Reci neizgovoreno

 

Odavno ne očekujem ništa posebno od januara. Ne pravim planove, čak ni da Boga nasmijem. S godinama shvatiš da su najbolji potezi napravljeni neplanski. Odreaguješ kad ti je pravi dan za neku odluku. Ovo sjajno pali kod dijeta. Manite se onih koju ćete sprovoditi od ponedeljka. Nema od toga ništa.

Miris početka nove godine ispari sredinom mjeseca. Kad tome dodamo omršali novčanik jer ,,Nova godina je samo jednom godišnje’’, onda je uvod u apatiju osiguran. Osim ako niste od onih koji se bude sa uzvikom ,,Danas je divan dan!’’

Doduše, prilično sam ponosna na prošlu godinu i sebe u njoj. Neke od njih su lične pobjede koje dijelim samo sama sa sobom u tišini. Nemaju mnogo veze sa ostatkom svijeta. Napravila sam tajni dogovor sa sopstvenom dušom da porušim granice koje mi nisu dale da dišem, da se širim. Kao da se panično plaše da taj put na koji ću zagaziti nije moj.

Granice ne znaju, svaki put na kojem sam treperila iznutra jeste bio moj.

Prošlu godinu označila bih kao godinu velikih borbi. Početak ove donio mi je neke hrabro-lude postupke koji za koje je odluka pala u trenutku kad sam osjetila da je pravi. I neke spoznaje zlata vrijedne.

Najveći neprijatelji, prvo duše, pa onda i organizma su neizgovorene riječi i potisnute emocije. Kad ih duboko zakopamo one ne idu nikud. Ostaju da rovare po duši čineći je bolesnom. Često je uzrok jedno neizgovoreno ,,izvini’’, ,,oprosti’’, ,,teško mi je da oprostim i zaboravim’’, ,,volim te, iako to ne umijem ničim da objasnim’’. Lako ih progutamo a teško preko usana pustimo. Postanu uzrok nesanica, nemira. Pretvorimo ih u sliku, priču ili stih. Istrčimo. Ali, dok ih ne pustimo glasom one ne idu nikuda.

Ostane to neizgovoreno, neprimjetno, duboko u nama. Kad progovorimo, počinje iscjeljenje. Bolje je izbaciti nešto iz sebe poslije decenije, nego nikad. Bar u slučajevima kad nam je teško da otpustimo ono što nas muči i probada. S godinama nam se učini da je ono neizgovoreno prestalo da pulsira i diše. Vratimo se životu. Sem povremenog grebuckanja po srcu ne osjetimo ništa.  A onda nas stigne uz samo mali podstrek. Vidimo svoje neizgovoreno kao u ogledalu. Tad shvatimo da je poraslo u ljudsku veličinu i da nas obuzima cijele.

Ne želim više da čuvam riječi u tišini. Neka ovo bude godina velikog čišćenja duše. Zamahnem metlom i izmetem napolje. U vazduh. Pred onoga kome je namjenjeno. Možda mu je i bilo potrebno da čuje.

Kad neizgovoreno kažemo mi zatvaramo jedna vrata, možda. Nikada ne možemo znati šta će to proizvesti. A možda ih samo otvorimo šire, umjesto da kroz njih virimo. Zatvore li se, otvoriće se neka druga koja se mogu pokazati kao prava. Pustiće nas na put koji je za nas bolji.

Izrekla sam neizgovoreno. Širom otvorila poklopac Pandorine kutije. Znala sam da će duhovi prošlosti da se uznemire. Podivljaju. Natjeraju one od kojih su riječi bile skrivene da se u sopstvenu dušu zagledaju.

Nisam zatvorila vrata. Žao mi je što to nisam ranije uradila. Valjda to ide s godinama. Bitnije ti je da u duši ostaneš čist nego šta će drugi reći. I oće li s tobom omesti tuđe dvorište, jer za svoje vremena nemaju.

Dobila sam mnogo. Odgovore. Objašnjenja. Koja sam, doduše, naslućivala. Sa tim je stigla i emocija koju, pak nisam slutila. Zbog koje žalim što nisam progovorila odavno. Vjerovatno bi mi život bio oslikan drugim bojama na nekom sasvim drugačijem platnu.

Budimo mi u redu, a ostalo će se već nekako posložiti po kosmičkom rasporedu. Iskrenije je uvijek pametnije. Poštenije. Bolje nego da po tijelu rovari i donese bolest, dvije.

 

Kolumna, Gracija br. 124, 02.02.2018.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s