Isti

Nismo isti…

Od prvog nečulnog dodira sjenki na trotoaru,

Pogleda u najskriveniji dio duše kroz zjenice, ravno.

Od nestvarnih bajki u koje smo, poput dva djeteta čistih duša oboje vjerovali.

Priče o vremenu koje ne postoji, jer mi ne želimo tako,

Iako to isto vrijeme poput podivljale rijeke bujicom teče.

Prolaznim čini i najvrijednije stvari.

A negdje duboko, u odraslom, nikad priznatom dijelu sebe

oboje to znamo.

Nismo isti…

Otkako si mi ispričao priču moje duše.

Pjesmu mog tkanja.

Ćuteći. Tiho.

Jer, tišine su, kod nas, oduvijek,

Odjekivale glasno. 

Zaglušujućom, zastrašujućom bukom, koja nas je tjerala da pričamo u beskraj. 

Samo da nas namagnetisana tišina ne povuče,

U čeljusti dubine u kojoj nikada nismo naučili pravilno disati.

Jedno sa drugim. Sa drugima.

Kakvi li smo bili prije tog sudbinskog susreta?

Od tople julske noći kada je isti onaj trotoar isparavao mirise pregaženog dana,

A žedni zrikavci nadglasale noćne ptice.

Noći u kojoj smo spoznali

da će nam trebati život novi za odgovore.

Drugačija sudbina za sasvim druge izbore.

Prilika koju samo novo rođenje pružiti može.

Sjeti se. Meni ne ide.

Sada

Nije danas nikakav poseban dan da bih isprovocirala sjećanja. Vremenom sam stekla naviku (ni ružnu, ni lijepu, samo potrebu za preživljavanjem) da pohranim stvari koje su bile veće od mene negdje duboko. Toliko blizu dna da bi nepažljivom oku sasvim promakle. Možda sam ga i sanjala. Pa protjerala na to skriveno, lišćem ušuškano mjesto. Zvuk. Udaljen, potmuo, onaj koji nikako da prođe. Zvuk nebeske lađe, teške od tereta koja se upravo sprema da oduzme živote.

Mislim da sam se baš te večeri prepustila sudbini i prestala da razmišljam o dalekoj budućnosti. Jedan ,,poklon’’ odozgo učinio bi sve moje strepnje na pragu zrelosti potpuno smiješnim. Svaka misao u formi zabrinutosti činila se suvislom. Da li ću sutra popraviti ocjenu? Šta ću obući za maturu? Kako ću se plasirati na takmičenju?… raspršivale su se kao baloni od razrjeđene sapunice dok ne nebom plovio teški avion. Bilo je dovoljno da ispusti jednu. Baš na mjesto gdje se nalazim.

            I poput onih po život opasnih momenata u kojem je svaka ćelija tvog tijela pribrana, bez trunke straha, saznala sam šta znači biti prisutan. Ne prebirati po prošlosti i ne izmišljati budućnost, jer su obe nepostojeća kategorija. Biti prisutan sada, baš kao da ništa drugo ne postoji.

            Kad bi se izgubio zvuk (koji mi ponekad gori u stomaku, a odzvanja u ušima), vraćalo bi se jedno pitanje. Koliko ratova još moram da preživim? Poslije takvih noći briga o stvarima, koje sam već tada nazvala etiketirala trivijalnim, za mene je prestala da postoji. Desiće se ili se neće desiti. Imaću, ili neću imati. Doživjeću, ili neću nikada. Šta god. Gdje god. S kim god.

            Pohranila sam zvuk bombardera duboko ispod najdublje tačke duše. Prekrila je lišćem da joj se izgubi svaki trag. Čujem ga, tek ponekad, u noćima kada mi briga savije ramena, a brada obori lice u šake. Sjeti me, postoji samo sada. Sutra se još desilo nije. Tek će.

Dokaz

DOKAZ

Dokaze ljubavi nikada tražila nisam. Zbog toga sam uvijek imala one koji, gotovo, nisu morali da se dokazuju. Poklanjaju. Stihove pišu. Govore da bez mene ne mogu da dišu.

Ljubav mi je oduvijek bila duboko disanje, umjesto dahtanje. Dokaz ljubavi potreban je samo onima koji ne vjeruju, koliko god  biću ugodan bio. Potreban ništa manje nego dokaz za zločin, bez kojeg jesi ili nisi kriv. Sve ostalo je gorkog ukusa sumnja. Postala sam majstor puštanja i prepuštanja. Ljudi. Stvari. Prilika. Ljubavi. Otpuštanja. 

Bez svakoga mogu, dok god imam sebe.

Kutija sa pismima, okrnjeni privezak u obliku slona, par medvjedića i jedan nasnimljen CD. Zaostavština dokaza odavno ugaslih ljubavi mladosti, pažljivo sačuvana u kartonskoj kutiji koja nikada vrijednost ni imala nije. Vremenska kapsula poput okidača za sjećanja na onda kada je sve bivalo lakše, iako se tada činilo drugačije.

Samo za ovu koja još tinja, niti jedan dokaz nemam. Osim ona dva što smo zajedno stvorili.

  • Zašto si uvijek tako neuhvatljiv? Izmičeš, ne daješ ništa osim sebe – pitala sam ga u jednom davnom trenu slabosti, kada pomislih da sam mogla i laganije da bivam.
  • Da sam drugačiji, odavno me ne bi htjela. 

Istina živa.

Neko drugo vrijeme

Neko drugo vrijeme mi treba.

Sporije.

Mekše.

Kad se duboko disalo, a dušom snažno upijalo.

Kad smo se duže grlili,

trepereći iznutra tražili.

Drugo vrijeme želim.

Ne ovo u kojem smo izgubili znanje o pitomom življenju.

Gdje pogledom ovlaš prelazimo, 

a ne gledamo.

Gdje se zagrljajem dograbimo, 

umjesto da se jedno u drugom utapamo.

Gdje se više ne tražimo 

misleći da smo bliski.

A nikad dalji bili nismo.