Hajde da se igramo!

Bila sam jedna od onih mama koje su se igre i pomamljivanja pred spavanje plašile k’o od samog đavola. Posebno ako ih neko drugi pomami. Djelovalo bi mi kao da nikada neće zaspati kad se onako kikoću i jure po sobi  kao da su se najeli ludih gljiva. Da ti se zamanta kad ih gledaš. Razmišljala sam, dok se oni smire trebaće mi najmanje pola sata, a zahtjev za smirivanjem će biti propraćen negodovanjem, a onda i suzama koje nisam nikako mogla da trpim. Kad bi ih suprug krenuo pomamljivati dizala bi mi se kosa na glavi uz propratnu viku: ,,Ne pomamljuj ih inače ćeš ti da ih uspavljuješ!” I onda bi prekidao igru i prepustio bi ih mom ritualnom čitanju priča i pjevušenju, dok ne popadaju od umora. Ili dosade.

Od skoro sam otkrila da igra sa djecom, ne samo pred spavanje, može da posluži za otpuštanje stresa, negativne energije, pa čak i liječenje nekih traumatičnih iskustava kroz smijeh. Sama igra im omogućava da na kratko mogu biti doktori u bijelim mantilima koji preslušavaju pacijenta i od njih zavisi život osobe koja traži njihovu pomoć. Mogu postati mađioničari koji nas uz par čarobnih riječi pretvore u šta god oni žele. Ili da postanu toliko snažni da nas u samo jednom potezu obore na pod a mi ostanemo iznenađeni njihovom snagom. Kroz igru oni dobijaju moć koju u stvarnosti nemaju i osjećaju se kao da drže pod kontrolom situacije koje su im nekada možda izazvale negativna osjećanja, pa čak i traume.

Možete da postanete veliki, ogromni pas kojeg će oni ukrotiti samo jednim potezom ruke. Ili strašno čudovište koje ih inače plaši, a koje će ovog puta da se na smiješan i zabavan način kreće po prostoriji, da od njih bježi i na kraju bude uhvaćeno i savladano. Kada upadnu u histeričan plač možete da se pretvarate da ste uplašeni od njihovog strašnog krika, uz grimasu koja ih uvijek dovede do smijeha i prekida napada bijesa. Možete se pretvarati da je dijete kučence koje ni po cijenu života ne smije da se popne na krevet i da legne da spava. I dok se samo okrenete, dijete se kikoće sa tog istog kreveta u koji nije htjelo da ide.

Brojne su igre koje mogu biti od velike pomoći da gotovo uvijek dobijete ono što želite, ili prekinete ponašanje koje vam ne odgovara, a da ne upadate u ljutnju, viku i prijetnje batinama i kaznama. A kad god osjetim da gubim kontrolu, što se gotovo uvijek dešava kada me umor savlada te nemam energije da se sa njima izborim, prisjetim se da ja imam moć i pravo izbora. Da sam starija. A oni samo djeca. I to me vrati u balans kad god mi zatreba. Pred spavanje igra može da bude sjajan pomoćnik za otpuštanje nakupljenog stresa, kako njima, tako i vama. Možete da iscjelite razna iskustva, kako ona koja su se desila baš tog dana, pa tako i neka ranija.

Prije dvije večeri bila sam na ivici snage zbog problema na poslu. Nisam nikako bila raspoložena za igru, a ni za priču, niti bilo čija pitanja i zanovijetanja. Po pravilu, kad tako ,,padnemo” kreće privlačenje pažnje roditelja koji je fokusiran na nešto sasvim drugo. I što god roditelj ima veću potrebu za samoćom, mirom i tišinom, to djeca više nastoje da roditelj usmjeri pažnju na njih, a alatka za sigurno skretanje pažnje je redovno ponašanje koje nama ne prija. I onda upadnemo u još veći problem jer oni postaju nemogući a mi se osjećamo bespomoćnima.

Elem, u jednom momentu sam se pribrala i počela sam da se igram. ,,Joooj, boli me vrh kose! Glava! Daj mi vode! ‘Oću čokolade! On me gurnuo! Ona me krivo pogledala! Piški mi se! Oću da gledam crtani!” A onda se desila nevjerovatna promjena! Ne, Erik nije postao Bananamen. Moja začuđena djeca su prekinula svo negodovanje i zahtjeve. Pretpostavljam da su bili u šoku zbog mame koja je izigravala razmaženo i zahtjevno derište i počeli su da se smiju: ,,Mama, šta ti je?!” Bacih se na pod i počeh da mlataram rukama i nogama kao dijete u napadu histerije. Oboje su skočili na mene da me savladaju uz kikotanje i smijeh, a ja sam ih zgrabila pretvarajući se da sam se izliječila. A onda smo se rvali i cmakala sam ih dok nisu počeli da me mole da prekinem.

Pod jedan, postala sam hit mama, najzabavnija mama na planeti (ikad!). Pod dva,zabavila sam se i opustila bolje nego da sam popila nešto za smirenje i otišla da spavam. I pod tri, zaspali su kao top i niko se nije budio da traži išta.

Igra sa djecom postala je moj najbolji saveznik u sprječavanju ponašanja djece koje mi kida živce, ili postizanju ponašanja koje želim. A svaki korak možemo pretvoriti u igru koja je ljekovita za sve koji u njoj učestvuju. Djeca su prirodno ovorena za saradnju. Samo im trebamo prilagoditi način na koji oni sa lakoćom funkcionišu i zahvaljujući kojem će i naši dani postati mnogo lakši.

 

Izvor: Gracija

Vremeplov

Desio se susret sa nekom stihovima neke stare JA, nekom od prije dvadesetak ljeta. Bješe to noćas, kad se jedan dan potpuno predao drugom. Negdje na pola noći. Stranice šarene sveske tankih korica bjehu ispisane stihovima skrivenim od svijeta.

Toliko bola, gorčine, riješenosti, volje, odustajanja, zanosa, tragedije, svršenosti. Ljubavi, ljubavi, silne ljubavi koja ruši i najčvršće zidove. Razočarenja i nade, svakog ponovnog kraja svijeta zbog neuzvraćene emocije. Propadanje u sebe. Davljenje u sopstvenoj tuzi.

Gdje sam?

Odrasla?

Nesposobna da se više jednako dam?

Otkrih stihove zrna tek zagrebane mudrosti mladih godina. Riječi koje bijah zaboravila. Oprostite mi na nevještosti, bilo mi je tek devetnaest ljeta. Bješe to u prošlom vijeku. Toliko davno.

 

,,Najljepše je skočiti u prošlost,

ploviti po uspomenama,

grickati preostale krajičke sjećanja. 

Poljubac je bio slađi,

Ne! Nisam umislila!

Gledao si me ljepše,

Čvršće mi stegao ruku.

Dodiri su bili ružini poljupci,

A tvoje usne – raspukli nar.

Riječi – najljepša pjesma.

Zar ti se ne čini

Da sam te onda ljepše voljela?’’

 Ne sjećam se ni kome sam je posvetila. Da sam iole posumnjala da se jednog dana neću sjećati uzroka svoje patnje koja bi me dovodila do dubine tuga u kakve danas ne zalazim, zapisala bih ime njenog uzroka. Njene inspiracije.

Ali se ne sjećam.

Pamtim samo duboko kidanje u stomaku koje sam posljednji put dopustila deset godina od sad.

I nikada više.

Kažu da tuga i patnja pletu najljepše stihove. Više iz patnje ne stvaram. Možda smo nekada mislili da, ukoliko ne patimo, nismo živi. No, to sa ljubavlju i nema puno veze. Nisu nas previše učili da volimo sebe. Uprkos zakonu starom koliko i svijet kakvog poznajemo.

Moja mala pametna glava sinoć mi je ozbiljno saopštila:

,,Mama, ja sve vas mnogo volim, samo sebe ne volim’’.

Iako znam da, sa svojih nepunih sedam ljeta, nije previše svjesna težine onoga što izgovara, uhvatila sam je za ruku i rekla:

,,Od svih ljudi na svijetu sebe moraš najviše da voliš. Ako ne voliš sebe, nećeš imati ni svijetu šta da daš.’’

Prećutala sam joj da, ukoliko ne bude voljela sebe, drugi je neće cijeniti. Olako će prihvatati sve što im bude nudila u zamjenu za priznanje njene posebnosti. Koja je božanska sama po sebi.

,,Divna si, vidiš li to?’’

Ne vidi. Stidi se. Ponavljaću joj, sve dok joj kao mantra ne postane.

Želim joj stvaranje iz ljubavi, a ne iz patnje. Patnja je odsustvo ljubavi.

Kao što je i mrak nedostatak svjetla.

A zlo nedostatak dobra.

Mržnja nedostatak ljubavi.

Upalimo plamen da otjeramo tamu.

Vrijedni smo svakog slova iz ljubavi napisanog.