Noć u kojoj sve dobija smisao može da osvijetli i najnejasnije kutove duše. Kao kad imaš slagalicu čije dijelove nikako da uklopiš, a onda pronađeš djelić koji ti nedostaje i slika se sama sklopi. Ima dana kada ti nikako nije jasno zbog čega ti stvari izmiču iz ruke. Ljudi. Dešavanja. Ljubavi. Većinu vremena mislimo da pravimo izbore radi izbora, a zapravo je taj izbor samo skretnica do puta kojim trebamo da idemo.

To što sam se, sa svojih 18g ,,smrtno’’ zaljubila u jednog dečka odvelo me na fakultet u tom gradu. A fakultet odredio posao i mjesto u kojem sada živim, imam porodicu i pišem. Da li mi je bilo jasno zbog čega sam se tako zalijepila za njega? Nije. Čak sam i samu sebe osuđivala zbog načina na koji sam odabrala svoje zanimanje. I bilo me, u najmanju ruku, blam da to samoj sebi priznam. To što sada pišem, mogu da zahvalim njemu. Da ne bi njega, vjerovatno ne bih ni pomislila da studiram fakultet koji sam upisala. Ne bih došla ovdje za poslom. Niti bih upoznala svog sadašnjeg supruga. Ovo dvoje djece koja su me inspirisala na pisanje u kojem toliko uživam ne bi postojala.

Najzahvalnija sam onima koji me nisu htjeli. Koji su me odbili za bilo šta. Da nije bilo njih i njihovog crvenog svjetla, ja ne bih bila na mjestu gdje sam. Zahvaljujući nekim ljudima koji su bili toliko štetni po mene da sam zbog njih plakala svakog dana, nikada ne bih naučila da cijenim mir koji sam poslije čvrsto zgrabila.

Naučila sam, vremenom, da se oslanjam samo na sebe. Da više osluškujem ono što mi duša govori, a manje druge koji misle da je nešto dobro ili loše za mene. Ono što me je boljelo je odsustvo podrške od ljudi za koje bih i ruku u vatru stavila i bila tu za njih da vičem i plješćem iz prvih redova najjače što mogu! Ali, hvala i njima. Zbog njih sam naučila da ne očekujem previše, čak i od onih koje u zvijezde kujem. Na svom putu sam sama. Zbog njih koji nisu bili uz mene kad mi je bilo najpotrebnije svakodnevno sam sretala druge ljude koje nisam zadužila ničim, a opet su tu. Duvaju svom snagom vazduh iz svojih pluća u moja jedra. Čine da ne gubim vjeru da ovo što radim nešto znači. Da se u mojim riječima prepoznaju. I da su podstaknuti na maštanje i želju da uljepšaju sebi dan i život.

Da me onaj za kojim sam izgarala tiho, u sebi, zagrlio i poljubio onda kada sam to najjače željela, bilo bi isto kao da nisam upoznala onog u kojeg sam se do ušiju zaljubila i odredila sebi pravac u karijeri, samo da bih mu bila bliže. Ne bih danas bila ovdje. I ne bi bilo prilike da imam život koji sada živim.

Kristalno jasno postade večeras sve ovo, dok sam milovala ruku sina koji je lagano tonuo u san. I gledala nju koja je već odavno odlebdila u zemlju snova. Život nam ne određuju toliko otvoreni putevi, koliko crvena svijetla na semaforima. Znakovi zabrane. Mrak od kojeg bježimo. Tuga zbog koje grabimo ka sreći.

Čak i kad te sjeta uhvati pitajući se kakav bi ti život bio da si napravio drugačije izbore, samo pogledaj oko sebe. Vjerovatno da to što vidiš – ne bi postojalo. Možeš li da zamisliš svoj život bez toga?

 

Advertisements

One thought on “Možda baš zato…

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s