Jedna djevojačka

Volim brazilsku muziku. Čak i jezik, iako mi je u početku zvučao grubo. Jedna od rijetkih stvari i pojava o kojima sam mišljenje promijenila iz negativnog u pozitivno. Zavoljela sam je jedne zime okovane snijegom. Kad sam se od jutra do večeri bavila lopatanjem i pokušajem da oslobodim prilaz do kuće. Naslage snijega sa strane su samo rasle i nakon mjesec dana više nisam uspjevala ni da dobacim toliko visoko da bih nabacila nove gomilice. Tada mi snijeg nije izgledao romantičan. Čak ni pahulje veličine leptira. Istopla se sva moja ljubav prema zimskim čarolijama. Doduše, proći kroz centar Nikšića bez da te neko ne gađa grudvom jer ravno prolasku kroz minsko polje. Sa neuporedivo lakšim posljedicama, naravno. Bila je potrebna prava strategija da prođeš a da te nijedna ekipa spremna na prilično nekorekran rat grudvama ne gađa. Posebna poslastica su bile sređene cure u mini suknjama i čizmama sa potpeticama. Vjerujem da je sa njihove strane to djelovalo urnebesno smiješno. Siroticama, dakako, nije.

            Upravo te zime, na sam početak elementarnih nepogoda, riješile smo da idemo na koncert klavira u Podgoricu. Nabundane kao da živimo na Sjevernom Polu krenusmo prema stanici odakle smo čekale autobus. Moj tata, vidno uznemiren, ubjeđivao nas je da ne krećemo, jer su sve televizije najavile haos i prekid saobraćaja. Nismo ga poslušale. Dođosmo do autobuske stanice. Krzneni obrub njene smeđe kapuljače jedva se nazirao od leptirastih pahulja. Vrpoljila sam se, te progovorih:

,,A da se mi, isto, vratimo kući?’’, predložih oprezno.

,,Gdje ti je avanturistički duh?!’’, pobuni se moja prijateljica, a sada već vjenačana kuma.

Tu je, tu… idemo. Riješih u sebi, pa kud puklo da puklo.

            Stigosmo do Podgorice nekako. Tamo je klima bila više blagonaklona pa je samo pljuštala kiša koja ti ne dozvoljava da ostaneš suv, osim ako si od glave do pete obučen u gumu. Koncert je bio sjajan, iako ne baš očekivano posjećen. Znate, kiša je bila baš nezgodna. I mokra. Nakon izvedbe čestitale smo umjetniku, ujedno i njenom prijatelju, koji bješe oduševljen (a vjerujem i zaprepašćen) da smo po ovom nevremenu došle iz zavejanog Nikšića, samo da ga slušamo. Ne zna on da je naš avanturistički duh nepobjediv, kad su pahulje u pitanju!

            Bješe oko 21:30h kad smo stigle do čuvene cetinjske raskrsnice sa semaforima odakle smo čekale prevoz. Pridružila nam se jedna žena, te nam laknu što nismo same. Svakako nije prijatno stajati u to doba i čekati autobus koji, te večeri, sigurno doći neće. U međuvremenu smo shvatile da autobusi više ne saobraćaju zbog vremenske nepogode. Kako to obično biva u filmovima i situacijama gdje Bog dragi čuva lude, naiđe jedno vozilo i zaustavi se.

            ,,Gdje ste se zaputile po ovom nevremenu?’’ (Jeste li normalne?! – htio je da pita)

            ,,Mi u Nikšić’’. (Bile smo na koncertu koji se ne propušta, probajte da razumijete – nismo izgovorile).

            ,,Ajde ulazite, ja sam krenuo u Nikšić. Daj Bože da dotle i stignemo’’ – Reče, vidno zabrinut.

            Ušle smo u auto, svjesne da nam je te večeri jedino preostaje da prihvatimo ponudu potpunog stranca i da se nadamo najboljem. A imamo i ženu sa nama. Kao da nam je to garancija za sigurnost. Nego, avanturistički duh nas i dalje drži. Polako prelazi u službu instinkta za preživljavanjem. Ne sjećam se o čemu smo na putu do Nikšića pričali. U glavi mi je samo rasla panika. Šta ako propustimo bus?!

            Ulazak u Nikšić dade nam prizor autobusa koji se upravo udaljava ka našem odredištu. Bješe to prva lekcija zakona privlačnosti. Desilo se ono o čemu sam cijelim putem mislila. Od tada sam opreznija sa mislima.

            Ostale smo u gradu. Spavale smo kod nje u stanu. Narednog dana smo se vratile u naše snježno kraljevstvo, leptirastim pahuljama i lopatama. Tih dana slušala sam brazilsku muziku očarana. Kad je snijeg prestao da pada, pojačala bih zvuk i izašla na terasu. Zatvorila bih oči i zamišljala da sam na Kopakabani, te da je to najljepše mjesto na planeti. Miris morske soli dolazio mi je do nosa. Bila je to zima na plaži. Kad zatvoriš oči možeš da budeš bilo gdje.

            Onda bih zvala moju Ivanu. Mog druga za avanture sniježne, nepromišljene i još kojekakve. Skuvala bih kafu i zajedno bismo se izvrnule na zamišljeni bijeli pijesak i udisale miris mora. Koliko god da sam te zime zamrzila snijeg, sada mi se taj mjesec čini idealan. Jer ja i moja kuma nikada poslije toga nismo imale toliko vremena jedna za drugu. Vremena za priče, maštanja, smijeh i prisjećanja. Obaveze, životni izbori i kilometarska distance učiniše da su trenuci za kafu na Kopakabani prekrivenoj snijegom rijetki kao nagrada za životno djelo. Ostaju prisjećanja, smijeh i miris snijega koji prizovem lako. Nekada tako mrzak a sada mio. Jedna od stvari i pojava koje su iz negativnih prešle u pozitivne.

A ostao mi je i Viber. Hvala nauci i tehnologiji. Čine da daljina među prijateljima ne bude zastrašujući nepremostiva. Bar među onima koji na pri svakom rijetkom susretu samo nastave tamo gdje su stali, sa lakoćom ljubavi i razumijevanja. Bez tračka uzdržanosti.

 

 

Fotografija preuzeta sa Printeresta

Duša na tacni

 

Znam dan kada sam rođena. I mjesto. Znam kako je izgledao moj dolazak na svijet do svake trunke prepričanog detalja. Danas znam da me baš to mjesto i isto to vrijeme odredilo ovakvom kakva jesam: pomalo tvrdoglavom, tradicionalnom do granica koje ne volim, ali ih se držim. Jasno mi je da Hercegovine u meni ima sve više iako moja noga na njenu zemlju odavno nije kročila. Krš i polja su dala duši onaj dio tvrdoće i izdržljivosti koji mi pomaže čak i u momentima kada bi drugi pali. Taj me krš i prostrana polja zovu u snovima. Znam i da bih lakše disala kada bih onuda, s vremena na vrijeme, gazila.

Patim što ne umijem da budem onako ženski mekana, da znam da se umiljavam i budem ponizna. Kad dobiješ Hercegovinu na rođenju, mekoća se rijetko podvuče na genetskom paketu koji sa njom ide. Ali ti daruje i snagu kakvu nijedna mekoća nema. Za slučaj da ti se od života stvori pakao koji trebaš preživjeti. Ili zaglaviš u predjelima bez života gdje si osuđen na instinkt za preživljavanjem. A često ti ne zatreba ni jedno ni drugo.

Što vrijeme više prolazi sve me manje zanima šta drugi misle o meni, drugima, životu. Takođe, mislim da druge baš boli uvo o tome šta ja mislim o istim tim stvarima. Iz istih razloga sam odustala od ideje da postanem novinar, koliko me god to zanimanje nekada privlačilo. Nemam pojma šta bih pitala ljude a da ih se tiče njihovih ličnih stvari.

Inspirišu me djela ljudi i uspjeh koji su postigli ostvarivši svoje snove. Pročitavši priču o životu koji se isključivo sastoji iz ljubavi prema svemu što ta osoba radi odmah dobijem snagu da se izborim za svoje snove. Volim da mislim da će moja strast jednog dana biti moj jedini put.

Do unazad  dvije godine nisam znala šta želim od života već sam bila isključivo spremna da prožvaćem ono što mi je servirano. Jedne večeri sam se probudila i osjetila paniku. Neću valjda ovo da radim do kraja života?! I onda sam počela da pišem. Dovukla sam dnevnike koje sam vodila od 5. razreda osnovne škole i shvatila da sam tada znala šta je to što volim. Zaprepastila me činjenica da sam to u nekom momentu zaboravila. Od tada se olovke uredno držim čak i kada za druge stvari nemam snage. Pisanje mi daje snagu da preguram i najteže momente.

Obožavam da čitam knjige. Volim i sam pogled na police pune knjiga. Daju mi uvid u predjele i živote koje nikada neću vidjeti, posjetiti, živjeti. Ili možda hoću. Jednog dana kada posložim sve drugo. Ako se to jednom desi. Čitanje mi dođe kao infuzija i odmor od realnosti. Volim časopise o putovanjima i opise dalekih zemalja, kulture i tradicije naroda koji tamo žive. Voljela bih da sam dovoljno hrabra da se jednog dana otisnem u daljine i sve sama istražim. A da ne kukam da se vratim kući.  Maštam da putujem oko svijeta sa ruksakom na leđima. Da nemam vremenske okvire u okviru kojih moram da se vratim.

Voljela bih da jednog dana posmatram Zemlju iz svemira. I to samo zbog osjećaja i šire slike života koja bi se ispred mene stvorila. Parodije radi, plašim se leta avionom.

Ne podnosim kada me neko ne sluša dok govorim. Ako neko želi da me izludi do mjere da počnem da bljujem vatru, neka samo klima glavom u znak razumjevanja i prihvatanja a onda neka se ponaša kao da sve to nikada nisam ni izgovorila.

Za neku novu ideju se mogu zapaliti do te mjere da živim za nju sve dok ne ukapiram da to nije moj put i da sam se samo stopila sa nečijim idealom. Isto tako je mogu napustiti kao da na njoj nikada nisam ni radila, bez trunke žaljenja. Na ovaj način sam izgubila dosta dragocjenog vremena, ali sam i obogatila životno iskustvo stvarima koje mi možda nikada neće trebati. Mada, to nikad ne znamo.

Nikada se nisam plašila da napustim posao I nađem nešto bolje za sebe. Nisu me zanimala mišljenja ljudi proizašla iz straha od toga ,,šta će ljudi reći”. Svaki novi početak, posebno poslovni, uliva mi toliko energije da mogu raditi do nivoa fanatizma.

Maštam da živim na nekoj velikoj stijeni koju zapljuskuje more. I da je u blizini pješčana plaža 10m sa 10m za koju niko ne zna. Najbliža kuća mi je na 10 minuta vožnje. Otvorim svakog jutra prozor sa drvenim okvirom I udišem miris soli. I nemam potrebu da govorim. Uopšte.

Jutros sam otplakala slušavši kompoziciju Ludovica Enaudija. Nekada sam svirala klavir i bila maestralno dobra u tome. Odustala sam od svoje strasti na prepreci koju u tom momentu nisam mogla da savladam. Jedna od rijetkih stvari zbog koje se kajem. Zvuk klavira me baca u neku drugu dimenziju postojanja koja učini da u trenu nestane sve ono što mi ne prija. Bilo bi lijepo živjeti stvarajući muziku. No, sa tog puta sam odavno skrenula. Voljela bih da nisam.

Da mi je neko prije 15 godina rekao da ću obožavati da učim, rekla bih mu da lupeta gluposti. Sada se svakog jutra budim u 6h i s radošću čitam i upijam.

Obožavam da lutam ulicama nekog grada potpuno sama, bez ikakvog društva i potrebe da se prilagođavam nečijem vremenu. Tako najljepše udahnem jedan grad i dozvolim sebi da opipam njegove zidine. Lutam po knjižarama, probam hranu koja mi se u tom trenutku najviše jede i onda odem u neki park i posmatram ljude oko sebe. Zamišljam čime se bave, igram se pogađajući kakve su im sudbine. Procjenjujem u kojoj su fazi zaljubljenosti parovi koji pored mene prolaze. Dišem i udišem. Bivam u tišini. To me odmara.

Obožavam kišu. Volim da je slušam kako dobuje o prozor i da gledam kako svaka kap ostavlja za sobom koncentrične krugove kao dokaz da se baš po sredini stopila sa baricom. Ne volim ljeto i vrućinu. Kad sam na ivici snage, negdje na kraju ljetnje sezone, dok strepim da koga uz ulicu ne pregazim vičem na turiste u kolima: ,,Idite kući!!!”. Naravno, niko me ne čuje. Misle da pjevam. Uživam u jeseni i šetnji po sitnom pijesku na pustoj plaži u oktobru.

Volim da pjevam dok vozim, pod uslovom da sam u kolima sama. Ili sa djecom kojima je to još uvijek zabavno. Dok držim ,,koncert” zabavljam vozače iz suprotnog pravca. Mada, možda samo misle da pričam sa nekim.

Divim se jakim ženama, prefinjenim i nježnim. Onima koje zrače mekanom energijom koja svojom ljepotom sve potčinjava. Ženama koje su kao voda, sposobne da oblikuju sve što dotaknu na svoj način a da ostali gotovo i ne osjete da su u njenom prisustvu izmjenjeni. Volim prefinjenost koja odiše ženstvenošću. A ujedno i snagom. Te mekoće mi fali. Valjda mi je Hercegovina mi odavno odredila oblik duše.

Srećna sam jer nisam zaboravila kako se to bude prisutan u trenutku, u sadašnjosti. Kada osim crvene lopte koja uranja u more ne postoji ništa drugo. Što ne dozvoljavam da mi problemi skreću pažnju sa ljepote današnjeg dana. To kad bih izgubila, brzo bih se ugasila.