Month: April 2019

Pitaš me, zašto u redovima svojim prepoznaješ sebe?

Moje riječi su samo moje. Odsjaj duše i njenog puta kroz vrijeme. Riječi vezane za uspomene na ožiljke koji su me nekada određivali. Definisali. 

Imam tu (ne)sreću da mogu da vaskrsnem bilo koji osjećaj koji je ostavio trag, kao spomenik, u mom biću. Proživim ga ponovo, svom silinom! Isplačem ga, kao da opet imam dvadeset i koju, a ne, nešto manje od dvije decenije više. 
Prepoznaš li se, znaj da smo u ovom čudesnom tkanju zvanom život samo dobili istu šemu za vez. I da nas je igla prošlosti izbola na jednakim mjestima. 

Postaćemo prijatelji po mjestu uboda u duši. 

I dobro je dok pišem o njima, a ti se prepoznaješ. Ni duša bez ožiljaka ne pjeva kao ona izrezbarena životom. Pređimo prstima preko ulegnuća koje je vrijeme utisnulo. Sve su to bile pripreme za život. Suroviji nego kad smo tek počinjali da budemo mladi i ranjivi. 

Mi, sa ožiljcima, znamo… nema tog poraza i grebanja ranjavih koljena po trnju i kamenu koji će nas natjerati da danima u prašini, pognute glave, klečimo. I da se nikad više ne uspravimo.

Ožiljci tome i služe. A ja te podsjećam.

Sjeti se onog dana kad smo shvatili da je politika igra za moćnike u kojoj smo svi drugi samo pioni na šahovskoj tabli. Meni je, tog dana, bilo godina deset. Prerano, slažeš se, da prestaneš vjerovati u dobre namjere ljudi sa stražnjicama udobno zavaljenim u kožne fotelje. Spremnim da te ubiju, ako će time dostići sopstvene ciljeve.
Nema tebe tu, zlato. Ni tebe, ni mene. Nismo im mi u planu. K’o neželjeni fetusi. A oni mlade majke, s pravom na odluku o našim životima. Jer, u pitanju je njihovo tijelo. A mene i tebe, da oprostiš, ko jebe.

Mi, bez korjenja čvrsto posađenog, navikli na lutanje i statuse koji nam ne daju pravo glasa, umrtvili smo. Imam više nego troduplo više godina od onog dana kad smo se u Jugi crvene boje zaputili ovamo, kad su mi tatu sa imaginarne granice vratili, jer je njegov prelazak značio opasnost. Mogućnost da porodica ostane cijela.
Sjećam se, kad mu je majka podviknula da naoštri noževe, kad već neće pištolj u kući da ima, da se barem možemo odbraniti, ako neko dođe da nas liši života zbog prezimena. Ostao je, ne uzevši pištolj u ruke nikada. Ni pušku. Ni snajper. ,,Neću ja pucati na komšije, prijatelje sa kojima sam do danas jeo i pio!’’ I kad je preko Boraka, k’o ratni dezerter, krišom par godina kasnije pobjegao. 

Tri godine usadile su mi strah od zvonjave telefona i vijesti koje bi nam mogle stići. Kao ona da su svi pobijeni u jednom danu. I kad sam se, po prvi put, pomolila Bogu, a majka je, nakon zvona telefona i podignute slušalice, vrisnula. Mene skamenila. Bio je živ. A ja U Boga povjerovala. I dalje mrzim zvuk telefona! 

Znaš li, zlato, da su mi godine bezbrižnosti, nakon tih deset, protekle u strahu? Dok su moćnici navijali, sklapali i rušili saveze, pozivali u boj sinove tuđe, a svoje u sigurnost sklanjali. I da će me taj dan u aprilu ’92. odrediti više nego noć kada sam od djevojke postala žena. Od dana kada mi je stavljen prsten na desni, domali prst. Trena kad sam privila svoje prvo čedo na ruke. Utjerali su mi osjećaj nemoći i uzaludnosti za svaki pokušaj da promijenim nešto. Isto kao kad mi je bilo 10. Kad sam, napucana vjerom u dobre namjere i ljubav među ljudima (za drugo nisam ni znala!) otišla da skupljam potpise za mir i pojavila se na Televiziji Konjic, sva ponosna što činim nešto veliko! Smiješna mala…

Nije me taj osjećaj napustio ni danas… Godine koje su uslijedile pokazale su da za njih nismo ništa više od fetusa sa čijom se sudbinom poigravaju oni koji misle da imaju na to pravo. Da sklapaju i ruše saveze. Pozivaju tuđe sinove u rat. Ubijaju djecu zarad viših ciljeva. Idologije. Boga, koji ništa drugo, do ljubav, ne bi smio da bude.
U svemu vidim igru zla i moći, koja se poigrava naivnošću mladosti i nemoći starosti. Zato, samo, o ljubavi pišem. Jer više u vilinski svijet vjerujem, nego u dobronamjernost ijednog moćnika.

A napisah divne bajke. I sjajne ljubavne pjesme. Bez kapi krvi i tuge suvisle.

Da riječi donose besmrtnost, živio bi iz vječnosti u vječnost. 
Bilo bi to savršeno prokletstvo! 
Osuda na lutanje i tiho samovanje. 
Kazna od pamuka za vas kojima je blisko uzimanje, ali ne i davanje.

Vi, opjevani, u stih utkani, lutate od uma do uma, od duše do duše. 
Sakupljate nektar mladosti iz svakog stiha. 
Za jedan gutljaj slatke čežnje, otvori dušu svoju. 
Jer, šta će ti uzimanje, ako sebe čuvaš, rukama čvrsto stisnutim oko duše kojoj vidim samo obris, ali ne i nutrinu?

U ovom dijelu trajanja, više sam dala, negoli uzela. 
Za mnom će ostati cijela vječnost ispisana rječima koje će ti goditi kao med kad klizi niz grlo. 
Kao so na rani realnosti.
Teret nije isti kad tek pupiš i kad kreneš da veneš, pa ni onaj koji s lakoćom nosiš.

Voli! Mnogo je ljepše pružati nego uzimati! Slagali su te da se moraš čuvati za prave vrijednosti i nedostižne ideale koje, svi mi, nikada ne dosanjamo.
Voli! Kome još treba da živi iz vječnosti u vječnost…
Voljen. U samoći.

Kiša je padala noći kad je ostala sama. Dobovala je po isprevrtanoj, plodnoj zemlji. Zainatila se da joj do nozdrva donese miris početka koji liči na kraj.
Ne možeš da budeš tužna! Okupaću te, umiću te, bićeš kao nova! – obećavala je kiša. 
Pustila je da na nju prospe sve kapljice iz oblaka i sa lica ispere šminku koja se razlila. Stvorila je, na prostoru ispod dva oka, divno impresionističko djelo! Pomalo zastrašujuće za slučajnog prolaznika koji je krajičkom oka spazio. 
***
Izađe ispred kuće da spase rublje od kiše. Zaklopi kapke i dopusti da miris zemlje obavije sve u njoj. U utrobi komešanje, pa kidanje, pomisao da, spletom nekih čudnih okolnosti, nikada nije bilo pravo vrijeme. Nizašta. Naučila je da vjeruje kako je pravo vrijeme izmišljena kategorija za sadašnjost u kojoj su se kockice (sasvim slučajno!) spojile. 
Zemlja joj prošaputa:
– Zar je sve (i dalje!) tako živo? 
Disala je i zadržavala miris, baš kao i uspomenu na davno odumrlo vrijeme.
Nikada nije bilo više punoće kao tih večeri pred kišu. Dok je vrijeme stajalo, a planeta prestala da se okreće.
– Kako da zaboravim noć u kojoj su svi zakoni Kosmosa prestali da važe? – upita, po prvi put u mrak, a ne odgovori niko.
Izdahnu… Dobovanje kiše. Miris zemlje. Njegov šapat koji nestade u daljini. Iz posljednje uspomene.

Mi ne postojimo, a trajemo oduvijek.
I to je jedino nama jasno.
Trajemo u titraju vremena koje ne uspjevamo svrstati u nijednu pojmljivu vremensku kategoriju.
Prošlost su obilježila mimoilaženja.
Sadašnjost je jednaka iskričavim, slučajnim susretima.
Budućnost niko od nas, ionako, nema.
Znamo samo da rado pamtimo svaki trenutak naelektrisanog vazduha kad bismo se našli blizu.
Sudbine poput dva magneta istog polariteta.
Duša sličnih do jasnog prepoznavanja.

Neka stanja su trajna, iako imaju smjenu inteziteta poput godišnjih doba. 
Voljenje, na primjer. Izgubiš glavu, pa se smiriš, pa bujaš, pa zahladni. I opet procvjetaš. Znaš da će se mijenjati i to je dobro. Sjajno, kadgod ti je hladno i kad si usamljen, sam ili udvoje. Iako se plašiš da će potrajati i da će zima ljubavi trajati beskonačno, neizdrživo dugo.
Neće.
Znam ljubavi koje godinama prolaze kroz iste smjene godišnjih doba.
Znam i ljude koji se uopšte ne plaše da nikada neće otopliti.
Znam one koji vjeruju. Ne jedni u druge, već u ono što se, nebrojeno mnogo puta, desilo poslije svake zime u kojoj su tihovali.
Čim se jedno drugom osmjehnu, doleti lastavica.
Kad se nehajno dotaknu, procvjeta pupoljak bijelog behara.
Puste li glas, zažubori potok koji se bješe sakrio pod zemlju.
I tako godinama. Nebrojeno mnogo puta. Najednom, sve oživi. Kao da nikada ni spavalo nije.

Tek u zrelim godinama žena nauči da voli svaki dio sebe, pa makar i nesavršen. No, ironije radi, češće će se desiti da misli da na njoj nema ništa lijepo dok je u cvatu mladosti. One lijepe, putene, dok joj je koža zategnuta, bez ožiljaka života. 
Bila sam jedna od onih koje su se držale po strani, kada je pojavni dio bića u pitanju. Moje lice je bilo predugačko, oči sitne, kosa tanka, usne prevelike. Na sve sam imala zamjerku. Sve do trenutka kada sam po prvi put, upravo zbog svih ovih nesavršenosti, oku fotografa bila posebna. Tada sam prvi put zaista vidjela sebe očima drugih ljudi.
Čudesno je koliko je vremena moralo da protekne da zavolim sve na svom licu. Prihvatim tijelo koje se, godinama, izmjenilo. Da ne mrzim nesavršenosti i naučim da me nesigurnost ne obuzme kadgod je važno da dam sve od sebe.
Najteža lekcija na putu voljenja sopstvene spoljašnosti bila je prihvatanje komplimenata. Dugo nisam znala šta sa njima da radim! Kad dobijem kompliment osjećala bih se glupo, kao da taj neko ko mi je udijelio lijepu riječ želi da se našali sa mnom. O, kako sam mrzila komplimente! Nisam umjela ni hvala da kažem. Promucala bih, nespretno, nešto o tome kako to baš i nije tako. A onda bih ućutala i pravila bih se da nisam čula, dok mi je rumenilo osvajalo obraze. 
Danas su djevojčice svjesnije svoje ljepote nego što smo nekada bile mi. Svijest o spoljašnjem izgledu svakoj djevojčici, velikoj i maloj, donijeće izvjesnu dozu sigurnosti koja će joj samo pomoći da svoj put krči lakše. Da se ne sklanja. Ako im govorimo da su lijepe, uštedićemo im godine nesigurnosti, dok same ne dođu do spoznaje da zaista jesu lijepe. Nijedna od nas nije u stanju to da vidi sama. Zadaćemo udarac kozmetičkoj i modnoj industriji koje su svoje imperije izgradile na temelju ženske nesigurnosti.

***
Znam da sam bila u ranim dvadesetim godinama kada sam na ulici spazila ženu u crnom. Rekla bih da je bila na početku šeste decenije života. Potpuno bijela kosa uvezana u visoku punđu isticala je lice koje je držala sa bradom blago uzdignutom nagore. Nosila je jednostavnu crnu, dugačku haljinu i srebrni lančić sa medaljonom. Očiju i usana blago nasmijanih. Kao da ima svo vrijeme ovog svijeta i ne žuri nikuda.

Bila je to žena koja je koračala tako kao da voli svaki dio sebe.

Najljepša žena koju sam ikada vidjela.

Kiša je padala noći kad je ostala sama. Dobovala je po isprevrtanoj, plodnoj zemlji. Zainatila se da joj do nozdrva donese miris početka koji liči na kraj.
Ne možeš da budeš tužna! Okupaću te, umiću te, bićeš kao nova! – obećavala je kiša. 
Pustila je da na nju prospe sve kapljice iz oblaka i sa lica ispere šminku koja se razlila. Stvorila je, na prostoru ispod dva oka, divno impresionističko djelo! Pomalo zastrašujuće za slučajnog prolaznika koji je krajičkom oka spazio. 
***
Izađe ispred kuće da spase rublje od kiše. Zaklopi kapke i dopusti da miris zemlje obavije sve u njoj. U utrobi komešanje, pa kidanje, pomisao da, spletom nekih čudnih okolnosti, nikada nije bilo pravo vrijeme. Nizašta. Naučila je da vjeruje kako je pravo vrijeme izmišljena kategorija za sadašnjost u kojoj su se kockice (sasvim slučajno!) spojile. 
Zemlja joj prošaputa:
– Zar je sve (i dalje!) tako živo? 
Disala je i zadržavala miris, baš kao i uspomenu na davno odumrlo vrijeme.
Nikada nije bilo više punoće kao tih večeri pred kišu. Dok je vrijeme stajalo, a planeta prestala da se okreće.
– Kako da zaboravim noć u kojoj su svi zakoni Kosmosa prestali da važe? – upita, po prvi put u mrak, a ne odgovori niko.
Izdahnu… Dobovanje kiše. Miris zemlje. Njegov šapat koji nestade u daljini. Iz posljednje uspomene.