Voljela ga je još od prije odumiranja njegove duše. Dok je još imao ponešto ljudsko u sebi. Kadgod bi se našli zajedno poprimio bi obrise koje su mu davale prepoznatljive konture idealnog. Možda je, nenametljivo, budila dio navrijednijeg plama u njemu. Izmjenio bi se u divno, ljudsko i potpuno prizemno stvorenje koje je, itekako, umjelo da leti!

 Lako je igrao tu svoju ulogu. Bila je udobna kao par starih, razgaženih cipela. Mekane, izlizane kože i đonova toliko tankih da bi lako mogao osjetiti najsitniji kamičak pod stopalima. Njegova sposobnost upravljanja ljudima imala je fino automatsko podešavanje. A ona je voljela baš to u šta se pretvara. Prihvatala je igru, ne znajući da li je stvaran, ili je sa njom samo varka. Poput traga zvijezde padalice koju noću možeš da vidiš, a ona je, negdje u svemiru, već odavno nestala.

 Postao je hrana za njenu dušu gladnu kosmosa. U toj igri, uz sasvim malo truda, ponovo bi postala zarobljenik, zaljubljenik, njegove posebnosti. Neobjašnjive nježnosti koju je lako iz njega izvlačila. A on iz nje zlatne niti.

Možda se zbog toga nikada nisu do kraja pustili. Iako su čvrsto vjerovali da je sve stvar volje i razuma. No, kad se spona među njima stvorila, razum još ne bješe rođen. Davno to bješe, dok su bili tek čestice i ideja Stvoritelja.

A možda su, vremenom, postali ovisni o ljepoti koju su zajedno stvarali.

            Umro je. Samovoljno. Dvostrano i obostrano. I dalje joj je falio u kapima svemira.

I dalje joj je bio muza. On jedini spazio iskru u njenim očima. Učinio da i sama povjeruje u nju.

***

– Svemir se, u ovom životu, baš potrudio da nam iskomplikuje stvar! – reče mu, kad je umrla i ona.

– Skoro sam zaboravio kako si smiješna!- istinski se nasmija.

Smiješna sam samo tebi. Prećuta mu. I iskru si, u svim proživljenim životima, vidio samo ti.

***

Te, takve, čestice, stvorene prije nastanka razuma, ni smrt ne rastavi.