Hajde da zgazimo

Suvi snijeg ispod stopala, što je nekada imao moć da utiša misli,

zlatno lišće, umrlo, jesenje,

staze odveć pregažene,

obećanja neizgovorena i data,

uvide o savršenstvu, pritvorne…

Hajde da zgazimo.

Grubu kaldrmu,

beskrajnu priču, mednu na nepcima.

Najdublje divljenje u pogledu, 

što miluje dušu gladnu snova o umiranju i življenju, bitnosti i smislu.

Ljubav bez poznatog početka i kraja…

Hajde da zgazimo.

Dio sebe,

prazninu što krije nikad priznatu tugu,

bolno nedostajanje.

Jedva prihvaćenu nepotpunost,

odustajanje, nepodnošljivo prožimanje…

Hajde da zgazimo.

Kao nešto bezvrijedno, nikad pomenuto,

kužno, uklonjeno, nebitno sasvim!

Otupjelo, izblijedilo, 

Nepotpuno, kao vječito bijelo nebo na dječijoj slici…

Hajde da zgazimo!

Ono na šta nikada mogli nismo spustiti stopala,

trajno okrenuti glavu na suprotnu stranu.

neotelotvorene nade, što peku negdje po sredini grudi,

nemarno zagubljene dijelove duše…

Bolje da zgazimo.

Advertisements

Možda


Možda nestanem, ako tako mora. Postanem zapis prošlosti odvojen od svega što postoji. Ostanem blijedo sjećanje na nju koja se rađala uz glasan krik.
Možda, jednog dana koji se još desio nije, drhtavim prstima dotaknem sjećanje, s dovoljno ljubavi za sve korake, makar i pogrešne. I sva skretanja koja su mi nanijela bol.
Možda mi je tuga donijela moje dubine. Suze umile dušu, da postane lakša. Samoća me okrenula k sebi. Nedostajanje istkalo najljepše rime.
Možda mi jednom oproste mene i sve što nosim. Da li će ikada razumjeti, istinski, do kraja, vatru koja u meni tinja? Ne onu koja može da spali sve oko sebe, ako samo to poželim, već ovu zbog koje znam osvijetliti i najcrnji mrak?
Možda me izbrišu kao da nikada postojala nisam, ne razumjevši do kraja svjetlost od koje su okretali glavu, upirali u nju prstom i nazivali je nedostojnom njihove tmine, ne pročitavši do kraja nijedan stih.
Možda, baš njima, nikada ni trebala nisam, a čuli su me, u prolazu, u riječima neznanca.Možda im, naprosto, niko nikada rekao nije da slučajnosti ne postoje i da je sve što dotaknu važno.
Možda… samo možda… odem tiho u zaborav. Ugasim plamen. Nestanem, k’o da me ni bil

Tri smrti za život

Još se daš naslutiti. U koraku sazrijevanja, odbacivanja svega što si mogla, a bila nisi. U onom dijelu mene koji još nije umro. Nisi ti život, nikada ni bila nisi nešto nalik životu. Možda tek misao, sveobuhvatna, sveprožimajuća, neostvarena ideja koja bi zaličila na stvarnost, iako si u nju vjerovala slijepo. Zjenicama široko raširenim kao kod kakvog benavog djeteta. Iskrivljena poput ideala koji se nigdje ne uklapa, a mnogi mu teže. 

Ne čini li se da je sjećanje samo iskrivljena slika prošlosti odigrana u paralelnoj stvarnosti? Ljudi koji smo postali jesu ljudi koje nekada nismo prihvatali. Protiv čijih granica smo se borili svom žestinom mladosti, da bismo u iste uloge ušli. Spontano i neprimjetno. Da smo znali da ćemo ovo postati, da li bismo umrli istog trena?
Život je ljepota prihvatanja sopstvenih dubina koje ispuniš, umreš i ponovo se rodiš. Baš kao ti onda… Kao i ja. Upravo sada.

I koliko puta još? Kaži mi… Sjećanje, ti si.