Month: February 2019

Red Ruže

Published on by Tatjana Kuljaca4 Comments


30. godina nove ere

Noć je bila vedra, protkana oporim mirisom usahle krvi i muke u kricima stradalnika. Čekala je da svi odu, da bi ga dotakla i čula njegov glas. Sva učenja koja je primila za života od majke njegove i ostalih sveštenica nisu mogla da ugase bol. Parala joj je krvne sudove i kidala meso, kao da je i sama bila razapeta i ostavljena na milost lešinarima. Mogla je da ga osjeti, oduvijek. 

Izgrebanih koljena i poderanih dlanova od oštrog kamenja, dopuzala je do njega. Slabost je ophrva i dade sebi dozvolu da zajeca. Mokrim obrazima i usnama ljubila je krv na njegovim stopalima u kojima je, tek neprimjetno, i dalje pulsirao život.

  • Marija… – progovori tiho, ne otvarajući oči. Znao je da jedino ona neće moći da u potpunosti prihvati usud koji je i sam prigrlio ne bi li ujedinio ljudski rod.
  • Tu sam… – odgovori tiho, plašeći se da je ne čuje čuvar koji bješe usnuo nakratko.
  • Ne plači, Marija. Vratiću se… – šaputao je.
  • Obećaj mi… obećaj… – jecala je.
  • Imaj vjere u mene na samrti tijela koje mi trune, jer će moja duša konačno biti slobodna! Samo je čuvaj…
  • Koga? Mati tvoju?
  • Ne, ona zna… Čuvaj život koji, u tvojoj utrobi, upravo cvjeta. Neka bude kćer svoje majke. Poput krvavo crvene ruže koja bode, a opojno miriše… Neka bude krv moje krvi, glasa snažnog poput orkanskog vjetra, da se daleko čuje…

Spustila je dlanove na stomak. Toplina i širenje mekanih latica tek otvorenog pupoljka pulsiralo je u njenoj materici. Nastaviće njegov put. Svoj put. Istinu. Stvaranje. Svjetlost. 

…Zoveš se Sophia. Budi buđenje kreacije u svakoj ženi u kojoj bude i kapljica tvoje krvi, vjekovima u budućnosti…

…Zoveš se Sophia. Snaga si očeva i smjelost majčina da prkosiš zlu, karikama i zidovima koji ti čine granice.

…Zoveš se Sophia. Ljubav si naše ljubavi u kojoj je utkana ljubav za prijatelje i neprijatelje cijelog svijeta. Onako kako i sam Bog voli.

…Zoveš se Sophia. Jer si udah mog udaha i dahom svojim daćeš život mnogima kojima je duh zamro u još živom tijelu.

…Sophia… značićeš najviše u vremenu kada žene budu zarobljene u prividu slobode.

…Sophia… budi im svjetlost.

22.02.2019.

Bila sam spremna. Udahnula sam duboko i zatvorila oči. Jak poriv, poznat, nikada objašnjen, cvjetao je u mojoj utrobi a njegov sladunjav miris opijao je svaku ćeliju mog tijela. Bio je tu, oduvijek, koliko god da sam se borila i sklanjala ga. Pokušavala da se uklopim u ostatak svijeta i podredim aršinima društva – nije išlo. Potreba da kriknem i izbacim sve ono što sam stvorila u umu i svojim rukama nikada nije bila toliko jaka! Jagodice na prstima su pucketale poput drveta u plamenu.

Iza sklopljenih kapaka slika je bila živa. Držeći se za ruke, u krugu, bile smo pozvane. Prozvane. Željne kreacije, priznanja, mekoće, lakoće. Pulsirale smo poput Zemlje. Jasno sam čula ritmični zvuk majčine utrobe… Tijelo mi se kretalo u ritmu pulsa. Bile smo jedno, potpuno sinhronizovane.

Najednom se stvorila ispred mene. Blaga, mila, odlučna i srdačna. Prinese usne mom čelu i pomilova me mekanim dlanom po obrazu. Poput majke koja se u isto vrijeme ponosi, raduje i voli. Palcem mi iscrta malenu ružu na mjestu između obrva. I po jednu na unutrašnjoj strani zgloba šake. A onda je klekla na koljena, dohvatila moje članke i na njima oslikala malene crvene ruže. Poklonila se mom rođenju, baš ove godine kada sam već sasvim zrela osoba. Spremna da krenem putem kojim sam i došla. I stvaram ono šta mi je dato. Bila je tako poznata… Kao da je oduvijek tu. Zaplakala sam… U mojoj utrobi nešto mekano i toplo širilo je svoje latice.

Začuh nečiji šapat…

  • Da li znate da je u zadnjoj deceniji, najpopularnije ime za djevojčice Sofija? 

Sve dobi smisao…

Datum mog rođenja obilježen debelim crnim slovima, tek toliko da se razlikuje od sasvim običnih datuma u crkvenom kalendaru… Dan Blage Marije. Marije Magdalene. 

Ime koje sam za ćerku odabrala, naizgled nasumično, jer mi je zamirisala ruža u trenu dok sam ga na papiru ispisivala. Sofija. 

Žene koje su ove noći pulsirale u ritmu zajedno sa mnom… otkrile su kap njene krvi i od nje stvorile naljepši ružin pupoljak, spreman na cvjetanje i opojne mirise. Kreaciju i rušenje zidova. Lomljenje granica sopstvenog uma, a onda i tuđih koje ih u rastu sputavaju…

            Sve postade jasno. Dio smo nečeg većeg. Stvarajmo.

Advertisements

Šššššššš!

Published on by Tatjana KuljacaLeave a comment

Vrijeme je stalo.

Zamislih te sasvim blizu,

dok si daleko na jedno tijelo od mene, samo.

Ljudi, najednom, ne govore više. Ne vidim niti jedan pokret u kafeu prepunom ljudi.

Naelektrisanje posta bolno opipljivo dok o besmislicama pričamo.

Životu. Mogućnostima uma.

Kafkinom ,,Procesu’’. Zmajevima.

Ne usudismo se da prekršimo zavjet zabrane dodira, nikada.

Kao da će se svijet rasprsnuti u milion komadića!

 I jedan cijeli univerzum nestati.

Kao da smo, (dovraga!) toliko snažni i bitni

 da će se nešto strašno dogoditi,

 ako, samo, pružimo ruke, prepletemo prste

i ugrijemo ih u toplom džepu tvog kaputa.

Jer…

Ne bismo mogli nazad, nikada.

Sudarili bismo se kao dvije planete.

Iščezao bi iz mastila na bijelom papiru ispred mene.

Bila bi to kazna najveća.

Zato te se ne odričem.

Ne odlazim.

Ne pružam ruke.

Ne pravim korak.

Ostajem prividno mirna,

 dok se pod kožom, duboko unutra, oluja stvara. Tinja.

Smijem se, kao da se cijeli život znamo.

Ne onom što govoriš, već u šta se pretvaraš,

 kada si na jedno tijelo od mene, samo.

Ššššš…  Znam šta ti se pod kožom zbiva.

Ne priznajem to ni sebi…

Šta mi činiš… Šta ti radim.

Neka nas! Ne boji ovaj svijet ljubav, nego naelektrisanje.

Neka čudna zaljubljenost jer me činiš vanvremenom.

A ja tebe pitomim. Nepostojećim.

I znam da si takav, kada si na jedno tijelo od mene, samo.

Zbog toga ova besmislica, zapravo, ima smisla.

Gordon Haskell ,,How wonderful you are”

Istinita priča

Published on by Tatjana KuljacaLeave a comment

Bila je zadrta i riješena da ne pusti. Ni život, niti san sa kojim živi. Jedna jedina stvar koja je otkrivala ne potpuno ljudsko porijeklo bila je nepoznata boja u njenim očima i potpuno odsustvo straha od sudbine, koje nije bilo svojstveno ljudima. Prigrlila je ono što jeste i po prvi put čvrsto vjerovala da je moguće. Biti i živjeti suštinu sa kojom si rođen.

Govorili su da je luda. Ismijavali njenu nestalnost i nemogućnost da se skrasi kad jugo zaduva, a nju počnu da svrbe tabani. Odlazila je čim bi izazov izblijedio. Bez žaljenja.

Napuštanje joj je išlo lagano. Lakše nego bilo kojem ljudskom biću koje život posveti vezivanju i grčevitom držanju stvari i ljudi. U pokušaju da se pronađe na putevima koje su sagradili ljudi po svojim aršinima znala je dobro da se izgrebe i ugruva. Koliko je njena koža postajala tvrđa i otpornija, toliko joj se i duša trošila.

Došla je do tačke kada je svaka staza izgledala kao već viđena. Napamet je znala šta je čeka na putu do odredišta koju su svi nazvali ciljem, a ona joj je darovala ime Kraj.  Ono što je drugima bio san – da se ustoliče i potpuno vladaju situacijom i drugim ljudima – njoj je bila tiha smrt.

Ranjena, trošna, zadihana i uzbuđena stajala je na stazi čije je tlo bilo stvoreno za njena stopala. Mučni osjećaj tereta moranja nestao je čim je donijela odluku. Krenuće ovuda i nikada se više neće vratiti.

Put je bio prašnjav, običnom oku pust. Cijela vasiona stala je u okvir staze koja se protezala ispred njenih bosih stopala. Žeđ joj se, poput smole, lijepila za grlo. Strah, koji joj je gmizao uz nogu i obavijao svoj zmijski rep šišteći, otresla je sa sebe, bez bojazni da će pretrpiti ugriz.

Ova pustara bila je izazov veći od ijednog koji su joj postavili ljudi! Zatvorila je oči. Zamislila je kako kiša lije i natapa suvu, ispucalu zemlju, a ona joj vraća miris plodnosti. Iz nje sve poče da buja tako snažno i silovito da joj se tijelo zaljuljalo unazad! Zmija joj je prijetila da će umrijeti na tom putu dok njena sanjarenja ne postanu java! Bijesnila je, siktala i šištala!

,,Crkni! Golim rukama ću da uzorem ovu zemlju, a lično ću se postarati da korjenje drveta, koje ću baš ovdje da posadim, napoji svoju krošnju tvojim otrovom i stvori najljepši crveni cvijet! Zato, umukni, pogana gubice! Zbog tvog siktanja na ovom putu nema ni travke ni cvijeta!’’

Disala je isprekidano, hranila se bijesom. Ne prema otrovnici, već prema sebi. Prašnjava staza nije postala pustara zbog zmije. Već zbog manjka vjere u sebe i povjerenja u ljude koji su mislili da znaju bolje od nje šta joj prija. Bješe sasvim dovoljno ugruvana da shvati da nisu u pravu.

,,Razmisli… možda ipak da pomalo sređuješ i uređuješ tu tvoju stazu, dok hodaš poznatom. Zar se ne plašiš da ćeš da nestaneš, ako ne uspiješ da oplodiš ovu mrtvu zemlju?’’, upita je dobronamjerni i prijateljski glas, pomiješan sa šištanjem njegove zvečarke koja ga je stezala oko nogu.

Nasmija se.

,,Ja sam ovu zemlju ubila prije trideset ljeta, ako me pamćenje dobro služi. Dok su me puštali da trčim ovuda, a sve drugo bilo nevažno, ova pustinja bila je čudesna šuma! Nevjerovatno je da jednako lako hodam i dišem, isto kao onda kada nisam ni slutila šta me na putu čeka!’’

,,Kako možeš biti sigurna da je baš to pravi put?! Ta pustara?! Mijenjaćeš sjaj i udobnost za kopanje i zalivanje ispucale zemlje iz koje, možda, nikad više neće niknuti ništa?!’’ , vrištao je.

,,Znam. Vjeruj u mene. Samo ja znam kako da je oživim.’’

Okrenu se i zagazi. Zemlja poče da pulsira. Začu ritmične otkucaje ispod tabana. Pade na koljena. Zagrabi prašnjavu zemlju, koja joj ostade ispod noktiju. U njoj je nešto vrisnulo. Suza, topla poput majčine utrobe, skotrljala se niz obraz i natopila grumen zemlje. Začu šapat ispod tvrde površine koju je grlila:

,, Vjeruj u korake koje napraviš na tlu na kojem si nikla. Nijedno drugo ti neće biti mekano kao ovo. Niti jednim drugim tlom nećeš koračati lakše’’.

Disala je, duboko. Punim plućima. Gotovo je zaboravila koliko vazduha u prostor oko srca može da stane.

****

Tebe i nju razlikuje samo jedno. Ti misliš da je luda jer vjeruje u iskru sa kojom je rođena. Ona žali jer ne vidiš sopstvenu.

Ako si u stanju da iza teških oblaka naslutiš sunce, iza bijesa manjak ljubavi, ispod ljubomore nevjeru u sopstvene potencijale, iza svakog zašto-barem jedno zato, čuvaj to.
I čuvaj se.
Navuci barem jedan sloj zaštite.
Koliko god da vidiš ono što nije jasno na površini, to je njihovo, a ne tvoje. Jer će onim drugim, vidljivim dijelom sebe, iz petnih žila nastojati da otisnu svoj pečat na tebe. Da te promijene.
Ne možeš mijenjati svijet pukim razumijevanjem. Pogotovo ako ne dozvoljavaš sebi reakcije po mjeri tuđih postupaka, već nalaziš opravdanje za svaku glupost koju s razumijevanjem primiš.
I dok se okreneš, obolio si.
Čuvaj se.

Ne pripadam ovdje.
Duša mi je mnogo šira od najširih obruča kojim me stežu, dajući mi slobodu po sopstvenim, skučenim aršinima.
Mogu da nestanem i stvorim se na bilo kojem dijelu zemlje.
Ili oblaka, ako to poželim.
Taj dio duše ne oblikujem. Ne usavršavam.
Maleno parče njeno izvor je svega što ja jesam.
I sasvim je u redu ako me ne razumiješ.
Jer, ne pripadam ovdje.
I nikada nisam.