Hajde da zgazimo

Suvi snijeg ispod stopala, što je nekada imao moć da utiša misli,

zlatno lišće, umrlo, jesenje,

staze odveć pregažene,

obećanja neizgovorena i data,

uvide o savršenstvu, pritvorne…

Hajde da zgazimo.

Grubu kaldrmu,

beskrajnu priču, mednu na nepcima.

Najdublje divljenje u pogledu, 

što miluje dušu gladnu snova o umiranju i življenju, bitnosti i smislu.

Ljubav bez poznatog početka i kraja…

Hajde da zgazimo.

Dio sebe,

prazninu što krije nikad priznatu tugu,

bolno nedostajanje.

Jedva prihvaćenu nepotpunost,

odustajanje, nepodnošljivo prožimanje…

Hajde da zgazimo.

Kao nešto bezvrijedno, nikad pomenuto,

kužno, uklonjeno, nebitno sasvim!

Otupjelo, izblijedilo, 

Nepotpuno, kao vječito bijelo nebo na dječijoj slici…

Hajde da zgazimo!

Ono na šta nikada mogli nismo spustiti stopala,

trajno okrenuti glavu na suprotnu stranu.

neotelotvorene nade, što peku negdje po sredini grudi,

nemarno zagubljene dijelove duše…

Bolje da zgazimo.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s