Umiješ li da ćutiš udvoje?, umalo da te pitam.

U polumraku. Uz pjesmu koja zove da ne skrenem pogled.

Pozovem te da staviš ruku oko mog struka. Samo jedan ples.

Našao bi million i jedan razlog da ne učiniš to?

Ili bi shvatio da je život jedan? Da drugi trenutak ne postoji.

Samo taj. Samo sada.

Jedna tišina bi promijenila sve.

Tok misli, krvi u venama, pravac na stazi života.

Kao da oboje to znamo, pričamo u beskraj. Ne damo tišini da nas zbuni.

Gledamo se u oči, bez glasa.

Spustim čelo na tvoju bradu. Mirišeš mi kosu. A rukom me privučeš sebi, iako smo već sasvim blizu.

Umjesto tišine provejava strah. Kroz svaku šupljinu među kostima.

Strah od patnje. Krivice. Rušenja. Onoga što nosi sutra.

Nije li tako oduvijek?

Nikada nismo umjeli da ćutimo.

Zato i ne znamo… šta bi se dogodilo kada bismo bili tihi.

A u pozadini svira lagana pjesma. Ili je te večeri maestro sama tišina.

Pogled na zjenicama, a usne nijeme.

Taj trenutak bi promijenio sve.

Srušio bi jednu planetu. I stvorio sasvim novu.

Ko zna… možda bi baš ona postala divno mjesto za disanje udvoje.

Pitam se… Hoćemo li ikad znati da ćutimo?

Nas dvoje.

 

Tatjana Kuljača
Januar, 2018.

 

Advertisements

4 thoughts on “Ćutnja

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s