Kako započeti pisanje?

Da bih pisala dovoljna mi je tišina. I četri bijela zida. Ne treba mi inspiracija izvan mene same. Slike dolaze spontano, nepozvane. Ne pitaju da l’ je zgodno vrijeme. Kuckaju, lupaju na vrata uma, grebu da uđu, poput promrzlih, izgladnjelih putnika namjernika. Moje je samo da ih pustim. Zarobim olovkom na papiru.

Kad zapišem misao, znam da је priča, којu ću oko nje da ispletem, zauvijek moja. Vratim joj se kada sam spremna da joj se posvetim. Ne propuštam da zabilježim slike i misli. Sporadične ideje. Čak iako mi u datom trenu nemaju nekog smisla. Znam da mi nisu date bez razloga i imam puno povjerenje da će smisao doći onda kada je najpovoljnije da priči dam nastavak.

Pamtim početak pisanja svake knjige, dovršene i nedovršene. Ima nečeg čudesnog u svakom početku, a prati ga neobjašnjiv osjećaj u utrobi.

***

– Ko si sad ti? – upitala sam dječaka plave kose i bucmastih obraza, čija mi se slika stvorila u mislima dok sam išla na posao.

– Luka – mirno odgovori dječak.

– Šta želiš od mene? 

– Ja bih u tvoju priču – reče staloženo, potpuno neometen činjenicom da je rukopis knjige već završen. Nije bilo prostora za prepravke i nove likove.

– Ali, gdje sada da te umetnem!

Dječak sleže ramenima.

Ušao je u novu bajku. Pravio je društvo Sofiji u novoj avanturi. Otkrio je o sebi čudesne stvari, kao i ja, dok sam je stvarala. Kao onda kada sam primakla očima privezak od labradorita i shvatila da su moje čudno obojene oči identične kamenu koji me je privukao k sebi iz gomile drugih kamenčića. Za labradorit kažu da otvara vrata drugih svijetova. Tako nastade narod Melodijaca sa očima boje neobično zelenog kamena. A Sofija i Luka im, takođe, pripadaju.

Završivši i zadnju korekciju teksta za bajku ,,Luka i Sofija u čudesnoj šumi”, legla sam da odmorim. Dok sam spuštala glavu na jastuk slike su same dolazile…

Prostrana biblioteka sa kupolom i nekim čudesnim simbolom na vrhu… Cerovo drvo prepuno crvenog lišća koje šušti na vjetru… Sofija, kroz koju živim, osjeća mirise spolja.. čuje misli djece koja je okružuju… čuje pjesmu i zov drveća. Shvata da nije obična djevojčica.

Nova priča mi je upravo darovana. Vodi u podzemni svijet, narodu kojem pripada Sofija. Odustanem od dremke, uzmem olovku i papir i zapišem to što vidim. Vraćam joj se u rijetkim trenucima mira i tišine. Da vezem čudesna tkanja od mašte i stvarnosti. Za mene je svaka priča stvarna jer živim kroz sve likove. Tako im udišem život. ,,Ključevi mudrosti’’, stižu na proljeće, obećavam.

Strah od pokušaja da se oprobam u pisanju romana bio je savladan u jednom čudesnom momentu. Sjedeći na radnoj stolici zurila sam, odsutno, u drvo ispred kuće. Prilično umorna, nisam se uspjela koncentrisati na zadatak ispred sebe. Sklopila sam oči. A onda sam je vidjela…

Mlada žena, sa novorođenom bebom u naručju, bježala je od nekoga kroz kamene hodnike srednjevjekovnog zamka. Nisam imala ideju ko je ona. Niti od koga bježi (ne mora ni da bude sve jasno u početku). U mislima sam čula nečiji šapat MedičiNisam znala šta te slike, koje mi upravo dolaze, hoće od mene. Gotovo sam zaboravila na njih… Kroz nekoliko dana u mislima mi se pojavi jedno ime – Izabela. Pomislih da ima veze sa prijašnjom slikom, te, igre radi, ukucam Isabella Medici u Google pretraživač. Znam da je život čudesan i da umije da nam na najneobičniji način servira dijelove slagalice koju samo mi možemo sklopiti.

Pronašla sam Izabelu. Nesvakidašnja dama tragične sudbine. Povezala sam je sa Iskrom, glavnom junakinjom romana koji sam još davno započela. A mlada žena koja bježi sa bebom u naručju, idealno se uklopila u cijelu priču. Bila je spona između Izabele i Iskre. Dvije, naizgled, nespojive sudbine. 

Mogu da proniknem u srž osjećanja do te mjere da ponekad budem zbunjena – da li sam prenijela svoje osjećaje u imaginarne likove, ili sam preuzela njihove, stvorene u meni? Potrebni su dani da razdvojim sebe od likova u pričama koje pišem, da tačno razaznam šta je moje, a šta ostavljam njima.

Pisanje ne trpi forsiranje. Kad si spreman i otvoren ideje te progone. Tvoje je da ih zapišeš u onom sirovom obliku kako ti dolaze. Kasnije ih brusi. Oblikuj poput vlažne, glinene mase pod vještim prstima. Igraj se. Poštuj pravila. Prekrši ih tamo gdje ti je potrebno više slobode. Priča će, možda, promijeniti zaplet i kraj nekoliko puta dok ne postane onakvom kakva treba da bude. Kakva želi da postane.

Plaši te da li si dovoljno dobar? Učenje i savladavanje tehnike pisanja je rad. A ako nemaš ideju o čemu, uzalud ti tehnika. Kad imaš i jedno i drugo, nema razloga za strah. Pisanje se, svakako, neće usavršiti izbjegavanjem pisanja. Ako je to tvoja šoljica čaja, onda će te pisanje zasigurno obuzeti.

Za stvaranje bajki, ili nekih drugih priča, nije potrebno da imaš šiljate uši na rođenju, koje pomalo podsjećaju na vilenjačke (kasnije su se zaoblile, prestali su da me zovu vilenjakom). Ili oči boje labradorita koje ti na čudesan način pružaju uvid u imaginarne svijetove (možda samo drugim dimenzijama, ko zna?!)

A možda tvoja bajka ima sasvim drugačiji oblik? Upitaj Univerzum, koje darove ti sprema. Možda će ti biti teško da povjeruješ. Za početak, ne skrštaj ruke. Već primi blagoslove otvorenih dlanova. Poslije ćeš vidjeti šta ćeš sa njima dalje.

Umiješ li da prepoznaš darove s neba, ili ih brkaš sa nasumičnim mislima i idejama? Možda ih, samo, do sada nisi prepoznao kao bitne. Osluškuj pažljivije. Možda budu početak nečeg velikog.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s