Sjeti se

Sjeti se onog dana kad smo shvatili da je politika igra za moćnike u kojoj smo svi drugi samo pioni na šahovskoj tabli. Meni je, tog dana, bilo godina deset. Prerano, slažeš se, da prestaneš vjerovati u dobre namjere ljudi sa stražnjicama udobno zavaljenim u kožne fotelje. Spremnim da te ubiju, ako će time dostići sopstvene ciljeve.
Nema tebe tu, zlato. Ni tebe, ni mene. Nismo im mi u planu. K’o neželjeni fetusi. A oni mlade majke, s pravom na odluku o našim životima. Jer, u pitanju je njihovo tijelo. A mene i tebe, da oprostiš, ko jebe.

Mi, bez korjenja čvrsto posađenog, navikli na lutanje i statuse koji nam ne daju pravo glasa, umrtvili smo. Imam više nego troduplo više godina od onog dana kad smo se u Jugi crvene boje zaputili ovamo, kad su mi tatu sa imaginarne granice vratili, jer je njegov prelazak značio opasnost. Mogućnost da porodica ostane cijela.
Sjećam se, kad mu je majka podviknula da naoštri noževe, kad već neće pištolj u kući da ima, da se barem možemo odbraniti, ako neko dođe da nas liši života zbog prezimena. Ostao je, ne uzevši pištolj u ruke nikada. Ni pušku. Ni snajper. ,,Neću ja pucati na komšije, prijatelje sa kojima sam do danas jeo i pio!’’ I kad je preko Boraka, k’o ratni dezerter, krišom par godina kasnije pobjegao. 

Tri godine usadile su mi strah od zvonjave telefona i vijesti koje bi nam mogle stići. Kao ona da su svi pobijeni u jednom danu. I kad sam se, po prvi put, pomolila Bogu, a majka je, nakon zvona telefona i podignute slušalice, vrisnula. Mene skamenila. Bio je živ. A ja U Boga povjerovala. I dalje mrzim zvuk telefona! 

Znaš li, zlato, da su mi godine bezbrižnosti, nakon tih deset, protekle u strahu? Dok su moćnici navijali, sklapali i rušili saveze, pozivali u boj sinove tuđe, a svoje u sigurnost sklanjali. I da će me taj dan u aprilu ’92. odrediti više nego noć kada sam od djevojke postala žena. Od dana kada mi je stavljen prsten na desni, domali prst. Trena kad sam privila svoje prvo čedo na ruke. Utjerali su mi osjećaj nemoći i uzaludnosti za svaki pokušaj da promijenim nešto. Isto kao kad mi je bilo 10. Kad sam, napucana vjerom u dobre namjere i ljubav među ljudima (za drugo nisam ni znala!) otišla da skupljam potpise za mir i pojavila se na Televiziji Konjic, sva ponosna što činim nešto veliko! Smiješna mala…

Nije me taj osjećaj napustio ni danas… Godine koje su uslijedile pokazale su da za njih nismo ništa više od fetusa sa čijom se sudbinom poigravaju oni koji misle da imaju na to pravo. Da sklapaju i ruše saveze. Pozivaju tuđe sinove u rat. Ubijaju djecu zarad viših ciljeva. Idologije. Boga, koji ništa drugo, do ljubav, ne bi smio da bude.
U svemu vidim igru zla i moći, koja se poigrava naivnošću mladosti i nemoći starosti. Zato, samo, o ljubavi pišem. Jer više u vilinski svijet vjerujem, nego u dobronamjernost ijednog moćnika.

A napisah divne bajke. I sjajne ljubavne pjesme. Bez kapi krvi i tuge suvisle.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s