Nismo isti…

Od prvog nečulnog dodira sjenki na trotoaru,

Pogleda u najskriveniji dio duše kroz zjenice, ravno.

Od nestvarnih bajki u koje smo, poput dva djeteta čistih duša oboje vjerovali.

Priče o vremenu koje ne postoji, jer mi ne želimo tako,

Iako to isto vrijeme poput podivljale rijeke bujicom teče.

Prolaznim čini i najvrijednije stvari.

A negdje duboko, u odraslom, nikad priznatom dijelu sebe

oboje to znamo.

Nismo isti…

Otkako si mi ispričao priču moje duše.

Pjesmu mog tkanja.

Ćuteći. Tiho.

Jer, tišine su, kod nas, oduvijek,

Odjekivale glasno. 

Zaglušujućom, zastrašujućom bukom, koja nas je tjerala da pričamo u beskraj. 

Samo da nas namagnetisana tišina ne povuče,

U čeljusti dubine u kojoj nikada nismo naučili pravilno disati.

Jedno sa drugim. Sa drugima.

Kakvi li smo bili prije tog sudbinskog susreta?

Od tople julske noći kada je isti onaj trotoar isparavao mirise pregaženog dana,

A žedni zrikavci nadglasale noćne ptice.

Noći u kojoj smo spoznali

da će nam trebati život novi za odgovore.

Drugačija sudbina za sasvim druge izbore.

Prilika koju samo novo rođenje pružiti može.

Sjeti se. Meni ne ide.