Skrivena ljepota

 

,,Ružna sam!’’

,,Kako to misliš ružna si? Šta misliš da je na tebi ružno?’’

,,Sve! Baš sve na mom licu je ružno!’’

Započe, sa potpuno neočekivanom temom, dijalog između mene i moje lijepe, šestogodišnje kćeri. Ja sam spremna na sve. Bar sam tako mislila. No, na ovo ,,testiranje puberteta da vidim kako mi stoji’’ fazu nisam. To sam očekivala u nekom momentu, ali sada nikako. Ovaj momenat je, u mojim planovima, bio daleko barem pet godina u budućnosti. Orosiše se njene lijepe, tamne, oči kojima boju ne mogu da odredim od rođenja.

,,Oči su mi male, trebaju da budu veće! Lice mi je previše bijelo!”, izreče kao da je upravo objavila kaznu koju mora da trpi do kraja života.

,,Da li si, uopšte, svjesna koliko si lijepa?’’ upitah je, poželjevši da mogu da joj pozajmim moje oči da se barem jednom njima pogleda. Prisjetih se zahtjeva frizerki da mi, ako je ikako moguće, frizurom ,,skrati i raširi lice’’.

Nije me toliko šokiralo što je ono iskonsko žensko nezadovoljstvo počelo prerano da se budi. Više me je trglo što su njene rečenice identične mojim mislima gotovo svakog jutra. Ne računam one dane kada se probudim spremna da uzviknem: ,,Svijet je divno mjesto, dobro jutro ljepotice!’’, prije nego li lice sa podočnjacima u ogledalu spazim. Takvih dana je malo i sve ih je manje.

Njene riječi = moje misli.  Svakog jutra kad se u ogledalu vidim. Kada pogled spustim na ruke ispucale od vode. Oklembešeni stomak koji mi više nije prioritet, ali mi svakog dana spusti raspoloženje kad mi pogled na njega padne. Kosu koju moram da perem svakog drugog dana da bih na nešto ličila. Kožu na mišicama koja je počela da se opušta. Nisu me stigle neke strašne godine, ali me sve brže stižu. Bolna leđa koja mi par koraka pri ustajanju ne daju da se ispravim bez grimase koja bi svakome pokvarila dan.

Koliko puta naglas kažem: ,,Na šta ličim!’’, a da mislim da sam to samo pomislila? Koliko puta me je ona čula kako to izgovaram? Da li to naslijeđeno žensko nezadovoljstvo prenosimo sa generacije na generaciju konstantnim ponavljanjem, ili nam se u gene utkalo pa se sa njim rađamo?

Džaba joj govorim da njenom lijepom, čistom licu ne treba puder koji bi prikrio savršenstvo i prirodnu rumen jagodica. Ili crnilo maskare kojim bi istakla prirodno guste i dugačke trepavice. Znam da će sve to trpati na sebe čim je nervoza mladosti potjera da poželi da bude starija nego što jeste. Zanosnija. Visočija. Mršavija. Duže kose. Drugačije kose. Mijenjaće joj boju i jednog dana će poželjeti da to nikada nije učinila.

,,Mama, vidi kako si lijepa kad se našminkaš!’’

,,Ali, mama je omatorila, srećo moja, pa moram.’’

A zašto moram? Da bi mi bilo lakše da izađem iz kuće? Da lakše pogled u ogledalu zadržim? Da ljudi koje srećem ne vide tragove života? Treba li da me bude briga iako vide? I šta će to za njih značiti? Moja baka je uvijek imala nalakirane nokte. Prababa je namještala frizuru svakog dana, iako je godinama bila nepokretna i vezana za krevet. Tetka mi je uvijek govorila da bez karmina ne izlazi iz kuće, ,,Drži do sebe!’’ A ja se, sada, stvarno pitam čemu sve to? Da bismo od generacija koje će se tek izroditi napravile nove žrtve utkanog nezadovoljstva? Idealan material za razne proizvode na kojima se grade kozmetičke imperije.

Ajde da nas na neko vrijeme baš bude briga na šta ličimo. Jesmo li raščupane kao djeca kojima više prija vjetar u kosi nego li četka koja će čupavu glavu ukrotiti. Hoćemo li se bojati kako ćemo ulicom hodati? Ili će nas baš biti briga gdje će se pogled sagovornika na nama zaustaviti. Jer, njih baš briga jesmo li tip-top ili nam tog dana nešto fali. Daj da budemo kao one koje se smiju i ne brinu o borama. Koje puštaju da im se noge u zemlji prljaju dok bose gaze po mekanoj travi. Čije kose mirišu na upetljano lišće koje su pokupile provlačeći se groz grmlje u potrazi za nevidljivom vilom.

Ne treba njima novi program. Nisu naše curice pod uticajem televizije, reklama, okoline. One su pod našim uticajem. Mi smo zrele za otpuštanje i reprogramiranje. A njih samo da pustimo da budu to što jesu i da vide u sebi ono što je zaista bitno.

Imam mali zadatak za sve nas. Hajde da otkrijmo koliko smo lijepe! Stvarno lijepe. I da ne ispustimo to saznanje čak ni ujutru, kad je najteže odbraniti se od naučenog nezadovoljstva. To će biti kao da smo stisnuli dugme ,,Delete’’ i započeli proces brisanja programa nezadovoljstva iz našeg sistema. I sistema naše djece.

Kolumna ,,Gracija”

 

Napadi bijesa kod djece

 

 

Čini li vam se da je napad histerije nešto što sasvim sigurno nećete doživjeti od vaše umilne bebe? Gledate, s vremena na vrijeme, dijete koje se bacaka u ili ispred prodavnice i oznojene roditelje koji ne znaju šta bi prije? Još ako je trgovina obavljena i odrasla osoba stoji sa punim rukama kesa a ono se bacaka, te roditelj nije fizički u stanju da savlada dijete a da mu sve ne poispada. Pitate li se što ih nisu bolje vaspitali? Ako dijete dobije po turu okolina obavezno osuđuje onoga koji mu je batine priuštio. Ako, pak, ne dobije, pita se kad će. Okolina svakako ima svoj kritički stav. A mene, pravo da vam kažem, baš boli uvo za taj stav.

Elem, inspiraciju za naredne redove dobih prije dva dana. Imam jednog dvoipogodišnjaka koji obožava autiće. Fanatično. I ja bih mu kupovala autiće kad mogu, a zadnji put je dobio autić kad je upro prstom u njega u supermarketu. Lomila sam se da li da mu ga kupim. Međutim, sam pogled na uplakano i molećivo lice te ono tužno: ,,Mamaaaaa, kupi mi autć! Mamaaaaa, moji’ te!” riješio je dilemu. Odšetamo do polica sa igračkama, šef odabere onaj koji mu se dopada i sav zadovoljan izađe iz prodavnice. E, tu je nastala greška. Par večeri nakon te odemo nas dvoje u šetnju. Svratimo po neke namirnice i, po đavolu, hljeb baš bješe do police sa autićima. Navalio šef da mu kupim auto. Znala sam šta me čeka. Objasnila sam mu, lijepo, da ima autića toliko da ih može prodavati kao polovna, ili u dijelovima, a on pojača intonaciju i dade se u dreku. Okreće se onaj narod, a ja drekavca vozim u onim kolicima iz supermarketa. Usput, zahvaljujem Bogu što mu guza još uvijek može stati u onaj dio za male ljude koje u prodavnici ne možeš baš lako iskontrolisati.

Nastavimo do kase, a on ne prestaje. Izlazimo iz prodavnice. Ja sa dvije ruke pune kesa koje prebacujem u jednu ruku, ruksakom na leđima sa toliko presvlake za njega da bismo pretekli i da ostanemo negdje zarobljeni na par dana. Kako ostadoh bez spasonosnih kolica koja su mi omogućavala kretanje bez obzira na stanje u kojem se nalazi moj voljeni zvekan, čovjek se dade u bacakanje ispred marketa. Najvećeg u gradu. Najprometnijeg. Sa ljudima na čijim licima sam očitavala čuđenje, sažajenje, želju za pljuskom po guzi, osudu kako sam loš roditelj i opet saosjećanje. Vjerovatno majke koja ima isto čudo kući. Pokušam da ga uz sav tovar ponesem, ali je u onoj zimskoj jakni bio kao dobro istrenirano meče koje mi je klizalo pod rukama. Koje ne bi savladao ni nindža.

Policajac koji se našao tu priđe, ponudi mu da mu pozajmi pendrek ako se smiri, ali ništa nije pomagalo. A on je lud od ljubavi za policijom i policajcima. Arlauče kao sirena dok se igra. Arlaučem i ja, često. Moram. Ni dedin ,,Mrakan” kojeg se on plaši nije pomogao. Ni to što ima gomilu autića kući. A ni činjenica da ćemo zakasniti po seku sa treninga. Nisam dobila želju da ga isprašim po turu. Znam da je dovoljno mali a nedovoljno veliki da bi uspješno kontrolisao svoje emocije.  Takođe, znam da je ovo još jedna granica koju nastoji da poruši. Da raste i razvija se baš na taj način.

Jedva krenusmo, sa suzama u očima. Kuka na sav glas, ali barem hoda. U prolazu ugleda izlog sa igračkama: ,,Mama, ‘oćemo da kupimo auto?!” ozari se lijepo lice koje mi osmjeh smješta svako jutro. ,,Nećemo”. Plač. Do auta. Do kuće. Knap smo stigli po njegovu sestru. ,,Kad primim platu možeš da dobiješ autić. Ne možemo da kupujemo autiće kao hljeb, svaki dan”, pokušah da mu objasnim.

Tantrumi, iliti napadi histerije, su sasvim normalna pojava kod male djece. Bila sam pametnija sa prvim djetetom pa smo se u startu dogovarali da li i šta može da dobije iz prodavnice. I nikada nisam doživjela od nje bacanje po patosu. Valjda me ovaj mališa smekšao. Milo mi je da ga obradujem novom igračkom. Samo, mogla sam da preskočim kupovinu baš onaj put kada je autić dobio zahvaljujući plaču u sred prodavnice i tužnom izrazu njegovi lijepih očiju. Da nisam poklekla tada, možda bismo ovu ekskurziju i preskočili.

Tako, kad vaša medena beba poraste i počne da se bacaka na sred prodavnice, nemojte joj dati to što traži. Shvatiće da je to najlakši način da dobije ono što želi i onda ste nadrapali. Neka ljudi gledaju, vi ih ne morate gledati. Baš vas briga o čemu razmišljaju i da li vas osuđuju, kako god da se postavite. Pljuska po guzi ne rješava problem. Riješiće ga to što djetetu nećete pružiti to za čim histeriše. Naučićete ga da to nije način.

Kolumna: Gracija

Photo

Ti ,,strašni” dvogodšnjaci

 

 

Kad krenete sa listanjem interneta uzduž i poprijeko u potrazi za odgovorom na pitanje ,,šta me čeka kad beba napuni dvije godine?” naići ćete na seriju zastrašujućih tekstova o tome u kakvo će se čudovište vaše slatko bepče pretvoriti. No, sve zavisi od ugla iz kojeg na cijelu problematiku odrastanja vašeg mezimčeta gledate. Oni sa dvije godine razumiju gotovo sve. Prkose. Imaju napade bijesa. Počinju sa birkanjem hrane (zaboravite na isključivo zdrave obroke!). Biraju šta će da urade- rade baš ono što im se sviđa. Udaraju i grizu kad im nije po volji. Stasali su da skinu pelene. Bace flašice i varalice. Da već jednom porastu u dijete sa kojim se lakše rukuje. Period od drugog do trećeg rođendana uglavnom izgleda kao intezivan trening roditeljskih živaca. Mada, ne mora uvijek tako da bude. Uglavnom se sve svodi na ovnovsko-rogato pomjeranje roditeljskih granica. Djeca se tako razvijaju. Mada su u tom periodu, uglavnom, nikad slađi. To ih ,,vadi”.

U ovom periodu djeca intezivno razvijaju govor, pa u razmaku od par mjeseci možete dobiti pravu malu pričalicu koja, nakon glavne riječi, ,,mama” u 99,9% slučajeva, dnevno izbacuje nezamisliv broj novih riječi koje sklapa u rečenice. Moj sin je progovorio oko drugog rođendana, a nakon pola godine pjeva i na engleskom. Nisam ga upisala na kurs, časna riječ. Pokupi usput sve što čuje i onda uvježbava u sebi ili naglas, te spremi pravi koncert! Najveća želja za pokazivanjem naučenih fraza, pjesmica i dogodovština iz vrtića stvara mu se kad trebamo leći u krevet. Dobijem cijeli repertoar. Podijeljena sam između oduševljenja i rastopa kako je meden sa jedne strane i želje da ućuti i zaspe više- sa one druge strane. Takvo je valjda cijelo roditeljstvo. Lelujamo između dvije potpuno različite strane. I balansiramo da ne flipnemo načisto. Mislila sam da niko ne može da bude veća pričalica od njegove sestre. Izgleda da sam se prešla.

Dvogodišnjaci ne prestaju da iznenađuju svakog dana. Čini mi se da u ovom periodu stalno prolaze kroz neku transformaciju i da ni u jednom periodu djetinjstva tako brzo ne odrastaju. Ispred njih su krupni koraci. Promjena do promjene. Sve to može djelovati stresno izbunjujuće za njih. Od njih se očekuje da slušaju i često su nepravedno okarakterisani kao ,,bezobrazni”, posebno ako odrastaju uz stariju djecu kojima možeš nešto doglaviti. Ono što sam otkrila je da su djeca prirodno nadarena za saradnju. Samo je potrebno naći pravi način. Nisu se rodili da bi nam život okrenuli naopačke. Njima je potrebna naša pažnja. Nepodijeljena. Što više momenata u kojima smo fokusirani samo na njih. Na svako od djece ponaosob. Možda ste primjetili da je dijete pravi melem kada je samo sa vama a kad se tu pojavi još neko ono postane zahtjevno, kenjkavo i privlači pažnju na najiritantnije moguće načine. Pa čak i vaša vika je, u njihovim očima, vid pažnje.

Pola sata dnevno fokusirane i nepodijeljene pažnje sa svakim djetetom može da učini čudo od vašeg odnosa. I to ne samo da će dijete postati mirnije i zadovoljnije, već ćete se i vi osjećati bolje. U tih pola sata sklonite od sebe mobilne telefone, tablete, isključite TV. Neka u tom svijetu nema ništa što bi moglo da vas poremeti. Uživaćete u igri i njegovom svijetu koji ćete tek početi da otkrivate. I shvatićete da postoji i lakši način da od djeteta izazovete poželjno ponašanje.

Vjerujte, oni znaju kako da vam skrenu pažnju. Vodite se starom narodnom poslovicom koja kaže ,,Bolje je spriječiti nego liječiti!” i sve će da postane mnogo lakše. Ako vidim da kreće napad bijesa ja stanem pored njega i jauknem kao da sam se uplašila od toga što radi. U momentu kreće smijeh. A kad počne da se smije mnogo lakše mi je da ga nagovorim da posluša. A i to radim kroz igru. Oni vole da rade ono što im je zabranjeno, a ja to koristim maksimalno i ,,upali” baš svaki put! Ako ne želi da jede sasvim je dovoljno da kažem: ,,Nemoj slučajno da mi je neko pojeo ovaj zalogaj!” i još se pretvaram da jedva čekam da ga pojedem. Kad god se ovako hranimo on ,,očisti” tanjir. Isto koristim i za pranje ruku, odlaženje u krevet, izlazak iz kuće, brzo spremanje. Za sve što mi je potrebno. Posluša i zabavi se. A moji živci ostanu netaknuti.

Od dvogodišnjaka očekujte da vam nakon prve proste rečenice jednog dana jednostavno ispriča kako mu je bilo u vrtiću: ,,Mama, gujao decu. Ne ‘me da dija autić. Tavijo na ‘to autić” I već se nađate u čudu kako možete nešto da mu objasnite. Da se drugari maze i paze. Ne čupaju i ne guraju. I pitate se (a i njega) da li je razumio? ,,Dobjo mama”. Kaže da jeste. A ja podjeljena između želje da ga iskritikujem što se pogurao sa drugarom i radosti što mi je ispričao svoj dan. Moje pile od 2,5g. Do juče beba. Još malo beba.

 

U svijet dvogodišnjaka možete da ušetate kad god to poželite. Ko vam kaže da su nemogući znajte da samo nije otkrio način kako sa njima da uspostavi dobar odnos. A ja vam kažem, budite prisutni. Igrajte se. Iznenadite se.

 

Magazin ,,Gracija”, iz arhive.