Da nije toliko blagotvoran, prvenstveno za živce, pa onda za liniju, ne bih o tome pisala. Skoro sam riješila da ponovo krenem na trening. Ali šta izabrati? Sa idejom da vježbam kod kuće sam se pozdravila odavno. Em što me drži cijela 3 dana, em mogu da odmaram kad hoću, a da ne pominjem djecu kojima je to jako zabavno, pa iskoriste svaki momenat da se provuku ispod mene, ili skakuću okolo tražeći ovo ili ono. Opcija vježbanja kod kuće je otpala u startu. Morala sam pronaći neko rješenje jer je salce počelo da uzima maha izazvano prekomjernim unosom slatkiša. Znate, bolje da ja pojedem nego djeca! To je loše za njih! Vadite li se i vi na ovo?

Situacija je postala alarmantna kako nam se primakla sezona slava, Nova godina i Božić. Slatko, slatko, masno, masno, pa slatko. Detoks pa sve u krug.

,,Danas počinjem!’’, naprosto sam odlučila dok sam spremala djecu za školu i vrtić i osjetila kako mi vrh stomaka dodiruje rebra. Zasmetalo je. I tako, odluka je pala kad sam grabila da dohvatim sinovljeve cipele iza ormara. Kako to kod mene biva, da ne bih odustala, provjerila sam koji treninzi su mi dostupni. Cardio Boks. U istom terminu kad i ćerkin čas baleta. U zgradi do. Boks. Ja i boks?! Nespojiva kategorija. Nisam se mogla zamisliti kako mlatim po vreći i ne izgledam urnebesno smiješno. Kao kengur koji se tuče. Ipak, pomirila sam se sa tim da, ukoliko ne želim da sto puta u toku sedmice palim auto i razvozim što sebe, što djecu, moraću da probam, pa makar poslužila drugima da se nasmiju.

I tako, krenem. Uzmem bokserske rukavice i zaputim se na trening. Zagrijavanje… navuci rukavice.

,,Idemo! Brzi direkt! Aperkat! Kroše!’’

A ja kao Alisa u zemlji čuda. Ne vidim razliku između ova tri pokreta. Mlatim po onoj vreći kao sumanuta. Srećom, drugi su usmjereni na izbijanju vazduha zamišljenim protivnicima. U jednom momentu sam se opustila počela da zamišljam svog protivnika. Mislim da je i zadnja kap ljutnje, nervoze, gorčine i tuge isparila iz mene. Udri Tanja, navali, razbij, ti ćeš meni da kažeš?!, evo ti za ono, za ovo I ono drugo! Ko neće da večera? Na kupanje bre, mrdajte! Jedi tu boraniju, pasulj, grašak! Šta nećeš, vidiš li kako sam jaka? Kad sam izređala sve i izduvala se dođe kraj treninga. Kakva crna meditacija, duboki udisaji, smirivanje?! Nama je potrebno da izbacimo sve i da od tempirane bombe postanemo mirno more (barem dok ga vjetar ponovo ne uzburka).

Ja sam Roki Balboa. Snažna kao stijena. Dobro, malo ljepša od Rokija, al’ me razumijete. Mislim da su mi svih ovih godina trebale samo bokserske rukavice i vreća. Da se ispraznim kad god sam bijesna, ljuta, tužna, razočarana.

Razmišljala sam šta da vam poželim za Novu godinu. Nađite svoj izduvni ventil i ne zadržavajte emocije. Niko od nas to ne može dugo da radi, a na kraju puca po svim sastavnim dijelovima. A osim toga, zar želimo da nam djeca rastu uz nas koji se samo pretvaramo da je sve dobro da je potrebno da samo mislimo pozitivno a problemi će da nestanu sami od sebe. Pa kad porastu misle da su nenormalni ako nisu u stanju da se izbore sa negativnim emocijama. Jedino što tako uradimo je da ih zakopamo i pretvaramo se da ne postoje. Odajemo utisak da se mi lagano nosimo sa svim izazovima. A istina je sasvim drugačija. U redu je izvikati se i udarati, psovati kad nas djeca i oni koji bi nas okarakterisali kao ludake nisu u blizini.

Zbog toga nabavite vreću i bokserske rukavice. Pustite neku muziku koja vas tjera na mrdanje glasno, najglasnije, da vas ne čuju kad izgovarate ružne riječi. Raspalite po vreći. Bolje nego po partneru, djeci, rođacima i komšijama. Ili prijateljima sa društvenih mreža.

Nakon dobrog treninga sve mi lakše padne. To vam dođe kao psihoterapija nakon koje, kroz par mjeseci, izgledate bolje. Postanimo zgodni Roki.

 

 

Advertisements

Zvala bi se Jelena. Marija. Milica. Ili nešto kraće, modernije – Una, Mia, Tea. Imala bi plave uvojke koji bi joj nestašno poskakivali dok raširenih ručica trči nasmijanom licu ispred sebe. I toplom zagrljaju u kojem sve dječije brige nestaju, a tmurne misli odraslih se tope. Možda bi ti uvojci bili smeđi, ili zift crni. A oči zelene, vrijedne više od hiljadu smaragda. Neprocjenjive. Ili tamne kao noć u kojoj ne razlikuješ dva tamna polja koja se dodiruju. Ruke bi joj bile jednako nježne i mekane, pune ljubavi bezgranične.
Možda bi bila poslušna. Ili tvrdoglava. Svakako bi te iz tvog svijeta izmjestila na ovaj ili onaj način. Pomjerila bi ti granice kao da su od gume sačinjene, a ti si mislio da su čelične, neprobojne. I kad bi najljući bio sjetio bi se da je od tebe nastala. I da sasvim sigurno ima onu tvoju nezgodnu narav kad nešto silno želiš. Oprostio bi joj, dakako. Svaki put, prije nego što bi joj dao da to vidi.
Zaljubila bi se, jednog dana, sasvim sigurno. Na trenutak bi prestao da budeš centar njenog univerzuma. Postao bi ljubomoran na njenu ljubav prema nekom tamo klipanu koji se usudio da joj otme srce. Boljele bi te njene suze neutješne i ne bi joj mogao objasniti da niko nije vrijedan njene tuge, jer je za ljubav stvorena. Da voli i bude voljna. Kako ljubav, nikako, ne treba da boli. Iako znaš da se bez toga ne raste i da će biti još njih zbog kojih će plakati. Utješan, što će i to jednog dana prestati. Moleći Boga da nađe svoju sreću. Čovjeka koji će znati da cijeni tvoje blago. Ili da, jednostavno, bude srećna, pa makar ostala sama.
Postala bi naučnica. Učiteljica. Frizerka. Domaćica. Nije ti to ni bitno. Imala bi život kakav je željela i u tvojoj mašti, jednog dana, na svijet donijela unuke. Oni bi ti širili ruke i obasipali poljupcima, ogrijavali osmjesima. Grlili bi jako, najjače – da pukne! Opraštao bi im sve one nestašluke zbog kojih si nju nekada kažnjavao, a njih bi još i branio od nje koja ih je rodila. Pravdajući ih da su samo djeca i da su još mali da bi naučili. Trpeći njene namrštene obrve zbog čokolade, krišom tutnute u dječije ruke, pred ručak. Znao bi da će ona jednog dana da razumije tvoje izbrisane granice preko kojih nekada prelazio nisi, a sada se pretvaraš da nikada nisu ni bile tu.

Njena djeca bi stvorila svoje porodice. Bilo bi ih deset, petnaest, pa možda i više. I puta toliko osmijeha, zagrljaja, ljubavi i radosti. Iskre koje podmlađuju dušu. Da ne pominjem generacije koje bi potekle od njih, baš kao što je ona od tebe. Krv tvoje krvi. Iako bi prezime mijenjale kako bi u novi dom ulazile. Loza tvoje porodice plela bi se koz potomke njene i tvoje. Nebitno je čije ime nose.
Zvala bi se Jelena. Marija. Milica. Ili drugačije. Da je samo dobila šansu da bude tvoja kćer. Da ti prezime nije bilo bitnije od svega ovoga što bi uz nju prirodno došlo. I sigurna sam da je ne bi zvao “tuđom večerom’” već kod prvog osmijeha koji bi ti kao beba uputila. Privio bi je na grudi i topio se, dok god i misao o mogućnosti da bi možda bolje bilo da je bila muško. Bila bi tvoja kćer. Tvoj ponos. Ljubav.
Ne zove se ni Marija, ni Milica. Una ili Lea. Ona je jedna od preko 3000 žena kojih u Crnoj Gori nema. A koje je Bog poslao na zemlju. Nekome je bilo bitnije šta joj se kroz život, nakon imena, piše. I čijom se zove. Tri hiljade ljudi, odraslih i, reklo bi se razumnih, nalik drugima, odlučili su da prekinu trudnoću i tek započeti život koji pulsira u utrobi, samo zato što je sudbina odredila da bude ženskog pola. Ne mogu a da se ne zapitam, kuda naše društvo ide? I šta nam je bitnije od potomstva, kojeg god pola bilo? Koju ulogu smo se drznuli da odigramo kada odlučimo da prekinemo život jer nije ispalo onako kako mi to planiramo? Čak ni Bog nije toliko surov. Jer da jeste, ljudi bi odavno prestali da postoje. Ne bi bilo žena kroz čije utrobe bi se nastavljala loza, tvoja ili tuđa.
Moje riječi nastale su u grču mučnine na samu pomisao da je na svijetu i dalje bitno kojeg si pola. Da ti to odrđuje vrijednost i da li ćeš, uopšte, dobiti šansu da živiš. Kampanja #Neželjena se bori protiv selektivnih abortusa u Crnoj Gori. Nemojmo ćutati. Možda zbog jačine našeg glasa jedna djevojčica dobije šansu za život.
*Zove se Sofija. Ima kosu smeđu i oči kojima boju ne mogu odrediti od rođenja. Duboke, kao da kriju nedokučive tajne svemira. Osmijeh joj je širok, a smijeh glasan. Željela sam je dugo prije nego što je odlučila da se ušuška u mojoj materici. Ona je moja voljena kćer. Željena, najželjenija.

 

Izvor: Gracija

Noć u kojoj sve dobija smisao može da osvijetli i najnejasnije kutove duše. Kao kad imaš slagalicu čije dijelove nikako da uklopiš, a onda pronađeš djelić koji ti nedostaje i slika se sama sklopi. Ima dana kada ti nikako nije jasno zbog čega ti stvari izmiču iz ruke. Ljudi. Dešavanja. Ljubavi. Većinu vremena mislimo da pravimo izbore radi izbora, a zapravo je taj izbor samo skretnica do puta kojim trebamo da idemo.

To što sam se, sa svojih 18g ,,smrtno’’ zaljubila u jednog dečka odvelo me na fakultet u tom gradu. A fakultet odredio posao i mjesto u kojem sada živim, imam porodicu i pišem. Da li mi je bilo jasno zbog čega sam se tako zalijepila za njega? Nije. Čak sam i samu sebe osuđivala zbog načina na koji sam odabrala svoje zanimanje. I bilo me, u najmanju ruku, blam da to samoj sebi priznam. To što sada pišem, mogu da zahvalim njemu. Da ne bi njega, vjerovatno ne bih ni pomislila da studiram fakultet koji sam upisala. Ne bih došla ovdje za poslom. Niti bih upoznala svog sadašnjeg supruga. Ovo dvoje djece koja su me inspirisala na pisanje u kojem toliko uživam ne bi postojala.

Najzahvalnija sam onima koji me nisu htjeli. Koji su me odbili za bilo šta. Da nije bilo njih i njihovog crvenog svjetla, ja ne bih bila na mjestu gdje sam. Zahvaljujući nekim ljudima koji su bili toliko štetni po mene da sam zbog njih plakala svakog dana, nikada ne bih naučila da cijenim mir koji sam poslije čvrsto zgrabila.

Naučila sam, vremenom, da se oslanjam samo na sebe. Da više osluškujem ono što mi duša govori, a manje druge koji misle da je nešto dobro ili loše za mene. Ono što me je boljelo je odsustvo podrške od ljudi za koje bih i ruku u vatru stavila i bila tu za njih da vičem i plješćem iz prvih redova najjače što mogu! Ali, hvala i njima. Zbog njih sam naučila da ne očekujem previše, čak i od onih koje u zvijezde kujem. Na svom putu sam sama. Zbog njih koji nisu bili uz mene kad mi je bilo najpotrebnije svakodnevno sam sretala druge ljude koje nisam zadužila ničim, a opet su tu. Duvaju svom snagom vazduh iz svojih pluća u moja jedra. Čine da ne gubim vjeru da ovo što radim nešto znači. Da se u mojim riječima prepoznaju. I da su podstaknuti na maštanje i želju da uljepšaju sebi dan i život.

Da me onaj za kojim sam izgarala tiho, u sebi, zagrlio i poljubio onda kada sam to najjače željela, bilo bi isto kao da nisam upoznala onog u kojeg sam se do ušiju zaljubila i odredila sebi pravac u karijeri, samo da bih mu bila bliže. Ne bih danas bila ovdje. I ne bi bilo prilike da imam život koji sada živim.

Kristalno jasno postade večeras sve ovo, dok sam milovala ruku sina koji je lagano tonuo u san. I gledala nju koja je već odavno odlebdila u zemlju snova. Život nam ne određuju toliko otvoreni putevi, koliko crvena svijetla na semaforima. Znakovi zabrane. Mrak od kojeg bježimo. Tuga zbog koje grabimo ka sreći.

Čak i kad te sjeta uhvati pitajući se kakav bi ti život bio da si napravio drugačije izbore, samo pogledaj oko sebe. Vjerovatno da to što vidiš – ne bi postojalo. Možeš li da zamisliš svoj život bez toga?

 

Zatvoren krug

 

Stigla je još jedna zima. Živa u termometru se spustila iznad ugodne. Učinila je da nam se mišići grče a ruke češće grle. Hladan vazduh uspori sve. Pokrete, misli, dan. Jedino što oživi je sjećanje na vrijeme prepoznavanja.

Duša zna kada je neko čuje.  Od toga se iznutra raste. Najlakše pamtimo one koji su umjeli vidjeti prostor gdje se ušuškalo srce. Umjetnost je punom pažnjom gledati kroz tuđe zjenice.  Vidjeti ono što se nalazi u njihovim dubinama.

Imala sam jednom tebe koji nijedan drugi dio mene vidio nije. Nekada mi se činilo da si mogao u njima da nestaneš.  Priželjkivala sam… o! kako sam samo htjela da ti i sve drugo postane drago!

Nisi vidio. Barem se nikada nisi odao.

U danima kada te se najćešće sjetim, zagrebeš snažno. Kao kad sam prvi put prihvatila da hodamo po otvorenom krugu. Vrtimo se. Dajemo i primamo život. Stojimo u bezveremenom prostoru. Odsustvu svega onoga što nas ostalih trenutaka gazi i savija. Stidljivo grabim vrijeme jer znam da ćemo ponovo zapeti na istom mjestu, dok god krug ne zatvorimo.

Izbor je đavolja rabota.

Ako li je to ljubav, utapam sve oko sebe. Imam samo nas. Nalik je uplašenoj ptici koja bi svakog časa mogla da otprhne. To joj je priroda. Zatvorena, lagano umire.

Razdvojenost je, pak, osuda na traganje. Za nekim sličnim. Uz koga mogu prividno da dišem. Dok god ne postanem samo ljuštura puna sjećanja.

Nju sam odabrala. Stabilnost. Temelj svih drugih nesigurnosti i bola koji  sam pažljivo čuvala. Sada bih se opravdala da drugačije nije moglo. Možda samo nisam bila dovoljno hrabra dok si me ubjeđivao da jedno za drugo nismo. Ne puštajući me, pride.

Počela sam da tonem. Borim za vazduh. Prškam po sjećanjima i crpim iz buke uspomena u glavi one tračke svjetlosti koji su me nekada hranili.

Nisi čuo ratove koji su se u meni zbivali. Izvježbana do besvjesti. Iz straha da mi se stakleni dom ne sruši. Ovaj koji sam svjesno slagala jednu po jednu prozirnu ciglu. Što je zid postajao viši to sam manje zraka imala. Disala pliće. Štedjela vazduh za ,,ne daj bože’’.

Postaneš mi potreban. Jako, da boli. U danima kada noći postanu toliko hladne da na svjetlosti možeš da prepoznaš obrise sopstvenog daha.

Vidim te. Gledaš mi kroz zjenice u dušu koju po svim dijelovima znaš. Odem. Ponovo potonem. Danima se davim. Pljusneš mi u lice sve ono što mi nedostaje. A čak nisi ni svjestan bure koja se u meni zbiva.

Smješim se. Nestajem. Sve u isti tren.

Postoje i oni dani kada svoje izbore i život prigrlim. Uživajući u svakom trenutku svakodnevice. Preživljavam prilagodbom. Ubjedim se da je tako moralo da bude. Da drugačije nikada nije ni moglo.

Ako je trebala da se rodi, do sada bi dostigla zrelost. Imali smo svoje prilike. Ide mi to, nekako. Ponekad i jako dobro, sjajno! Sve do nove zime. Kada mi zaškripe čizme u snijegu i, kao u fantastičnoj priči, bivam prebačena u stvarnost gdje postoje samo savršene, propuštene prilike. Smijeh koji me otključa.

Pustim tada bujicu koja me raznese.

To je ono spajanje na krugu koji sam ostavila otvorenim. One noći kada si mi rekao da smo stvoreni za prijateljstvo. Brišući ukradeni poljubac od prethodne večeri kao da se nikada ni desio nije.

Ali jeste. I zapinjem po tom ukradenom fizičkom svaki put kad sam sama među ljudima. Da sam bila manje hrabra tada do sada bih sigurno povjerovala.

Da smo za prijateljstvo stvoreni.

Drugo ne postoji.

 

(Iz dnevnika maštanja. Ja, 2005.)

blog-2-Image-source-Twitter

Ošašavitis

Istraživanja su pokazala da od ošašavitisa, poremećaja nervnog sistema izazvan dječijim pundravcima, obolijeva 98% populacije roditelja. Onih 2% koji su blagosloveni odusutvom ovog poremećaja ne umiju da objasne zašto su toga pošteđeni, mada su zbog toga istinski srećni i zadovoljni. Posebno kad se nađu u društvu ili neposrednoj blizini odrasle osobe koja se nalazi u akutnoj fazi ošašavitisa. Uzroci nastajanja ovog poremećaja nisu sasvim jasni naučnicima. I kao što to obično biva, kada ne znaju zašto se to dešava, okrive genetiku. ,,Njena majka je bolovala od ošašavitisa, baka, prabaka, a kažu i čukun-baba. Sve je to u genima.” I sad, kad ukapiramo da ni nas nije promašio ošašavitis, šta da radimo? Kako da se sačuvamo od posljedica? Neki tvrde da trebamo da se strpimo dok djeca ne porastu. Moje pitanje je, u najgorim fazama bilo: ,,A do koje visine?”

Sluteći po izjavama naših roditelja, ošašavitis nije prolazan. Samo se vremenom naviknemo na njega i prihvatimo ga kao hronično oboljenje. Kao urtikarija kada imate fazu u kojoj crveni užasno-svrbeći pečati iskaču po cijelom tijelu i budite se deformisani, do faze kada vas sa tijela svakog jutra pozdrave sitne svrbeće tačkice, tek kao podsjetnik da nikada nije gotovo. To vam dođe kad se sviknete na oboljenje. Počešete mjesto i za pola sata nema tačkica. Al’ znate da nije gotovo. I da će i dalje da se pojavljuju. Takav vam je i ošašavitis. Dok se ne naviknete, izluđuje vas. Kad se naviknete, siknete par puta i povuče se za pola sata. I ujutru je opet tu, čim vaša djeca otvore oči i ne žele da se obuku. Neće da navuku na sebe tu kombinaciju koju ste im pripremili. Ili su smislili kombinaciju u kojoj bi ih pustili samo u cirkus ili na maskenbal, jer već vidite ljude koji zure u vaše dijete i pitaju se ima li ono koga normalnog kod kuće. Kad se naviknete, onda dođu i dani kad vas je briga i za te ljude koji bi u čuđenju zurili u vaše dijete. Jednostavno, živci vam postanu draži od katastrofalne odjevne kombinacije.

Kad vas ošašavitis uhvati pod svoje, onda do ludila mogu da vas dovedu i stvari koje niču po kući kao pečurke. Korpa za veš koja izgleda kao da je počela da proizvodi nove stvari, jer podsjeća na uzavreli lonac koji bi svakog časa mogao da eksplodira. Igračke koje se stalno stvaraju na mjestima gdje ste im zabranili pristup. Mravlji zalogaji za vrijeme obroka koji otegnu isti do u nedogled. Kolege na poslu koji mljackaju, pa imate želju da viknete: ,,Zatvori usta dok jedeš!”. Ili odrasli koji grickaju nokte pa vam se pod kožu uvuku sićušni mravi koji vam gamižu po cijelom tijelu i sve u vama vrišti da im onu ruku izvučete iz usta. I viknete, dakako: ,,Vadi tu ruku iz usta, razbolićeš se!”.

Kad uhvatite sebe da se nalazite u napadu ošašavitisa, a djece nema u blizini, onda znate da ošašavitis upravlja vašim životima. I ne nadajte se da će proći kad vaša djeca porastu, jer se samo mijenjaju situacije koje ovaj poremećaj izaziva. Ošašavitis je vaš doživotni drug. Morate naučiti da ga prigrlite i da ublažite njegovo dejstvo. Ukoliko ste kontrolor po prirodi, onda vam ovaj poremećaj još teže pada. Evo, npr. sad je moj suprug razgrnuo zavjese i ja vidim musava stakla od prstiju moje djece i dođe mi sad da skočim i navučem zavjese. Eventualno, njemu pokvarim dan. A on ne vidi šta mi je u glavi, vidi da ja pišem ovu kolumnu. Mrlje neće nestati ni kad ih očistim, samo će ih zamjeniti nove koje će mi se rugati. Mogu da biram: da poludim zbog mrlja ili da navučem zavjese i pretvaram se da ih nema dok ne nađem vremena da ih se riješim. Ošašavitis me stigne i kad vidim ruke koje se prislanjaju na svježe očišćena stakla. Tada, obično, imam samo jednu želju. Da stakla ostanu čista 24h samo da ne nađem nijednu mrlju. Kakva želja! Kao da tražim od Deda Mraza da mi pokloni Rudolfa sa crvenim, svijetlećim nosem za Novu godinu. Takav irvas ne postoji, kao ni stakla bez mrlja dok god ne porastu da se hvataju za kvaku i nemaju potrebu da oližu staklo, čisto eto tako što bi da probaju.

Živim sa ošašavitisom. Na neke uzročnike-izazivače ne reagujem, iako me i dalje nerviraju, a na druge sam oguglala. Ima, dakako, i onih koji me i dalje izluđuju i pretvaraju u mama-rogu. Kad me ošašavitis savlada osjećam se toliko loše da svaki put donesem čvrstu odluku da više to sebi neću dozvoliti. Da ću naći način da spriječim njegovo pojavljivanje ili da ću se skloniti, ukoliko ga izazivaju situacije koje su, same po sebi, smiješne. I kad moja reakcija prevazilazi izazov. Razlozi  obično leže u našem djetinjstvu i sadašnja situacija nas samo podsjeća na doba kada smo i sami bili djeca i imali pundravce koji su uzrokovali ošašavitis kod naših roditelja. To je bilo doba kada je neko drugi bio moćniji od nas i mi nismo bili u mogućnosti da donosimo odluke. Ali, sada imamo moć. Samo što s vremena na vrijeme zaboravimo na to i djeluje kao da su naša djeca moćni vanzemaljci koji uvijek uspiju da nas ošašave kad god to požele. Zaboravljamo da smo, nekada, i sami takvi bili. Možda čak i gori.

Pundravci ne nestaju odrastanjem. Oni su uvijek tu. I veliki i mali ih imaju, samo što ih neko kontroliše bolje od drugih. Pundravcima je osnovni zadatak da uzrokuju ošašavitis. Iskontrolišimo svoje pundravce, pa ćemo se lakše nositi sa pundravcima naše djece. Ošašavitis je hronično stanje. Prigrlite ga. Ne nestaje, nikada. Ne trebaju mi naučnici sa dokazima za to. Vidim.

Izvor: Gracija

 

Photo: https://www.facebook.com/cafemombusymoms/