DOKAZ
Dokaze ljubavi nikada tražila nisam. Zbog toga sam uvijek imala one koji, gotovo, nisu morali da se dokazuju. Poklanjaju. Stihove pišu. Govore da bez mene ne mogu da dišu.
Ljubav mi je oduvijek bila duboko disanje, umjesto dahtanje. Dokaz ljubavi potreban je samo onima koji ne vjeruju, koliko god biću ugodan bio. Potreban ništa manje nego dokaz za zločin, bez kojeg jesi ili nisi kriv. Sve ostalo je gorkog ukusa sumnja. Postala sam majstor puštanja i prepuštanja. Ljudi. Stvari. Prilika. Ljubavi. Otpuštanja.
Bez svakoga mogu, dok god imam sebe.
Kutija sa pismima, okrnjeni privezak u obliku slona, par medvjedića i jedan nasnimljen CD. Zaostavština dokaza odavno ugaslih ljubavi mladosti, pažljivo sačuvana u kartonskoj kutiji koja nikada vrijednost ni imala nije. Vremenska kapsula poput okidača za sjećanja na onda kada je sve bivalo lakše, iako se tada činilo drugačije.
Samo za ovu koja još tinja, niti jedan dokaz nemam. Osim ona dva što smo zajedno stvorili.
- Zašto si uvijek tako neuhvatljiv? Izmičeš, ne daješ ništa osim sebe – pitala sam ga u jednom davnom trenu slabosti, kada pomislih da sam mogla i laganije da bivam.
- Da sam drugačiji, odavno me ne bi htjela.
Istina živa.
