatkih riječi. Sjećanje koje ćeš sa prvim sljedećim snijegom lagano prizvati.

Imaš li i ti takvu, nedorečenu ljubav? Neukaljanu ljubomorom. Ružnim riječima. Manjkom emocija. Ona ti je razlog da vjeruješ…. Da takve ljubavi postoje. Idealne. Bestjelesne. Uz dozu obožavanja koja ti muti razum.

Sjećanje na nedorečenu ljubav udah je prijeko potreban. Koji nam ne da da odustanemo. Zbog koje se borimo da ono što smo izabrali barem na tu ljubav zaliči… Jednom kada živa na termometru pokaže minus i nešto. I kada nam dođe da pređemo preko svih ružnih riječi i onih neizgovorenih preko jezika pregrizlog zarad mira u duši. Mira među bićima. Da gurnemo promrzlu ruku u dobro poznati džep. Pređemo preko svega.

Zima je čudna. Otapa sjećanja. Na neke zagrljaje koji su po hladnoći znali grijati. U isto vrijeme ih zamrzne. Sačuva za teška vremena. Kada nas ušuškana dokolica ovijena monotonijom ubijedi da smo, samo možda, zaboravili kako se voli.

Nedosanjane ljubavi pripadaju mirisu snijega i čaja sa cimetom. Sjećanja na njih bude se sa prvim mrazem. Držimo se za njih kao za slamku spasa.  Podsjećaju nas kako smo nekada treperili cijelim bićem. Govore nam da, možda baš jednu takvu upravo živimo. Savršeno nesavršenu. Rutinom okrnjenu. Poput vrijedne umjetnine koja je vremenom izgubila sjaj.

Takva ljubav umije najbolnije da zagrebe u vrijeme snijega koji na cimet miriše. Tanana je poput magije koja stvara privid života kakav trebamo, a nemamo. Propuštaj je kroz maleni otvor, tek toliki dah da joj osjetiš. Da te ne obuzme. Tobom da ne zavlada. Jer sve što smo u prošlosti ostavili, prošlosti i pripada. Sjeti je se samo kada teško dišeš i potajno mrziš dane koje živiš.

Ako te pak obuzme sjeti se samo jednog… Da su trebale ostati žive, živjele bi.

Da su se trebale ostvariti, ne bismo ih neostvarenima zvali.

One služe samo za disanje.

 

Ušla je danas u kuhinju, sva ponosna:

-Mama, pogledaj! Počela sam da pišem bajku!

Ostadoh zapanjena. 6,5g. Ja i dalje mislim da ne zna sva slova. Ona piše bajke.

Zagrlim je i poljubim. Kažem joj da je njena bajka divna i da će ih napisati još mnogo. I stvarno to mislim. Jer je svakog dana čujem kako u igri stvara nove svijetove.

Zahvalih se onoj višoj sili što mi je baš danas poslala ovakav dar. Jer je danas bio dan kada sam na nekoliko trenutaka poželjela da više javno ne napišem ni riječ. Ova dva lista koja mi je donijela bila su dokaz da je sjeme ljubavi prema peru i pričama proklijalo u mojoj kćeri. I sve i da sve što sam ikada napisala ode u zaborav, ipak je vrijedilo.

Učim je da vile postoje. Da su duhovi prirode stvarni, iako ih ne vidimo. Vjerujem u vile više nego kad sam bila mala. Poslale su mi predivnu bajku koju sam sa zahvalnošću prenijela na papir. Zvuči pomalo čudno, progovorile su i kroz mog dvogodišnjaka… Prišao mi je, jednog popodneva, baš kada sam osmišljavala poruku koju želim kroz bajku da pošaljem. Pogledao me, stavio prstić na mjesto između mojih obrva, nasmješio se i rekao:

-Mama, tu živi čarolija!

Ostala sam zapanjena njegovom porukom. I imao je pravo. Dao je završnicu mojoj prvoj knjizi za djecu.

Djeca su magična bića. Pažljivo osluškujte ono što vam govore. Često prave riječi dolaze upravo kroz njih.

Baš danas jedna takva vratila mi je vjeru u smisao ovoga što radim.

 

Ne znam za vas ali moj tempo je žestok. Posao, koji upreže maksimum od mog mentalnog kapaciteta zauzima prvi dio dana. Djeca su navikla da se sa njima družim čim prekoračim kućni prag. Kućne obaveze umetnem u svaku rupu u vremenu. A pisanjem se bavim kad oni zaspu. Nema tu lufta, dobri moji, ni minute. Odmor mi do skoro nije bio prioritet.

Ima dana kada bih da me svi ostave na miru. Posao, djeca, muž, pa i olovka. Tih dana bih pobjegla glavom bez obzira u neku pustaru bez signala za telefon i internet. Sjela bih pod neko drvo i samo disala. Dok mi se ne počne mantati od količine kiseonika koja je do mozga doprla. A onda bih tako lelujala dok mi ne dosadi. Ima dana kada mislim kako mi to ni poslije 3 dana ne bi dosadilo.

Prifali mi ono vrijeme kada nije bilo mobilnih telefona, a sa njima u paketu i interneta. Kladim se da su ljudi tada lakše odvajali vrijeme za kvalitetan odmor. Koliko samo dragocjenog vremena dnevno izgubimo koristeći internet? Da nešto provjerimo… okačimo status… prelistamo šta se dešavalo kod znanih i neznanih ljudi na društvenim mrežama. Ukoliko nešto očekujemo svaki čas uzimamo telefon u ruke i provjeravamo ima li nešto novo. O tome kako smo dostupni u svakom momentu putem raznih messenger-a da ne govorim. Da ne nabrajam dalje, shvatili ste.

Ugasila sam sve aplikacije. Telefon mi ne blicka svako malo. Ne zove. Svaki put kad bih ,,samo da provjerim” ja počnem da dišem. Zatvorm oči i stvorim se ispod onog mog drveta u predivnoj, gustoj šumi i samo dišem duboko. Shvatila sam koliko mi je takav luft neophodan u toku dana. Jer moj raspored ne daje veliki odmor. A ne dajem ga ja ni samoj sebi.

Juče su se djeca vratila od bake nakon deset dana. Za tih deset dana ja sam uradila gotovo sve što sam ranije odlagala. Jedino me još uvijek toranj od veša za peglanje zove. Taj toranj je živo biće koje samo raste i buja. Za tih 10 dana sam se naspavala. Spavala sam čak i poslije posla. Skoro sam zaboravila kako popodnevni san može da bude sladak! Shvatila sam da svoju potrebu za dnevnim odmorom ne zadovoljavam zadnjih 6 godina. Ono – sjedim, ležim i ništa ne radim. Prijalo je itekako!

Po prvi put sam shvatila koliko sam umorna. Čudno je da tek kad počemo da odmaramo dopre nam do mozga koliko nam je bilo potrebno da prikočimo. Poželjela sam više odmora i vremena za sebe. Neophodno je da se na neki način napunim onim mojim kiseonikom od kojeg mi se manta.

,,Posloži prioritete” spusti se ,,odozgo” kao naredba. Bješe to imperativ, prilično alarmantan. Onome ko ,,sve stiže” nije lako odvojiti prioritete u moru obaveza.  Ne moram sve u toku jednog dana. Ne moram ništa – ako to ne želim. Koliko god obaveze urlale, posebno one kućne, ništa ne moramo ,,sad i odmah”. Napravih raspored obaveza i liših se griže savjesti zbog odlaganja.

Kad su djeca mala kuća teško može biti sređena kao ,,pod konac”. Što se prije sa tim pomirimo lakše ćemo sa spiska prioriteta izbaciti manje bitne stavke. Na kraju, djeca su prioritet. I to ne samo da ih održimo u životu, već i da im se posvetimo. Da budemo sa njima nasmijani i srećni. Jer mi bojimo njihovo djetinjstvo kako srećom, tako i tugom. Brigom i bezbrižnošću. A njih baš briga da li je u kući sve sređeno ili nije dok god osmjeh titra na našim licima. Ko je od njih bitniji? Drugi ljudi koji će nam zamjeriti što nam nije sve na svom mjestu? Mene takvi već odavno ne posjećuju.

Neću više sve da stižem. Barem dva dana sedmično hoću da se samo igram sa djecom. Nahranim ih i okupam pride. Da ne komuniciram ni sa kim drugim. Ne uključim internet. Da me ne vuče osjećaj da ću nešto strašno izgubiti ukoliko ne napišem nijedno jedino slovo.  Želim da budem nedostupna kao u nekom divnom danu u davno prošlom vremenu. Da spakujem torbu za jedno noćenje i odem pod ono moje drvo da dišem dok mi se ne zamanta.

 

 

 

 

 

Blagosloveni smo životom pored mora. Svakodnevno udišemo čist vazduh i miris joda o kojima većina ljudi mašta cijele godine. Nama je na dohvat ruke, baš svakog dana. Dok sam živjela u drugom mjestu mislila sam da su svi primorci preplanuli. Sada, nakon 10 godina morskog staža ne dijelim isto mišljenje sama sa sobom. Kad me familija vidi na kraju sezone, pitaju me da li koristim mlijeko za sunčanje sa zaštitnim faktorom 50. Kako u junu, tako i u avgustu, ja vam budem bijela kao sir. Boja bijele kafe je najveći domet koji je moja koža spremna da osvoji. Tješim se da će mi koža duže ostati mlada i bez fleka.

Zbog obima posla ranijih godina plaža me nije gledala previše, ali sada kada su u igri i djeca, nema izgovora. Idemo na plažu gotovo svaki dan. Zbog toga, na kraju sezone i izmaku snaga priželjkujem da kao indijanac skakućem oko vatre i prizivam kišu. Samo da dobijem izgovor da poslije posla prilegnem na kauč.

Kad su djeca malena odlazak na plažu je zaista individualno iskustvo. Nema tu specijalnih uputstava kako ih obuzdati od kupanja 3h u kontinuitetu, dok im se koža ne nabora kao kod šar peja i usne poplave. Takođe nemam pametan savjet oko troškova na plaži, jer mamipara ima odsvuda, a ukoliko idete na plažu svaki dan spremite se da nađete dodatni posao da bi pokrili sve kokice, kukruze, sladolede, igračke iz plažnog programa, vožnje na ringišpilu, autićima i trambolini za 2 eur –5 minuta. Jedini spas vam je da, kada dobro odmaknete od kuće uzviknete: ,,Jao! Zaboravila sam novčanik!” Jer vas jedino to može spasiti od cijelog spiska želja.  Ajd’ kad odete na ljetovanje 5,7 ili 10 dana i odvojite budžet za sve te gluposti sumnjivog kvatiteta, ali ako živite pored mora, potrebna vam je cijela strategija da obuzdate nezasite mališane.

Iskrena da budem, od prvog djeteta vučem blažu traumu. Kako li se nogu dočepala, tako nije bilo ležaljke na koju se nije popela, niti suncobrana koji nije zaljuljala, a svaka lopta joj je u trenu postajala najbolji drug. Trčala sam po plaži za njom non stop. Jedino fiksno mjesto na kojem je pristajala ,,odmoriti” malo je moja malenkost i aktivnost planinarenja po istoj. Glumila ja jaku kremu za sunčanje sa neprobojnim zaštitnim faktorom. Kakav crni odmor! Vraćala bih se sa plaže umorna kao nakon cjelodnevnog rada u polju. Najmanje. Ove godine ekipa nam je porasla. Mlađi član je dvogodišnjak koji obožava da se igra u plićaku, pa ga je lako kontrolisati. Starija članica ima 6 godina i već pliva bez mišića. Ne pentra se više po ležaljkama.

Danas sam po prvi put u zadnjih 6 godina potpuno opušteno uživala sa djecom na plaži. Plivali smo, glupirali se, gradili kule od pijeska i bazen za malog kralja. Sunce nikada nije bilo toliko umiljato, niti voda tako mekana. Nije bilo vike, moljakanja, plača. Niti bilo čega drugog što roditelje izuva iz cipela. Prosto smo uživali.

Radovala sam se što će se izmoriti i brzo zaspati. Žao mi je što nisam zgrabila kameru da zabiljezim momenat cupkanja oko šporeta uz povike dvogodišnjaka: ,,Nije v’uće! Nije v’uće!” dok sam mu grijala makarone i njene kuknjave kako je gladna kao vuk! A do juče je bila pravo dijete iz klana solarnih jogija koja od sunčeve svjetlosti funkcionišu bez hrane savršeno dobro!

Nahranih, okupah i strpah u krevet. Sad će oni zaspati… sad će… ,,Jubi polaaaako!”  (Sergej Ćetković) ,,Vuče, vuče bubo ‘enjaaa!” (Dragan Laković) ,,Medo, mudo” (Prim.prev- brundo)- Flamingosi). Koncert od pola sata. Odakle ti snaga srećo moja?! ,,S’ećooo ma’kina”- odlježe sa drugog kraja kreveta.

I taman kad sam pomislila da ću onako slana zaspati, uzdahnu šef duboko i prisloni leđa uz mene. Potraži moje oko prstićem, kao i svake noći otkako se rodio i zaspa. Neka djeca naprosto imaju energije više od najspremnijeg alpiniste. Morska djeca posebno. Njima je Sunce i more u krvi.