Ljubav sa mirisom snijega i cimeta

Da li ti je nekada davno snijeg utišavao korake pored nekoga koga si potajno volio? Kad ti je ruka treperila u nečijem toplom dlanu skrivenom u dubokom džepu jakne ili kaputa.  Da li je dio tebe ljubav na koju te sjeti snijeg i sjeverni vjetar? Ljubav koja ništa fizičko u sebi nema a  doleprša sa prvim mrazem  lelujavim pahuljama.

Prizoveš li kadkad zvuk snijega koji se pod stopalima ugiba čineći korake tišim? Zvuk koji ti je nekada bio razlog za osmjeh. Fokus koji ti je misao odvlačio sa nečijih slatkih riječi. Sjećanje koje ćeš sa prvim sljedećim snijegom lagano prizvati.

Imaš li i ti takvu, nedorečenu ljubav? Neukaljanu ljubomorom. Ružnim riječima. Manjkom emocija. Ona ti je razlog da vjeruješ…. Da takve ljubavi postoje. Idealne. Bestjelesne. Uz dozu obožavanja koja ti muti razum.

Sjećanje na nedorečenu ljubav udah je prijeko potreban. Koji nam ne da da odustanemo. Zbog koje se borimo da ono što smo izabrali barem na tu ljubav zaliči… Jednom kada živa na termometru pokaže minus i nešto. I kada nam dođe da pređemo preko svih ružnih riječi i onih neizgovorenih preko jezika pregrizlog zarad mira u duši. Mira među bićima. Da gurnemo promrzlu ruku u dobro poznati džep. Pređemo preko svega.

Zima je čudna. Otapa sjećanja. Na neke zagrljaje koji su po hladnoći znali grijati. U isto vrijeme ih zamrzne. Sačuva za teška vremena. Kada nas ušuškana dokolica ovijena monotonijom ubijedi da smo, samo možda, zaboravili kako se voli.

Nedosanjane ljubavi pripadaju mirisu snijega i čaja sa cimetom. Sjećanja na njih bude se sa prvim mrazem. Držimo se za njih kao za slamku spasa.  Podsjećaju nas kako smo nekada treperili cijelim bićem. Govore nam da, možda baš jednu takvu upravo živimo. Savršeno nesavršenu. Rutinom okrnjenu. Poput vrijedne umjetnine koja je vremenom izgubila sjaj.

Takva ljubav umije najbolnije da zagrebe u vrijeme snijega koji na cimet miriše. Tanana je poput magije koja stvara privid života kakav trebamo, a nemamo. Propuštaj je kroz maleni otvor, tek toliki dah da joj osjetiš. Da te ne obuzme. Tobom da ne zavlada. Jer sve što smo u prošlosti ostavili, prošlosti i pripada. Sjeti je se samo kada teško dišeš i potajno mrziš dane koje živiš.

Ako te pak obuzme sjeti se samo jednog… Da su trebale ostati žive, živjele bi.

Da su se trebale ostvariti, ne bismo ih neostvarenima zvali.

One služe samo za disanje.

 

Advertisements

3 thoughts on “Ljubav sa mirisom snijega i cimeta

  1. Odličan tekst ali zaključak je taj koji mu daje i pravo značenje.

    ”Sjeti je se samo kada teško dišeš i potajno mrziš dane koje živiš.

    Ako te pak obuzme sjeti se samo jednog… Da su trebale ostati žive, živjele bi.

    Da su se trebale ostvariti, ne bismo ih neostvarenima zvali.

    One služe samo za disanje”

    Pronađoh se

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s