Jedna djevojačka

Volim brazilsku muziku. Čak i jezik, iako mi je u početku zvučao grubo. Jedna od rijetkih stvari i pojava o kojima sam mišljenje promijenila iz negativnog u pozitivno. Zavoljela sam je jedne zime okovane snijegom. Kad sam se od jutra do večeri bavila lopatanjem i pokušajem da oslobodim prilaz do kuće. Naslage snijega sa strane su samo rasle i nakon mjesec dana više nisam uspjevala ni da dobacim toliko visoko da bih nabacila nove gomilice. Tada mi snijeg nije izgledao romantičan. Čak ni pahulje veličine leptira. Istopla se sva moja ljubav prema zimskim čarolijama. Doduše, proći kroz centar Nikšića bez da te neko ne gađa grudvom jer ravno prolasku kroz minsko polje. Sa neuporedivo lakšim posljedicama, naravno. Bila je potrebna prava strategija da prođeš a da te nijedna ekipa spremna na prilično nekorekran rat grudvama ne gađa. Posebna poslastica su bile sređene cure u mini suknjama i čizmama sa potpeticama. Vjerujem da je sa njihove strane to djelovalo urnebesno smiješno. Siroticama, dakako, nije.

            Upravo te zime, na sam početak elementarnih nepogoda, riješile smo da idemo na koncert klavira u Podgoricu. Nabundane kao da živimo na Sjevernom Polu krenusmo prema stanici odakle smo čekale autobus. Moj tata, vidno uznemiren, ubjeđivao nas je da ne krećemo, jer su sve televizije najavile haos i prekid saobraćaja. Nismo ga poslušale. Dođosmo do autobuske stanice. Krzneni obrub njene smeđe kapuljače jedva se nazirao od leptirastih pahulja. Vrpoljila sam se, te progovorih:

,,A da se mi, isto, vratimo kući?’’, predložih oprezno.

,,Gdje ti je avanturistički duh?!’’, pobuni se moja prijateljica, a sada već vjenačana kuma.

Tu je, tu… idemo. Riješih u sebi, pa kud puklo da puklo.

            Stigosmo do Podgorice nekako. Tamo je klima bila više blagonaklona pa je samo pljuštala kiša koja ti ne dozvoljava da ostaneš suv, osim ako si od glave do pete obučen u gumu. Koncert je bio sjajan, iako ne baš očekivano posjećen. Znate, kiša je bila baš nezgodna. I mokra. Nakon izvedbe čestitale smo umjetniku, ujedno i njenom prijatelju, koji bješe oduševljen (a vjerujem i zaprepašćen) da smo po ovom nevremenu došle iz zavejanog Nikšića, samo da ga slušamo. Ne zna on da je naš avanturistički duh nepobjediv, kad su pahulje u pitanju!

            Bješe oko 21:30h kad smo stigle do čuvene cetinjske raskrsnice sa semaforima odakle smo čekale prevoz. Pridružila nam se jedna žena, te nam laknu što nismo same. Svakako nije prijatno stajati u to doba i čekati autobus koji, te večeri, sigurno doći neće. U međuvremenu smo shvatile da autobusi više ne saobraćaju zbog vremenske nepogode. Kako to obično biva u filmovima i situacijama gdje Bog dragi čuva lude, naiđe jedno vozilo i zaustavi se.

            ,,Gdje ste se zaputile po ovom nevremenu?’’ (Jeste li normalne?! – htio je da pita)

            ,,Mi u Nikšić’’. (Bile smo na koncertu koji se ne propušta, probajte da razumijete – nismo izgovorile).

            ,,Ajde ulazite, ja sam krenuo u Nikšić. Daj Bože da dotle i stignemo’’ – Reče, vidno zabrinut.

            Ušle smo u auto, svjesne da nam je te večeri jedino preostaje da prihvatimo ponudu potpunog stranca i da se nadamo najboljem. A imamo i ženu sa nama. Kao da nam je to garancija za sigurnost. Nego, avanturistički duh nas i dalje drži. Polako prelazi u službu instinkta za preživljavanjem. Ne sjećam se o čemu smo na putu do Nikšića pričali. U glavi mi je samo rasla panika. Šta ako propustimo bus?!

            Ulazak u Nikšić dade nam prizor autobusa koji se upravo udaljava ka našem odredištu. Bješe to prva lekcija zakona privlačnosti. Desilo se ono o čemu sam cijelim putem mislila. Od tada sam opreznija sa mislima.

            Ostale smo u gradu. Spavale smo kod nje u stanu. Narednog dana smo se vratile u naše snježno kraljevstvo, leptirastim pahuljama i lopatama. Tih dana slušala sam brazilsku muziku očarana. Kad je snijeg prestao da pada, pojačala bih zvuk i izašla na terasu. Zatvorila bih oči i zamišljala da sam na Kopakabani, te da je to najljepše mjesto na planeti. Miris morske soli dolazio mi je do nosa. Bila je to zima na plaži. Kad zatvoriš oči možeš da budeš bilo gdje.

            Onda bih zvala moju Ivanu. Mog druga za avanture sniježne, nepromišljene i još kojekakve. Skuvala bih kafu i zajedno bismo se izvrnule na zamišljeni bijeli pijesak i udisale miris mora. Koliko god da sam te zime zamrzila snijeg, sada mi se taj mjesec čini idealan. Jer ja i moja kuma nikada poslije toga nismo imale toliko vremena jedna za drugu. Vremena za priče, maštanja, smijeh i prisjećanja. Obaveze, životni izbori i kilometarska distance učiniše da su trenuci za kafu na Kopakabani prekrivenoj snijegom rijetki kao nagrada za životno djelo. Ostaju prisjećanja, smijeh i miris snijega koji prizovem lako. Nekada tako mrzak a sada mio. Jedna od stvari i pojava koje su iz negativnih prešle u pozitivne.

A ostao mi je i Viber. Hvala nauci i tehnologiji. Čine da daljina među prijateljima ne bude zastrašujući nepremostiva. Bar među onima koji na pri svakom rijetkom susretu samo nastave tamo gdje su stali, sa lakoćom ljubavi i razumijevanja. Bez tračka uzdržanosti.

 

 

Fotografija preuzeta sa Printeresta

Advertisements

4 thoughts on “Jedna djevojačka

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s