Month: May 2019

Dodir

Published on by Tatjana KuljacaLeave a comment

Osjećam toplinu tvog šapata, 

sasvim blizu mog vrata.

Koža se ježi, a tijelo osvaja toplina.

Obuzima me milina.

Čudim se kako me i dalje gledaš. 

Duboko…

Dublje od svih zaljubljenih duša prije ,

Kako niko nikada nije.

Strujanje kida vezu s razumom,

zbog nehajnog dodira na otkrivenom dijelu kože.

I dalje se čudim, koliko me poznaješ

I kako ti se može…

Da slomiješ sve granice, izmjeniš stanje svijesti,

Učiniš me čudesno prisutnom u prostoru i vremenu.

Zbog dodira, nehajnog, na ogoljenom dijelu kože,

umrem i rodim se u istom trenu.

Advertisements

San

Published on by Tatjana KuljacaLeave a comment


Dovoljno je da jednom usnim..

Nedodir, odsustvo blizine, samo pogled, bez riječi.

Slike duše koje se provuku u snovima dok um još spava.

Istreniran da odvoji pametno od glupog.

Bitno od suvišnog.

Razloge za i protiv.

Dovoljno da zatruje krv poljupcem starog demona, koji tako divno miriše.

Utopi mi dan u tuge za koje znam da će je sutrašnje jutro pojesti.

Variti danima. Vratiti je kroz dušu u neki novi san. I početi novi krug nedostajanja.

Razloga … zašto da ne.

Pitanja … zašto još uvijek.

Bez odgovora … zašto baš meni.

Prepusti se, tik pred moment kad te razum savlada.
Udahni život duši gladnoj stvaranja.
Zamrzni vanvremeni tren dok, poput nabrekle arterije, jedno za drugo pulsiramo.
Svjedočimo postojanju sile koja je kadra svijet da stvori.
Natjera prirodu da buja.
Sve drugo blijeda je kopija, to i sam znaš.
Pa, čak i život, pažljivo iskrojeni.
Kvalitetan, stari, kaput koji ti je žao da baciš.
Slutim, iza siline tog trena stoje obećanja svih prošlih i budućih života u kojima smo se nalazili i u kojima ćemo se ikada naći.
Nedovoljno mudri da se jednom istinski damo.
Ostavimo sujetu, ego, obećanja, ugovore među dušama sklopljenim.
I da se više nikada ne tražimo.
Nećemo, valjda, ponovo umrijeti?
Izmoreni od nedorečenosti i titraja u stomaku.
Valjda se nećemo ponovo roditi, opet sresti, i nehajno dotaći?
A onda hodati po krugu pakla, kuda se kreću svi oni koji se nikada u pravo vrijeme nisu dali.
Pusti mi se, tren prije nego što te razum savlada!
Da bar saznamo kako izgleda pulsirati u istom ritmu trena, dok se svijet stvara.
Kad sve ono naučeno i naslijeđeno zajedno sa svilom sa kože sklizne.
A duše ostanu čiste.
Tada će sve biti jasno.