Istinita priča

Bila je zadrta i riješena da ne pusti. Ni život, niti san sa kojim živi. Jedna jedina stvar koja je otkrivala ne potpuno ljudsko porijeklo bila je nepoznata boja u njenim očima i potpuno odsustvo straha od sudbine, koje nije bilo svojstveno ljudima. Prigrlila je ono što jeste i po prvi put čvrsto vjerovala da je moguće. Biti i živjeti suštinu sa kojom si rođen.

Govorili su da je luda. Ismijavali njenu nestalnost i nemogućnost da se skrasi kad jugo zaduva, a nju počnu da svrbe tabani. Odlazila je čim bi izazov izblijedio. Bez žaljenja.

Napuštanje joj je išlo lagano. Lakše nego bilo kojem ljudskom biću koje život posveti vezivanju i grčevitom držanju stvari i ljudi. U pokušaju da se pronađe na putevima koje su sagradili ljudi po svojim aršinima znala je dobro da se izgrebe i ugruva. Koliko je njena koža postajala tvrđa i otpornija, toliko joj se i duša trošila.

Došla je do tačke kada je svaka staza izgledala kao već viđena. Napamet je znala šta je čeka na putu do odredišta koju su svi nazvali ciljem, a ona joj je darovala ime Kraj.  Ono što je drugima bio san – da se ustoliče i potpuno vladaju situacijom i drugim ljudima – njoj je bila tiha smrt.

Ranjena, trošna, zadihana i uzbuđena stajala je na stazi čije je tlo bilo stvoreno za njena stopala. Mučni osjećaj tereta moranja nestao je čim je donijela odluku. Krenuće ovuda i nikada se više neće vratiti.

Put je bio prašnjav, običnom oku pust. Cijela vasiona stala je u okvir staze koja se protezala ispred njenih bosih stopala. Žeđ joj se, poput smole, lijepila za grlo. Strah, koji joj je gmizao uz nogu i obavijao svoj zmijski rep šišteći, otresla je sa sebe, bez bojazni da će pretrpiti ugriz.

Ova pustara bila je izazov veći od ijednog koji su joj postavili ljudi! Zatvorila je oči. Zamislila je kako kiša lije i natapa suvu, ispucalu zemlju, a ona joj vraća miris plodnosti. Iz nje sve poče da buja tako snažno i silovito da joj se tijelo zaljuljalo unazad! Zmija joj je prijetila da će umrijeti na tom putu dok njena sanjarenja ne postanu java! Bijesnila je, siktala i šištala!

,,Crkni! Golim rukama ću da uzorem ovu zemlju, a lično ću se postarati da korjenje drveta, koje ću baš ovdje da posadim, napoji svoju krošnju tvojim otrovom i stvori najljepši crveni cvijet! Zato, umukni, pogana gubice! Zbog tvog siktanja na ovom putu nema ni travke ni cvijeta!’’

Disala je isprekidano, hranila se bijesom. Ne prema otrovnici, već prema sebi. Prašnjava staza nije postala pustara zbog zmije. Već zbog manjka vjere u sebe i povjerenja u ljude koji su mislili da znaju bolje od nje šta joj prija. Bješe sasvim dovoljno ugruvana da shvati da nisu u pravu.

,,Razmisli… možda ipak da pomalo sređuješ i uređuješ tu tvoju stazu, dok hodaš poznatom. Zar se ne plašiš da ćeš da nestaneš, ako ne uspiješ da oplodiš ovu mrtvu zemlju?’’, upita je dobronamjerni i prijateljski glas, pomiješan sa šištanjem njegove zvečarke koja ga je stezala oko nogu.

Nasmija se.

,,Ja sam ovu zemlju ubila prije trideset ljeta, ako me pamćenje dobro služi. Dok su me puštali da trčim ovuda, a sve drugo bilo nevažno, ova pustinja bila je čudesna šuma! Nevjerovatno je da jednako lako hodam i dišem, isto kao onda kada nisam ni slutila šta me na putu čeka!’’

,,Kako možeš biti sigurna da je baš to pravi put?! Ta pustara?! Mijenjaćeš sjaj i udobnost za kopanje i zalivanje ispucale zemlje iz koje, možda, nikad više neće niknuti ništa?!’’ , vrištao je.

,,Znam. Vjeruj u mene. Samo ja znam kako da je oživim.’’

Okrenu se i zagazi. Zemlja poče da pulsira. Začu ritmične otkucaje ispod tabana. Pade na koljena. Zagrabi prašnjavu zemlju, koja joj ostade ispod noktiju. U njoj je nešto vrisnulo. Suza, topla poput majčine utrobe, skotrljala se niz obraz i natopila grumen zemlje. Začu šapat ispod tvrde površine koju je grlila:

,, Vjeruj u korake koje napraviš na tlu na kojem si nikla. Nijedno drugo ti neće biti mekano kao ovo. Niti jednim drugim tlom nećeš koračati lakše’’.

Disala je, duboko. Punim plućima. Gotovo je zaboravila koliko vazduha u prostor oko srca može da stane.

****

Tebe i nju razlikuje samo jedno. Ti misliš da je luda jer vjeruje u iskru sa kojom je rođena. Ona žali jer ne vidiš sopstvenu.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s