Možda


Možda nestanem, ako tako mora. Postanem zapis prošlosti odvojen od svega što postoji. Ostanem blijedo sjećanje na nju koja se rađala uz glasan krik.
Možda, jednog dana koji se još desio nije, drhtavim prstima dotaknem sjećanje, s dovoljno ljubavi za sve korake, makar i pogrešne. I sva skretanja koja su mi nanijela bol.
Možda mi je tuga donijela moje dubine. Suze umile dušu, da postane lakša. Samoća me okrenula k sebi. Nedostajanje istkalo najljepše rime.
Možda mi jednom oproste mene i sve što nosim. Da li će ikada razumjeti, istinski, do kraja, vatru koja u meni tinja? Ne onu koja može da spali sve oko sebe, ako samo to poželim, već ovu zbog koje znam osvijetliti i najcrnji mrak?
Možda me izbrišu kao da nikada postojala nisam, ne razumjevši do kraja svjetlost od koje su okretali glavu, upirali u nju prstom i nazivali je nedostojnom njihove tmine, ne pročitavši do kraja nijedan stih.
Možda, baš njima, nikada ni trebala nisam, a čuli su me, u prolazu, u riječima neznanca.Možda im, naprosto, niko nikada rekao nije da slučajnosti ne postoje i da je sve što dotaknu važno.
Možda… samo možda… odem tiho u zaborav. Ugasim plamen. Nestanem, k’o da me ni bil

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s